Naziv djela: “Vezice”
Ime autora: Domenico Starnone
Naziv izvornika: “Lacci”
S talijanskoga prevela: Tatjana Peruško
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Vuković & Runjić
“Ako sam dobro razumjela, smeta ti što tako često govorim mi. No, tako je: ja i djeca smo mi, a ti si postao ti. Otišavši, uništio si naš život s tobom. Uništio si način na koji smo te doživljavali, ono što smo mislili da jesi. Učinio si to svjesno, smišljeno, prislio si nas da shvatimo da si bio tek plod naše mašte.”
(“Vezice”, Domenico Starnone)
Doista, što se dogodi kada puknu te krhke vezice obiteljskih odnosa; kada obitelj više nije sigurna luka koja nas sklanja od oluja, već postaje tek nijemim sidrištem koje nas vuče na dno? Talijanski pisac, scenarist i novinar Domenico Starnone u “Vezicama” neumorno odgovara na ta pitanja vješto izmjenjujući uloge pripovjedača i balansirajući njihovim osjećajima i različitim viđenjima istoga bola.
“Vezice” su roman o poimanju braka kao institucije i njegove uske, gotovo nedjeljive povezanosti sa samoispunjenjem te viđenjem samoga sebe, bilo da je riječ o gotovo dokumentaristički preciznim sjećanjima supruge na bračni život; neumornoj i sebičnoj (?) potrazi njezina supruga za profesionalnim i seksualnim (samo)ispunjenjem ili pak svjedočenju njihove djece postupnom propadanju i ponovnom građenju onoga što su nekada zvali sretnom obiteljskom zajednicom.
No, priča je ovo i o pokušaju bijega. Bijega od života kakvog njegovi junaci nisu istinski željeli, već su ga “morali” izabrati, jer im se nametnuo u očekivanjima drugih od njih, u očekivanjima koja su oni imali od sebe samih. Suprug Aldo svoju obitelj, to zajedništvo “prividnog reda i stvarnog nereda” doživljava kao balast, kao “poricanje životnih užitaka”, a preljub, čije god on ime nosio, karta je za pronalazak “vlastitog uživanja u životu“. Vanda je pak utjelovljenje supruge koja vlastita htijenja i potrebe godinama podnosi na oltar obitelji, pa je isti taj preljub za nju konačna izdaja, nijekanje važnosti zajednice oko koje je gradila čitavo svoje postojanje.
“Ja sam Vandu volio, ni u jednom trenutku nisam hladno odlučio nauditi joj. Ponio sam se oprezno, lagao sam joj upravo zato da što manje pati. No, mili Bože, ipak ne do te mjere da patim ja, da ugušim sebe kako bih izbjegao da se ona uguši. Dotle ipak ne….Odlučio sam ponijeti se na način koji će jasno pokazati kako stoje stvari: ništa, čak ni njezina smrt, ne može me spriječiti da volim Lidiju. Volim: počeo sam izgovarati taj glagol upravo u tom razdoblju – prije mi se činio dostojnim tek ljubavnih romana – uvjeren da mu time dajem smisao koji nikad prije nije imao.”
(“Vezice”, Domenico Starnone)
Starnone tijekom cijelog romana spisateljski vješto i lukavo traži naše suosjećanje, od iznevjerene žene, isfrustriranog muža, ispaštajuće djece. I baš kada pomislimo kako je nemoguće suosjećati s čovjekom koji ostavlja svoju obitelj, svojevoljno odlučuje ne viđati vlastitu djecu, ne obazire se na pokušaj supruginog samoubojstva, činimo upravo to. Sažalijevamo ga, osjećamo njegovu nemoć pred neprekidnom supruginom osudom, osjećamo svu čvrstinu čvorova kojima su nanovo spajane iskidane vezice nekadašnjih odnosa.
Domenico Starnone na izvrstan se način poigrao s riječima, suptilno podrivajući primarno značenje riječi vezice. One su doslovno prisutne u jednom od najemotivnijih trenutaka u samom romanu – sinovljevom i očevom vezivanju cipela, istodobno se metaforički ispreplićući kroz priče svakog protagonista u obliku lomljivih obiteljskih spona.
Tko je žrtva, a tko “krvnik” vlastite obitelji? Postoji li uopće pobjednik u sadističko – mazohističkom nadmetanju onih koji su nekoć mogli biti voljeni; voljeni jedno od drugoga, od samih sebe? Odrastaju li djeca ozlijeđujući se pri provlačenju kroz pukotine braka koji se raspada, istodobno i sami postajući onima koje su osuđivali? Domenico Starnone ne daje odgovore. Tek nam malo otvara poklopac Aldove tajne plave kutije uspomena i pušta da prosudimo sami.
“Jedine vezice koje su našim roditeljima nešto značile bile su one kojima su se čitavog života uzajamno mučili.”
(“Vezice”, Domenico Starnone”)