Naziv djela: “Primalja”

Ime autora: Katja Kettu

Naziv izvornika: “Kätilö”

S finskog preveo: Boris Vidović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Čudna stvar. Kako strah ima isti miris kao i tuga.”

(“Primalja”, Katja Kettu)

Vihor rata drukčiji je od ostalih razornih vjetrova. Oluje koje na čovjeka sruči priroda strašne su i pogibeljne, iza sebe ostavljaju pustoš, stradanje i suze, no one djeluju bez namjerne surovosti, pokazujući zube i proždirući sve što im se nađe na putu samo zato jer je to jedino što umiju; same su sebi svrha. Završivši još jedan od svojih drevnih ciklusa, jenjavaju i odlaze, a čovjek tada pruža ruku drugom čovjeku i život se nastavlja – gradnjom iznova.
Ratne su oluje podmukle. Djeluju protiv svega prirodnog, planiraju, svjesno odabiru put. Dugo se skupljaju na obzorju, nebo se postupno spušta i otvara, pa kad se rascijepi u svoj silini, iz njega provali sve ono životinjsko, okrutno i čudovišno. Sve što stane u otprilike stotinu i sedamdesetak centimetara i nekoliko desetaka kilograma bića koje katkad nazivamo čovjekom.

Vjetrovi su se Drugog svjetskog rata vrtložili tog ljeta 1944. u Petsamu na sjeveru Finske. Krivooka, kako zovu Primalju, jalova izopćenica lica nagrđena fizičkom manom čijim žilama ključa vrela krv oca komunista i majke prostitutke, stara je djevojka koja porađa seoske žene i liječi ih ljekovitim travama. Živi u svijetu posteljica, krvi, sluzi; njezine ruke, postelja i bedra mirišu na pjenišnik, med i betoniku, divlji mažuran i karbolnu vodu. Njezino je “umijeće tamna, moćna bujica” koja struji kroz nju, “Božji joj glas kuca u žilama i sve joj došaptava” i to je njezina snaga u divljim vremenima u kojima, unatoč odbačenosti od okoline, “ima nešto što druge žene nisu imale – znanje, pa tako i slobodu dolaziti i odlaziti“. No, njezina sloboda curi poput plodne vode, nezaustavljivo najavljujući trenutak koji će joj promijeniti život, onaj u kojem će susresti njega, poručnika Johanna Angelhursta u njegovim blistavo sjajnim SS-ovskim čizmama. Ona “nesavršeno ženstvena, od glave do pete prekrivena sluzi i krvlju, s tek pregrizenom pupčanom vrpcom koja joj visi iz usta”, netom nakon poroda za koji je bila zadužena, pod njegovim je pogledom zauvijek potonula u dubine iskonskog mora “u kojem drevni mužjaci ližu pete, a užarena zvijezda žeže meso”. Gledao ju je onako kako je nitko nikada nije gledao i ona je krenula za njim.

“Cijelo vrijeme zrak je bio lagan i puteno je mirisalo na kožu kitova i noge su mi stalno bile raširene od uzbibane žudnje. Tih bi mi se dana pelud uvukla kroz nosnice ravno u srce, prouzročila mi lupanje pa mi se iz srca vratila u glavu… Jer tko je veći grješnik od cure stalno obuzete strašću?”

(“Primalja”, Katja Kettu)

On je alfa mužjak, on je zvijer na Pervitinu, on je kopač jama za izmrcvarene leševe čije tjelesne tekućine ližu životinje, on je ljubavnik čije “pete mirišu na sol, na kremen, novi kutak svijeta i sredstvo za dezinfekciju.” Ona je njegova Divljooka, pogledom ga uriče, siše mu nožne prste i “tjera vragove koji mu se vrzmaju oko nogu“, pa polazi za tim istim vragovima kada Johanna raspoređuju u koncentracijski logor Titovka. Poručnik Angelhurst kopat će jame, fotografirati i dokumentirati lica rata urezana na zarobljenicima, mahom Rusima; Divljooka će brinuti o njihovom zdravlju, vidati im rane na putu do jame. U kužnom će zadahu amputiranih udova, gangrena i ljepljive krvi, njušiti samo njega. Oslijepit će i oglušiti i na spoznaje o postojanju surovih eksperimenata na ženama, malih predstava sa silom iščupanim zamecima u staklenkama s octom.

