Naziv djela: “Svježa voda za cvijeće”
Ime autora: Valérie Perrin
Naziv izvornika: “Changer l’eau des fleurs”
S francuskog prevela: Maja Ručević
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.
“Život je samo beskrajan gubitak svega što volimo.”
(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)
Violette Touissant čuvarica je groblja u gradiću Brancion-en-Chalon, malom mjestu u Burgundiji (ime u knjizi je izmišljeno, no mjesto doista postoji, samo pod nazivom Martailly-les-Brancion, op.a.). Ona živi u kući uz groblje, održava ga, zapisuje nekrologe, druži se s pogrebnicima, grobarima i svećenikom. Susreće i prihvaća tugu u svim njezinim oblicima; njezin je život lakrimatorij vlastitih i tuđih suza, tuga i uspomena, a groblje tihi zid na kojem počiva jedina izvjesna stvar svemu živućem – smrt.
“Tako je to uvijek sa smrću. Što je starija, sve se manje tiče živih. Vrijeme rastače život. Vrijeme rastače smrt.”
(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)
Violette se pak smrti ne boji, ne vlastite. Njezin je život toliko duboko prožela bol da smrt nalikuje blagom prijelazu u nepostojanje, olakšanju zemaljskog bremena u kojem je tijelo tek ljuštura, toponim čovjeka koji ga je nekoć nastanjivao. Ova krhka žena živi pod zvonom kolebljive tišine i neobičnog spokoja koji donosi mrmor mrtvih, sve dok u njezin život ne uđe detektiv Julien Seul koji na groblje dolazi s urnom pokojne majke Irene koju, prema pokojničinoj želji, mora položiti na grob njezinog ljubavnika. Ljubavna priča nepoznate žene koja se postupno otima zaboravu kroz njezine dnevničke zapise, ali i nenametljivo Julienovo prisustvo, promijenit će Violettin život.
A dodirnut će i čitateljev, u to nema sumnje. Čitajući o smrti, osjetit ćemo život, držati ga na dlanovima u svoj njegovoj krhkosti i nestalnosti. Na trenutke, u mračnijim, bolnim dijelovima ove knjige, iskusit ćemo nemoć, onu posebnu nemoć i očaj kad nepovratno gubimo ono što volimo, a znamo da na svijetu ne postoji niti jedan način da to vratimo. Zauvijek je izgubljeno, odnijelo je sa sobom i dio nas i od tog će trena svaka lijepa uspomena dugo, dugo vremena biti nož u našem srcu.
“Violette, prošlost truje sadašnjost. Kad stalno kopaš po njoj, umireš u sadašnjem trenutku.”
(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)
Plakala sam, uistinu plakala čitajući pojedine dijelove “Svježe vode za cvijeće”, dotaknuli su me iznenada, kad uopće nisam niti pomislila da hoće. Jednostavno su me presjekli istinom koja nam je svima poznata – da smo tek prolaznici u ovom svijetu, nesvjesni koliko je vremena preostalo do posljednjeg zrnca u našem pješčanom satu, da nikad nismo ni dovoljno rekli ni dovoljno učinili. Kad god konačni trenutak došao, tkanje će uvijek ostati bez jedne očice, s nedovršenim šavom. Jer takav je život. Konačan u trajanju, beskrajan u kajanju.
“Osobno mislim da nasljedstvo ne bi trebalo ni postojati. Mislim da bismo ljudima koje volimo trebali dati sve što imamo još za života. I vrijeme i novac. Nasljedstvo je vražja izmišljotina, stvorena kako bi se obitelji raspadale. Vjerujem samo u darove za vrijeme života. Ne u obećanja poslije smrti.”
(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)
Unatoč silno dirljivoj premisi, roman francuske spisateljice Valérie Perrin oda je životu, hvalospjev ljubavi koja nije jača od fizičke smrti, jer ožalošćena srca ne mogu uskrsnuti tijela, samo uspomene; već ljubavi koja pobjeđuje zaborav i na tom sjećanju, jednom kad nauči živjeti s bolom koje će ono uvijek skrivati, sagradi ostatak života.
Jer cvijet koji vene, prije svog konačnog kraja, u svijet uvijek odbaci sjeme koje jednom, nakon vremena tišine i tame, ka suncu pruži malen, zeleni izdanak.
I tomu nas uči ova knjiga – kako iz fragmenata ponovno načiniti cjelinu. Ponovno sastaviti, zalijepiti poderani list papira. Kako jedan od likova u knjizi utvrđuje, možda neće izgledati kao prije, ali će se na njemu ponovno moći pisati. Valérie Perrin podsjetila nas je na jednu važnu stvar koja ostaje i kad je ponor tuge najdublji – umire se samo jednom, no živjeti se mora svaki dan. Kako? Jedinstven odgovor ne postoji. Riječ je o istini drukčijoj za svakog od nas.