Naziv djela: “Tyll”
Ime autora: Daniel Kehlmann
Naziv izvornika: “Tyll”
S njemačkog prevela: Snježana Božin
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Fraktura
“Tyll Ulenspiegel iznad nas se okrenuo, polako i nemarno – ne kao netko tko je u opasnosti, nego kao netko tko se znatiželjno ogledava oko sebe. Desno stopalo stajalo je na užetu po dužini, lijevo poprijeko, koljena su bila malo savinuta, podbočio je šake o bokove. A svi mi koji smo gledali gore, odjednom smo shvatili što je lakoća. Shvatili smo kakav život može biti nekome tko stvarno radi što hoće i nikomu ništa ne vjeruje i nikomu se ne pokorava; shvatili smo kako bi bilo biti takav čovjek i shvatili smo da nikada nećemo biti takvi ljudi.”
(“Tyll”, Daniel Kehlmann)
Pripovjedačka je vještina svojevrsna opsjena, trik kojim nam pripovjedač odvlači pozornost od onog što se uistinu događa; sposobnost da priču, čak i ako je ista loša ili pogubna po nas, i dalje opčinjeno slušamo. Zvuk pripovjedačeva glasa, sjaj u oku, blagi trzaj u kutu usana koji bi mogao biti osmijeh, a mogla bi biti i kakva sitna pakost, ljudska zloća koja se budi kad nanjuši da ima vlast nad nekim drugim – sve je to pripovjedačeva vještina, moć riječima zabaviti, ustrašiti, zavaditi. Pretvoriti laž u istinu, a istinu u podsmijeh.
Tyll Ulenspiegel možda je jednom postojao. Davno, početkom četrnaestog stoljeća, kako kažu neki stari zapisi, legendarni njemački junak i putujući zabavljač, dvorska luda i “sovino zrcalo”, kako bi u doslovnom prijevodu glasilo njegovo prezime, bio je mudri odraz, zrcalo po kojem se ravnalo i prosuđivalo društvo koje se u njemu ogledalo. Lutajući po zemljama Svetog Rimskog Carstva, prepredenjak sa zvoncima na kapi usudio se zboriti ono o čemu je većina šutjela – kritizirao je plemstvo, Crkvu, pa i samog Papu; bio je trbuhozborac društva kojim su vladali strah, siromaštvo, pohlepa i progoni vještica, a pošast kuge i rata ga potpuno dokrajčili. Njegovo je postojanje možda tek legenda, nužnost koju je to društvo izrodilo kako bi se nosilo s nedaćama vremena u kojem je živjelo; možda je nadgrobni spomenik s njegovim imenom koji stotine godina stoji u njemačkom Möllnu, u pokrajini Schleswig-Holstein, tek varka, posveta kakvom drugom, “običnom” imenjaku, no Tyll Ulenspiegel niti u jednom slučaju nije bio prepušten zaboravu.
Uz pomoć njemačkog pisaca Daniela Kehlmanna, nepodnošljivom je lakoćom rastegnuo uže između starih legendi i današnjih dana te prošetao romanom “Tyll” u kojem je pak rođen početkom sedamnaestog stoljeća kao sin Clausa Ulenspiegela, mlinara obuzetog izučavanjem magije i alkemijskih formula. Kad duga ruka Inkvizicije otkrije tajnu strast njegova oca te ga, nakon mučenjem iznuđenog priznanja, pošalje na vješala, Tyll bježi s pekarovom kćeri Nelle na put na kojem će postati onaj čiji su kockasti prsluk svi poznavali, “poznavali su izobličenu kapuljaču i kaput od teleće kože, njegovo suhonjavo lice, sitne oči, upale obraze i zečje zube”. Na vrhuncu Tridesetogodišnjeg rata, kroz mračno doba u kojem su “Landsknecht” – plaćeničke postrojbe razarale i ubijale sve što im se našlo na putu; u kojem se Inkvizicija u ime Božje rješavala stotina nepodobnih, a kuga ubijala one koji su preostali, Tyll Ulenspiegel je, koliko god opake njegove šale bile, izmučenom puku predstavljao prijeko potrebno skretanje pozornosti.
“Tako je uređen svijet. Postoji nekoliko stvarnih ljudi i postoji ostatak: vojska nejasnih obrisa, mnoštvo silueta u pozadini, čitav narod mrava koji mile Zemljom, a zajedničko im je to da im nešto nedostaje. Rađaju se i umiru, oni su poput mrlja života u kojima lepeće jato ptica – ako jedna nestane, jedva da će itko primijetiti. Ljudi koji su bitni, njih je malo.”
(“Tyll”, Daniel Kehlmann)
S Tyllom Ulenspiegelom, Daniel Kehlmann vodi nas u Njemačku koja je postala opće bojno polje, u sedamnaesto stoljeće koje je, unatoč tragedijama i strahotama, na više načina temelj onome što će europske zemlje postati. Sastavljanjem ove povijesne freske u kojoj se mašta pisca stavlja u službu istine, u kojoj je sve istina, čak i ono izmišljeno, autor postaje dijelom tradicije koju istodobno otkriva i obnavlja. Kehlmann, naime, na Tyllov put postavlja niz povijesnih ličnosti poput švedskog kralja Gustava Adolfa, grubog debeljka loših manira; nesretnog njemačkog princa izbornika i, poslije, češkog kralja Fridrika V. Falačkoga koji je nehotice započeo Tridesetogodišnji rat; pjesnika Paula Fleminga, koji poeziju priželjkuje pisati osim elegantnim latinskim, i sirovim, nespretnim njemačkim jezikom, ili pak isusovca Athanasiusa Kirchera, njemačkog znanstvenika i jednog od najvećih učenjaka sedamnaestog stoljeća.
“Stvar je u gledanju, shvaćaš? To je najvažnije: dobro gledaj! Razumij ljude. Nije to tako teško. Ljudi nisu komplicirani. Ne traže ništa nesvakidašnje, samo svatko ono što hoće, hoće na malo drugačiji način. I ako jednom shvatiš na koji način netko nešto hoće, onda samo moraš htjeti kao on, i tvoje tijelo će slušati, onda se glas mijenja sam od sebe, onda tvoje oči gledaju kako treba.”
(“Tyll”, Daniel Kehlmann)
Kehlmannov “Tyll” iznimno je slojevito, bogato djelo. Ono nije pripovijest o samo jednom čovjeku, lakrdijašu i mudracu, već priča o jednom vremenu, njegov povijesni presjek ispisan u živopisnom, epskom tonu pisca koji zna što piše i čini to vrlo dobro. Otkriva nam usput i jednu jednostavnu istinu – ljudi se ne smiju Tyllu Ulenspiegelu – Tyll Ulenspiegel je onaj koji se smije njima. Drukčija je to dimenzija smijeha, opasna i nasilna – Schadenfreude, rekli bi Nijemci, radovanje tuđoj nesreći, no očito nužna u vremenima kada je smijeh odavno izgorio na lomačama i izdahnuo na bojnim poljima. Tyll Ulenspiegel, međutim, i dalje ostaje zagonetkom, zrcalom u kojem se ogleda onaj dio ljudske prirode koji ne želimo vidjeti, ali jednom kad ga ugledamo, više ne možemo odvratiti pogled.