Naziv djela: “Potpirivanje”
Ime autora: Jan Carson
Naziv izvornika: “The Fire Starters”
S engleskog prevela: Una Krizmanić Ožegović
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Hena com
Sirene imaju još ubojitije oružje od svog pjeva, a to je njihova tišina. I premda se tako nešto nikad nije dogodilo, još uvijek je pojmljivo da je netko možda utekao njihovom pjevu, ali nikad njihovoj tišini”, napisao je davno slavni Franz Kafka u svom ogledu o mitskim stvorenjima koja su svojim glasom mogla onoga tko ga čuje otjerati u ludilo i propast. “Potpirivanje”, roman irske spisateljice Jan Carson, jedna je od tih sirenskih tišina u kojima zaustavljenog daha prolazimo ulicama Belfasta gdje, petnaest godina nakon Sjevernoirskog sukoba, lava netrpeljivosti i nemira još uvijek ključa ispod površine. U gradu u kojem je “istina s jedne strane krug, a s druge kvadrat” i u kojem “možeš oslijepiti ako se zagledaš u nju” lako je izgubiti put ako isti, “kao karta uličica i rijeka, kao drugi sloj otisaka prstiju”, nije duboko ucrtan u tvoje korijene. Podjele su snažne i neizbrisive, Istok i Zapad nisu tek strane svijeta, a protestantizam i katoličanstvo odavno su nadrasli svoja počela i uvjerenja – postali su oružje, postali su prijetnja, postali su vatra Velikih krijesova koje ne mogu ugasiti niti najupornije kiše kada konačno stignu nad Belfast, nad njegov Istok i Zapad koji se kupaju u mržnji prestaroj i prevreloj da bi im mogla nauditi nebesa koja se otvaraju.
“Zrak je vruć na Istoku.”
U Istočnom Belfastu “zrak miriše na rastopljeni katran, kante za smeće i ispušne plinove prometa”; u svojih četrdeset nijansi sive boje kolijevka je protestantske radničke klase koja je tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća u legendarnim brodogradilištima poput Harlanda & Wolffa ostavljala najbolje godine svog života, ono je područje desetljećima uronjeno u unionizam. Istočni Belfast mjesto je prepuno suprotnosti; iako povezivano sa žrvnjem fizičkog rada, iznjedrilo je neke od najvećih irskih kulturnih ikona – Van Morrisona, Garyja Moorea ili pak autora slavnih “Kronika iz Narnije” Clivea Staplesa Lewisa. Premda jedno od najjačih unionističkih uporišta, činjenica kako je pripadnica političkog centra Naomi Long osvojila većinu glasova nacionalista i unionista te u razdoblju od 2010-2015. bila predstavnicom Belfasta u Parlamentu pokazala je kako niti jedna politička opcija uistinu ne polaže pravo na Istočni Belfast.
Upravo su suprotnosti u srcu romana Jan Carson. Autorica nam prikazuje Belfast u punom zamahu kaosa – krijesove i marševe u povodu Dvanaestog (Dvanaesti srpnja – sjećanje na Slavnu revoluciju (1688.) i pobjedu protestantskog kralja Vilima Oranskog nad katoličkim kraljem Jakovom II u Bitci kod Boynea (1690.), koja je započela protestantsko uzdizanje u Irskoj, op.a.) – “vrstu nasilja koje skupina ljudi nanosi sama sebi”, kao i sjenu siromaštva i prosvjeda koja postaje sve većom nad “gradom bez budućih brodova“, no Carson fokus premješta i na rađanje novih mogućnosti – sve veći broj uredskih zgrada i hotela za turiste, strana ulaganja, razvijanje kulturne scene – koje ohrabruju ljude na nadanje i sve češći pogled ka boljoj sutrašnjici. “Ovo je Belfast. Ovo nije Belfast.” Sve su suprotnosti sažete u dvije kratke rečenice i potpuno razumijemo što nam Jan Carson želi reći.
