Naziv djela: “Zagoreni šećer”
Ime autora: Avni Doshi
Naziv izvornika: “Burnt Sugar”
S engleskog prevela: Mirna Čubranić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Hena com
“Možda je osjećaj, ne osoba, to što ostaje.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)
U svojoj je mladosti Tara u sebi nosila divljinu, otpor koji je stremio ka nadilaženju društvenih i obiteljskih pravila; otpor potpirivan potrebom za bijegom iz uzništva života u kojem se sve zna unaprijed. Izašla je iz braka bez ljubavi, pridružila se ašramu postavši ljubavnicom gurua, a kada je njegov šamanski vrtlog strasti iznjedrio novu izabranicu, ranjeni ego liječila je prosjačenjem, uglavnom iz prkosa razočaranim roditeljima. Provela je godine gubeći glavu za nestalnim, zagonetnim umjetnikom-fotografom Rezom. I sve to s malim djetetom uza sebe.
Godinama poslije, počinje zaboravljati stvari, ljude i događaje, ostavlja plin otvoren tijekom noći, dvaput daje plaću služavki, izaziva požar. Njezina, sad već odrasla, kći Antara suočena je sa zadatkom brige o ženi koja nikad nije brinula o njoj.
Šećer koji zagori, gorkog je okusa. Predugo izložen visokoj temperaturi, na jeziku ne ostavlja slatkoću karamela, već neugodan okus u dnu grla koji je teško isprati. Isto je i s ljubavlju. Posebno onom o kojoj piše Avni Doshi – majčinoj i kćerinoj. Vječito u srazu očajničke potrebe i prijezirnog odbacivanja, majka i kći iz svoje su ljubavi istisnule slatkoću, no ipak uvijek ostale gladne iste. Poput Proustovih madeleine kolačića, sjećanja na tu glad prizivaju slatki keksi premazani maslacem, oni koje je Antara krišom “izbezumljeno trpala u usta od straha” da će ju redovnice u internatu uhvatiti na djelu nakon što je sa suučenicama poharala smočnicu i isti oni kojima je, desetljećima poslije, hranila majčino čudovište zaborava.
“Mama to ne zna. Nikad joj nisam rekla da sam dio djetinjstva neprestano bila gladna i da otad stalno tražim neki osjećaj sitosti. Nikad mi nije bilo lako govoriti. Ni slušati. U onom što smo jedna drugoj bile dogodio se neki kvar, kao da se jedna od nas ne drži svog dijela dogovora, svoje strane mosta. Možda je problem u tome što obje stojimo na istoj strani i gledamo u prazninu. Možda smo žudjele za istim stvarima i zajedno smo udvostručile taj osjećaj. A možda je problem ta rupa u sredini, unakaženost od koje se ne možemo oporaviti.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)
“Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam uživala u nesreći svoje majke.” Antarino je priznanje bez zadrške; sve su majčine nevolje svojevrsne odštete za svaki propust, zanemarivanje, okrutnost koju joj je majka Tara priuštila kroz godine odrastanja. A kad joj, nešto kasnije, Tara predbaci: “uvijek sam znala da ćeš mi upropastiti život”, kćerin stav nalazimo donekle opravdanim, iako je krivnja nož s dvije oštrice, a veza između majke i kćeri neslomljiva, čak i kad ne izgleda tako – čak i ako je ispunjena otuđenošću, boli, smrću, zamjeranjem. Nomen est omen – Tara i Antara upravo su ono što im imena govore, antagonizmi vezani krvlju, suprotnosti toliko silne da ne mogu jedna bez druge.
“Moja majka ima lijepo ime. Tara. Tara znači zvijezda i drugo je ime za božicu Durgu.
Mene je nazvala Antara – što znači prisnost – ne zato što je voljela to ime, nego zato što je sebe mrzila. Željela je da život njezina djeteta bude što drukčiji od njezina. Antara je zapravo ne-Tara: Antara će biti drukčija od svoje majke. Ali u procesu našeg razdvajanja našle smo se suprotstavljene.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)
“Zagoreni šećer” kompleksna je priča. U njoj je iznimno zahtjevno zauzeti majčinu ili kćerinu stranu, pronaći dovoljno opravdanja (ili osuda) da bih jednu od njih optužili za gorčinu koja se uvukla u odnos dvije najbliskije osobe čija ljubav jedina od svih ljubavi ne bi trebala biti uvjetovana. Majka, međutim, zaboravlja i ne postoji način da je kći natjera da se “sjeti što je učinila u prošlosti, da je podlijeva osjećajem krivnje.” Kćerino je sjećanje, s druge strane, katkad varljivo, njezine uspomene povremeno nalikuju bljeskovima koji osvijetle stare filmove, pa je teško razaznati što jest, a čega nikad nije bilo.
Doshi je na poseban način kao glavni element priče uvela majčin gubitak pamćenja; ono je ključ koji otvara svaku stranicu romana, njegov gubitak nije iznenadan i nagao, a osoba ne odlazi fizički i psihički. Nakon gubitka ne ostaje praznina. Naprotiv. Ono čemu Antara svjedoči jest postupna defragmentacija. Pamćenje nestaje polako, dio po dio, za sobom ostavljajući tijelo koje izgleda savršeno zdravo, može činiti sve ono što je činilo i prije, no nije ono od prije. Poput voštane figure – savršeno očuvano, netaknuto, a prazno. Nešto poput smrti bez gubitka tijela. I upravo je to ono što Tarin i Antarin odnos smješta u posve drukčiju dimenziju. Onu u kojoj nije moguće optuživati se međusobno, uzajamno se mrziti. Jedna je strana uskraćena, jer ne može sudjelovati u sjećanjima koja je zajednički stvarala.
“…kad sutradan ponovo dođemo, ona (će) još uvijek biti ondje i neće izgledati ni ponašati se drukčije nego dan ranije. Ovo je jedna duga i spora smrt u kojoj malo toga nestaje odjednom. Možda zato i ne postoji drugi način osim čekati, čekati dok ona više ne bude u svojoj ljušturi, a žalovanje može doći kasnije, žalovanje ispunjeno kajanjem, jer nikad nismo doista razjasnile naš odnos.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)
Ovaj roman otvara mnoga pitanja. Stvara nelagodu i neodređen osjećaj težine dok ga čitamo i nastojimo slijediti (i sabrati) svoj i tijek misli njegovih protagonistica. Katkad nas obeshrabri. Katkad nas umori. Katkad nas razljuti. No, ono što ostaje konstantom jest činjenica da je odnos majke i kćeri istodobno i sveprisutan i prijeteći i zaštitnički. Ovdje je majka utočište, ali katkad i sjena koja zaklanja sunce. Čak i kad se žele uništiti, obje uvijek ostaju odraz jedna druge, a svako njihovo sjećanje, svaka njihova priča prenosi osjećaj koji sve majke prije smrti upoznaju. Krivnju.
“…ali sad kad smo bile zajedno, skretala sam prema strahu, prema osjećaju da možda griješim, da je možda ne želim i ne trebam, a onda se vraćala spoznaji s kojom sam živjela cijeli svoj život, odnosno da je biti bez nje pakao, patnja. Čak i sad, kad sam bez nje, kad želim biti bez nje, kad znam da je njezina prisutnost izvor moje nesreće, još uvijek se budi ta naučena čežnja, ta žudnja za mekim, bijelim pamukom ofucanih rubova.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)