Autor: Write Owl

    Recenzija: “Stručnjak za ljubomoru i druge priče”, Jo Nesbø
    27 ruj

    Recenzija: “Stručnjak za ljubomoru i druge priče”, Jo Nesbø

    Write Owl 0

    Naziv djela: “Stručnjak za ljubomoru i druge priče”

    Ime autora: Jo Nesbø

    Naziv izvornika: “Sjalusimannen og andre fortellinger”

    S norveškog prevela: Jelena Loma

    Godina izdanja: 2021.

    Nakladnik: Fokus komunikacije

    Vjerujem kako će se mnogi složiti sa mnom kada kažem da će Davida Jasona, koliko god izvrsnih ostvarenja imao, najviše pamtiti kao Del Boya iz Mućki, Harrison Ford će uvijek biti Indiana Jones, David Suchet – Poirot. Patricia Cornwell i J. K. Rowling mogu napisati mnogo toga, ali Kay Scarpetta i Harry Potter pratit će ih u stopu. Neki su likovi jednostavno u tolikoj mjeri upečatljivi ili iz ovog ili onog razloga privlačni televizijskoj, odnosno čitateljskoj publici da svojim utjeloviteljima i stvoriteljima postaju i ponos i prokletstvo. Mjerilo svega što će stvarati nakon toga. A kad se pokušaju odmaknuti od likova koji su ih proslavili i stvoriti nešto drukčije, oni ih slijede uvijek se nekako uspoređujući s novostvorenim.
    Upravo se to, barem po mom skromnom sudu, dogodilo Jou Nesbøu u njegovoj najnovijoj knjizi – zbirci sedam priča “Stručnjak za ljubomoru i druge priče”. Uzevši ljubomoru kao osnovni lajtmotiv zločina i izdaja koje su počinili njegovi likovi, Nesbø je pokušao svoje spisateljsko umijeće odvesti drugim smjerom – psihološkim profiliranjem likova i obratima koji se događaju u mikrokozmosu od nekoliko stranica, te umjesto serviranja akcije zatražiti reakciju čitatelja na, naizgled, složena unutarnja previranja likova. No, Harry Hole neizbježno proviruje iz boce Ouza inspektora N., nesretnih priča prevarenih supružnika ili nesređenih života pisaca, taksista, smetlara. Samo u skraćenom, ponešto nedorečenom obliku. Kratka književna forma jednostavno nije dostatna da bi Nesbøvo spisateljsko umijeće došlo do punog izražaja, kao što mu to uspijeva u prethodnim romanima – serijalu o Harryju Holeu, ali i “Kraljevstvu” koje je nedvojbeno izvrstan odmak od neurednog, oštroumnog i alkoholu sklonog inspektora. Zapravo, čini se kao da se Nesbø najslabije snašao upravo u nosećoj priči – “Stručnjak za ljubomoru” koja je s više od stotinu stranica, doduše, najduža od svih (čak ju je i nezahvalno nazvati pričom), no možda je upravo zbog toga zapela u limbu potencijala da se razvije u pravi roman i nužnosti da se završi kao priča. Psihoanalize likova tako ostaju bez potrebne dubine, a na trenutke je teško izbjeći osjećaj pretjerivanja i svojevrsne šprance po kojoj se u svakoj priči stvara novi lik. Ljubomora je nedvojbeno izazovan motiv, no katkad se potrebno odlučiti hoćemo li se s njom ukoštac uhvatiti tako da budemo psiholozi, pa zavirimo u nečiju glavu ili grubijani, pa ga pak tresnemo po njoj. Nesbø je htio uzeti pomalo od oba svijeta, no to mu nije uvijek najbolje pošlo za rukom.


    Da se razumijemo, “Stručnjak za ljubomoru i druge priče” nesumnjivo ima svojih aduta, i to u sjajnoj priči “Preko reda” u kojoj se dotaknuo sadašnjeg trenutka, teme pandemije i kaosa u kojem živimo te na svega nekoliko stranica stvorio jednu od onih priča nakon čijeg završetka s nevjericom podignete obrve. Tu su i vrlo dobra “Smeće” te “London” u kojima autor nije upao u zamku ponavljanja ili preuveličavanja, već je na učinkovit način postigao cilj – onakav kakav očekujemo od Joa Nesbøa – šokantan, s mnogo upitnika i uskličnika. Jedan od glavnih likova priče “Stručnjak za ljubomoru”, inspektor Nikos Balli, sebe naziva čovjekom ograničenog intelekta, ali neograničene znatiželje, i upravo je takva znatiželja, sposobnost smišljanja uvijek novih zapleta u koje će nas uvući, razlog što Nesbøu katkad malo i progledamo kroz prste. Kako bilo, oni koji se s ovim norveškim piscem ovdje susreću prvi put, vrlo vjerojatno neće pronaći zamjerku ovoj zbirci, no štovatelji lika i djela Harryja Holea mogli bi autora koji put pogledati “ispod oka”. Treba znati da kad je ljestvica postavljena visoko, zalet za preskakanje svaki put postaje sve duži i izazovniji. I Nesbø to zna. Zato mu se uvijek vraćamo.

    “Možda mogu ponijeti više od većine ljudi, ali moja je prtljaga takva da je moram nositi sam.”

