Naziv djela: “Queenie”
Ime autora: Candice Carty-Williams
Naziv izvornika: “Queenie”
S engleskog prevela: Mirna Čubranić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com
“Znaš, Queenie, mislim da preuzimaš teret koji nije tvoj. Ne možeš nositi bol jedne cijele rase.
‘Ne preuzimam ja nikakav teret koji već nije u meni’, osjetila sam ljutnju.”
(“Queenie”, Candice Carty-Williams)
Usporedba simpatične, kilogramima i ljubavnim neuspjesima vječito isfrustrirane Bridget Jones sa dvadesetpetogodišnjom Britankom jamajčanskog podrijetla Queenie Jenkins čiji život u urbanoj džungli južnog Londona zagorčavaju katastrofični spojevi i pogrešni životni izbori, zaustavlja se na jedinoj zajedničkoj točki ovog romana prvijenca Candice Carty-Williams i proslavljenih serijala Helen Fielding – imenu Darcy. Naime, u oba se romana pod tim imenom krije osoba bliska glavnoj junakinji. I dok je u slučaju Bridget Jones to fatalni Mark Darcy, ljubav njezina života, za Queenie je Darcy najbolja prijateljica, podrška kroz turbulentno životno razdoblje u kojem katkad nimalo kraljevski pokušava držati glavu iznad vode.
Svaka ostala sličnost postaje izlišna ubrzo nakon što nas Queenie iskreno i nimalo uljepšano upozna sa životnom situacijom u kojoj se našla, kao i svim predrasudama i poteškoćama s kojima se suočava mlada osoba samo zbog druge boje kože.
Naime, Queenie je pripadnica druge, tzv. Windrush generacije useljenika koji su se iz karipskih zemalja, uključujući i Jamajku, naselili u Londonu između 1948. i 1971., a iz gorko-humorističnog Queenienog pripovijedanja postupno upoznajemo sve demone s kojima se ova mlada žena prisiljena boriti. Prekid sa Tomom, svojim “bijelim” dečkom, mučan i nedorečen odnos sa majkom, život s djedom i bakom u kojem slabost nije dopuštena te ovisnost o usputnim, nerijetko ponižavajućim i isključivo tjelesnim vezama, stvarnost je koja Queenie dovodi do samog ruba. Prijateljice su joj potpora i utočište, no u najtamnijim trenutcima Queenie je zapravo prepuštena samoj sebi. Obitelj – djed i baka kod kojih odlazi živjeti – nije ruka utjehe, samo lice surove istine. Nema suosjećanja za Queenie, jer ga nije bilo niti za generaciju prije nje.
Biti crnac u bijelom svijetu nosilo je svoj teret koji se stoički podnosio i Queenie se svakog trenutka podsjećalo na tu činjenicu. Njezini su djed i baka ostajali jaki, čak i kada se čitav svijet rušio na njih. Isto se očekivalo i od Queenie. No, kako se svaki dio njezina života – privatnog i poslovnog, postupno počeo raspadati, prisiljena je potražiti psihološku pomoć, što je za mentalitet jamajčanske i općenito crnačke dijaspore potpuno neprihvatljivo. Prema uvriježenom vjerovanju njezine i svake druge crnačke obitelji, psihoterapija jednostavno znači kako si lud. A ludost je nemogućnost kontrole vlastitih osjećaja i podnošenja životnih poteškoća, što je nešto što je Queenieina obitelj izvježbala do savršenstva. Jedino moguće rješenje i spas jest vjera, još jedna važna stavka koju ističe autorica romana, neuvijeno i osviješteno secirajući svu složenost i važnost održavanja crnačke tradicije u “bijelom” svijetu. Queenie i ostatak njezine obitelji vode se mišlju kako će sve u životu biti u redu ako dovoljno čvrsto vjeruju.
“Jesi li pod velikim stresom?’, upitala je Maggie, a glas joj je sa svakom riječi bio sve tiši, tako da se na kraju, na riječi “stres” više nije ni čuo. Jamajčani u pravilu ne vjeruju u psihičke probleme. ‘I jesi li se molila?”
(“Queenie”, Catrice Candy-Williams)
Pa iako se prekid sa Tomom, bijelim mladićem iz srednjeklasne obitelji, čini početkom Queenienih muka, on je zapravo tek okidač koji otvara Pandorinu kutiju odrastanja bez topline obiteljskog doma, praznina iz djetinjstva koje treba popuniti nečija tuđa (Tomova?) obitelj, pa čak i pod cijenu trpljenja rasističkih šala i neprikrivenih uvreda. Poziv u pomoć presuptilan je za Toma koji se udaljava ostavljajući Queenie da se sa očajničkom potrebom pripadanja i prihvaćanja bori posve sama.
Ispresijecan problematikom “Black Lives Matter” pokreta, gentrifikacije Brixtona i svim poteškoćama s kojima se ženska pripadnica crne rase suočava privatno i na radnom mjestu, roman “Queenie” otrežnjujući je prikaz života svih nas – onakvima kakvi jesu i kakvi bi mogli postati, neovisno o boji kože. Queenieine bitke vodimo i mi sami, jer smo svi potpuno jednaki ispod te kože čija nam je boja toliko važna. I zato svaka njezina pobjeda jednim dijelom pripada i nama.