Naslov djela: “Vatra i Minotaur”

Ime autora: Niklas Natt och Dag

Naslov izvornika: “1794.”

Sa švedskog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fraktura

“Ne treba nam vrag kada imamo jedni druge.”

(“Vatra i Minotaur”, Niklas Natt och Dag)

Kada je mladi švedski pisac Niklas Natt och Dag povijesno – kriminalističkom trilogijom Bellman Noir odlučio čitateljsku publiku povesti ulicama Stockholma osamnaestog stoljeća i otkriti svu jezu i zlu kob koja je tada tekla blatnim rijekama Grada među mostovima, vrlo se brzo moglo naslutiti kako je stvorio nešto mnogo više od pukog detektivskog romana koji se poigrava s povijesnim činjenicama tek radi nužne kulise radnje. Stvorio je raskošnu, no mračnu i krvavu tapiseriju postgustavijanske Švedske, one u kojoj se glavni likovi vješto kreću između memljive tame umobolnica –“grobnica živih”, bordela okuženih francuskom bolešću i nametljivim “noćnim leptiricama”, gradskih ulica punih fekalija, krvi i izgubljenih duša te ugodnih, raskošnih domova koji počesto kriju mnogo veću stravu od one koja se slijeva kamenim zidinama grada.

Nakon prvog dijela trilogije nazvane “Čuvar i vuk” (u izvorniku “1793.”), kojim je Natt och Dag zadao prvi udarac idiličnoj slici Švedske osamnaestog stoljeća, u “Vatri i Minotauru” autor stvara svijet nastanjen zvijerima koje imaju lik čovjeka; ljudima koji su po vlastitom nahođenju interpretirali prosvjetiteljske ideje o prirodnom stanju čovjeka – ako ljudi slijede prirodni zakon s jednakim pravom na život, slobodu i vlasništvo, tada, osim te prirode čijim su dijelom, ne postoji sila koja bi bila iznad njih. (Ne)svjesno vođeni geslom “kadija te tuži, kadija te sudi”, nesputano slijede svoje porive – zvjerske, čovječje. Granice ne postoje. A upravo brisanje tih granica Niklas Natt och Dag prikazuje toliko detaljno i sirovo, ne trudeći se skriti niti jedan gnojni čir; niti jednu “bjeloočnicu oka koja zuri ravno u ništavilo”, dok je drugo oko probušeno i napola iscurilo preko grimase koja je svjedočila o užasu posljednjih trenutaka života; niti jednu kaplju krvi, trak oderane kože. Na trenutke se čitatelju može učiniti kako se, mimo svoje volje, našao u položaju kakvog izopačenog voajera. No, Natt och Dag pripovijeda ne dopuštajući predah.

“Ovo zovu dobom razuma, ali nitko ne razumije da ljudima upravljaju sile koje su mnogo dublje ukorijenjene u čovjeku od svake logike. Ali ljudi sve ono što nisu sposobni razumjeti automatski odbacuju kao zlo i naopako. Ne žele ni pokušati razumjeti, već radije takve odgurnu od sebe. A mi ih s punim pravom možemo sažalijevati, te jadne sjene od ljudi koji nikada nisu doživjele strast. Pa ipak oni takvi bezvrijedni vladaju svijetom. Svuda oko sebe vidimo posljedice. Ljudi trebaju biti slobodni, a ne u okovima kao što ih posvuda vidimo.”

(“Vatra i Minotaur”, Niklas Natt och Dag)

Jednoruki gradski čuvar Jean Michael (Mickel) Cardell još će se jednom spustiti do samog dna ponora švedskog društva, ovog puta u društvu Emilea Wingea, brata Cecilea Wingea kojeg pamtimo iz “Čuvara i vuka”, kako bi pokušao riješiti slučaj unakaženog leša mladenke ubijene u prvoj bračnoj noći. Iako je prvotno razrješenje misterije jezivog ubojstva pripisano čoporu izgladnjelih vukova, Cardell će ubrzo otkriti kako svijetom kroče ljudi koji su daleko opasnije zvijeri od njih.

“Vatra i Minotaur” slojevita je pripovijest, slikovita i gusta; jedna od onih čiji put ne ide jednostavno od točke A do točke B, već se grana u više priča, povezuje likove i mjesta, stvarne događaje i tlapnje umova nagriženih bolešću. U njoj je strava utkana duboko u svaki redak, i jednom kada čitatelj kroči u taj labirint, ne može niti slutiti u kojem će ga njegovom mračnom kutu čekati Minotaur žedan krvi i osvete.

“Na površini djeluje strogo i suzdržano, a takvi zidovi koje osobe sagrade oko sebe uvijek ga natjeraju da se zapita: je li to zato da bi se zaštitilo ono što se unutar njih skriva ili možda da bi se zatvorilo da ne izbije na površinu?”

(“Vatra i Minotaur”, Niklas Natt och Dag)