Naziv djela: “Špijuni”
Ime autora: Luís Fernando Veríssimo
Naziv izvornika: “Os Espiões”
S portugalskog preveo: Jovan Tatić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Buybook
“Špijunirati znači čekati. Tu rečenicu je napisao John Le Carré. Ubaciš svoje agente i čekaš rezultate akcije, čekaš reakciju špijuniranih na tvoju akciju, očekuješ da do najgoreg neće doći.
(“Špijuni”, Luís Fernando Veríssimo)
Pisac i novinar Luís Fernando Veríssimo, jedan od najpoznatijih brazilskih pisaca kronika i satirične kratke proze, u “Špijunima” je na sebi svojstven i pomalo apsurdan način odao počast slavnom autoru špijunskih romana, britanskom piscu John Le Carréu. Slijedeći njegove stope, Verissimo se istodobno i odmicao od njih pronalazeći svoj “prečac” do konačnog raspleta. Prečac koji je sjajno dozirana parodirajuća mješavina špijunaže, nespretnih teorija zavjera i humora. Uglavnom humora.
Kada isfrustriranom uredniku jedne male izdavačke kuće koji s većim ili manjim uspjehom svakodnevno izmiče osrednjosti štiva koja pristižu na njegov uredski stol (a o čijoj objavi odlučuje upravo on) jednog dana u ruke dođe tajanstveni rukopis – knjiga koju mu u dijelovima šalje osoba koja se potpisuje kao “Prijateljica”, njegov život mijenja smjer na način kakav nije mogao niti slutiti. Naime, sve ukazuje kako je misteriozna knjiga zapravo autobiografija izvjesne Arijadne iz udaljenog gradića Frondose koja prijeti kako će po završetku knjige, opterećena i u kut stjerana životnim nedaćama, okončati i vlastiti život. Zaintrigiran tekstom – neobičnom mješavinom samoubilačke volje tajanstvene žene i njezine želje za osvetom svojim zlostavljačima – pripovjedač udružuje snage sa svojim društvom “po čaši i peru” s kojima redovito uz kašasu lamentira o smislu života i pravopisnih pogrješaka u kavani “Kod Španca” te odlučuje uzeti stvar u svoje ruke. Započinju “Operaciju Tezej” – misiju spašavanja zagonetne Arijadne i kreću put Frondose, a Verissimo od tog trenutka u pripovijest spretno upliće crvenu nit satire pripovjedačevog svakodnevnog (propadajućeg) života, njegove humoristične interpretacije situacija u koje dolaze te književne reference iz kojih tihim glasom progovaraju Graham Greene i John Le Carré.
Verissimo zaplet gradi vješto, svjesno i ironično manevrirajući diskurzivnim kolažima. Njegov je humor oštar i agilan, osvaja čitatelja kroz odjeke drugih djela, ponavljanje prizora, metajezičke igre. Pa iako “Špijuni” možda neće zadovoljiti svačiji čitateljski ukus, jer će kroz svih stotinjak stranica lebdjeti između potencijala špijunskog romana i parodije koja je stalno tu negdje, “na vrhu jezika”, nedvojbeno će biti štivo koje se pamti. Štivo koje manipulira svojim likovima koji žive duboko uvjereni kako su oni ti koji drže sve konce u rukama. Kako god bilo, promijenit će barem mali dio svakog tko je pročita. Jer to je ono što priče čine, bile dobre ili loše, pripadale stvarnosti ili fikciji. Granica je ionako uvijek tanka. Tanka poput Arijadnine niti.
“Sjetio sam se što je Dubin naveo kao prvi dojam o Frondosi. Da je to mjesto u kojem si ili gubio dušu ii postajao svetac. Ili bog, pomislih. Ili bog. Čak sam i prešao rukom preko lica da provjerim da mi se lik nije promijenio. Jedno je bilo sigurno: iz Frondose neću izaći isti kao kada sam stigao.”
(“Špijuni”, Luís Fernando Veríssimo)