Naziv djela: “Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”
Ime autora: Ursula Hegi
Naziv izvornika: “The Patron Saint of Pregnant Girls”
S engleskog prevela: Mirna Čubranić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Egmont d.o.o.
“Spremni ste za prvu plimu nakon Schwarze Sonne, kad ćete odveslati na pučinu i dovesti ih kući.
(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)
…
Kad čamac bude točno na sredini iznad otoka, čekat ćete da se otok podigne s dna mora. I otkrije svoj ulaz.”
Čarobni opisi liminalnog krajolika – rubnog prostora neznanja i neizvjesnosti u kojem se odustalo od starih istina, a neke nove tek čekaju biti rođene, onog u kojem ti “prostranstva zelene, žute i modre boje mogu ozlijediti oči ako zaboraviš trepnuti” te osluškivanje ritma življenja i umiranja, razmišljanja i djelovanja ljudi koji ga nastanjuju, čine “Sveticu zaštitnicu trudnih djevojaka” drukčijom pripoviješću. Autorica, američka spisateljica njemačkih korijena Ursula Hegi, u ovom je romanu još jednom otputovala u prošlost te čitatelja bez čvrste pripovjedne niti (a opet savršeno suvislo i logično) odvela na otoke davno potonule ispod mora, u ljudske duše davno potonule ispod razuma, između zidova Doma Svete Margarete u kojima trudne djevojke, mahom i same djeca, stvaraju priliku za novi početak u društvu koje ih je unaprijed osudilo; odvela nas je i unutar šatri cirkusa Ludwig koji, baš kao i junaci ove iznimne pripovijesti, luta, tek ponekad se vraćajući na mjesto gdje je sve počelo. I gdje će, u konačnici, sve dočekati svoj kraj.
Kada je tog ljeta 1878. cirkus Ludwig ukotvio svoje šarene vagone na njemački otok Nordstrand, njegovu je obalu zapljusnuo golemi plimni val, sa sobom u hladne dubine Sjevernog mora odnijevši troje djece – Bärbel, Martina i Hannelore. Oteo ih je iz naručja majke Lotte Jansen ostavivši joj jedino najmlađeg sina Wilhelma kojeg majka, u vremenu koje dolazi, odguruje od sebe, u očaju čak nudeći moru najstrašniju žrtvu – jedino preostalo dijete za povratak izgubljenih troje (“more joj je uzelo troje djece, a četvrto mu je sama bacila”). No, u svojem očajničkom činu ipak ne uspijeva. Valovi Sjevernog mora imaju posljednju riječ, pa Lotte i Wilhelm, nakon što Lottin suprug Kalle bježeći od tuge odlazi sa cirkusom Ludwig, završavaju u Domu Svete Margarete gdje se za dječaka brinu redovnice i djevojke koje u njemu žive iščekujući porod. Jedna od njih je i jedanaestogodišnja Tilli koja se, nadoknađujući vlastiti gubitak, za Wilhelma veže mnogo snažnije nego što je itko mogao zamisliti.
Lotte, pak, u Domu započinje obavljati poslove primalje, predano i učinkovito. Dok ona porađa djecu mladih štićenica, nema smrti djece i rodilja – djevojke je počinju smatrati svojom sveticom zaštitnicom.
“Grešnica i spasiteljica u jednom. S njom se mogu poistovjetiti. Iako one nisu tako kukavne grešnice. Ni tako nesebične spasiteljice. Čeznule su za ovom sveticom, svojom vlastitom sveticom zaštitnicom. Kradu predmete koje je ona dodirnula – češalj, olovku, žlicu. Spremaju ih na skrovito mjesto. Kao relikvije.”
(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)
Kada se Lottin suprug Kalle vrati u obiteljski dom, dočekat će ga voljena supruga koja je, klizeći s one strane razuma i ljubavi, spremna pokazati mu kako njihova djeca čekaju na njih. Stara legenda o Rungholtu, otoku koji svakog proljeća izranja iz mora, potpirit će nadu izraslu iz boli, a kada Nordstrand dočeka još jedno Schwarze Sonne, Crno sunce, ništa više neće biti kao prije.
Osim Lottine i Tilline, roman progovara i glasom Sabine, cirkuske krojačice, koja pripovijeda o vlastitim borbama, iskušenjima i snovima, a sve tri priče veže mudrost i pronicljivost samozatajnih redovnica Doma Svete Margarete čije znanje o životu seže mnogo dalje od uškrobljenih redovničkih halja i tihih molitvi.
One poznaju vječnost zavade ljudi i mora, sa strahom i divljenjem svjedočeći “divljoj ljepoti” Hochwasser, plime, koja neprestano prijeti otoku – “da se ljudi zaustave, more bi nagrnulo, preplavilo njihova polja, njihove ovce, njihove obitelji”. Čežnja za stalnošću i utjehom konstanta su života junaka “Svetice zaštitnice trudnih djevojaka” – Lotte, Tilli, Sabine, Kallea, redovnica, djevojaka, Pčelara, Silvija…
Poseban ton ovom neobičnom djelu daje i četvrti glas, točnije glasovi koji povremeno presijecaju pripovjedne niti glavnih protagonistica – zborno je to propovijedanje Starih žena Nordstranda, “čuvarica legendi”, glasnogovornica sjećanja i izvršiteljica pravde iz sjene (primjerice, kada se mjesnom liječniku, zlostavljaču supruge i pet kćeri, iznenada izgubi svaki trag, znamo da su Starice odgovorne za njegov nestanak). Njihovi su životi duboko utkani u život otoka, povjereno im je naslijeđe mudrosti predaka i poučavanje naraštaja koji dolaze iza njih. One se natječu u dugovječnosti i vječnosti otplaćuju njezin dug, štiteći otok, njegove ljude i njegove tajne.
“Kad ostari, čovjek postane svoja prava priroda: nježniji je ako je rođen nježan; zavidniji ako je rođen zavidan; strpljiviji ako je rođen strpljiv; pohlepniji ako je rođen pohlepan. Život mu je utisnut na lice.”
(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)
Slikovito ispripovijedan, bogato prožet legendama, osjećajima i sjevernoeuropskim ozračjem 19. stoljeća, ovaj roman neobično nalikuje kaotičnim feminističkim manifestima na platnima remek-djela starih flamanskih majstora – živopisni vrtlozi ženskih lica i tijela spojeni su u agoniji porođaja, obiteljskog nasilja, tajni spolnosti, siromaštva. Život se živi od danas do sutra, a kada sutra napokon svane, nikad ne bude onakvim kakvim su ga zamišljali.
“Ako nije kukavičluk, što je?
Hrabrost.
Tad je sumnja zacijelo pravi blagoslov.”
(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)
Duboko suosjećajna pripovijest Ursule Hegi čitatelje vodi zemljom sjena i tuge u kojoj njezini likovi stvaraju vlastite toponime, važna mjesta gdje želja za vjerovanjem postaje vjerom te gdje je prizor obitelji koja se čvrsto drži za ruke na pješčanoj obali mnogo veće čudo od izgubljenog otoka koji izranja iz morskih valova.
“…živi su na Rungholtu koji jednim godišnje u proljeće na nekoliko trenutaka izranja s morskog dna. Nitko ne može predvidjeti kad. Ali moraš biti spreman za ono što mu prethodi. Schwarze Sonne – crno sunce – kad krila milijun čvoraka koji plešu iznad močvara u simfoniji svjetla i pokreta sakriju sunce koje zalazi.”
(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)