Naslov djela: “Veliki dan gospođice Pettigrew”

Ime autora: Winifred Watson

Naslov izvornika: “Miss Pettigrew Lives For A Day”

S engleskog preveo: Marko Maras

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Nije me briga, mislila je ushićeno. Moja draga majka bila bi zgranuta. Ali što mogu? Nikad u životu nisam bila ovako oduševljena. Uvijek mi je govorila da se čuvam neznanaca, da se nikad ne zna. Možda me vode u propast, ali tko bi uopće htio upropastiti sredovječnu usidjelicu? Ne želim vjerovati u to. Ne znam zašto se ovo događa. I nije me briga. Događa se. To je dovoljno.”

(“Veliki dan gospođice Pettigrew”, Winifred Watson)

Kada je te davne 1938. “Veliki dan gospođice Pettigrew” engleske spisateljice Winifred Watson ugledao svjetlo dana, tadašnja je književna kritika njegovu junakinju prozvala “svojevrsnom mješavinom Pepeljuge i Mary Poppins”. I doista, neizmjerno zabavna priča o sredovječnoj guvernanti Guinevere Pettigrew koja, stjecajem neobičnih okolnosti, dobije priliku pod “tutorstvom” nove poslodavke, glamurozne pjevačice Delysije LaFosse, okusiti život o kojem je dotad mogla samo sanjati, nema pretenzije biti zahtjevnim štivom niti preozbiljno analizirati društvene okolnosti vremena u kojem je nastala. No, daleko od toga da se u pozadini lagane pripovijesti ne skriva jedna tamnija nota koja kroz lik gospođice Pettigrew podsjeća kako su tih tridesetih godina prošloga stoljeća, ponajprije zahvaljujući Prvom svjetskom ratu, žene bile daleko brojčano nadmoćnije muškarcima, što je u konačnici dovodilo do mnogih slučajeva u kojima si žene nisu mogle naći muža, pa su pre(često) završavale upravo kao usidjelice, “osuđene” na guvernantsku službu, odnosno rasporedbu na različite dužnosti u kućanstvima u kojima bi se zaposlile.
Niti gospođica Pettigrew nije bila iznimka od takve sudbine – življenja u tuđim domovima i ovisnosti o tuđim raspoloženjima, barem ne do trenutka kada je u njezin život ušla LaFosse.

Guinevere Pettigrew tada dobiva priliku barem na jedan dan odbaciti dosadno i predvidljivo breme sredovječne usidjelice te spoznati kakva se neopisiva zabava krije iza sitnih ženskih rituala, frizera, kozmetičara, pravog hollywoodskog glamura, pa čak i daška romanse. A za nju nikada nije kasno.

“Gospođica Pettigrew bila je najčudnija dama koju je Joe ikada obgrlio, ali njezino čudaštvo pružalo mu je neobično zadovoljstvo. Bila je drukčija, a čak se i muškarac usred pedesetih može radovati promjeni. U svakom slučaju, njezino čudno ponašanje, njezine zbunjujuće riječi, njezina stidljiva radost – sve je to bilo posve novo za njega. I vrlo ugodno. Jer ipak, mlado lice je samo nešto lijepo za gledanje, a to nije ništa naspram osjećaja koji u njemu budi gospođica Pettigrew: zadovoljstvo samim sobom.”

(“Veliki dan gospođice Pattigrew”, Winifred Watson)

Guinevere Pettigrew i Delysia LaFosse žene su dijametralno suprotnih osobnosti i pogleda na život; Guinevere ponešto suzdržana i plašljiva, Delysia koketna i puna strasti prema životu, no obje se savršeno nadopunjuju. Nudeći svojoj guvernanti da u samo jednom danu proživi život kakav nikada nije, otkrivajući joj čitav svemir novih mogućnosti i pustolovina, gospođica LaFosse i sama uči mnogo toga od Pettigrew. A sve to na beskrajno šarmantan i dopadljiv način.

I upravo u tom i jest sva ljupkost ovog romana Winifred Watson. Iako vremenom radnje gotovo stotinu godina udaljenom od sadašnjice, “Veliki dan gospođice Pettigrew” i dalje je priča koja živi za trenutak.
Na površini, ona pripovijeda o haljinama, ruževima za usne i prikladnim ili neprikladnim dekolteima i muškarcima, no negdje duboko ispod govori nam o odbacivanju staleških ograničenja i odvažnosti krenuti u nepoznato. Za ovo potonje je katkad samo potrebno duboko udahnuti i zakoračiti. Naposljetku, život se, kako kaže stara izreka, ionako ne mjeri brojem udaha, već brojem trenutaka koji su nam oduzeli dah.

Guinevere Pettigrew svoj je trenutak čvrsto zgrabila.