Naziv djela: “Rogus”
Ime autora: Ivana Šojat
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Fraktura
„Što je žena drugo, nego uništenje prijateljstva, neizbježiva kazan, nužno zlo, prirodna napast, poželjna nesreća, kućna opasnost, dražestan štetočinac, prirodno zlo prebojadisano lijepom bojom?…“
(„Istina o vješticama“, Vladimir Deduš,1952:52)
Biti osuđen na smrt već samom optužbom. Mučen vođen rukom krvnika i nalogom predstavnika svjetovnih vlasti ili pak onih crkvenih, koji su se licemjerno skrivali iza svećeničkih skuta i uvjereni u vlastitu čestitost pozivali na Božju volju kako bi se ishodilo priznanje vražjih rabota – općenja s đavlom, spravljanja vještičje masti ili proždiranja dječjih srca. Što je priznanje bilo neobičnije, to je umiranje bilo brže. Milost ukazana vrećicom baruta svezanom oko vrata koja čeka da ju dohvate plameni jezici što se pružaju sa zapaljene lomače; tek prečica do smrti u svoj raskoši njezina besmisla. Pomahnitala rulja što hrli gledati drugog kako umire samo kako bi se nauživala olakšanja u spoznaji da ovaj put to nije bio netko od njih.
Kakav je to mrak kroz koji su sve te „vještice“, „mòre“ (ali i „vješci“, da ne bi bilo zablude, iako u mnogo manjem broju) kroz stoljeća prolazile kako bi ih se kaznilo zbog njihovog spola, zbog ljepote, zbog znanja, zbog uspješnosti, zbog ponosa; ne bi li se sve one ili oni, da su uistinu bili coprnice, vješci urokljivih očiju i vražje zaručnice, usred ognja vinuli na nebesa, poletjeli uz hihot na metlama i s đavolima jarčevih nogu, pa prokleli i proždrli sve one što su im lomili kosti na kotačima, posjedali ih na stolce koji su im derali meso, utapali ih u vlastitoj krvi i gnoju?
Jesu li stoljeća i vrlo novo doba uistinu rastjerali mrak ili se on samo zavukao u kutove i umove, no ostao taman, gust i prijeteći?
Angelina Pavković, mlada osječka arheologinja, obrazovana i samosvjesna, žena suvremenog doba, a opet nekako žrtva drevnih predrasuda, baš u djeliću tog je mraka spojena s prezimenjakinjom Anicom, ženom koja je tri stoljeća prije bila posljednja spaljena vještica u Osijeku; spisateljica Ivana Šojat njihove je živote u romanu „Rogus“ ispreplela na poseban način, sagradivši most od vatrom osmuđene, crne cigle iz jednog prosinca 1748., koja je na svjetlost 21. stoljeća izašla posve slučajno, pronađena u dvorištu obiteljske kuće, i zagonetnih snomorica arheologinje Angeline, čija duša možda, baš kao i mjesta, pamti užase koji su se na njima događali. Anica i Angelina postale su jedno, svaka u svojim plamenovima, svaka s bremenom vremena u kojem živi, u kojem se nekoć na lomačama spaljivalo tijelo, uglavnom žensko (jer je znak jednakosti između vještice i žene često poprimao oblik dvaju položenih trupaca i zaudarao na katran, smolu i znoj muškaraca u potrazi za vražjim pečatima na ženskim dojkama), a danas se drukčijim ognjem nerijetko pokušava sažgati um koji nastoji prodrijeti izvan (pre)davno iskovanih kalupa.
Anica će ipak pomoći Angelini, kad već nije mogla sebi, u snovima što mirišu na močvaru, podrume i paljevinu, odvest će ju kroz maglu što lebdi iznad smrdljivih, ustajalih i mrkih voda, pokraj groblja, preko žitka, gnjecava blata što se prije gotovo tri stoljeća pružalo ravnicom između Osijeka i Aničinog Čepina; pokazati joj da za našu sudbinu ne moraju i ne smiju uvijek biti krivi drugi – druge žene, mačke, psi, ptice, sve čemu smo pripisali moć nad našim sudbinama, nad ishodima naših života, nad našom smrću.
Ivana Šojat je u „Rogusu“ ispisala stranice kojima se razlijeva povijest Osijeka; iako mjestimice protkana ponekim povijesnim odstupanjima u korist piščeve slobode, uspješno nas vodi kroz barok, kojeg je u Slavoniji stoljeće i pol duga osmanska okupacija odgodila za gotovo čitavih stotinu godina kasnije negoli u drugim hrvatskim krajevima, vijuga kroz spomen tvrđavskih vrata, neki se tihi zazivi čuju iz crkava koje već odavno ne postoje i ulica čije kuće pripovijedaju više nego što bismo htjeli znati; drevna Mursa izvire iz grobova pored cesta, stare su kosti poput putokaza ka cilju kojeg zapravo nema. Jer smrt je putovanje, mrtvi su podsjetnik putnicima. Ton je tjeskoban i turoban, baš kako i sam naziv romana daje naslutiti; ta, bi li pogrebna lomača i mogla biti drukčija; mirisi su snažni i ljepljivi, a dvostruka nas vremenska linija, ona 18. i 21. stoljeća, koja naizmjence struji romanom baca iz jedne vatre u drugu i mi postajemo svjedoci vremena u kojima se mijenjalo mnogo toga i gotovo ništa. Nepravda preživljava na kostima i pepelu, jer je hrani ono što nadilazi krv i meso – predrasude, strah i mržnja, najmilija čeda neznanja. Feministička je nit koja se provlači romanom neskrivena i namjerna, autorica ju upliće u koncentričnim krugovima kojima podsjeća koliko je važno neprestano tragati, kopati uvijek nove slojeve zemlje, kamena, ljudskog uma.
Jer, ono Nepoznato je uvijek najstrašnije, a oganj lomača koliko god silan bio, nikad ne rasvjetljuje put do spoznaje. Pretvara ga u pepeo, a zlo tad i dalje živi prekriveno nekim novim crnim ciglama.