U ljeto 2014., kada se radnja “Potpirivanja” odvija, dvojica muškaraca – Sammy Agnew i Jonathan Murray žive u istom gradu različitim životima. Prvi muškarac duboko je uronjen u svaku poru Belfasta; on je sin toga grada i, koliko god to priželjkivao, ne može ga “sastrugati sa sebe”; njegova je mladost obilježena nasiljem, stiskanjem pesnica u bijesu i otporu, zvukom lomljenja kostiju i stihovima “The Sasha” (tradicionalne protestantske pjesme, op.a.) koje su pred cijevi njegova pištolja sricali prestravljeni katolici tek trenutak prije nego što bi im Sammy i njegova ekipa spalili automobile s krunicama na retrovizorima. Kao sredovječni muškarac, Agnew izvana više nije neustrašivi, nadmeni siledžija, no zna da se duboko u sebi nije promijenio, njegov razbuktali bijes ne jenjava – “kao da ima led u svojoj nutrini koji čeka da se otopi i kad se pretvori u tekućinu, proključat će.” No, ono što Sammyja Agnewa straši mnogo više od vlastita bijesa, njegov je sin Mark. Toga ljeta 2014. Belfast je gorio Velikim krijesovima, lomačama koje je u znak prosvjeda i nikad umrlih sukoba palila pomahnitala rulja, a u podmetanju bezumnih požara prednjači jedna osoba poznata samo pod nadimkom Palitelj. Sammy Agnew sumnja kako je misteriozni piroman upravo njegov sin Mark, okrutni sociopat koji živi u potkrovlju roditeljske kuće i u kojem Sammy prepoznaje onaj isti mrak, istu “tamnu stvar” bijesa koja gori u njegovom grlu sve te godine i zbog koje “zna da može uništiti sve što poželi uništiti”.
“Podignuo je zid između sebe i starih navada. Zid je visok, ne može imati vrata i dok se velikim dijelom osjeća odgovornim za Marka, drugim dijelom, dijelom koji kuka i ne može si pomoći nego uspoređivati se s drugim ljudima, čak i sa svojim sinom, ustraje pri uvjerenju da je Mark slabić. Mark je zao. Mark je sam kriv što je popustio.
Želi smlaviti maloga.
Želi mu pružiti sve najbolje.”
(“Potpirivanje”, Jan Carson)
Liječnik Jonathan Murray samo je “pet minuta niz ulicu od Sammyja, iako ih zapravo dijeli cijeli kontinent”. Potpuna suprotnost Agnewu – obrazovanjem, ugledom, životnim stavovima te zapleten u vlastiti strah od života, ljudi i straha samog, doživljava prekretnicu ulaskom u kratkotrajnu, bizarnu vezu sa Sirenom Istočnog Belfasta glavom i bradom, tajanstvenom ženom čija pojava Murrayeve strahove i nesigurnosti vodi na posve novu razinu, onu u kojoj je ostavljen da odgaja njihovo dijete – pola čovjeka, pola sirenu. Djevojčica nazvana Sophie utjelovljenje je Murrayevog traženja životne svrhe te istodobno straha od činjenice kako bi život mogao imati drukčiju svrhu od one kojoj se nadao.
“O nestajanju razmišlja stalno. U sebi to naziva nestajanjem, ali isto bi tako mogao reći: “Svijet bi bio puno bolji bez mene.” Samo zbog snobovštine odolijeva klišeju.”
(“Potpirivanje”, Jan Carson)
Sirene policijskih i vatrogasnih vozila koje zaglušuju svijet Sammyja Agnewa pomiješat će se sa sirenskim pjevom od kojeg strahuje Jonathan Murray, pa kada se dvojici muškaraca putevi ukriže u plamenim odsjajima sve češćih i većih Paliteljevih lomača, Istočni Belfast postat će mjestom na kojem se na surov i gotovo nemoguć način spajaju magija i stvarnost.
“Ne možeš zatvoriti zlo u nekome i očekivati da ozdravi.”
(“Potpirivanje”, Jan Carson)
Jan Carson sve je kontradiktornosti Belfasta i ljudi koji u njemu vriju kao u nekom vještičjem kotlu u “Potpirivanju” povezala na posve jedinstven način koristeći magijski realizam kao most koji se pruža preko bujice nihilizma i neprestano tinjajućeg nasilja: sirene, dnevni vampiri, djevojčica sa krilima, dječak sa kotačima umjesto udova i sva ostala Nesretna djeca Belfasta – djeca s nadnaravnim sposobnostima; čudesno je nazočno gotovo u svakom dijelu romana, folklor i mitovi prožimaju se sa obrascem nasilja i otpora, a Palitelj potpiruje plamen dok ne osjetimo kako nam se “znoj skuplja na dnu leđa; skuplja u velikim, masnim potezima preko čela”.
“Znam da će me uništiti. Drukčije ne bih ni htio.”
(“Potpirivanje”, Jan Carson)