    (“Stručnjak za ljubomoru i druge priče”, Jo Nesbø)

    17 ruj

    Recenzija: “Priča o duhovima”, Laura Freudenthaler

    Write Owl

    Naziv djela: “Priča o duhovima”

    Ime autora: Laura Freudenthaler

    Naziv izvornika: “Geistergeschichte”

    S njemačkog prevela: Romana Perečinec

    Godina izdanja: 2020.

    Nakladnik: Naklada Ljevak

    “Kad se Anne danas vratila, cvjećarnica je već bila zatvorena, a njoj je bilo svejedno je li pored klavira svježe cvijeće ili nije. Prijateljica pita za Thomasa. Moguće je, kaže Anne, da u kući živi još samo s duhom.”

    (“Priča o duhovima”, Laura Freudenthaler)

    Čini se kako se odnos Anne i Thomasa postupno raspada. Par u pedesetim godinama života u vezi je punih dvadeset, a jedinu im intimnost predstavlja prostor koji nastanjuju. Anne, pijanistica koja predaje u glazbenoj školi i Thomas koji radi neodređen posao u filmskoj industriji, stranci su. Dio su srednje klase velikog grada u kojem biste mogli prepoznati Beč i njihov je odnos nalik neugođenom klaviru. I dalje proizvodi zvuk, no on više nije ugodan uhu, ne pobuđuje osjećaje, tek je nesuglasje tonova od kojih svaki pamti melodiju čijim je dijelom nekoć bio, no više je nije sposoban reproducirati.

    Ponekad se ne vide danima – Thomas dolazi kući kad je Anne već u krevetu i odlazi rano ujutro prije nego što ona ustane. Ne spavaju zajedno, ne dijele tajne, već ih gomilaju u praznim sobama stana u kojem se tek okrznu, poput kakvih prolaznika u uličnoj gužvi. Razgovori su šturi, gotovo šablonski.

    Njihova se veza sve do nekog vremena mogla nazvati stabilnom. Odmor u kući na jezeru, mali svakodnevni razgovori, intima koja blijedi, no opstaje; izazovi svakodnevnog zajedničkog života nekako se svladavaju. No, sitne pukotine s vremenom se proširuju, a iz njih postupno izlaze utvare. Što je protivnik apstraktniji, to je strah od njega veći. Strahovi se pretvaraju u priviđenja, nesigurnosti u zablude, pa Anne počinje sumnjati kako Thomas ima ljubavnicu. Naziva je tek “djevojkom” te od trenutka te samonametnute spoznaje, noćima pretražuje džepove Thomasova kaputa, proučava restoranske račune, zamišlja i rekonstruira kretanje partnera i njegove navodne ljubavnice. Annina je opsesija snažna, razdire je sumnja, sablasna je zavodnica posvuda, pojavljuje se i u njihovom stanu, Anne je jasno vidi; ona je uljez – duh koji zaposjeda osobni prostor, uzima Annino mjesto, pa postaje nejasnim i dvojbenim tko je na kraju veća utvara od njih dvije. Anne, koja nestaje mučena samoćom i otuđenjem ili djevojka, ta “crna silueta papira iza bijelog zastora” koja stoji usred njezina dnevnog boravka, čije postojanje je više nego dvojbeno, no koja izgleda stvarnijom nego što je Anne ikada bila. Djevojka je fantomska bol amputiranog uda, simbol otuđenja koje je toliko silno da poprima ljudske obrise.

    Anne uzima slobodnu godinu u glazbenoj školi, navodno kako bi pisala udžbenik, no zapravo besciljno luta ulicama, prstiju gotovo odviknutih od klavirskih tipki, fizički i psihički propada, a mi, čitatelji, kroz Annina razmišljanja promatramo taj postupni pad.

    “Priča o duhovima” mlade njemačke autorice Laure Freudenthaler pripovijest je o nagrizajućem nepovjerenju i otuđenju, lakoći kojom nam stranim postaje sve ono što smo dotad smatrali vlastitim, poznatim. Od početnih sumnji do odvojenih spavaćih soba i svih fizičkih i psihičkih rana, ovaj roman detaljno odražava dramaturgiju međusobnog gubitka. Sve se mijenja, preobražava. Svaki slog, svaki šum, čak i zvuk koraka kroz stan. U svemu postoji duh razdvojenosti. Čak i škripanje parketa u Anninom i Thomasovom stanu postaje osjetljivom disonancom.

    U ovoj priči nema upečatljive paranoje, naglih obrata, šokantnih otkrića. Cijeli je roman uljuljkan u mirnom, gotovo nepomičnom ozračju koje prvo djeluje zbunjujuće, a zatim suptilno prijeteće. Freudenthaler u opisima iznimno vješto koketira sa stilom francuskog nouveau romana, inzistira na detaljima, na minucioznim vanjskim i unutarnjim opažanjima (primjerice, Anne svira bosonoga kako bi na golim stopalima mogla osjetiti hladnoću klavirske pedale boje mesinga). Ostali se likovi pojavljuju kao sjene na rubu, oni su ljudi na fotografijama koje Anne nikad ne vješa na zidove, jer se “na lica tako brzo možeš naviknuti”. U ovom je romanu sve jasno i sve nepodnošljivo zagonetno, dok kraj izgleda idiličan, ali i posve pogrešan. Čak sablastan, no tako valjda mora biti. Naposljetku, ovo je ipak priča o duhovima.

