Naslov djela: “Otok duša”
Ime autora: Johanna Holmström
Naslov izvornika: “Själarnas ö”
Sa švedskog prevela: Željka Černok
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.
“Promijeni se, razmišlja dok sjedi sama s čarapama i rukavicama, kako te ljudi gledaju kad si učinio nešto što nije moguće popraviti. Toga se nikada ne možeš riješiti. Uvijek je tu, negdje ispod površine, čeka, poput pukotine u ledu, uvijek podmuklo, uvijek klizavo i spremno.”
(“Otok duša”, Johanna Holmström)
Johanna Holmström “Otok duša” započinje svojevrsnom posvetom, dvojbom s kojom se svatko od nas kad – tad suočava: “Tebi, koja si se znala pitati jesi li luda ili počinješ ludjeti. Vjerojatno imaš pravo.”, vješto sugerirajući kako živimo i oduvijek smo živjeli s težnjom ka “samodijagnosticiranju” ludila; strahom od presnažnog osjećanja, onakvog u kojem nas život u tuzi ili radosti toliko prožme da se uplašimo jesmo li možda upali u kakva stanja manije ili depresije, pomaknuli granicu “normalnog” tako što smo se jednostavno usudili osjećati iskonski, onako kako nam nalaže nekakav pranagon, sama srž našeg bića.
U “Otoku duša” autorica je, međutim, otišla i mnogo koraka dalje od tih “normalnih ludosti” – u svojoj je dirljivoj priči otplovila sve do otoka Själö u finskom arhipelagu Nagu u kojem u bolnici pored visokog žutog svjetionika žive i one koje se nisu znale oduprijeti strujama svog uma; potonule su na tamna dna koja imaju ljepljivi, ustajali vonj tijela vezanog kožnim remenjem, dna na kojima leže poput olupina čekajući smrt u oduzetoj, tihoj tamnici katatonije ili u deliričnom vrtlogu urlika, ugriza i kalijevog bromida. Själö je posljednja postaja, ona koja vodi jedino u smrt – izbavljenje od života u kojemu je ionako teže gledati nekoga kako živi, nego kako umire.
“Ta bolnica. Plijeni pozornost. Secesijska kocka, na pogrešnom mjestu među svim tim krhkim obalnim kućama. Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. Na odjelu se nalazi osamdesetak pacijentica…
(“Otok duša”, Johanna Holmström)
Smrt, da, ta sveopća prisutnost, tapka na prstima među krevetima, zlostavljana sluškinja života. Uvijek netko želi umrijeti, moli da umre, netko uvijek umire…”
Temeljeći fiktivnu radnju i likove na povijesno potvrđenim činjenicama, poput onih iz disertacije Jutte Ahlbeck-Rehn: “Dijagnoza i disciplina: Medicinski diskurs i žensko ludilo u bolnici Själö 1889-1944”, Johanna Holmström svojom nas je pričom prisilila da čujemo sve te “zaboravljene glasove”, prodremo u srž ludila i tek tada pokušamo razumjeti tu krhku granicu između zdravih i bolesnih; bolesti duše i duševne bolesti.
Tri su ženska lika oko kojih Holmström gradi radnju “Otoka duša” – djecoubojica Kristina Andersson, mlada Ellinor/Elli Curtén kojoj je silna žudnja za ljubavlju s vremenom postala prejak protivnik te Sigrid Friman, medicinska sestra koja je vlastiti život dragovoljno vezala uz živote ovih i mnogih drugih žena koje su na Själöu pronašle tamnicu, spas ili posljednje počivalište.
“Otok duša” nije tek roman o duševnim bolesnicama, njihovu životarenju na nekakvom otoku na kraju svijeta, patnjama o kojima se piše samo kako bi ostavile trag na papiru. On je svojevrstan manifest, povijesni presjek i podsjetnik na zdravstveni sustav i metode jednog vremena, ali i oda prijateljstvu koje se rađalo u najnestvarnijim, najužasnijim uvjetima, a opet bilo toliko iskreno i nepatvoreno da je, katkad, uspjelo pobijediti i smrt. To je pripovijest o mjestu u kojem nisu živjele samo one koje su postale taoci vlastitog uma; na njegove su obale dolazile i one koje su jednostavno bježale od kandži vanjskoga svijeta – rata, silovanja, zlostavljanja, siromaštva. Själö ih je sve primao, skrivajući ih od drugih i od sebe samih.
Holmström pripovijeda i o požrtvovnosti medicinskih sestara, posebnoj vezi koju su stvarale s onima o kojima su skrbile, čije su im se patnje neminovno zavlačile duboko pod kožu, pa, iako su tamo bile i radile svojom voljom, nešto ih je, poput Sigrid, zauvijek vezalo za tu “kuću koju je nacrtao anđeo”.
“Otok duša” roman je sa mnogo priča. Sve su utkane u jednu pripovijest, onu koja vas gleda kroz ključanicu s obje strane vrata malenih bolničkih soba na Själöu – i tako to vješto čini da katkad niti sami niste sigurni s koje strane se vi nalazite.