Naziv djela: “Pristanak”
Ime autora: Vanessa Springora
Naziv izvornika: “Le consentement”
S francuskoga prevela: Tonka Baričević
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.
“Čitav život imat ću četrnaest godina. Tako je zapisano.”
(„Pristanak“, Vanessa Springora)
Psihička trauma najstrašnija je. Onaj kojeg zadesi često nalikuje na kuću čiji su prozorski kapci zatvoreni, rolete čvrsto navučene, kapija zakračunata, a sa zidova joj se postupno guli boja, s vremenom otkrivajući sve veće dijelove građevnog materijala, golu ciglu koja je nekoć tako čvrsto držala sve na okupu. I temelji joj pucaju. Isprva je to tanka, gotovo neprimjetna pukotina, da bi poslije postala zastrašujućom brazdom koja podriva noseće zidove. Kuća propada, nestaje, a nitko ne primjećuje dok oštećenja ne postanu prevelika. Tada nerijetko moramo graditi iznova. A to je uvijek teže od rušenja.
Vanessi Springori, priznatoj francuskoj urednici, redateljici i spisateljici, danas je pedeset i jedna godina. Ima supruga i sina, smatra se sretnom. U četrdeset i osmoj objavila je svoju prvu knjigu pod nazivom “Pristanak” u kojoj je zaključala traumu, ukrotila snove ispunjene “ubojstvom i osvetom“, uhvatila “lovca u vlastitu zamku“. Lovac se zvao Gabriel Matzneff, jedan je od najpoznatijih francuskih pisaca i bilo mu je pedeset godina kada je stupio u intimnu vezu s tada četrnaestogodišnjom Vanessom Springorom. Manipulativan, proračunat i slatkorječiv, Matzneff (ili kako ga Springora u knjizi imenuje – G.M.) svoju mladu štićenicu snubi promišljeno, gleda je “očima nevina janjeta” vođen vučjim nagonima. On je “moderna verzija portreta Doriana Graya, njegovo je djelo kao spremište svih njegovih mana, koje mu omogućuje da se vrati u život preporođen, nevin, spokojan i čist.” Njegov je intelekt i kozmopolitski duh na mladu Vanessu djelovao gotovo afrodizijački, on je njezin davno izgubljeni otac, muškarac među dječacima, onaj koji je iza neugledne djevojačke vanjštine vidio istinsku ljepotu i putenost; epistolarni izljevi ljubavi dovoljni su da, u sjeni seksualnom revolucijom preokrenutog poimanja seksualnog morala, čak i Vanessina majka prihvati ovu po svim normama neprihvatljivu i neravnopravnu vezu. Štoviše, blagoslivlja ju gotovo svodničkim žarom, jer je, promišlja Vanessa Springora, Matzneff “možda nesvjesno i za nju idealna zamjenska očinska figura, otac kojeg joj nije mogla dati.”
“Nasprema njemu, piscu i intelektualcu, moj je rječnik vrlo siromašan. Nisu mi poznati pojmovi ni “maligni narcis” ni “seksualni predator”. Ne znam da je on osoba koju nije briga ni za kog drugog. Još uvijek mislim da je nasilje samo fizičko. A G. barata riječima kao mačem. Jednostavnom formulacijom može mi zadati udarac i dokrajčiti me. Nemoguće je da se borimo istim oružjem.”
(“Pristanak”, Vanessa Springora)
Pored mučnih, skandaloznih opisa svojih intimnih susreta s ostarjelim ljubavnikom (čudna mješavina gađenja i osude vam se kovitla utrobom), Vanessa Springora dotiče se mnogih, danas diskutabilnih, shvaćanja tadašnjeg vremena. Gorespomenuta seksualna revolucija velikodušno je ponudila slobodan izbor i prakticiranje seksualnosti bez straha od osude društva; više nitko ne osuđuje seks, već se prstom upire u one koji osuđuju i žele nametnuti pravila ponašanja. Seks s maloljetnicima; poput Matzneffovih jezivih orgija s dječacima od osam do dvanaest godina na Filipinima, u kojima on ne vidi ništa loše; naprotiv, predstavlja to kao da mu se oni, u najmanju ruku, u zanosu i želji sami nude (u čemu možda ima i trunke istine, ako se uzme u obzir tamošnje siromaštvo i prostitucija, no to ne amnestira Matzneffa da bude prokazan kao seksualni predator najgore vrste); gorljiva obrana sloboda seksualnog užitka svih tijela i maloljetnička seksualnost, gornju su granicu apsurda dosegli krajem 1970-tih kada su brojni ugledni pisci (na Matzneffovu inicijativu) potpisali otvoreno pismo u korist dekriminalizacije seksualnih odnosa između maloljetnika i odraslih, pod naslovom “O jednom suđenju“. Ispod njega su stajala slavna imena poput Rolanda Barthesa, Jean-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir…, pa se tako ozvaničila društvena anomalija koja se skrila iza paravana seksualnih sloboda i u koju su se uvukli Matzneff i oni slični njemu (Sartre i de Beauvoir, primjerice, svojim su se načinom života – Sartre sa sklonošću ka djevicama i njegova partnerica, otvorena biseksualka Simone de Beauvoir koja mu ih je dovodila, ali i sama posljednjih desetljeća života živjela s četrdeset godina mlađom ljubavnicom koju je na kraju i posvojila; kad su se upoznale Simone je bilo pedeset i sedam, a Sylvie le Bon sedamnaest godina – potpuno uklapali u “revolucionarnu” sliku tadašnjeg društva).
Nakon što je objavljen, “Pristanak” je digao mnogo prašine. Danas osamdesettrogodišnji Gabriel Matzneff i dalje poriče bilo kakvu prisilu, ustrajući na “ljepoti ljubavi” koju je dijelio s Vanessom, dok je “mala V.” danas dovoljno odrasla da bi smogla snage uprijeti prstom u ono što je odavno trebalo nazvati pravim imenom – sustavnim seksualnim zlostavljanjem, najokrutnijom pedofilijom koju ne umanjuje nikakav pristanak, jer ga niti ne može biti. Zreli pristanak događa se između onih koji su ga sposobni pojmiti, čiji je omjer snaga u odnosu ravnopravan; ljubav ne obogaljuje, ne izaziva osjećaj krivnje, ne uvlači sodomiju u školske klupe, ne obećava djevojčicama ispunjenje snova koje još nisu niti sanjale. Otvorena istraga o silovanju neće, nažalost, mnogo promijeniti za ostarjelog Matzneffa koji je u crne Moleskineove bilježnice zapisivao susrete s trinaestogodišnjakinjama i osmogodišnjacima pa ih pretvarao u književna djela ovjenčavana nagradama; koji je najmračnijem dijelu ljudske požude pridavao epitet uzvišenosti i koji se i danas nada da će ga njegovi romani nadživjeti u onom veličanstvenom smislu o kakvom mašta svaki književnik. Društvo je predugo opravdavalo i toleriralo Matzneffovu čudovišnost i šteta je počinjena. No budućnost se može mijenjati – lovac je možda zatočen u knjigu kao opomena, konačno razrješenje za jednu nesretnu djevojčicu, i Springora se, unatoč silnoj hrabrosti koju je morala skupiti da bi objavila knjigu, za to pobrinula, no lov još uvijek traje.
Još uvijek traje. I nijedna revolucija ne smije spriječiti njegovo zaustavljanje.
Jer svaka revolucija na kraju (po)jede svoju djecu, zar ne?