Naziv djela: “Tri”
Ime autora: Dror Mišani
Naziv izvornika: “Shalosh”
S hebrejskog prevela: Laila Šprajc
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Fraktura
Izraelski pisac trilera, prevoditelj i znanstvenik specijaliziran za povijest detektivskih romana, Dror Mišani posve je jedinstvena pojava u književnoj niši koju “nastanjuje”, barem ako je suditi po njegovoj detektivskoj trilogiji o policijskom inspektoru Avrahamu Avrahamu, te posebice posljednjem romanu “Tri” koji, iako zadovoljava zahtjeve žanra, nije sličan ničem prije napisanom, bilo u području kriminalističkih romana ili pak na otvorenom prostoru lijepe književnosti. Njegova je jedinstvenost skrivena u svojevrsnom umjetničkom pristupu samoj priči koja u svom prvom dijelu počinje polagano, skromno, gotovo asketskih opisa. Mišani djelo gradi postupno, dodajući detalje tempom koji je izabrao, bez želje udovoljiti čitatelju, naprotiv. Čini se kako ga ne zanima zadržati pozornost, uhvatiti čitateljevo zanimanje s prvim stranicama; no ima povjerenje u čitatelja i nekako zna kako ćemo ostati do kraja, držati dah dok ne izbrojimo do tri, a tad ga s olakšanjem i iznenađenjem ispustiti na kraju neočekivane, vješto složene umjetničke kompozicije.
Jedna
“Gil je mirisao na parfem koji joj je bio nepoznat i isti tren joj se svidio. Jako sladak miris, čokoladni, koji je nemoguće ne poželjeti omirisati ponovno.”
Orna Azran majka je dječaka Erana, učiteljica hebrejskog jezika libijskog podrijetla, bolno rastavljena i nesvjesna kako “ispod površine, koju ona obično doživljava kao potpuni raspad života, vrijeme plete novi raspored, novi život”. Na internetskoj stranici za pronalaženje partnera, Orna pronalazi Gila, odvjetnika koji bi je, nakon njihovih susreta, “ponekad uspio i iznenaditi, navesti je kako postoje stvari njoj neznane, kako ispod njegove neupečatljive vanjštine postoji zanimljiviji čovjek, kojega još uvijek ne poznaje”. Veza Orne i Gila razvija se polako, gotovo kao da stoji među retcima prvog dijela Mišanijevog romana. Čitamo te pedantne, svakodnevne rečenice. Već viđeno, pomislimo. Što je to Mišani imao na umu kad nam piše ovako priprosto – šturi ljubavni roman, nemaštovito pretresanje romantičnih jada? No, svaka bonaca pučini obećava oluju. I dalje držimo dah.
Dvije
“Zamoli je da otvori poklon i stavi parfem na vrat, no njoj se ne svidi miris jer u njemu ima nešto suviše alkoholno.”
Emilija Nodjeves je imigrantica iz Rige. Posljednje dvije godine od dolaska u Izrael radila je kao njegovateljica starca Nahuma, a nakon njegove smrti preuzima posao brige za zahtjevnu devedesetdvogodišnjakinju Adinu u staračkom domu. Emilijina usamljenost je opipljiva i opterećujuća; njezina je svakodnevica bremenita razmišljanjem koliko još može živjeti takvim životom; ranjiva je iz toliko mnogo razloga – kao imigrantica, kao žena. U stranoj je zemlji, s vrlo malo novca i bez obitelji i prijatelja. Kada se, radi radne vize, za pomoć obrati imigracijskom odvjetniku, i vlastito ime izgovara s čuđenjem i neodređenom sjetom, razmišljajući koliko ga dugo nije izgovorila i koliko dugo joj se nitko nije obratio njime. Odvjetnik je razumije, nudi joj pomoć. I bijeg od samoće. Ime mu je Gil i “njezino lice odgovara na njegov osmijeh.” Dah je sve kraći.
Tri
“Od tog će dana on skoro svako jutro dolaziti u kafić. Lice mu je glatko i mirisno od parfema, a svakog dana nosi drugu košulju.“
Ela dolazi u kafić svakog jutra nekoliko minuta iza osam, usredotočeno sjedi ispred prijenosnog računala, svakih sat vremena popuši cigaretu. Gil će jednog jutra otići za njom i zamoliti je za jedan Winston Light. Ovog će puta biti jasno da su oboje u braku, a kad se posljednji put budu pogledali, na njihovim licima neće biti straha, tek iznenađenje. Otpustimo dah.
I dajmo jedan pljesak Droru Mišaniju. Jer, nije jednostavno napetost graditi tako postupno kako on to čini. Napisati triler bez ijedne kapi krvi i k tome kroz cijeli roman suptilno provući duboku bit zemlje, na prvi pogled slične mnogim drugim zapadnim zemljama, koja skriva duboke rane: prošlost Holokausta kao tamne sjene nad sjećanjem velikog dijela izraelskog stanovništva; traume ratova i napada; nečistu savjest zbog okupacije Zapadne obale i mnoge druge probleme nevidljive površnom pogledu, no duboko ukorijenjene u svakoj pori ove zemlje.
Jedna od protagonistica romana na pitanje zašto piše o onome o čemu piše u jednom trenutku odgovara: “Nekada sam imala ambicije. A i zato što sam osjećala da ljudi koji su ondje umrli od mene traže da ne padnu u zaborav“, time na neki način postajući Mišanijev “deus ex machina” i otkrivajući nam ovaj roman u svoj njegovoj nesvakidašnjosti i dubini.