Naziv djela: “Carstvo životinja”

Ime autora: Jean-Baptiste Del Amo

Naziv izvornika: “Règne animal”

S francuskog prevela: Željka Somun

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada OceanMore

“U istom vremenu, na istome mjestu, ljudi i životinje rađaju se, životare i nestaju…”

(“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

Malo je toga carskog u “Carstvu životinja” mladog francuskog pisca Jean-Baptistea Del Ama; ljudska se i životinjska priroda, naime, isuviše snažno i sirovo prožimaju na rubu malog izmišljenog sela Puy-Larroque na jugozapadu Francuske, a da bismo o ovom romanu pričali “u rukavicama”, očekujući da nas ne uprlja niti jedna kap krvi, gnoja, izmeta i svih mogućih tjelesnih izlučevina ljudi i životinja koje sveprisutne i neizbježne izviru sa svake stranice. Krajnje naturalistička, lirska i, mogli bismo reći, organska pripovijest, obiteljska saga koja se proteže kroz gotovo čitavo stoljeće, od 1898. do 1981. godine, i kroz četiri naraštaja, pruža nam opsežnu, prljavu i nasilnu sliku ruralne Francuske. Kraj devetnaestog stoljeća polazna je točka ovog romana podijeljenog na četiri dijela koje na okupu drži matrijarh Éléonore čija sudbina kroz godine vijuga obroncima Dolca, šipražjima punim kupina, smrdljivim svinjskim nastambama, spokojem seoskog groblja na kojem počivaju oni koje je tek na tren zavrtio, pa samljeo žrvanj mučnog, nemilosrdnog života.

Prvim dijelom, naziva Ta prljava zemlja, prevladavaju surovi opisi prirode i životinja, oskudice u kojoj na komadu zemlje, sa svinjcem i nekoliko životinja životari tročlana obitelj – sušičavi otac, “nalik na sablast i usahnuo“; hladna, distancirana majka, žena čija je tvrdoća i grubost jednaka krvavim žuljevima na rukama seljaka kojima život i priroda uzimaju sve, žene toliko udaljene od tradicionalne majčinske figure da je autor zove tek Roditeljicom, one koja svoj podmladak na život ne donosi ništa osjećajnije, ništa brižnije od svinja koje dahću sapete u mračnim komorama svojih nastambi, te Éléonore, “zamazana i mršava djevojčica čiji dah leluja u bijelim i ravnomjernim oblačcima s ruba njezinih nosnica”, dječjih godina zarobljenih u tom rudimentarnom preživljavanju. Roditeljica osjeća opsesivnu, neobičnu i snažnu odbojnost prema hrani koja je u suprotnosti s ravnodušnošću koju iskazuje prema maloj i velikoj nuždi, te će se upravo ove potonje iznova i iznova ponavljati u Del Amovom romanu – opisivat će ih se, zajedno s još mnogo toga sličnoga, toliko revno i minuciozno da će i najneosjetljiviji čitatelj katkad retcima prolaziti s knedlom u grlu – morat će izdržati detaljno seciranje očeve bolesti, kastracije svinja, strašne ožiljke koje rat ostavlja na ljudskim tijelima, svu nečist i smrad životinja i ljudi.

Između napornog rada i nemilosrdnog majčinog jarma odricanja, molitvi i tišine, odrastanje je tek jedna od neravnih blatnih brazdi koje sijeku Dolac, pa je bijeg u svijet mašte jedan od putova kojima se šutljivo kreće Éléonore. Njezin je svijet sveden na neprekidan niz rođenja i smrti, život ništa trajniji ni stabilniji od “začavljene i crvotočne drvene klupčice” na kojoj je sjedio njezin otac dok ga bolest nije pretvorila u skup kostiju koje zajedno drži tek voštana koža; i klupčicu je na kraju, baš kao i njezina oca, u svoje memljive dubine primila zemlja, puna bića, gadnih i gmižućih, koja proždiru i pužu i ruju sve dok se zemlja ne namiri. Barem nakratko.

Kad, tijekom očeve bolesti i neumitnog tragičnog kraja, u obitelj pristigne devetnaestogodišnji rođak Marcel, kao pripomoć kućanstvu u kojem “prostorije smrde po mokraći štakora, po crvljivu drvu, po gnojnici koja se cijedi sa zida iz susjedne staje”, mijenja se i Éléonorina čamotinja. Marcel je novi obris u “neproničnim, tamnim” noćima, no ljeto 1914. godine otvara novo poglavlje romana, “Post tenebras lux”, i donosi zlokobni smrad rata koji se nadvija nad Puy-Larroque šaljući sve muškarce od osamnaeste do četrdesete godine u rovove u kojima će, ako budu imali sreće, umrijeti prije nego što skončaju u mukama rastrganih udova i gangrenoznih rana.