    “Dvadeset godina, kaže Thomas, svakoga dana prolaziti kroz ista vrata, izlaziti na uvijek istu ulicu. Istu kupaonicu koristimo već dvadeset godina. Ima ljudi koji se presele svake dvije godine. Nisam sigurna, kaže Anne, da bi to pomoglo. Što bi bilo drugačije da svakoga dana izlaziš na istu drugu ulicu. Thomas šuti. Naravno, imaš pravo, kaže on. Ništa.”

    (“Priča o duhovima”, Laura Freudenthaler)
    Recenzija: “Priča o duhovima”, Laura Freudenthaler
    Recenzija: “Nerazdvojne”, Simone de Beauvoir
    14 ruj

    Recenzija: “Nerazdvojne”, Simone de Beauvoir

    Write Owl 0

    Naziv djela: “Nerazdvojne”

    Ime autora: Simone de Beauvoir

    Naziv izvornika: “Les Inséparables”

    S francuskog preveo: Dalibor Joler

    Godina izdanja: 2021.

    Nakladnik: Hena com

    “U kojoj životnoj dobi čovjek ima pravo pomisliti: je li ovo zauvijek?”

    (“Nerazdvojne” Simone de Beauvoir)

    Prije nego što se uistinu sprijatelje osobe, sprijatelje se njihove duše. Pronađu se na onim razinama do kojih riječi ne dopiru, još zarobljene u nespretnosti uopćenih pitanja i kurtoaznih rečenica. I jednom kad se povežu, pobratime, te duše, to je prijateljstvo zapečaćeno, zarobljeno u ritmu međusobnog žrtvovanja i skidanja bremena tajni s godina provedenih u tom jedinstvenom, gotovo svetom druženju. A sve se lijepo u jednom trenutku svede pod zajednički nazivnik vječnosti. Kad bi barem zauvijek trajalo! Neka nikad ne završe ovi divni trenuci! Simone de Beauvoir u svom je djetinjstvu i mladenaštvu iskusila takvo prijateljstvo, ono koje je odredilo čitav njezin životni put. Ne vječnošću svog fizičkog trajanja, jer odveć je rano i tragično prekinuto, već plamenom koji je ostao gorjeti i kad se iskra koja ga je zapalila već odavno ugasila. Andrée Gallard i Sylvie Lepage su “Nerazdvojne”. One koje su se u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata kao devetogodišnje djevojčice upoznale u učionici slavne škole Desir u Ulici Jacob u pariškoj četvrti Saint-Germain-des-Pres. One čije je prijateljstvo jednu učinilo vječnim nadahnućem, a drugu poslalo na misiju čiji će trag biti vidljiv još dugo nakon što su obje napustile ovaj svijet.

    One su Elisabeth “Zaza” Lacoin i Simone de Beauvoir, u romanu skrivene iza drugih imena, ne kako bi nam nešto zatajile ili se zaštitile od zlih jezika, već kako bi sa Simone de Beauvoir skinule barem djelić tereta tuge koji je nosila nakon što je Zaza 1929., u dvadeset i prvoj godini zauvijek zaklopila oči, a ona čak dvadeset i šest godina poslije, smogla snage ispisati vrlo intimne i dirljive stranice ovog romana. No, s posljednjom ih je točkom Simone spremila u ladicu, ne usuđujući se objaviti ih, ogoljeti najosobniji dio svog života, onaj korijenski iz kojeg je godinama poslije niknula revolucija sažeta u tek nekoliko riječi: “Žena se ne rađa, ženom se postaje.” Čak je i Jean-Paul Sartre, životni partner ove francuske spisateljice, filozofkinje i feministice, gotovo prezrivo odbacio ove memoare ocijenivši ih nepotrebnima i nesposobnima zadržati čitateljev interes, okrenuvši tako ključ u ladici koja je više od sedamdeset godina čekala ponovno biti otvorena; čekala svijetu pokazati djelo koje predstavlja nultu točku lika i djela Simone de Beauvoir. Zahvaljujući predanosti Simonine posvojene kćeri Sylvie Le Bon de Beauvoir, “Nerazdvojne” su još jednom oživjele, dugo nakon svojih fizičkih smrti. Sabrala je majčine rukopise, podarila im jedini naslov koji su mogli i smjeli nositi (Simone de Beauvoir ih, naime, nije imenovala, jer dati ime nečemu tako snažnom i potresnom sa sobom bi nužno donijelo opasnost pucanja nekih starih temelja) i još jednom ispričala priču o strastvenom, gotovo transcendentalnom prijateljstvu.

