Naziv djela: “Shvati to kao kompliment”

Ime autora: Maria Stoian

Naziv izvornika: “Take It as a Compliment”

S engleskog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“I tu se to dogodilo. Zlostavljao me je.

Ne postoje riječi kojima se može opisati taj osjećaj izdaje, krivnje i mržnje prema samoj sebi.”

(priča broj tri, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)

Seksualno nasilje nije kompliment. No ipak nam ga se svakodnevno servira upakiranog u kolegijalne dvosmislene “šale” na poslu i neobveznim druženjima ili u jednako tako “šaljive” ulične zvižduke, dobacivanja, autobusna šlatanja; ridikuliziranje egzibicionista koji iskaču iz grmlja širom rastvorenih kaputa – oni postaju tek nedužnim predmetom viceva, baš kao i žene prisiljene svjedočiti onome što se iza tih kaputa krije. Kultura silovanja tek je mit, nešto što se ionako događa samo onim ženama koje su to tražile – možda prekratkom suknjom, možda predubokim dekolteom, možda su se nasmijale na krivi način. Događa se i muškarcima, ali samo slabićima, jer pravo muško zna pokazati ženi gdje joj je mjesto ili još bolje – pravo muško objeručke će prihvatiti to žensko silovanje.
Svi drugi ostaju izgubljeni u prijevodu, jer jedino u seksualnom nasilju “ne” uvijek znači “da”.

Postoji jedna priča, točnije slučaj o kojem je autorica ovih redaka čitala prije desetak godina, no zbog svoje brutalnosti ostao joj je zauvijek urezan u pamćenju. Naime, u jednom hrvatskom mjestu, u jednom kafiću u sitnim su se jutarnjim satima, na samom fajruntu, zatekli konobarica i trojica muškaraca (od kojih je jedan bio njezin poznanik). Kako to obično biva, susretljivost mlade žene izazvala je pogrešan klik u glavama pripitih gostiju, pa kada je, nakon zatvaranja, pristala na poziv poznanika (koji jedini nije pio) da ju odvezu kući, kocka je već bila bačena. Kući nikada nije stigla. Nakon višesatnog silovanja i iživljavanja, slomljen joj je vrat pri oralnom seksu. I kada djelić normalnog uma samo pokuša zamisliti koliko je sadizma potrebno za takav čin, postavlja se pitanje kako itko može pomisliti da je to sama tražila. Možda je trebala biti opreznija kada je pristala na vožnju kući. Možda jest. No, nije to tražila. Nije to zaslužila. Silovanje se ne zaslužuje dubinom dekoltea. Ili dužinom suknje. Ili koketiranjem. Ili osmijehom. Ili zastrašenom šutnjom u kojoj se ne uspijevamo suprotstaviti zlostavljaču/ici na odgovarajući način. Ili podređenim položajem u kojem se nađu dijete ili pak član obitelji financijski ili na neki drugi način vezan za zlostavljača.

“Mislim da sam možda i ja kriv. Možda sam previše pristojan.”

(priča broj osam, “Shvati to kao kompliment”)

Mi posjedujemo vlastito tijelo. Tuđa tijela ne mogu niti smiju posjedovati nas. Niti jedno nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko ne može biti prihvatljivo, jer ne komplimentira osobi prema kojoj je usmjereno. Vrijeđa ju i ponižava, oduzimajući joj integritet i osjećaj samopoštovanja. Oduzima joj dostojanstvo – ono što, jednom oduzeto, nikada više ne bude na isti način vraćeno na svoje mjesto.
Upravo je sve ovo, i još mnogo više, rumunjska grafička dizajnerica i ilustratorica Maria Stoian upečatljivo i bez uvijanja opisala u grafičkom romanu “Shvati to kao kompliment”, zbirci dvadeset kratkih slikovnih priča o različitim situacijama seksualnog zlostavljanja koje su joj, putem istoimenog bloga čiji je link objavila na više društvenih mreža, anonimno slali (internetski i putem online intervjua) ljudi koji su te situacije osobno doživjeli. Neka vas ne zavara “stripovski” izričaj – naime, upravo je to ono što poruku ovog romana čini još snažnijom. Jer svaka od dvadeset priča nosi svoju traumu, svoju povrijeđenu intimu, svoj svijet srušen nečijom prisilom, nametanjem volje tamo gdje ništa ne smije biti nametnuto, već mora doći prirodno, obostrano, međusobno uvažavajuće i nadopunjujuće.

“Je li ta veza utjecala na moj život? Prošlo je već pet godina i otad nisam imala nikoga.”

(priča broj jedanaest, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)

Zlostavljanje na ulici, u javnom prijevozu, u vezi, u djetinjstvu, na poslu. Maria Stoian svakoj je priči podarila drukčiji crtež, upotrijebila drukčije boje, tonove koji će je razlikovati od preostalih devetnaest. Jer i u životu su boje svakog od nas drukčije. Svatko se od nas na različit način nosi sa negativnim, traumatičnim situacijama koje uključuju bilo koji vid zlostavljanja, no na svakome od nas one ostavljaju isti ili sličan trag – trag manje vrijednosti, nesigurnosti i, vrlo često, preispitivanja samog sebe – jesam li učinila/učinio nešto čime sam skrivila/skrivio ono što mi se dogodilo? I upravo ta klica samooptuživanja, kao i, nerijetko, osuda okoline kojoj je lakše upirati prstom i osuđivati žrtvu umjesto počinitelja, gradi Kineski zid šutnje i stida koji postupno opkoljuje svaku od žrtava puštajući je da se sama bori s onim u čemu nitko ne bi smio biti sam.
“Shvati to kao kompliment” knjiga je koja otkriva brojne i strašne načine na koje predatori – stranci, partneri, prijatelji (nasilje često ima poznato lice) iskorištavaju ranjivost, ali i povjerenje svojih žrtava. Na posljednjim stranicama knjige korisno su navedene i upute kako pružiti podršku žrtvama zlostavljanja te gdje potražiti pomoć.

Seksualno nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko, nije i nikada ne smije biti kompliment. Kompliment je riječ, gesta kojom priznajemo vrijednost druge osobe. Nasilje, kako ga god “upakirali” uvijek je samo nasilje.

“Trudim se ne misliti o tome. Htio bih nastaviti živjeti i sve to.”

(priča broj dvadeset, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)