Naziv djela: “Pod krošnjom naranče”

Ime autora: Larry Tremblay

Naziv izvornika: “L’orangeraie”

S francuskog prevela: Duška Gerić Koren

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Ali zašto moramo živjeti u zemlji u kojoj vrijeme ne može obaviti ono što mu je činiti? Slika nema vremena izblijedjeti, zastor nikad ne stigne požutjeti, tanjuri se ne stignu razbiti. Stvarima nikad ne kucne njihov čas, živi su uvijek sporiji od mrtvih. Muškarci u našoj zemlji stare brže od žena. Suše se poput listova duhana. Njihove kosti na okupu drži mržnja. Bez mržnje rasule bi se u prašini i više ne bi mogle ustati. Vjetar bi ih raznio u buri. Ostali bi tek jecaji njihovih žena u noći. Slušaj me, imam dvojicu sinova. Jedan je ruka, drugi šaka. Jedan uzima, drugi daje. Jednoga je dana jedan, drugoga drugi. Molim Te, ne oduzimaj mi obojicu.”

(“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)

U neka davna vremena, ljudi su vjerovali da bogovi silaze među njih, kroje im sudbine, miješaju se s njima i svojim ih čudima drže vjernima i pokornima. Danas ljudi vjeruju da su bogovi.

Pod okriljem svetih ratova i propovijedi koje im iskre iz zapjenjenih usta gospodare životom i smrti, traže žrtve u zamjenu za rajeve i vječna blaženstva, a daju tamu, stradanje i ideale čije krhotine ostaju na zgarištima pomiješane s mrtvim tijelima, onima koja su prekasno ili nikad shvatila kako raja nema, sve dok u ljudima živi pakao.

“Čak ni rat ne možemo objasniti kada u njemu ginu djeca.”

(“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)

Svaki pakao ima svoje limbove, mučne krugove u kojima nesretnici beskonačno otkupljuju vlastite grijehe. No, rat ima jedan poseban krug, onaj u kojem ljudi-bogovi na prve crte šalju one najranjivije, najbezazlenije. Anđele s detonatorom ispod krila. Djecu koja su, umjesto zagrljajima, opasana eksplozivom. Ona su bombaši samoubojice, njihovi roditelji ne dobivaju školske pohvalnice, njima se daruju fotografije malih mučenika odmah nakon što su se, nesvjesni kako su ljudima-bogovima tek sredstvo, municija u ratu koji nikada ne staje, raznijeli u autobusu ili izbjegličkom kampu okruženi svojim vršnjacima. U jednom je trenutku djetinjstvo svedeno na užareni kaos i krik. U jednom trenutku djetinjstva više nema. Ljudi-bogovi idu dalje. Stado je veliko, a raj čeka.

Blizanci Amed i Aziz devet su godina imali jedan drugoga. Imali su majku Tamaru i oca Zaheda. I stabla naranče. Svoj komad raja usred planina i pustinje. Rat je bio trak crnog dima iza planina, udaljena grmljavina u neimenovanoj zemlji opisi koje prizivaju krajobraze Bliskog istoka – Libanon, Irak, Palestina, Afganistan? – sve dok jednog dana granata nije srušila kuću njihovih djeda i bake, unakazila im tijela, a vruću zemlju pod krošnjom naranče pretvorila u njihovu grobnicu. Otac Zahed pokopao je u nju ostatke svojih roditelja, skupivši ih po ruševinama njihova doma poput koštica naranče. Nitko tome ne bi trebao svjedočiti, pripovijeda. Neprijatelj udara gdje smo najslabiji. Ali to nije posve točno. Najslabije je mjesto rezervirano za udarac prijatelja. Jednog od nas. Pa kad im jednog dana Zahedov prijatelj Soulayed u kuću donese pojas pun eksploziva i ponudi im čast kakva nikad nikome ne bi smjela biti ukazana, Amed i Aziz bit će zauvijek prognani iz raja pod krošnjama naranči.

“Osveta je ime tvoje boli” progovara autor Larry Tremblay Soulayedovim glasom, dehumanizirajući neprijatelja ocu od kojeg upravo traži da odabere kojeg će od dvojice sinova žrtvovati, pa nam sveže golem, snažan čvor u grlu kad i u nas usadi taj pusti očaj roditelja kojemu je povjerena odluka tako užasna i protuprirodna da se ne možemo ne zapitati kakvi su to bogovi koji dopuštaju takve strahote u svoje ime? Koga će roditelji izabrati da nosi eksplozivni pojas, Ameda ili Aziza? Zdravog ili bolesnog sina? Dvije koštice istoga ploda. I tek devet dječjih godina. Devet proljeća, ljeta, jeseni i zima. Tek devet rođendana i beskraj tuge.

“Zagledavši se u nebo, Tamara se pitala je li mjesec upoznao želju za smrću, želju da nestane zauvijek s lica noći i ostavi ljude kao siročiće bez svoje svjetlosti. Svoje uboge svjetlosti posuđene od sunca.”

(“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)

“Rat briše granice između svijeta odraslih i svijeta djece.” A ne bi smio. Nikada. Dječji je svijet utočište nevinosti, nije mu namijenjena puška u ruci, pojas sa eksplozivom, pustoš i pogibelj. Ljudi-bogovi mole se za zdravlje njihovih duša, rezerviraju im mjesto u prvom redu rajskih poljana, blagoslivljaju ruke koje će stisnuti detonator i zauvijek ostati zabilježene kao ruke djeteta-ubojice. Kanadski pisac Larry Tremblay napisao je roman u kojem je postavio nezamisliv izbor, prikazao apsurd rata u njegovoj punoj stravi, ne dajući sretan kraj, već naprotiv, u posljednjem dijelu romana kroz umjetnost, tu dvojnicu stvarnosti, poslao poruku koja će svakoga tko pročita Tremblayevo djelo ostaviti da još dugo zdvaja nad tamnim grotlom ratnih užasa iz kojeg se blago, gotovo neprimjetno širi miris naranči. Obećanja raja koji nikada neće doći.

“Ne traži drugdje ono što se već nalazi u tebi.”

(“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)