    Andrée i Sylvie bile su zametak feminističke misli Simone de Beauvoir. Njezino je prijateljstvo sa Zazom, “Andrée”, ispunjeno buntovništvom protiv društvenih i vjerskih normi tadašnjeg vremena; križarski je to rat u kojemu se preispituje postojanje Boga samoga, smisao života u kojem On dopušta trpljenje i brak bez ljubavi, a kažnjava čistu, nepatvorenu ljubav bez braka; društvo je stisnuto u kalupe, individualce oblikuje po svom modelu ili ih lomi, psihički i fizički (“zloslutan je to pojam koji znači uklopiti se u unaprijed pripremljene kalupe u kojima svakoga čeka njegova ćelija, tek jedna među mnogima – a tko iz nje strši, bit će zgnječen, zdrobljen i odbačen kao otpadak”). Simone,“Sylvie”, sa svojom prijateljicom proživljava intenzivno taj nesnosno ograničen život, preispituje granice do kojih ide žrtva prijateljstva, duboko u sebi ih prelazi, nenametljivo hodajući po rubu istospolne ljubavi, ostavljajući ju tek slutnjom slobode koju svijet skriva iza knjiga, pravila, ljudskih i božanskih zakona. Luđačka košulja društva pustoši do te mjere da, prema Simone, i Zazina smrt nadilazi svoj fizički uzrok – umrijeti u borbi za slobodu duše, nije li to jedna od najstrašnijih agonija?

    “Zašto Bog želi da budemo nesretni? Brat mi tumači da je riječ o problemu zla koji su crkveni oci odavno riješili. Ponavlja mi ono što ga uče u sjemeništu, ali meni to nije dovoljno.

    – Ne, ako Bog postoji, zlo se ne može razumjeti – rekla sam.

    – Ali možda treba prihvatiti činjenicu da nešto ne razumijemo – odvratila je Andrée. Oholo je htjeti sve razumjeti.

    Ugasila je noćnu svjetiljku i dodala šaptom:

    – Sigurno postoji neki drugi život. Mora postojati neki drugi život!”

    (“Nerazdvojne”, Simone de Beauvoir)

    “Nerazdvojne” portretira dvije mlade žene različitih društvenih pozadina i prilika; Zaza je odrasla u obitelji u kojoj su se “samoodricanje, samozatajnost i prilagodba smatrali dužnostima kćeri”, a njezina je posebnost, odudaranje od svijeta kojemu je pripadala postala njezinim usudom – drugim riječima, ne mogavši se prilagoditi, “njezina je posebnost satrta”. Ona pati od “egzistencijalne samoće”, razdire ju krivnja ljubavi koju osjeća prema mladiću Pascalu (pravim imenom Maurice Merleau-Ponty, poslije poznati francuski filozof), njezin je Bog “skriven i mračan“, šutljiv u otkrivanju svojih očekivanja od nje, zarobljenice samonametnutih prisila kojima je htjela obuzdati vlastiti vatreni temperament i želju za životom . Zazine su vrline i potencijali zagušeni silnim obvezama, dužnostima i pravilima kojima su podvrgnute djevojke njezina staleža, trenutci privatnosti su utopija i ne preostaje joj čak niti kratko vrijeme druženja s prijateljicom Simone koja, s druge strane, dolazi iz obitelji mnogo slabijeg imovnog stanja i širih svjetonazora koji su uspijevali proći kroz pukotine svijeta u kojem su živjeli i donijeti dio prijeko potrebne slobode.

    “Čovjek ne vjeruje namjerno u ono što vjeruje: može li ga se kazniti zato što su mu neke misli pale na pamet?”

    (“Nerazdvjne”, Simone de Beauvoir)

    Zaza umire od svih proturječja koja su je razdirala. Kraj života dočekuje bez odgovora na pitanja koja su je mučila, nikad rasplamsane strasti za životom, ljubavlju i svime onime što je čovjeku danu prirodno, a uskraćeno posve ljudskim zabludama i strahom od kazni među kojima se uvijek ističe ona vlastitog trpljenja. Trpljenja koje nikad nema očite i jasne razloge, koje je samo sebi svrhom (“sva moja nesreća sastoji se u tome što dovoljno ne vjerujem”). Simone ostaje bez obožavane prijateljice, slomljena tugom zbog nepravde što je njoj dana prilika otkriti svijet, dok je Zaza otišla s istoga nikad ne doživjevši njegova bespuća. Simone de Beauvoir svojim je memoarima oživjela Zazu , a sve što je pisala i stvarala imalo je svoj ishod u ovom odnosu. Snaga ženske volje i prirode, intelekta, neovisnosti – svega onog što je Zaza priželjkivala i zaslužila, no nije doživjela. “Zaza je bila otkupnina”, “žrtva prinijeta radi (Simonina) bijega” . Simone de Beauvoir na neki se način osjećala krivom što je preživjela, pa je ovaj kratki, snažni roman, ispresijecan adolescentskim razgovorima o religiji, politici i društvu te prožet bijesom romanopisca jer nije moglo biti drukčije, zapravo duboko intimna priča o prijateljstvu čija iskrena, sirova istina nadilazi katkad fikcijski karakter teksta i naglašava svu važnost iskazivanja ljubavi voljenoj osobi, prije nego što bude prekasno.

    2 ruj

    Recenzija: “Tyll”, Daniel Kehlmann

    Write Owl

    Naziv djela: “Tyll”

    Ime autora: Daniel Kehlmann

    Naziv izvornika: “Tyll”

    S njemačkog prevela: Snježana Božin

    Godina izdanja: 2020.