“Znaju da će trebati ubijati, znaju to, to je činjenica, izvjesnost, istina, pa čak i razlog, u ratu treba ubijati, što drugo? Već su sjekli vratove svinja, probijali zečje oči. Pucali su u srnu, u vepra. Davili štence i klali ovce. U zamku hvatali lisicu, trovali miševe, odsijecali glave guskama, patkama, kokošima. Od rođenja gledaju ubijanje. Gledali su kako očevi i majke lišavaju životinje života. Naučili su pokrete, ponavljali ih. Na njih je došao red da ubiju zeca, pijetla, kravu, prase, goluba. Puštali su krv, ponekad su i je pili. Poznaju njezin miris i okus. Ali Švabu? Kako se ubija Švabu? Neće li tako postati ubojice, makar bio i rat? “

(“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

Posljednja dva poglavlja, “Čopor” i “Slom” vode nas u 1981. samo kako bismo otkrili da se ništa uistinu nije promijenilo. Novi naraštaji su došli, farma svinja se modernizirala, no sve je u svojoj tamnoj biti ostalo jednako. Rijeka ponornica zle krvi kolala je pritajena sve te godine, pronašla je svoj put kroz žile sinova, unuka i praunuka, zatrovala je svinjske i ljudske nastambe tako silno da se više nije moglo razaznati tko pripada kamo.

“Ponekad se pita nije li uzgoj svinja urodio njihovom izopačenošću, ili su pak oni izopačili uzgoj svinja.”

(“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

“Carstvo životinja” nevjerojatno je djelo, u svakom pogledu. U njemu nema niti traga romantiziranju ljubavi prema životinjama, slavljenju čuda rođenja, veličanju životnih ciklusa, prirode. Ono je strašni prikaz života, stvorenja koja u njemu nose svoj križ i usud, njihova potomstva kojem se grijesi predaka lijepe poput blata za cipele. Ili kopita, papke, svejedno je. U Del Amovom su carstvu svi jednaki. Jednako predivni i jednako odvratni.

“Ta bešćutnost, ta teško stečena ravnodušnost prema životinjama, kod Joela ipak nikad nije uspjela potisnuti osjećaj nejasne odbojnosti, pred kojom riječi zamiru, osjećaj – a kako je odrastao, uvjerenost – da je to pogrešno: uzgoj svinja kao sama srž neke još veće nepravilnosti koja izmiče njegovu shvaćanju, nešto slično okoštalu, ludu mehanizmu, koji je po svojoj biti izvan svake kontrole, i čija će ih ushuktala mašinerija samljeti, gazeći preko njihovih života i izvan njihovih granica; svinjogojska farma kao ishodište njihova divljaštva i divljaštva cijelog svijeta.”

(“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

“Carstvo životinja” oskudijeva dijalozima, no njegovi su opisi toliko dojmljivi, toliko stvarni da, čak i kada pomislimo da su nam previše bliski, previše strašni, kada uvrnemo nosom osjećajući taj smrad tjelesa, gnojnica i raspadanja, još snažnije uronimo u njih, nesposobni otići, zatvoriti knjigu, skriti se od njezinih istina.

U ovom se romanu ljudskost životinja otkriva izlaganjem bestijalnosti ljudi, istih onih koji životinje prisiljavaju na suživot, ropstvo, tjeranje na život, na hranjenje, na rasplod, samo kako bi im presudili, obogatili se njihovom smrću, a nerijetko zaboravljajući kako je granica između dvaju carstava – onog ljudskog i onog životinjskog tanka i zamagljena. Hod na dvjema nogama ne čini nas ljudima; katkad nas najviše ukalja ono blato koje nam je ostalo na rukama dok smo ga bacali na one koje smatramo životinjama.

Naziv djela: “Ne reci da nemamo ništa”

Ime autora: Madeleine Thien

Naziv izvornika: “Do Not Say We Have Nothing”

