Naziv djela: “Stručnjak za ljubomoru i druge priče”
Ime autora: Jo Nesbø
Naziv izvornika: “Sjalusimannen og andre fortellinger”
S norveškog prevela: Jelena Loma
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Fokus komunikacije
Vjerujem kako će se mnogi složiti sa mnom kada kažem da će Davida Jasona, koliko god izvrsnih ostvarenja imao, najviše pamtiti kao Del Boya iz Mućki, Harrison Ford će uvijek biti Indiana Jones, David Suchet – Poirot. Patricia Cornwell i J. K. Rowling mogu napisati mnogo toga, ali Kay Scarpetta i Harry Potter pratit će ih u stopu. Neki su likovi jednostavno u tolikoj mjeri upečatljivi ili iz ovog ili onog razloga privlačni televizijskoj, odnosno čitateljskoj publici da svojim utjeloviteljima i stvoriteljima postaju i ponos i prokletstvo. Mjerilo svega što će stvarati nakon toga. A kad se pokušaju odmaknuti od likova koji su ih proslavili i stvoriti nešto drukčije, oni ih slijede uvijek se nekako uspoređujući s novostvorenim.
Upravo se to, barem po mom skromnom sudu, dogodilo Jou Nesbøu u njegovoj najnovijoj knjizi – zbirci sedam priča “Stručnjak za ljubomoru i druge priče”. Uzevši ljubomoru kao osnovni lajtmotiv zločina i izdaja koje su počinili njegovi likovi, Nesbø je pokušao svoje spisateljsko umijeće odvesti drugim smjerom – psihološkim profiliranjem likova i obratima koji se događaju u mikrokozmosu od nekoliko stranica, te umjesto serviranja akcije zatražiti reakciju čitatelja na, naizgled, složena unutarnja previranja likova. No, Harry Hole neizbježno proviruje iz boce Ouza inspektora N., nesretnih priča prevarenih supružnika ili nesređenih života pisaca, taksista, smetlara. Samo u skraćenom, ponešto nedorečenom obliku. Kratka književna forma jednostavno nije dostatna da bi Nesbøvo spisateljsko umijeće došlo do punog izražaja, kao što mu to uspijeva u prethodnim romanima – serijalu o Harryju Holeu, ali i “Kraljevstvu” koje je nedvojbeno izvrstan odmak od neurednog, oštroumnog i alkoholu sklonog inspektora. Zapravo, čini se kao da se Nesbø najslabije snašao upravo u nosećoj priči – “Stručnjak za ljubomoru” koja je s više od stotinu stranica, doduše, najduža od svih (čak ju je i nezahvalno nazvati pričom), no možda je upravo zbog toga zapela u limbu potencijala da se razvije u pravi roman i nužnosti da se završi kao priča. Psihoanalize likova tako ostaju bez potrebne dubine, a na trenutke je teško izbjeći osjećaj pretjerivanja i svojevrsne šprance po kojoj se u svakoj priči stvara novi lik. Ljubomora je nedvojbeno izazovan motiv, no katkad se potrebno odlučiti hoćemo li se s njom ukoštac uhvatiti tako da budemo psiholozi, pa zavirimo u nečiju glavu ili grubijani, pa ga pak tresnemo po njoj. Nesbø je htio uzeti pomalo od oba svijeta, no to mu nije uvijek najbolje pošlo za rukom.
Da se razumijemo, “Stručnjak za ljubomoru i druge priče” nesumnjivo ima svojih aduta, i to u sjajnoj priči “Preko reda” u kojoj se dotaknuo sadašnjeg trenutka, teme pandemije i kaosa u kojem živimo te na svega nekoliko stranica stvorio jednu od onih priča nakon čijeg završetka s nevjericom podignete obrve. Tu su i vrlo dobra “Smeće” te “London” u kojima autor nije upao u zamku ponavljanja ili preuveličavanja, već je na učinkovit način postigao cilj – onakav kakav očekujemo od Joa Nesbøa – šokantan, s mnogo upitnika i uskličnika. Jedan od glavnih likova priče “Stručnjak za ljubomoru”, inspektor Nikos Balli, sebe naziva čovjekom ograničenog intelekta, ali neograničene znatiželje, i upravo je takva znatiželja, sposobnost smišljanja uvijek novih zapleta u koje će nas uvući, razlog što Nesbøu katkad malo i progledamo kroz prste. Kako bilo, oni koji se s ovim norveškim piscem ovdje susreću prvi put, vrlo vjerojatno neće pronaći zamjerku ovoj zbirci, no štovatelji lika i djela Harryja Holea mogli bi autora koji put pogledati “ispod oka”. Treba znati da kad je ljestvica postavljena visoko, zalet za preskakanje svaki put postaje sve duži i izazovniji. I Nesbø to zna. Zato mu se uvijek vraćamo.
“Možda mogu ponijeti više od većine ljudi, ali moja je prtljaga takva da je moram nositi sam.”
(“Stručnjak za ljubomoru i druge priče”, Jo Nesbø)