Naziv djela: “Penelopeja”
Ime autora: Margaret Atwood
Naziv izvornika: “The Penelopiad”
S engleskog preveo: Marko Maras
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Lumen izdavaštvo d.o.o.
“Što da žena radi kad se svijetom šire skandalozne glasine? Ako se brani, zvuči kao da je kriva. Zato sam čekala.”
(“Penelopeja”, Margaret Atwood)
Kao deklariranom pristaši tima “Kirka” i “Galatea” Madeline Miller ili pak “Arijadna” i “Elektra” Jennifer Saint, posve mi se logično nametnuo poriv za čitanjem “Penelopeje” Margaret Atwood, još jednog glasa antike usred vrlog novog svijeta 21. stoljeća. Iako u mnogim kritičkim osvrtima prikazivana kao klasični primjer feministički obojane postmodernističke obrade klasičnoga mita o Penelopi i Odiseju, s ciljem davanja glasa onima koji su ostali zapostavljeni i nijemi u originalnom djelu – “Odiseji”, “Penelopeja” Margaret Atwood ipak je mnogo više od toga. Kako autorica utvrđuje prije samog početka Penelopine “verzije” – “mitovi su sveopće i vječite priče u kojima se zrcali i oblikuje naš život – oni istražuju naše želje, strahove i čežnje te nam nude pripovijesti koje nas podsjećaju što znači biti čovjek.” I doista, mitovi i legende su oduvijek bili važan dio ljudske povijesti – pripovijesti o hrabrim, moćnim junacima koji spašavaju svijet dijelom su svačijeg djetinjstva, svatko se od nas u nekom trenutku prepustio snatrenju o posjedovanju sposobnosti zbog kojih će nalikovati nekome od drevnih heroja. Mitovi oblikuju našu svijest, utječu na nju mnogo značajnije i snažnije nego što smo možda toga svjesni; smatraju se vječnima i univerzalnima. No je li uistinu tako?
U većini se njih, naime, glorificiraju određeni junaci, dok mnogi, jednako važni, ostaju marginalizirani, ušutkani i zapostavljeni zbog svog spola, rase ili staleža. Tako su iz antičkih davnina progovarali silni Ahileji, Tezeji, Herakli, Perzeji i, u konačnici, Odiseji, dok je u ženskim redovima vladala tišina, potpuna nijemost s kojom su se mogle identificirati sve žene čiji se glas nije čuo kroz sva ta silna tisućljeća.
I upravo zato “Penelopeja” nije tek puki feministički manifest (počnimo samo od Atwoodičinog hotimičnog igranja s Penelopinim imenom u naslovu knjige – Odiseja postaje Penelopeja i već tu jasno daje do znanja kako se glavna riječ ovdje povjerava ženama); ona postavlja pitanje kako bi to povijest bila ispisana kada bi “Odiseju”, jedno od najvažnijih djela u pogledu utjecaja na razvoj zapadne civilizacije, čitali u prvom licu jednine ženskog roda. Što bi se dogodilo kada bi pripovjedač za promjenu bila Penelopa, vjerna Odisejeva družica, koja je svog ljubljenog, neustrašivog ratnika Odiseja strpljivo i šutljivo čekala svih tih silnih godina u kojima je on sa svojim suborcima plovio morima Antike, snubio božice, pokoravao nemani i neprijatelje i smišljao priče za svoju odanu suprugu? Bi li to promijenilo naše poimanje svijeta, oblikovalo nam stavove na drukčiji način?
Sve su ovo pitanja koja Margaret Atwood postavlja dok prepušta Penelopi da iz ženske perspektive ispripovijeda priču o vlastitom životu – ne odveć sretnom djetinjstvu i mladosti, dogovorenom braku s Odisejem i njegovom dugogodišnjem izbivanju tijekom Trojanskog rata i, u konačnici, muževljevom povratku u domovinu – ali i pripovjedački fokus naizmjenično prepušta još jednoj kliki snažnih ženskih likova, ovaj put dvostruko diskriminiranih, i po spolu i po staležu. Riječ je, naime, o dvanaest Penelopinih sluškinja, uključujući i slavnu Melantu, koje je Odisejev sin Telemah, po očevom povratku na Itaku i njegovoj izravnoj naredbi, okrutno pogubio objesivši ih jednu do druge lađarskim užetom, a sve kako bi ih kaznio zbog nevjernosti i nepoštivanja gospodareva doma, jer blagoglagoljivi im je Odisej zamjerio što su ih Penelopini prosci silovali bez njegova dopuštenja (kao da silovanje nije uvijek bez dopuštenja i kao da tijelo ne može biti jednako oskvrnuto u svim epohama, u svim civilizacijama, na svim dvorovima, sobama i mračnim ulicama!). I sama Atwood priznaje u uvodu, “te obješene sluškinje opsjedaju me oduvijek, a u Penelopeji opsjedaju Penelopu”, pa im na poseban, jedinstven način daruje glas kojim će ispraviti tri tisuće godina staru nepravdu, pokušavajući ujedno objasniti Penelopinu šutnju kojom je posredno dopustila smrt svojih sluškinja i koja i u podzemnom svijetu prati njezine bestjelesne korake u vječnost. Glasa ujedinjenog u grčki kor, one su napokon lišene statusa nemoćnih žrtvi, “onih bez imena, onih kojima su drugi prilijepili sramotu, onih na koje se pokazuje, koje se dira”, pa odlučno niječu i napadaju društveno licemjerje prozivajući Odiseja onako kako ga nitko nije prozivao – “Gospodine Nitko! Gospodine Bezimeni! Gospodine Iluzionistu! Gospodine Varalice, unuče lopova i lažova!”
Dvanaest djevojaka nepravedno lišenih života šalju Odiseja na suđenje 21. stoljeća da dokažu jednom za svagda kako nanesena im nepravda nije tek “feministička glupost bez ikakvih temelja” , i baš ovdje pripovijedanje Margaret Atwood dočekuje čitatelja onako kako nije očekivao. Na samom kraju, videosnimka sluškinja, sudac koji lista dokazni materijal – Odiseju, svjedokinja Palada Atena i dvanaest Erinija, božica osvete, koje sikću i laju na stropu sudnice, nanovo ispisuju stranice drevnih zapisa i dokazuju kako se povijest možda ne može promijeniti, no oku koje želi vidjeti i uhu koje je voljno čuti, može ponuditi drukčiju perspektivu koja, jednom otkrivena, više ne može biti zanijekana.
“Moj je prošli život imao mnogo teškoća, ali tko kaže da sljedeći neće biti gori? Čak i sa svojim ograničenim pristupom vidim da je svijet jednako opasan kao i u moje vrijeme, samo što bijeda i patnja vladaju u mnogo većim razmjerima. Što se tiče ljudske prirode, ona je jednako vulgarna.”
(“Penelopeja”, Margaret Atwood)