S engleskog prevela: Lada Silađin

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fraktura

Treći roman kanadske spisateljice malezijsko – kineskog podrijetla Madeleine Thien epska je saga koja nas, kao u kakvom snu, polagano vodi kroz živote dviju različitih generacija kineskih obitelji – jedne obilježene desetljećem radikalnosti i represije Maove Kulturne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća, te druge koja je 1989. u studentskim prosvjedima na Tiananmenskom trgu, onome paradoksalno nazvanome još i Trg nebeskog mira, krvlju platila prkos komunističkom režimu. U samoj jezgri ove iznimne pripovijesti dvije su mlade žene – Kanađanka kineskog podrijetla Li-ling te Ai-Ming, kći obiteljskog prijatelja koja, iščekujući amnestiju i odlazak u SAD, dolazi živjeti u Kanadu sa Li-ling i njezinom majkom. Nakon što se nenadano i čvrsto isprepletu putevi njihovih života, počet će i potraga Li-ling. Potraga za fragmentima povijesti njezine nepotpune, očevim samoubojstvom razorene obitelji, skrivenih u krhkim slojevima zajedničke priče dviju djevojaka.  Naime, iza zavjesa prošlosti izaći će jedan posve drugačiji Kai, nadareni pijanist i otac kakvog Li-ling nikad nije upoznala, ali i otac njezine drage Ai-Ming, stidljiv i briljantan skladatelj Vrabac, zajedno sa učenicom violine Zhuli. I svatko od njih donijet će svoj dio slagalice povijesti koju Li-ling toliko žudi doznati; otkriti tko su zapravo bili dok su pokušavali zadržati svoj umjetnički i osobni integritet u teškim vremenima kineske Kulturne revolucije koja je u naslijeđe svakome od njih ostavila trajne i neizbrisive posljedice.

Kulturno naslijeđe jezika, glazba i život koji se velik i moćan poput samog Kineskog zida pružio između njih, ono su što prožima ovu priču. U svakoj njezinoj pori simboli jezika izranjaju u svojoj dvoznačnosti i troznačnosti, opisujući život kakav jest i kakav bi mogao biti nošen taktovima glazbe koja je “pratila vjenčanja, rođenja, rituale, posao, marševe, dosadu, sukobe i smrt; čak i u takvim vremenima glazba i priče bile su utočište, putovnica: posvuda”.

Jedno od temeljnih umjetničkih i konceptualnih pitanja u “Ne reci da nemamo ništa” postaje pitanje kako zadržati iskonsku bit jezika, kako sačuvati riječ i njezino značenje kada ga je tako lako iskriviti? Kako usmjeriti raznovrsnost jezika u ispravnom smjeru kada se njegova višeznačnost tako snažno upliće u glazbu, matematiku i vizualnu percepciju čineći tako stvarnost još složenijom?

“Ne reci da nemamo ništa” govori i o pojedincima – kineskim glazbenicima uhvaćenim u mreže potresne nacionalne povijesti; pojedincima koji venu dok cvjeta tisuće Maovih cvjetova istodobno i paradoksalno kroz sveprisutnu glazbu postajući revolucionarima svog doba. Usprkos vremenima pronalaze još mnogo načina kako ostati i osjećati se živima; njihova glazba progovara iz same njihove srži, uvijek u brojnim i katkad nedokučivim značenjima. Glazbena forma propituje, traži sebe u pojedincu i pojedinca u sebi, potiče revoluciju i kuje urote protiv nje. Pita, bez zadrške, kako biti otvoren prema revoluciji i promjenama bez prihvaćanja mogućnosti oprosta?

Čarobnu je knjigu napisala Thien. Toliko čarobnu da katkad nestane granice između stvarnosti i sna, a mnogi njezini dijelovi ostanu još dugo lebdjeti u čitateljevoj mašti. Jedan od takvih jest i onaj u kojemu mnoge generacije – Ai-ming, njezina tetka Zvrčka, otac Vrabac, tetak Wen Sanjar – ručno prepisuju stotine stranica dugu “Knjigu sjećanja” pretvarajući tako tajnoviti rukopis ne samo u pripovijest o ljubavi njezinih likova Da Weia i Svibanjke (koja gotovo neprimjetno prelazi te granice jave i sna postajući i ljubavnom pričom Zvrčke i Wena Sanjara te pričom svih onih čije je živote dotakla), već i u svojevrsni, subverzivni manifest nade i otpora riječi u vremenima u kojima je sva komunikacija podvrgnuta cenzuri i zabranama.

“Ne reci da nemamo ništa” priča je o slobodi. Onoj koja se izdiže iznad uzništva tijela, zabrane govora, obruča prisila, prijetnji i zabrana. Sloboda je to u kojoj Zvrčka, Wen Sanjar, Majka Britva, imaju svoje priče koje prenose. Sloboda u kojoj Vrabac ima svoju glazbu koju je oduvijek pjevušio ispod glasa, skrivenu u dahu, stisnutu u grudima. Priče su to i glazba koje su mračna vremena pokušala zatočiti u svojoj tami, no one su nadživjele njega, kao što će nadživjeti i sve nas.

“Zvuk je imao slobodu s kojom se nijedna misao nije mogla mjeriti jer zvuk nije polagao apsolutno pravo na značenje. Svaka se riječ, s druge pak strane, mogla iskriviti da znači upravo suprotno.”

(“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien)