Naziv djela: “Zlatno jaje”

Ime autora: Tim Krabbé

Naziv izvornika: “Het gouden ei”

S nizozemskoga prevela: Gioia-Ana Ulrich Knežević

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Lector

“Tjeskoba u malom, mračnom kavezu automobila gotovo ju je izludjela od straha; osjećala se usamljeno baš kao u noćnoj mori o Zlatnom jajetu. Kad je bila mala, jednom je sanjala da je zarobljena u zlatnom jajetu koje je letjelo svemirom. Okruživao ju je mrak, nije bilo čak ni zvijezda, morala je zauvijek ostati u njemu i nije mogla umrijeti. Postojala je samo jedna nada. Još jedno zlatno jaje plutalo je svemirom, da su se sudarili, oboje bi bili uništeni, tada bi se sve završilo. Ali svemir je bio tako velik!”

Postoje te priče koje u čovjeku izazovu neki neodređen osjećaj očaja i bespomoćnosti pomiješan sa istinskom ljutnjom što je u priči sve baš tako kako jest. Zašto nije moglo biti drukčije; razum i srce traže razrješenje, kaznu primjerenu zločinu, naznaku sretnog kraja. Tim Krabbé napisao je jednu od takvih priča. Ovaj nizozemski psiholog i pisac u manje je od stotinu stranica smjestio depresivan, trezven i analitičan prikaz zla kombinirajući ga sa gotovo paralizirajućom sporošću koja, paradoksalno, ovom psihološkom trileru daje potrebnu dozu neizvjesnosti. Pogrešno bi bilo očekivati radnju nabijenu dinamičnim dijalozima i preokretima zbog kojih ćete grozničavo okretati stranice razbijajući glavu idejama o identitetu zločinca ili mogućem slijedu događaja. Ovdje su rečenice kratke, lakonske, a radnja polagana i zlokobna. Sa svakim novim retkom istina se otvara posve polako postajući sve šokantnijom i užasnijom.

Od trenutka kada tog ljeta 1975., tijekom putovanja sa partnerom Rexom Hofmanom, Saskia Ehlvest netragom nestane prilikom zaustavljanja na benzinskoj crpki, “Zlatno jaje” postaje svojevrsni psihogram čovjeka ostavljenog samog na praznoj benzinskoj postaji, čovjeka kojeg će idućih osam godina izjedati osjećaj krivnje, a početni se bijes pretvoriti u očaj i rezignaciju.
Jer Rex, iako naizgled uspijevajući nastaviti sa životom, niti u jednom trenutku ne zaboravlja Saskiju i nikad razjašnjene okolnosti njezinog nestanka, pa kada nakon svih tih godina odgovori nenadano napokon stignu do njega, neće biti onakvi kakvima ih je zamišljao.

Sad već davnih 1988. i 1993. “Zlatno jaje” dobilo je svoje ekranizacije – prvo nizozemsku, pa američku (“Nestajanje” sa Sandrom Bullock, Kieferom Sutherlandom i Jeff Bridgesom u glavnim ulogama). Ovu je potonju autorica ovih redaka tada i gledala, ne znajući za Krabbéa niti za književnu podlogu filma, no osjećaj koji je izazvao film, tu mješavinu bijesa i nemoći, ponovio se i nakon iščitavanja knjige, no mnogo snažniji. Naime, čini se kako film ipak nije uspio prenijeti tu nevidljivu Krabbéovu snagu misli (možda stoga nije niti postigao zapaženiji uspjeh, unatoč “zvjezdanoj” glumačkoj postavi), taj beskonačni mrak kroz koji pluta zagonetna noćna mora o “zlatnom jajetu” koja je u djetinjstvu proganjala Saskiju i koja je, na jedan “krabbéovski”, zloslutan način postala predskazanjem budućih događaja.

Filmska je adaptacija donekle ublažila određene elemente radnje za koje bi gledatelji poželjeli da budu barem malo ublaženi kako bi odagnali besmisao i frustraciju zbog ljudske okrutnosti, no Krabbé takvo uljepšavanje ne poznaje. U njegovom romanu sunce se ne probija kroz tamu, već u njoj zauvijek nestaje.

“Što joj se dogodilo?

Došao sam ovamo da vam to kažem. Ali postoji samo jedan način na koji to mogu učiniti. Morat ćete proživjeti isto.”

(“Zlatno jaje”, Tim Krabbé)