Naziv djela: “Slatki rastanak”

Ime autora: David Nicholls

Naziv izvornika: “Sweet Sorrow”

S engleskog prevela: Lidija Milenkov Ečimović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

Spisateljsko nadahnuće crpiti iz iskustva prve ljubavi gotovo uvijek znači u većini čitatelja probuditi neke davne osjećaje, one koji, koliko god godina imali, ostaju sačuvani u srcolikim kutijama naših sjećanja, namirisani prvim aftershaveom ili maminim parfemom, uokvireni otiskom nevješto našminkanih usana, obilježeni stihom prve pjesme uz koju smo sanjarili o onom stidljivom zagrljaju punom slutnje. Prva ljubav puna je ideala, zbog nje se ruše svjetovi, suze imaju snagu olujnih bujica, one imaju povlasticu uvijek ostati neokaljane i neponovljive.

David Nicholls to je dobro znao kada nam je ponudio “Slatki rastanak”. Znao je kako je teško odbiti sjećanja na nevinost, na smijeh i ljutnju zbog mladenačkih nesigurnosti, na sve ludosti koje smo spremni učiniti u ime te famozne, nezaboravne prve ljubavi.

“Zamislite, onda, još jednu fotografiju, fotografiju cijelog razreda koju svi imaju, na kojoj su lica presitna da biste ih mogli prepoznati bez da se iz blizine zapiljite u njih. Bilo da je stara pet ili pedeset godina, uvijek u srednjem redu stoji lik koji vam je blijedo poznat, netko uz čije ime ne vežete nikakve anegdote ili asocijacije, skandale ili uspjehe. Pitate se: tko je to?

To je Charlie Lewis.”

(“Slatki rastanak”, David Nicholls)

Charlie Lewisu tog je sudbonosnog ljeta šesnaest godina, nije položio ispite, roditelji su mu se rastali, a ogorčeni otac je pao u depresiju pogonjenu alkoholom i besparicom. Budućnost se nikada nije činila neizvjesnijom za dečka iz Thackerayevog perivoja čiji je nadimak “Nitko”. Dečka koji je savršena tabula rasa za ispisivanje stranica o prvoj ljubavi. Onoj koju čak niti ne sluti kada se, vozeći bicikl jednog četvrtka ujutro, nađe u visokoj travi divlje livade koja gleda na grad. S Vonnegutovom Klaonicom 5 u ruci, skrivajući čitanje od prijatelja koji neprestano dokazuju muškost u koju je Charlie tako nesiguran, te skrivajući sebe od pripitog i ogorčenog oca, plahi je tinejdžer susreo Fran Fisher, jednu od onih djevojaka kod kojih vrlo jasno i neočekivano zamijetite najneobičnije detalje, poput potiljka ili točnu nijansu plave boje očiju, pa možete naslutiti kako ste na najboljem putu promijeniti ne samo predvidljivo, dosadno ljeto, već i mnoga nakon njega. Ona u kojima ćete biti odrasli i, navodno, zreli, ali ćete uvijek ostati nespretni, nesigurni šesnaestogodišnjaci koji će radi ljubavi čak pristati glumiti u amaterskoj kazališnoj predstavi.

Upravo je to, naime, “uvjet” ljubavi koji Fran Fisher postavlja Charliju Lewisu, a ono što počinje kao nekoordinirani, amaterski hommage Williamu Shakespearu – točnije, “Romeo i Julija” u srednjoškolskoj izvedbi, ubrzo postaje staza kojom će Charlie krenuti i ispisati poglavlje vlastitog života. Ono najvrijednije i najpamtljivije, ono koje pripovijeda o prvoj ljubavi.

David Nicholls toplo i dirljivo pripovijeda u “Slatkom rastanku”, dopuštajući nam da se s likovima poistovjetimo – smijemo, plačemo, prisjećamo. Čini upravo sve ono što za nas čini i prva ljubav. Drži ravnotežu između gorkog i slatkog, prepliće komediju i tragediju, traži utjehu u suzama i pronalazi bol u nečijem osmijehu. Shakespearovski moment je posvuda; baš kao u “Romeu i Juliji”, najsnažnija ljubav jest ona koja se rađa iz tuge, spoznaje kako sve mora doći svome kraju, ali i svjesnosti kako je bilo najljepše i neponovljivo dok je trajalo – “Al’ sada laku noć! Bol rastanka imade slatku moć!”

“Tuga i tjeskoba su zarazne”, priznaje u jednom trenutku Charlie Lewis, pa nekoliko stranica i dana poslije zaključuje – “ako patnja može biti zarazna, možda to može biti i sreća”. I upravo je to ono što nam pruža Nichollsov “Slatki rastanak” – spoznaju kako ništa pod suncem možda ne traje vječno, pa tako niti sreća, no u onom trenutku u kojem postajemo svjesni kako smo to nešto jednom uistinu imali i osjećali, znamo kako je vrijedilo rastati se od toga.

Ljubav, bila ona prva ili posljednja, ionako ne poznaje zaborav.