Naziv djela: “Stvari koje padaju s neba”
Ime autora: Selja Ahava
Naziv izvornika: “Taivaalta tippuvat asiat”
S finskog preveo: Boris Vidović
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Vuković & Runjić
“No, onda shvatiš da će cijela kuća ostati uspravna jer je nose sasvim krive stvari: nadvratnici, okviri prozora. Nije ni bilo noseće strukture, sve je bilo krhko i vrijeme nije bilo jako burno tako da vjetar nije otpuhao kuću. Običan dan, iverica, jutro u dvorištu. A onda najednom stvari počnu padati s neba i ruka prođe kroza zid.”
(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)
Jednog vedrog dana Hannele je navukla vrtlarske rukavice, stavila slamnati šešir s obodom i krenula čistiti vrt. Kada ju je, nekoliko trenutaka poslije, obezglavio veliki grumen leda koji je pao s neba, iza nje su ostali kći Saara i suprug Pekka koji nisu mogli staviti točku na vlastiti život. Nisu mogli dovršiti poglavlje jednog njegovog dijela, jer se tako rijetko događa da stvari padnu s neba i jednog čovjeka ostave bez glave, a drugog nedovršene priče, zaustavljenog u životu kakvog je donedavno znao živjeti.
“Bez kraja nema priče, ali ja ne želim ovakav kraj.”
Saara i Pekka moraju početi iznova. No, što kada je početak zapravo rupa u verandi, žena bez glave pored svježe prekopanih vrtnih gredica, velika mokra mrlja na zemlji nalik na anđela u snijegu. “Led je prošao kroz verandu i kroz mamu i onda se otopio.” Pekka je pronašao suprugu tog jutra, strašna mu je slika “kroz oči ušla u mozak i ondje uništila neko mjesto”. Saaru je otac spriječio da vidi užasan prizor, pa nije imala tamno uništeno mjesto u mozgu. Umjesto toga ostala joj je praznina u kojoj je živjela njezina majka, u Saarinom umu postajući utvarom od tame, nedovršenih priča i besmislenih krajeva, tako poznat a opet potpuno stran dio djevojčičinih noćnih mora.
“Neke stvari s vremenom ne nestaju. One ne izblijede, ne omekšaju niti se pretvore u sjećanje. One ostaju jednako teške i velike, stoje poput stupa u trbuhu i grudima i onda tamo tutnje. Može ih se zaboraviti, ali kad ih se prisjetimo, one su tu, uvijek jednako velike kao da se upravo sad događaju.
(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)
Anđeli čine Zlo. Ponekad unaprijed upozore, ponekad ne.”
Odselivši se iz obiteljske kuće, Kuće od piljevine, kako su je zvali, Saara i Pekka počeli su iznova na imanju očeve sestre, tete Annu. Förstorgård se činio dobrim mjestom za novi početak nakon što stvari padnu s neba i uzmu ti kraj. Pitoreskno imanje s mirnim sobama, stadima ovaca i s mirisom vune čija toplina liječi sve; “što je čovjek žalosniji, to ga se više mora utopliti.” Slomljeni otac i kći bez dovršene b(m)ajke nastavljaju život trudeći se oprostiti s fragmentima starog koji lebde oko njih. Nastoje fragmente spojiti u točku koja bi imala smisao. Koja bi spriječila da im “j” u riječi “kraj” neprestano izmiče. Koja bi izbrisala slučajnosti koje bole.
Samo što je teta Annu dvaput dobila glavni zgoditak na lotu. Prvi put je s veseljem otplatila kredit, kupila imanje i ispekla veliku slavljeničku tortu. Drugi put se s mješavinom straha i šoka pozdravila s Pekkom i Saarom i otišla spavati na punih dvadeset i pet dana. Jer ništa tako lako ne bi trebalo padati s neba. Bio to grumen leda za vedrog dana ili dvostruki glavni zgoditak na lotu.
I Saara i njezina teta Annu traže racionalno objašnjenje iracionalnih događaja. Iz dječje perspektive, Saara žudi za razumnim razlozima majčine smrti. Priželjkuje jasne obrise poput onih kakve televizijski detektiv Hercule Poirot crta oko žrtava ubojstava. Slučajeva ubojstava koje uvijek riješi i zaključi. No, za razliku od svijeta njezina oca ili tete, svijet djevojčice nije uvijek svijet razuma. U njezinom umu postoje djeve zazidane u zidove dvorca, tajne sobe imanja pretvaraju se u mjesta u koja se moguće skriti od besmisla stvarnosti, televizijski detektivi postaju “deus ex machina” iz grčkih tragedija, rješavajući nerješivo.
“Ljudi ponekad umru lako, a ponekad teško. Mama i Isus lako su umrli, mama radeći obične stvari u vrtu, a Isus od četiri čavla, a o takvim smrtima odrasli ne žele govoriti.”
(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)
Četiri godine poslije Hanneline smrti, otac i kći vraćaju se u Kuću od piljevine, ovaj put s očevom novom partnericom Kristom. “Mama je ostala nedovršena i nismo je uspjeli ispripovijedati do kraja.” No, katkad se na prerezanom užetu mora svezati čvor dovoljno velik da s njega ne skliznu svi trenuci i uspomene nanizane na njega. I dok se stvari događaju – istodobno, u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu, svijet se kreće. Život se kotrlja poput mlinskog kamena, žrvnja iz kojeg neprestano lete komadi zrnja, kamenčića, pa čak i leda, katkad padajući tamo gdje ne bi trebali, tamo gdje ih nitko nikada ne bi očekivao. Netko se slučajno nađe na putu, nekome se prohtije krenuti smjerom kojim inače ne ide, netko razmišlja o Raju, a ne vidi dalje od prvog oblaka.
Kada se pred Saarom, Pekkom i Kristom raspukne panel na stražnjem zidu dnevne sobe Kuće od piljevine, a iz procijepa promole tri grančice i blijedi listovi stabla jabuke, znat ćemo kako rast, prihvaćanje promjena, razbijanje oklopa, bole. Iskrive daske, čavle i kosti. Prisile nas na mijenu koju možda nismo htjeli. No, ne možemo protiv njih. Rast će i bez nas. Samo će, ako im se opiremo, srasti krivo i nepopravljivo.
Finska spisateljica, dramatičarka i scenaristica Selja Ahava napisala je roman o nedovršenim bajkama, o ljudskoj potrebi za razumnim, razložnim i smislenim. “Stvari koje padaju s neba” troglasno – riječima djevojčice Saare, tete Annu i nove očeve partnerice Kriste, pripovijeda o gubitku i tugama koje se, uvijek nepozvane i neželjene, uvuku u ljudske živote. Govori o bolnim slučajnostima i svoj apsurdnosti života čineći to toliko duboko, nestvarno i dirljivo da cijela knjiga postaje poput ribarske mreže još jednog od neobičnih usputnih likova Ahavinog romana – ribara Hamisha MacKaya (kojeg je grom udario čak četiri puta, no “sudbina ga je na koncu pobijedila u ovoj čudnoj i glupoj igri”), pa ulovljeni u nju ležimo gledajući u nebo, iščekujući sve ono što nam je život namijenio te shvaćajući koliko smo zapravo maleni i nebitni.
“Ponekad padnu nebesa, ponekad zemlja utone. Ponekad se sruči tako neshvatljiva sreća da je s njom teško nastaviti živjeti. Ponekad se nešto dogodi – samo jednom – a čovjek do kraja života mora razmišljati zašto. Ponekad se ništa ne dogodi, pa čovjek do kraja života mora razmišljati zašto se ništa ne događa.
(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)