“Ljubav životinje je bezuvjetna, i u tome je ona poput životinje. Njezina je ljubav mučna, gorljiva, tako manična da je poput neke živčane bolesti.”

(“Primalja”, Katja Kettu)

Čak i kada se stvari preokrenu, kako to u ratu obično biva, pa se nađe s druge strane bodljikave žice, postane ranarka koja sada vida vlastite rane, Divljooka neće odustati. Puzat će, kupiti si zube izbijene kundakom, slušati metalno udaranje mlaza mokraće o limeni lavor, nakon što se na njoj u zloglasnoj Staji svakoga dana redalo desetine znojavih, prljavih muškaraca pokvarenih izlučevina. Bio je vrijedan toga, bio je vrijedan ošišane glave i izbijenih zubiju i bijega do leda Fjorda Mrtvaca i pustih noći nagriženih polarnim ludilom.

“Ovako uplakana podsjeća me na Wagnerove Norne iz Prstena Nibelunga. Ona plete niti ljudskih sudbina. Još ne znam koja od tih sudbonosnih bića je Divljooka. Urd, prošlost, Verdandi, sadašnjost ili Skuld, budućnost. Naše su se sudbine ukrstile, tu se očito više ništa ne može učiniti.”

(“Primalja”, Katja Kettu)

“Primalja” je snažna pripovijest. Njezin je izričaj sirov, grub, groteskan, gotovo životinjski. No, postoji li nježnost u ratu? Postoji li eufemizam za leševe u jami, za krv, za masakr, za zube izbijene kundakom, za ženske utrobe opustošene silovanjem? Kako bi drukčije o tjelesnoj žudnji govorila seoska žena čiji život neprestano udara u rubove siromaštva, nasilja, tjelesnih izlučevina? Može li njezin nagon za ljubavlju, za tjelesnošću biti pjesnički, biranih riječi ili se izgovara točno onako kako se i živi? Silno, pohlepno, strastveno i očajnički. “Iščupala bih si i oko iz glave da mogu ležati s tobom na istom ležaju” , zar to nije izraz krajnje ljubavi, baš kao i kakav koprenasti pjesnički kompliment namirisan ružinom vodicom? U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, kažu. Katja Kettu prožela ih je tako da na trenutke nismo sigurni je li ljubav ogrezla u rat ili je rat izopačio ljubav, pa se i ona naglavce baca u jamu sa svim onim nesretnicima napola istrunulim u logorskim barakama. I srce i smrt obojani su crveno, a Divljooka umače ruke u to crvenilo, pa iz krvi pokušava izvući novi život ili zauvijek skončati u starom. Sve je dobro, dok je On uz nju. “Kad se drvo sruši, nasloni se na susjedno.”

Navodno dijelom utemeljena na sudbini autoričine bake Helene Angelhurst, “Primalja” je roman koji se teško otvara, čitatelja na početnim stranicama gotovo obeshrabrujući vremenskim petljama, digresijama i detaljima, no odmicanjem priče, njezina je sirovost i strastvenost sve snažnija. Doziva nas da zagrizemo i prelomimo tu strašnu kost ljubavi i smrti koju smo iskopali iz leda dalekog Sjevera, otkrivajući nam načine na koji je moguće ljubavlju premostiti jame leševa, zvjerstva i stradanja. Katja Kettu koristi ovu dihotomiju kako bi preispitala mogućnosti pripovjednog razrješenja, nade i zadovoljštine, zatočenih između uništenja i nasilja, pa “Primalja” ostaje iskrenom u svom prikazu boli i ljubavi, kao i strašnih praznina intimnih ispovijesti koje izranjanju iz goleme povijesti Drugog svjetskog rata.

“Što je veće, žrtva ili oltar koji posvećuje žrtvu?”

(“Primalja”, Katja Kettu)