    Nakladnik: Fraktura

    “Tyll Ulenspiegel iznad nas se okrenuo, polako i nemarno – ne kao netko tko je u opasnosti, nego kao netko tko se znatiželjno ogledava oko sebe. Desno stopalo stajalo je na užetu po dužini, lijevo poprijeko, koljena su bila malo savinuta, podbočio je šake o bokove. A svi mi koji smo gledali gore, odjednom smo shvatili što je lakoća. Shvatili smo kakav život može biti nekome tko stvarno radi što hoće i nikomu ništa ne vjeruje i nikomu se ne pokorava; shvatili smo kako bi bilo biti takav čovjek i shvatili smo da nikada nećemo biti takvi ljudi.”

    (“Tyll”, Daniel Kehlmann)

    Pripovjedačka je vještina svojevrsna opsjena, trik kojim nam pripovjedač odvlači pozornost od onog što se uistinu događa; sposobnost da priču, čak i ako je ista loša ili pogubna po nas, i dalje opčinjeno slušamo. Zvuk pripovjedačeva glasa, sjaj u oku, blagi trzaj u kutu usana koji bi mogao biti osmijeh, a mogla bi biti i kakva sitna pakost, ljudska zloća koja se budi kad nanjuši da ima vlast nad nekim drugim – sve je to pripovjedačeva vještina, moć riječima zabaviti, ustrašiti, zavaditi. Pretvoriti laž u istinu, a istinu u podsmijeh.

    Tyll Ulenspiegel možda je jednom postojao. Davno, početkom četrnaestog stoljeća, kako kažu neki stari zapisi, legendarni njemački junak i putujući zabavljač, dvorska luda i “sovino zrcalo”, kako bi u doslovnom prijevodu glasilo njegovo prezime, bio je mudri odraz, zrcalo po kojem se ravnalo i prosuđivalo društvo koje se u njemu ogledalo. Lutajući po zemljama Svetog Rimskog Carstva, prepredenjak sa zvoncima na kapi usudio se zboriti ono o čemu je većina šutjela – kritizirao je plemstvo, Crkvu, pa i samog Papu; bio je trbuhozborac društva kojim su vladali strah, siromaštvo, pohlepa i progoni vještica, a pošast kuge i rata ga potpuno dokrajčili. Njegovo je postojanje možda tek legenda, nužnost koju je to društvo izrodilo kako bi se nosilo s nedaćama vremena u kojem je živjelo; možda je nadgrobni spomenik s njegovim imenom koji stotine godina stoji u njemačkom Möllnu, u pokrajini Schleswig-Holstein, tek varka, posveta kakvom drugom, “običnom” imenjaku, no Tyll Ulenspiegel niti u jednom slučaju nije bio prepušten zaboravu.

    Uz pomoć njemačkog pisaca Daniela Kehlmanna, nepodnošljivom je lakoćom rastegnuo uže između starih legendi i današnjih dana te prošetao romanom “Tyll” u kojem je pak rođen početkom sedamnaestog stoljeća kao sin Clausa Ulenspiegela, mlinara obuzetog izučavanjem magije i alkemijskih formula. Kad duga ruka Inkvizicije otkrije tajnu strast njegova oca te ga, nakon mučenjem iznuđenog priznanja, pošalje na vješala, Tyll bježi s pekarovom kćeri Nelle na put na kojem će postati onaj čiji su kockasti prsluk svi poznavali, “poznavali su izobličenu kapuljaču i kaput od teleće kože, njegovo suhonjavo lice, sitne oči, upale obraze i zečje zube”. Na vrhuncu Tridesetogodišnjeg rata, kroz mračno doba u kojem su “Landsknecht” – plaćeničke postrojbe razarale i ubijale sve što im se našlo na putu; u kojem se Inkvizicija u ime Božje rješavala stotina nepodobnih, a kuga ubijala one koji su preostali, Tyll Ulenspiegel je, koliko god opake njegove šale bile, izmučenom puku predstavljao prijeko potrebno skretanje pozornosti.

    “Tako je uređen svijet. Postoji nekoliko stvarnih ljudi i postoji ostatak: vojska nejasnih obrisa, mnoštvo silueta u pozadini, čitav narod mrava koji mile Zemljom, a zajedničko im je to da im nešto nedostaje. Rađaju se i umiru, oni su poput mrlja života u kojima lepeće jato ptica – ako jedna nestane, jedva da će itko primijetiti. Ljudi koji su bitni, njih je malo.”

    (“Tyll”, Daniel Kehlmann)

    S Tyllom Ulenspiegelom, Daniel Kehlmann vodi nas u Njemačku koja je postala opće bojno polje, u sedamnaesto stoljeće koje je, unatoč tragedijama i strahotama, na više načina temelj onome što će europske zemlje postati. Sastavljanjem ove povijesne freske u kojoj se mašta pisca stavlja u službu istine, u kojoj je sve istina, čak i ono izmišljeno, autor postaje dijelom tradicije koju istodobno otkriva i obnavlja. Kehlmann, naime, na Tyllov put postavlja niz povijesnih ličnosti poput švedskog kralja Gustava Adolfa, grubog debeljka loših manira; nesretnog njemačkog princa izbornika i, poslije, češkog kralja Fridrika V. Falačkoga koji je nehotice započeo Tridesetogodišnji rat; pjesnika Paula Fleminga, koji poeziju priželjkuje pisati osim elegantnim latinskim, i sirovim, nespretnim njemačkim jezikom, ili pak isusovca Athanasiusa Kirchera, njemačkog znanstvenika i jednog od najvećih učenjaka sedamnaestog stoljeća.

