Naziv djela: “Poštovani gospodine M.”
Ime autora: Herman Koch
Naziv izvornika: “Geachte heer M.”
S engleskog preveo: Mate Maras
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Znanje d.o.o.
Svatko može naučiti korake, ali ne može svatko doista plesati, negdje na samom početku utvrđuje Herman, jedan od pripovjedača u ovom neobičnom i misaono krajnje izazovnom romanu slavnog nizozemskog pisca, glumca i scenarista Hermana Kocha. I doista, baš kada se čitatelju učini kako je neki dio pripovjedne slagalice sjeo na svoje mjesto i kako je napokon uspio uhvatiti ritam koji će ga odvesti do cjelovite slike, dogodi se nešto što točku na kraju rečenice zamijeni upitnikom i čitatelj mora iznova uskladiti korake u tom složenom književnom plesu.
…postoji nešto opsceno u vezi s vašim izrazom koji imate dok gledate u svijet. To je izraz nekoga tko navlači kupaće gaćice s nepodnošljivom sporošću na javnoj plaži, bez traga stida, jer on ne mari vide li ga ljudi. Vi ne gledate u čitatelja, ne, vi ga izazivate da on gleda vas – da stalno gleda vas. To je nalik na jedno od onih natjecanja da se vidi tko će prvi skrenuti pogled; natjecanja koje čitatelj uvijek gubi.”
(“Poštovani gospodine M.”, Herman Koch)
“Poštovani gospodine M.” smjestio se negdje između drame, psihološkog trilera i ogleda o književnosti, ostavljajući u nemalom broju situacija čitatelja zbunjenim, katkad čak zamorenim, lamentiranjem o temama naizgled potpuno nepovezanima s onom glavnom. Ono što, naime, počinje kao klasični “stalker” psihološki triler – spora, ali napeta igra u kojoj se tajanstveni stranac doseljava u susjedstvo nekad slavnog pisca M. koji je najveći uspjeh postigao romanom “Odmazda” temeljenom na stvarnom događaju o nikad rasvijetljenom nestanku Jana Landzaata, profesora povijesti kojemu se svaki trag izgubio nakon propale veze s Laurom, jednom od svojih učenica (a koji je posljednji put viđen u vikendici u kojoj je ona boravila s novim dečkom Hermanom), te počinje pratiti piščev život i navike, na trenutke prelazi u razmatranja o književnosti, da bi se već u idućem prebacio na ispovijesti izmjenjujućih pripovjedača – književnika M., njegove supruge Ane, stranca iz njegovog susjedstva, profesora Landzaata… Svatko od njih zna nešto o čemu onaj prije njega nema spoznaje.
No, Herman Koch nipošto ne upada u zamku ponavljanja niti se, unatoč inzistiranju na detaljima, gubi u pripovijedanju kako bi se to na prvi pogled moglo učiniti. Vrlo svjesno i minuciozno, Koch pripovijeda o piscu čija je karijera na zalasku, o dvoje zaljubljenih tinejdžera, o mračnim kutovima ljudskog uma čija se tama katkad prelije u stvarni život, o nestalom učitelju čija se želja za bijegom ispostavila pogubnijom od ostanka. Tajanstveni stranac u susjedstvo je gospodina M. donio prošlost u njezinom punom sjaju dokazavši kako neke knjige nisu bestseleri zbog onog što je u njima zapisano, već zbog onoga što nije.
“U gimnaziji se dogodilo nešto što je promijenilo ostatak mog života. U gimnaziji djeci narastu krila. Oni više ne iskušavaju granice do točke kamo su stigli, oni idu preko njih. Oni svoje roditelje i učitelje ne vide više kao odrasle koji ih vode za ruku, nego kao smetnje na putu prema samodovoljnosti. Oni gnječe kukce samo da vide mogu li to učiniti, i zatim im bude žao – ili pak ne bude.”
(“Poštovani gospodine M.”, Herman Koch)
“Poštovani gospodine M.” je zahtjevan roman o ljubomori, mračnim stranama koje nikada ne bi smjele izroniti na površinu, o ljubavi, opsesiji, taštini, književnosti. Nalik je velikoj zemljopisnoj karti koju morate budno pratiti, pamteći sve toponime na koje ste naišli putem, kako biste uspješno stigli na cilj. U početku karta nema mnogo zavoja, prepreka i izazova – naizgled se pruža unedogled i čitatelj ne može pretpostaviti kamo bi ga put mogao odvesti. No, u jednom trenutku putevi se počinju račvati, vijugati i tjerati na razmišljanje te čitatelj shvati kako se našao u nepoznatim predjelima koji ga mogu odvesti bilo kamo ukoliko ne bude oprezan.
Mnogi će čitatelji možda Kochu zamjeriti odugovlačenje, zadržavanje na detaljima koji ometaju “hvatanje niti”, nešto poput odmatanja previše slojeva ukrasnog papira kako bismo napokon došli do dara, no priča je takva kakva jest. Njezina je snaga u izazovu i budnosti.
Traži od čitatelja mnogo samo kako bi mu na kraju mogla pružiti ono što nikako nije očekivao.
“Da, imam za vas neke planove, gospodine M. Možda mislite da ste sami, ali od danas sam i ja tu. U određenom sam smislu, naravno, oduvijek bio tu, ali sada sam doista tu. Tu sam, i nikamo neću otići, barem neko vrijeme.”
(“”Poštovani gospodine M.”, Herman Koch)