Naziv djela: “Šetnja”
Ime autora: Robert Walser
Naziv izvornika: “Der Spaziergang”
S njemačkog preveo: Milan Soklić
Godina prvog izdanja na hrvatskom jeziku: 2022.
Nakladnik: Bodoni
“Postoji li na ovom svijetu čestit čovjek koji nikad u životu nije bio bespomoćan? Kojem su to ljudskom biću tijekom godina njegove nade, planovi, snovi ostali posve neokrnjeni? Kojoj su se to duši potpuno ispunile čežnje, smjele želje, slatke i uzvišene predodžbe o sreći, a da od njih nije bila prinuđena činiti odbitke?”
(“Šetnja”, Robert Walser)
Prije nego što je otkrio svoj istinski životni poziv, onaj spisateljski, švicarski pisac Robert Walser (1878-1956.) radio je kao bankovni činovnik, batler u dvorcu i pomoćnik u uredu za izume. Od 1899. pa sve do 1933. godine, kad mu je pogrešno dijagnosticirana shizofrenija, zbog čega je ostatak života proveo u psihijatrijskim klinikama, Walser je napisao devet romana (od kojih su sačuvana samo četiri) i više od tisuću priča.
Jedan od njih jest i roman naziva “Šetnja”, nastao 1917., u doba pariškog trijumfa avangarde i dominacije Sovjeta u Rusiji, u kojem na osamdesetak stranica Walser tankoćutno i osebujno sažima životno i pripovjedačko iskustvo na analogiju čovjeka koji na izlazak u šetnju “jednog lijepog jutra” projicira svoje poimanje svijeta. Walser piše držeći pripovjedačku nit posve lagano, istodobno se oslanjajući na klasično pripovijedanje kojim nagoni pisca i čitatelja da igraju istu ulogu u romanu kao i u životu, da tekst učine zrcalom u kojem se mogu prepoznati.
Pripovjedač (točnije, “siromašan i neuspješan pjesnik”, kako sam sebe u jednom trenutku Walser titulira) šetnji pridaje gotovo iscjeljujuć učinak – nakon borbe s “turobnim mislima nad praznim listom papira u svojoj sobi”, utvrđuje kako “sva tuga, sva bol i sve teške misli bijahu (mi) kao izbrisane” – no ujedno tu istu šetnju predstavlja i kao dio vlastite rutine, pozivajući “dragog i privrženog čitatelja” koji se potrudio “s piscem i izumiteljem ovih redaka savjesno iskoračiti u vedri, prijazni jutarnji svijet” na, katkad “suviše svečanim i kočopernim” riječima, prikriveno kritiziranje društva u kojem živi, sveprisutne malograđanštine i ljudske zatucanosti. Vodi nas u pekarnice, “malene butike s biranom odjećom pod zelenim drvećem”, “gostionice, vrlo fine, privlačne, pohvalne, smještene uz rub šume”, neobvezne razgovore. Sve nam pokazuje, naoko svakodnevno i ne pretjerano važno, no opet potpuno drukčije, bremenito značenjem u kojem Walser “ne vidi svoj poziv u gomilanju sadržaja i agilnom služenju nervoznoj požudi” te stoga ne bilježi tipične predmete, situacije ili razgovore. Naprotiv, on u šetnju izlazi ne da bi krajolik razgledao, već upijao.
Nedvojbeno je, dakle, riječ o autoru koji svoje čitatelje nastoji zaintrigirati neobičnim elementima: nazivom djela obećava romantično putovanje s određenom kulturološkom “aromom”, opija nas “maglicom duše” i pticama reminiscencije koje nam slijeću na ramena ili nas nose prema mjestu na kojem “budućnost blijedi i prošlost se rasplinjuje”, istodobno na mahove skidajući masku ispod koje se krije pretjeran i mizogin kritičar svijeta i društva.
Pripovjedač poput Walsera prirodu i ljudski život promatra kao “lijep, ali izazovan bijeg od ponavljanja”, pa interpretaciju stvarnosti u svom romanu ne povjerava realizmu i litanijama svakodnevnice. Ono što je poznato i već viđeno ne mora biti literarno značajno, i ništa što bi naša osjetila mogla ćutiti u to Walserovo vedro jutro nije zavodljivije od nas samih, našeg poimanja običnog izlaska sunca, susreta s poznanikom, čak “šaljivog pozdravnog govora održanog kao katran crnom psu što ležaše na putu”.
Šetnja Roberta Walsera zapravo je ukoričeno sjećanje, drukčiji pogled na odnos čovjeka, prirode i društva koji, iznenađujuće, nije zastario ni stotinu godina od kad ga je Walser zapisao.
I stoga, prije nego što s autorom pođemo u tu šetnju, moramo po strani ostaviti ono očito, da bismo mogli zapaziti svu ljepotu jednostavnosti i “banalnosti”. Naime, upravo je u toj jednostavnosti skrivena čarolija i pripovjedačka vrijednost; jutarnja šetnja gradom i prirodom zapravo nije ništa drugo doli kročenje kroz život, u kojem niti ono najočitije i najobičnije nikad nije bez značaja.