Naziv djela: “Smola”
Ime autora: Ane Riel
Naziv izvornika: “Harpiks”
S danskog prevela: Marina Kopjar
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Vorto Palabra
“Jedna od prvih stvari koje se sjećam iz života na Glavi jest miris svježe smole: osebujno golicanje u nosu, ljepljiv osjećaj na dlanu i tatin umirujući glas dok mi priča o soku koji teče deblom. Čudesan je to sok, rekao je, jer štiti od napada i zacjeljuje rane, a može i očuvati male, mrtve životinje za sva vremena. Sjećam se i prizora malog, živog mrava koji je puzao uz koru, tražio put oko ljepljivih, zlatnih kapljica i na trenutak nestao u pukotini prije nego što se ponovno pojavio, malo više. Više, više, više. Kasnije sam mnogim krvarećim stablima šaputala da će njihove rane zarasti jer je smola njihov iscjelitelj i zaštitnik.”
(“Smola”, Ane Riel)
Smola čuva gotovo sve što padne u njezin ljepljivi, aromatični zagrljaj. Biljke, kukce, sitne životinje. Katkad čak i čitave obitelji. Poput one kakva je bila obitelj Jensa Haardera.
Na izmišljenom malenom, izoliranom otoku, zbog svog specifičnog oblika kolokvijalno nazvanom Glava, jedini žive otac Jens, majka Maria i njihova djeca. Šestogodišnja Liv koja je mrtva, a živa i njezin brat blizanac Carl koji je živ, a mrtav. Baka koja je stanovala s njima i otišla, a opet zauvijek ostala. No, to je tako sa smolom. Zarobi trenutak tako stvarno i živo, pa je teško razabrati razliku između života i smrti, sna i jave.
Jedino izvjesno jest očeva opsesija, borova smola čiji se miris nadvija nad gomilom otpada koji dovlači Jens i koji polako zatrpava svaki kutak kuće; majka koja, mučena glađu za životom, jede sve što joj dođe pod ruku te postaje zarobljenikom svog ogromnog tijela i sobe iz koje više ne može izaći i dijete koje prihvaća život u kojem su se tajne nekoć otkrivale u ljesovima, božićna drvca vise sa stropa, a štakori glođu zidove.
Liv ne ide u školu, ne poznaje svijet izvan zidova zatrpane kuće, a, začudo, opet je sretna. Ljubavi, naime, ne nedostaje obitelji Haarder, ali ljubav nije dovoljna da spriječi tragedije. Tad će čak i netko poput Jensa Haardera, od okoline uvijek doživljavanog kao nježno, osjećajno biće, ako je dovoljno dugo izložen gubicima i nesrećama, na kraju uzeti stvari u svoje ruke. Jer, nemojmo zaboraviti: kroz stoljeća su upravo u ime ljubavi počinjeni silni zločini.
Propast obitelji Haarder bila je postupna. Život je malo po malo prekrivao novi komad otpada, nova ukradena stvar, svjetlost je gotovo neprimjetno nestajala iza brda smeća koje se gomilalo unutar i izvan njihova doma. “Kada surova oluja odnese dio obale, to se primjećuje… No kada mirno more odluči tiho izjesti tjesnac, u početku se ništa ne može primijetiti. Tko će primijetiti da je sa svake strane nestalo malo pijeska? Da more neprimjetno prodire, uzimajući centimetar po centimetar kopna?” Kada je to “more” prodrlo u dom Haarderovih, sve je odnijelo, a privid normalnog zauvijek je uništen, koliko god ga nastojali održati – mi, zapanjeni čitatelji i oni, obitelj čije je zajedništvo nadišlo granice društveno prihvatljivog.
“Zato nije bilo tako važno što sam olovku prilikom pisanja držala malo čudno. Držala sam je kao da je riječ o strijeli koju sam se spremala odapeti i jednostavno nisam mogla shvatiti zakrivljeni položaj prstiju koji mi je pokazala mama. Naposljetku smo se složile kako je bolje da pogrešno držim i ispravno pišem, umjesto obrnuto. A u svakom slučaju, bila je sreća što strijelu ne držim kao olovku jer bih u tom slučaju jako rijetko pogađala cilj.”
(“Smola”, Ane Riel)
Ane Riel je jedna od onih spisateljica koja uspijeva i najgroteskniji i najnesretniji scenarij pretvoriti u nešto nevjerojatno dirljivo i logično. Logično u svijetu koji je stvorila s druge strane zrcala, onaj u kojem je naizgled sve isto, no zapravo ništa nije ondje gdje bi trebalo biti; svijet koji nas često ispunjava užasom i tamom i koji niti u jednom trenutku ne nudi sretan kraj. Čak i kad se zrcalo razbije, u njegovim se krhotinama i dalje ogleda ponor iz kojeg se nemoguće izvući bez doživotnih posljedica. Onakvih koje neće biti vidljive golim okom, no zauvijek pratiti preživjelog.
Što smola zarobi, više se nikad ne može promijeniti.