Naziv djela: “Samo strast”

Ime autora: Annie Ernaux

Naziv izvornika: “Passion simple”

S francuskog prevela: Ela Agotić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Ne opisujem povijest jedne veze, ne pričam priču (od koje mi cijela polovica izmiče) prema vremenskom slijedu, “došao je 11. studenoga”, ili onako približno, “prođoše tjedni”. Za mene to nije postojalo u tom odnosu, znala sam samo za prisutnost ili odsutnost. Prikupljam samo znakove jedne strasti što neprestance titra između “zauvijek” i “jednom”, kao da će mi taj popis omogućiti da sagledam njezinu istinitost.

***

Možda su jedine činjenice koje bi trebalo uzeti u obzir one materijalne, vrijeme i sloboda koje sam imala na raspolaganju kako bih sve to mogla proživjeti.”

(“Samo strast”, Annie Ernaux)

Samo strast zvuči kao oksimoron. Nije li upravo strast silno složen osjećaj; naoko iskonski, gotovo životinjski, u sebi skriva fatalnost, potpunu neizvjesnost i savršeno ispunjenje, slatku opijenost i očaj ovisnosti, jasno definiranu želju i posvemašnje bezumlje. Kao i svaka vatra, dobar je sluga, ali strašan gospodar. Francuska nobelovka Annie Ernaux u ovoj je kratkoj autofikciji obducirala svoju strast, strast ljubavnice, moderne Penelope koja čeka svog tajnog odabranika, žudi za njegovim pozivom, glasom i nazočnošću. On je metronom njezine svakodnevice i sve je drugo tek pozadinski šum – život kakvim je dotad živjela, ljudi koje je poznavala prije njega, posao, interesi, čak i vlastita djeca. Sve je tih nekoliko mjeseci davne 1991. bilo podređeno samo jednome. Iščekivanju još jednog susreta. A vrijeme između dviju strasti najduže je vrijeme. Zaglavljena u procijepu odsutnosti i čekanja, između “zauvijek” i “jednom”, autorica savršeno popunjava praznine – svom ljubavniku pridaje osjećaje, misli i rečenice kojih on vjerojatno nema; sve je podložno njemu, njegovoj mašti, njegovim razmišljanjima, interesima; njezin je život tek odraz u izlogu trgovine odjećom, donjim rubljem, cipelama (što bi mu se svidjelo?), crni baršun vokala Edit Piaf, non, je ne regrette rien, ne, ne žalim ni za čim, prenaglašeni uzdisaji šansonjerskih snatrenja kao mjerila bezuvjetnosti, univerzalnosti strasti.

Annie Ernaux pisala je o trenutku. Trenutku u nekoj 1991., iščupanom iz života srednjoškolske profesorice, majke odraslih sinova, žene koja živi vlastite porive, no u jednom je trenutku, baš tom trenutku o kojem piše, koji izbacuje iz sebe na šezdesetak stranica romana kojem će neki zamjeriti kratkoću, opsesiju, nerazumnost (ali koja je to strast razumna, recite vi meni?), odlučila dopustiti porivima da žive nju, da ju podčine vlastitoj volji zbog koje epicentar svih emocionalnih zemljotresa postaje iščekivanje zvonjave telefona (tog velikog instrumenta ljubavnih strasti u ranim devedesetima koje još nisu slutile pohotne sms-ove i skrivene brojeve!) i poziv gospodina A., čijom je ljubavnicom bila tih nekoliko mjeseci. I ne samo ljubavnicom. Jer ljubavnica nikad nije samo to. Ona je i klupko zgužvane odjeće na podu spavaće sobe, kuhinje, predsoblja (strast uvijek protutnja svim postajama); ona je dopola ispijena čaša pića i čipka donjeg rublja u izlogu; ona je zvuk automobila koji se parkira ispod prozora i korak ispred ulaznih vrata; ona je sve i ona je ništa; u strahu od kraja tajne romanse ona svaki užitak proživljava kao buduću bol (on uvijek igra istim kartama, samo njezini ulozi rastu svakim rastankom).

Bila sam tek vrijeme što protječe kroz mene. Tako je iskrena Annie Ernaux. Tako prizemno, ljudski, bezumno iskrena dok priznaje kako ju je u trenutcima ludila zbog njegova odlaska, trenutcima kad se život sveo na jednu neopranu čašu iz koje je pio, jedne noći spopala želja da se testira na sidu – “Možda mi je barem to ostavio” . I prije nego što s gnušanjem odmahnemo rukom, nije moguće da može pasti tako nisko, izgovoriti sve te silne besmislice, ne zaboravimo kako su akutne i kronične intoksikacije ljudima najčešće; da bi učinak užitka bio uvijek isti, potrebno je dozu neprestano udvostručavati, i svatko, baš svatko od nas jednom je bio rob čekanja, svojevoljni zatočenik treperavog svjetla obavijesti o pozivu ili poruci, lutanja mjestima na kojima bismo mogli slučajno naletjeti na izvor svoje strasti; zanesenjak dnevnih sanjarenja o rečenicama koje nikada neće biti izgovorene, situacijama do kojih nikada neće doći.

Annie Ernaux otkrila nam je svoju tajnu, onu koja je, jednom javno ispisana, označila kraj njezine nevinosti; njezina priča nije ljubavna; lišena romantike i sladunjavosti, ona je manifest ženske požude i upravo ćemo je stoga osjećati negdje duboko u utrobi, na onom mjestu koje pripada – samo strasti.