    “Stvar je u gledanju, shvaćaš? To je najvažnije: dobro gledaj! Razumij ljude. Nije to tako teško. Ljudi nisu komplicirani. Ne traže ništa nesvakidašnje, samo svatko ono što hoće, hoće na malo drugačiji način. I ako jednom shvatiš na koji način netko nešto hoće, onda samo moraš htjeti kao on, i tvoje tijelo će slušati, onda se glas mijenja sam od sebe, onda tvoje oči gledaju kako treba.”

    (“Tyll”, Daniel Kehlmann)

    Kehlmannov “Tyll” iznimno je slojevito, bogato djelo. Ono nije pripovijest o samo jednom čovjeku, lakrdijašu i mudracu, već priča o jednom vremenu, njegov povijesni presjek ispisan u živopisnom, epskom tonu pisca koji zna što piše i čini to vrlo dobro. Otkriva nam usput i jednu jednostavnu istinu – ljudi se ne smiju Tyllu Ulenspiegelu – Tyll Ulenspiegel je onaj koji se smije njima. Drukčija je to dimenzija smijeha, opasna i nasilna – Schadenfreude, rekli bi Nijemci, radovanje tuđoj nesreći, no očito nužna u vremenima kada je smijeh odavno izgorio na lomačama i izdahnuo na bojnim poljima. Tyll Ulenspiegel, međutim, i dalje ostaje zagonetkom, zrcalom u kojem se ogleda onaj dio ljudske prirode koji ne želimo vidjeti, ali jednom kad ga ugledamo, više ne možemo odvratiti pogled.

    Recenzija: “Tyll”, Daniel Kehlmann
    Recenzija: “Tri”, Dror Mišani
    27 kol

    Recenzija: “Tri”, Dror Mišani

    Write Owl 0

    Naziv djela: “Tri”

    Ime autora: Dror Mišani

    Naziv izvornika: “Shalosh”

    S hebrejskog prevela: Laila Šprajc

    Godina izdanja: 2021.

    Nakladnik: Fraktura

    Izraelski pisac trilera, prevoditelj i znanstvenik specijaliziran za povijest detektivskih romana, Dror Mišani  posve je jedinstvena pojava u književnoj niši koju “nastanjuje”, barem ako je suditi po njegovoj detektivskoj trilogiji o policijskom inspektoru Avrahamu Avrahamu, te posebice posljednjem romanu “Tri” koji, iako zadovoljava zahtjeve žanra, nije sličan ničem prije napisanom, bilo u području kriminalističkih romana ili pak na otvorenom prostoru lijepe književnosti. Njegova je jedinstvenost skrivena u svojevrsnom umjetničkom pristupu samoj priči koja u svom prvom dijelu počinje polagano, skromno, gotovo asketskih opisa. Mišani djelo gradi postupno, dodajući detalje tempom koji je izabrao, bez želje udovoljiti čitatelju, naprotiv. Čini se kako ga ne zanima zadržati pozornost, uhvatiti čitateljevo zanimanje s prvim stranicama; no ima povjerenje u čitatelja i nekako zna kako ćemo ostati do kraja, držati dah dok ne izbrojimo do tri, a tad ga s olakšanjem i iznenađenjem ispustiti na kraju neočekivane, vješto složene umjetničke kompozicije.

    Jedna

    “Gil je mirisao na parfem koji joj je bio nepoznat i isti tren joj se svidio. Jako sladak miris, čokoladni, koji je nemoguće ne poželjeti omirisati ponovno.”

    Orna Azran majka je dječaka Erana, učiteljica hebrejskog jezika libijskog podrijetla, bolno rastavljena i nesvjesna kako “ispod površine, koju ona obično doživljava kao potpuni raspad života, vrijeme plete novi raspored, novi život”. Na internetskoj stranici za pronalaženje partnera, Orna pronalazi Gila, odvjetnika koji bi je, nakon njihovih susreta, “ponekad uspio i iznenaditi, navesti je kako postoje stvari njoj neznane, kako ispod njegove neupečatljive vanjštine postoji zanimljiviji čovjek, kojega još uvijek ne poznaje”. Veza Orne i Gila razvija se polako, gotovo kao da stoji među retcima prvog dijela Mišanijevog romana. Čitamo te pedantne, svakodnevne rečenice. Već viđeno, pomislimo. Što je to Mišani imao na umu kad nam piše ovako priprosto – šturi ljubavni roman, nemaštovito pretresanje romantičnih jada? No, svaka bonaca pučini obećava oluju. I dalje držimo dah.

    Dvije

    “Zamoli je da otvori poklon i stavi parfem na vrat, no njoj se ne svidi miris jer u njemu ima nešto suviše alkoholno.”

    Emilija Nodjeves je imigrantica iz Rige. Posljednje dvije godine od dolaska u Izrael radila je kao njegovateljica starca Nahuma, a nakon njegove smrti preuzima posao brige za zahtjevnu devedesetdvogodišnjakinju Adinu u staračkom domu. Emilijina usamljenost je opipljiva i opterećujuća; njezina je svakodnevica bremenita razmišljanjem koliko još može živjeti takvim životom; ranjiva je iz toliko mnogo razloga – kao imigrantica, kao žena. U stranoj je zemlji, s vrlo malo novca i bez obitelji i prijatelja. Kada se, radi radne vize, za pomoć obrati imigracijskom odvjetniku, i vlastito ime izgovara s čuđenjem i neodređenom sjetom, razmišljajući koliko ga dugo nije izgovorila i koliko dugo joj se nitko nije obratio njime. Odvjetnik je razumije, nudi joj pomoć. I bijeg od samoće. Ime mu je Gil i “njezino lice odgovara na njegov osmijeh.” Dah je sve kraći.

