Naziv djela: „Tamo gde rakovi pevaju“
Ime autora: Delia Owens
Naziv izvornika: „Where The Crawdads Sing“
S engleskoga prevela: Ljiljana Petrović Vesković
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Vulkan izdavaštvo
„Močvara nije bara. Močvara je mesto svetlosti, gde trava raste u vodi, a voda se uliva u nebo. Potoci usporeno teku noseći sunčev disk ka moru, a dugonoge ptice se podižu sa neočekivanom gracioznošću – kao da njihova tela nisu predodređena za let – praćene larmom hiljadu snežnih gusaka.“
Izranjajući iz tišine jutarnje izmaglice uznemirene lepetom krila velikih sivih čaplji skrivenih u dubokim, ljepljivim močvarama Sjeverne Karoline, „Tamo gde rakovi pevaju“ prije svega je priča o odrastanju i opstanku, o zakonima prirode kojima smo svi podređeni, ali tek malo nas nauči živjeti bez da se s njima sukobi. Kya Clark, u najranijoj dobi od svojih najbližih ostavljena na (ne)milost močvari, još je kao dijete shvatila kako je priroda mnogo milosrdnija i pravednija od vanjskog svijeta koji ju je surovo odbacio. Brinuvši se sama za sebe, razumjela je kako se među ljudima kriju opasnosti mnogo gore od tame borovih šumaraka i muljevitih estuarija u osamljenim povečerjima. Prigrlila je tu istu prirodu, jer je bila jedina obitelj koju je imala; shvaćala je njezina pravila i po njima živjela. Jedino što poznaje i čemu vjeruje je močvara. Beskonačni niz ptičjih pera i školjki predstavljali su boje njezina života, sigurna luka koju je Kya rijetko napuštala.
„…žitelji močvare stvarali su vlastite zakone – samo što ti zakoni nisu bili uklesani na kamenim pločama ili ispisani u dokumentima, već su bili mnogo dublji, zapečaćeni u njihovim genima…Kad ga život satera u škripac, kad zapadne u očajanje ili izolaciju, čovek se vraća instinktima koji su usmereni na puki opstanak, koji su brzi i direktni…To nema nikakve veze sa moralnošću, već sa pukom matematikom. Golubovi se bore između sebe jednako često kao jastrebovi.“
No, vrijeme odmiče i nejaka djevojčica koja „trampi“ vreće dagnji za malo goriva i namirnica postaje „djevojka iz močvare“, divlja i nedokučiva te, prolazeći kroz doba adolescencije, doživljava prva prijateljstva i ljubav – silu daleko strašniju i jaču od svih plima i oseka koje su prerovale uspavana močvarna tla američkog Juga. Pronašavši ljubav, Kya nužno pronalazi i razočaranje, bol, ali i svoj pravi smisao. Jer, ponekad moramo izgubiti ono najdraže, kako bismo uistinu pronašli sebe. Moramo spoznati kako su ljudska srca, baš poput močvare, okrutna za onog koji ih ne poznaje dovoljno. Okrutna toliko da učine samoću blagoslovom.
„Snovi o bekstvu – čak i posredstvom smrti – uvek streme svetlosti. Ali njišuća svetlucava nagrada duševnog mira ostaje izvan domašaja sve dok joj se telo konačno ne spusti do dna i ne skrasi se u toj spokojnoj tami. Konačno bezbedno. Al’ ko odlučuje kad je vreme mreti?“
„Tamo gde rakovi pevaju“ opravdala je moja očekivanja. Snažna i dirljiva, uvukla me u svoje beskrajno lijepe opise močvare, ljudi, života i njegovih trenutaka, prolaznih i drhtavih. U „jarugama punim mjesečine i dagnji“ u isto se vrijeme skrila sva težina svakodnevice, ali i lakoća postojanja isprepletenog sa prirodom. Pa kad se močvara zaogrnula sa „hiljadu žutih platanovih listova…koje jezdi na vetru, kao da zna da mu je to jedina šansa da se vine ka visinama“, mala ljudska srca koja su se našla u njoj po prvi su put u životu bila puna, a negdje daleko iza obzorja tiho je zvonila pjesma rakova.
„Idi što dalje možeš – čak tamo gde rakovi pevaju.
‘To samo znači negde daleko, tamo gde još postoji divljina i stvorenja koja se ponašaju u skladu sa prirodom.“