Naziv djela: “Priča o duhovima”
Ime autora: Laura Freudenthaler
Naziv izvornika: “Geistergeschichte”
S njemačkog prevela: Romana Perečinec
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Naklada Ljevak
“Kad se Anne danas vratila, cvjećarnica je već bila zatvorena, a njoj je bilo svejedno je li pored klavira svježe cvijeće ili nije. Prijateljica pita za Thomasa. Moguće je, kaže Anne, da u kući živi još samo s duhom.”
(“Priča o duhovima”, Laura Freudenthaler)
Čini se kako se odnos Anne i Thomasa postupno raspada. Par u pedesetim godinama života u vezi je punih dvadeset, a jedinu im intimnost predstavlja prostor koji nastanjuju. Anne, pijanistica koja predaje u glazbenoj školi i Thomas koji radi neodređen posao u filmskoj industriji, stranci su. Dio su srednje klase velikog grada u kojem biste mogli prepoznati Beč i njihov je odnos nalik neugođenom klaviru. I dalje proizvodi zvuk, no on više nije ugodan uhu, ne pobuđuje osjećaje, tek je nesuglasje tonova od kojih svaki pamti melodiju čijim je dijelom nekoć bio, no više je nije sposoban reproducirati.
Ponekad se ne vide danima – Thomas dolazi kući kad je Anne već u krevetu i odlazi rano ujutro prije nego što ona ustane. Ne spavaju zajedno, ne dijele tajne, već ih gomilaju u praznim sobama stana u kojem se tek okrznu, poput kakvih prolaznika u uličnoj gužvi. Razgovori su šturi, gotovo šablonski.
Njihova se veza sve do nekog vremena mogla nazvati stabilnom. Odmor u kući na jezeru, mali svakodnevni razgovori, intima koja blijedi, no opstaje; izazovi svakodnevnog zajedničkog života nekako se svladavaju. No, sitne pukotine s vremenom se proširuju, a iz njih postupno izlaze utvare. Što je protivnik apstraktniji, to je strah od njega veći. Strahovi se pretvaraju u priviđenja, nesigurnosti u zablude, pa Anne počinje sumnjati kako Thomas ima ljubavnicu. Naziva je tek “djevojkom” te od trenutka te samonametnute spoznaje, noćima pretražuje džepove Thomasova kaputa, proučava restoranske račune, zamišlja i rekonstruira kretanje partnera i njegove navodne ljubavnice. Annina je opsesija snažna, razdire je sumnja, sablasna je zavodnica posvuda, pojavljuje se i u njihovom stanu, Anne je jasno vidi; ona je uljez – duh koji zaposjeda osobni prostor, uzima Annino mjesto, pa postaje nejasnim i dvojbenim tko je na kraju veća utvara od njih dvije. Anne, koja nestaje mučena samoćom i otuđenjem ili djevojka, ta “crna silueta papira iza bijelog zastora” koja stoji usred njezina dnevnog boravka, čije postojanje je više nego dvojbeno, no koja izgleda stvarnijom nego što je Anne ikada bila. Djevojka je fantomska bol amputiranog uda, simbol otuđenja koje je toliko silno da poprima ljudske obrise.
Anne uzima slobodnu godinu u glazbenoj školi, navodno kako bi pisala udžbenik, no zapravo besciljno luta ulicama, prstiju gotovo odviknutih od klavirskih tipki, fizički i psihički propada, a mi, čitatelji, kroz Annina razmišljanja promatramo taj postupni pad.
“Priča o duhovima” mlade njemačke autorice Laure Freudenthaler pripovijest je o nagrizajućem nepovjerenju i otuđenju, lakoći kojom nam stranim postaje sve ono što smo dotad smatrali vlastitim, poznatim. Od početnih sumnji do odvojenih spavaćih soba i svih fizičkih i psihičkih rana, ovaj roman detaljno odražava dramaturgiju međusobnog gubitka. Sve se mijenja, preobražava. Svaki slog, svaki šum, čak i zvuk koraka kroz stan. U svemu postoji duh razdvojenosti. Čak i škripanje parketa u Anninom i Thomasovom stanu postaje osjetljivom disonancom.
U ovoj priči nema upečatljive paranoje, naglih obrata, šokantnih otkrića. Cijeli je roman uljuljkan u mirnom, gotovo nepomičnom ozračju koje prvo djeluje zbunjujuće, a zatim suptilno prijeteće. Freudenthaler u opisima iznimno vješto koketira sa stilom francuskog nouveau romana, inzistira na detaljima, na minucioznim vanjskim i unutarnjim opažanjima (primjerice, Anne svira bosonoga kako bi na golim stopalima mogla osjetiti hladnoću klavirske pedale boje mesinga). Ostali se likovi pojavljuju kao sjene na rubu, oni su ljudi na fotografijama koje Anne nikad ne vješa na zidove, jer se “na lica tako brzo možeš naviknuti”. U ovom je romanu sve jasno i sve nepodnošljivo zagonetno, dok kraj izgleda idiličan, ali i posve pogrešan. Čak sablastan, no tako valjda mora biti. Naposljetku, ovo je ipak priča o duhovima.
“Dvadeset godina, kaže Thomas, svakoga dana prolaziti kroz ista vrata, izlaziti na uvijek istu ulicu. Istu kupaonicu koristimo već dvadeset godina. Ima ljudi koji se presele svake dvije godine. Nisam sigurna, kaže Anne, da bi to pomoglo. Što bi bilo drugačije da svakoga dana izlaziš na istu drugu ulicu. Thomas šuti. Naravno, imaš pravo, kaže on. Ništa.”
(“Priča o duhovima”, Laura Freudenthaler)