    Tri

    “Od tog će dana on skoro svako jutro dolaziti u kafić. Lice mu je glatko i mirisno od parfema, a svakog dana nosi drugu košulju.“

    Ela dolazi u kafić svakog jutra nekoliko minuta iza osam, usredotočeno sjedi ispred prijenosnog računala, svakih sat vremena popuši cigaretu. Gil će jednog jutra otići za njom i zamoliti je za jedan Winston Light. Ovog će puta biti jasno da su oboje u braku, a kad se posljednji put budu pogledali, na njihovim licima neće biti straha, tek iznenađenje. Otpustimo dah.

    I dajmo jedan pljesak Droru Mišaniju. Jer, nije jednostavno napetost graditi tako postupno kako on to čini. Napisati triler bez ijedne kapi krvi i k tome kroz cijeli roman suptilno provući duboku bit zemlje, na prvi pogled slične mnogim drugim zapadnim zemljama, koja skriva duboke rane: prošlost Holokausta kao tamne sjene nad sjećanjem velikog dijela izraelskog stanovništva; traume ratova i napada; nečistu savjest zbog okupacije Zapadne obale i mnoge druge probleme nevidljive površnom pogledu, no duboko ukorijenjene u svakoj pori ove zemlje.

    Jedna od protagonistica romana na pitanje zašto piše o onome o čemu piše u jednom trenutku odgovara: “Nekada sam imala ambicije. A i zato što sam osjećala da ljudi koji su ondje umrli od mene traže da ne padnu u zaborav“, time na neki način postajući Mišanijev “deus ex machina” i otkrivajući nam ovaj roman u svoj njegovoj nesvakidašnjosti i dubini.

    25 kol

    Recenzija: “Nit koja nas veže”, Samanta Schweblin

    Write Owl

    Naziv djela: “Nit koja nas veže”

    Ime autora: Samanta Schweblin

    Naziv izvornika: “Distancia de rescate”

    Sa španjolskog prevela: Ana Stanić

    Godina izdanja: 2018.

    Nakladnik: Fraktura

    Priroda, ona koja nas okružuje i ona ljudska, jednako je čudovišna i jednako nepredvidiva. Pa iako smo skloni uvjerenju kako smo sigurniji u ovoj potonjoj, kako nam je poznavanje sebe i sebi sličnima donekle orijentir u minskom polju svijeta kojim kročimo, istina je da sigurnosti zapravo nema. Taj svijet i priroda koje mislimo da poznajemo, već su odavno izgubljeni, a nit koja nas veže za njih svakim danom sve krhkija, pa ubrzo uviđamo kako se s obje njezine strane zapravo nalaze tek dva lica istog straha – onog s kojim se susrećemo pri rođenju, kad nam je nepoznanica život i onog na kraju, kad nepoznato predstavlja smrt. Između te dvije točke mlada argentinska spisateljica Samanta Schweblin u svom je romanu “Nit koja nas veže” smjestila fantastičnu, jezovitu pripovijest u kojoj razmatra temu preobrazbe duša kako bi razotkrila uznemirujuću stvarnost u kojoj agrotoksično zagađenje mijenja okoliš.

    Amanda je s kćeri Ninom na seoskom odmoru, no susret sa susjedom Carlom i, poslije, njezinim sinom Davidom, ubrzo sve nepovratno mijenja. Naime, u ovom se romanu napetost i misterija otkrivaju već s prvim stranicama, sugerirajući ideju dvojnika i pitanje: tko doista govori kroz glavnu junakinju, Amandu? Ona je “plijen” nečemu zlokobnom i prisiljena je, očito, uplitanjem drugoga (dječaka Davida) ustrajno se prisjećati važne točke koja navodno krije smisao, značenje, “ključni trenutak” cijele priče.

    Tajanstveni otrov iz potoka iz kojeg je vodu pio David, a poslije i zatrovana trava s kojom su u dodir došle Amanda i Nina u Schweblininom romanu ne dovode samo u životnu opasnost inficirane, već na određen način i “sabotiraju” realan scenarij kako bi skrenule putom fantastično najavljene propasti. Neraskidiva povezanost Amandine priče i Davidovih intervencija otkrivaju tu stvarnost u kojoj prirodno ustupa mjesto nadnaravnom; gdje svakodnevica seoskog života postaje prijetnja i zametak latentnog i tajanstvenog zločina. Uobičajena praksa uporabe herbicida na usjevima (osobito onim sojinim) utječe na “normalni” ritam prirode, dovodeći likove do krajnosti: kako bi spasili živote djece, utječu se iscjelitelju i seobi duša. Fokus koji daje smisao priči je Amandino sjećanje na priznanje koje joj Carla, njezina prijateljica i Davidova majka, odaje otkrivajući sve njene strahove: “Rekla je da se Davidovo tijelo neće moći oduprijeti otrovu…, ali da bismo mogli pokušati s migracijom… Ako na vrijeme preselimo Davidov duh u drugo tijelo, dio otrova će se također premjestiti. Ako ga podijelimo na dva dijela, možda mu se uspije oduprijeti… Dio svakoga od njih ostat će u onome drugome, više neće biti isti, a ja moram biti spremna prihvatiti novog Davida.”

