Naziv djela: “Plava je najtoplija boja”
Ime autora: Jul Maroh
Naziv izvornika: “Le bleu est une coleur chaude”
S francuskog prevela: Mirna Šimat
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: V.B.Z. d.o.o., Zagreb
“I malo-pomalo shvatila sam da su načini kako volimo raznoliki. Ne biramo u koga ćemo se zaljubiti, i naše poimanje sreće nameće nam se prema onome što smo doživjeli…”
(“Plava je najtoplija boja”, Jul Maroh)
Kako na nov, originalan način pristupiti temama o kojima se pisalo mnogo puta, kako progovarati o njima bez uobičajenih floskula i ne osakatiti ih izlizanim frazama zbog kojih će, kategorizirane kao “već viđeno”, izblijedjeti bez da ostave trag. Prva ljubav, ali i deklariranje vlastite spolne orijentacije ili “outanje”, jedne su od takvih tema. Izazovne za svakog autora koji se njima odluči pozabaviti, jer, ruku na srce, prva ljubav lako upada u zamke sladunjavosti i ideala, dok se LGBT tematika pod perom nekih autora često zna pretvoriti u prosvjednu notu, politički pamflet u kojem se taksativno nabrajaju uskraćena prava i dodijeljene etikete, a pripadnici LGBT zajednice prikazuju nekakvim posebnim primjercima ljudske vrste u koje je neprestano potrebno upirati prstom. Francuski multidisciplinarni umjetnici i transfeministički aktivisti Jul Maroh (riječ je o transrodnoj nebinarnoj osobi, stoga množina, op. a.) svojim su grafičkim romanom “Plava je najtoplija boja” gorenavedene teme izazvali na dvoboj i pobijedili. Jer iako zaplet i radnja ove plave, nježne priče nisu nužno novi, odabrani pristup drukčiji je. Čulan, krhak i duboko kontemplativan.
U potpunosti retrospektivan, otkrivajući se u obliku dnevničkih zapisa koje, nakon smrti njihove autorice Clementine, iščitava njezina djevojka, plavokosa Emma, roman čitatelja vodi osjećajnim amplitudama svojih likova i, poput komadića zlata iz riječnog mulja, postupno filtrira svoju istinsku esenciju – ljubav. Ljubav koja je, bila prva ili posljednja, mladenačka ili zrelih godina, istospolna ili heteroseksualna, tajna ili s ponosom življena – uvijek samo ljubav. Koji god joj oblik ili spol namijenili, jednako će patiti, svijati se i pucati ne dopusti li joj se biti slobodnom. Veliki Herman Hesse u svom je “Demianu” zapisao: “Htio sam samo pokušati živjeti ono što je samo htjelo izaći iz mene. Zašto je to bilo tako teško?” I doista, nije li to svrha svake ljubavi? Pustiti je slobodnu u svijet i svemir, nagnati je da ispuni svoju drevnu svrhu i podijeli se. Svaka podijeljena radost dvostruko je veća, a podijeljena bol dvostruko manja, nije li?
Clementinin dnevnik počinje 1994., polako naslućujući oluje na obzorju odrastanja petnaestogodišnje učenice drugog razreda srednje škole te kroz čitavo desetljeće postupno kovitlajući sve tamnije i teže oblake preispitivanja vlastite spolnosti i uloge u društvu, pri tome se uglavnom usredotočujući na turbulentan odnos koji Clementine razvija sa Emmom, djevojkom koja će u psihičkom i fizičkom smislu osvijestiti njezinu privlačnost prema istom spolu. Pokušavajući pronaći izlaz iz limba društvene neprihvaćenosti, osobnih potraga i preispitivanja te zabrana koje joj nameću konzervativni roditelji, Clementine postupno definira želju koju osjeća prema Emmi ostvarujući odnos u kojem neprestano balansira između izražavanja požude i srama koji osjeća nakon toga; između zaljubljivanja i mržnje same sebe.
Marohove ilustracije su upečatljive i uvjerljive; dovoljno je samo ovlaš pogledati koju od njih i odmah prepoznati jesu li likovi na istoj progonjeni krivnjom, požudom, strahom ili usamljenošću. Katkad su crteži, prožeti tim beskrajnim plavetnilom, toliko rječiti i snažni da se sami dijalozi čine gotovo suvišni. Marohove linije prate put petnaestogodišnjakinje u zrelost, seizmografski nepredvidivo ocrtavajući uspone i padove jednog tragičnog putovanja u samospoznaju, odrastanje toliko srodno “prosječnim” nestalnim tinejdžerskim godinama, a opet toliko drukčije, opterećeno borbom s različitošću koju društvo nerijetko osuđuje i odbacuje.
Prihvaćanje samog sebe najteža je vrsta prihvaćanja. Jul Maroh napisali su i ilustrirali preobrazbe koje jedna mlada osoba doživljava na tom putovanju, putovanju koje je zapravo puni krug – kreće od srži, upija svijet i sudara se s njim samo da bi se opet vratilo tamo odakle je poteklo. U srce.
Voljeti nekoga znači voljeti ga ne samo zbog svega što ta osoba jest, već i svemu unatoč.
“Samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Zašto bi me bilo sram što volim?”
(“Plava je najtoplija boja”, Jul Maroh)