    Priroda se mijenja pred našim očima, no mi kao da to ne primjećujemo. Barem ne onako kako bismo trebali. Možda je “samo” riječ o sušama, efektu staklenika, kiselim kišama, pesticidima i herbicidima. A možda se radi o vitalnoj i ključnoj niti koja nas veže za našu djecu i otrovu koji im ostavljamo u nasljedstvo. Ništa nije floskula niti klišej kad se napokon dogodi. Samanta Schweblin u “Niti koja nas veže” postavlja uvijek ista pitanja: Postoji li apokalipsa koja nije osobna? Koji je to ključan trenutak iza kojeg više nema povratka? Puca li nit jer smo je stegnuli previše ili nedovoljno? Koji se god odgovori skrivali iza njih, Scweblinin univerzum u sebi krije dva svijeta – onaj fantastični i onaj stvarni; sve strahote koje u romanu spominje već su se dogodile – pobačaji, smrti od trovanja, rađanje djece s malformacijama, posebice u područjima u kojima se usjevi tretiraju iznimno opasnim herbicidima poput glifosata, a stanovnici tih područja često se ne mogu pouzdati niti u liječnike, jer iste potkupljuju upravo proizvođači herbicida. Migracija duša tek je jezoviti bijeg, fantastični vapaj za spasom čovjeka i prirode kakve smo nekoć poznavali.

    “Ne osvrće se za sobom. Dok se polako približava gradu, ne vidi polja soje, potočiće koji presijecaju suho tlo, kilometre otvorenih polja bez stoke, sirotinjske predjele ni tvornice. Ne primjećuje da se povratak oduljio. Da je previše auta, sve više i više auta na svakoj žilici asfalta. Da je nastao prometni čep, da se već satima nikamo ne miče, da je sve u dimu, uzavrelo. Ne vidi ono najvažnije: nit se konačno prekinula, sada izgleda kao zapaljeni fitilj, pritajena pošast samo što nije buknula.”

    (“Nit koja nas veže”, Samanta Schweblin)

    Recenzija: “Nit koja nas veže”, Samanta Schweblin
    Recenzija: “Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo
    23 kol

    Recenzija: “Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo

    Write Owl 0

    Naziv djela: “Carstvo životinja”

    Ime autora: Jean-Baptiste Del Amo

    Naziv izvornika: “Règne animal”

    S francuskog prevela: Željka Somun

    Godina izdanja: 2020.

    Nakladnik: Naklada OceanMore

    “U istom vremenu, na istome mjestu, ljudi i životinje rađaju se, životare i nestaju…”

    (“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

    Malo je toga carskog u “Carstvu životinja” mladog francuskog pisca Jean-Baptistea Del Ama; ljudska se i životinjska priroda, naime, isuviše snažno i sirovo prožimaju na rubu malog izmišljenog sela Puy-Larroque na jugozapadu Francuske, a da bismo o ovom romanu pričali “u rukavicama”, očekujući da nas ne uprlja niti jedna kap krvi, gnoja, izmeta i svih mogućih tjelesnih izlučevina ljudi i životinja koje sveprisutne i neizbježne izviru sa svake stranice. Krajnje naturalistička, lirska i, mogli bismo reći, organska pripovijest, obiteljska saga koja se proteže kroz gotovo čitavo stoljeće, od 1898. do 1981. godine, i kroz četiri naraštaja, pruža nam opsežnu, prljavu i nasilnu sliku ruralne Francuske. Kraj devetnaestog stoljeća polazna je točka ovog romana podijeljenog na četiri dijela koje na okupu drži matrijarh Éléonore čija sudbina kroz godine vijuga obroncima Dolca, šipražjima punim kupina, smrdljivim svinjskim nastambama, spokojem seoskog groblja na kojem počivaju oni koje je tek na tren zavrtio, pa samljeo žrvanj mučnog, nemilosrdnog života.

    Prvim dijelom, naziva Ta prljava zemlja, prevladavaju surovi opisi prirode i životinja, oskudice u kojoj na komadu zemlje, sa svinjcem i nekoliko životinja životari tročlana obitelj – sušičavi otac, “nalik na sablast i usahnuo“; hladna, distancirana majka, žena čija je tvrdoća i grubost jednaka krvavim žuljevima na rukama seljaka kojima život i priroda uzimaju sve, žene toliko udaljene od tradicionalne majčinske figure da je autor zove tek Roditeljicom, one koja svoj podmladak na život ne donosi ništa osjećajnije, ništa brižnije od svinja koje dahću sapete u mračnim komorama svojih nastambi, te Éléonore, “zamazana i mršava djevojčica čiji dah leluja u bijelim i ravnomjernim oblačcima s ruba njezinih nosnica”, dječjih godina zarobljenih u tom rudimentarnom preživljavanju. Roditeljica osjeća opsesivnu, neobičnu i snažnu odbojnost prema hrani koja je u suprotnosti s ravnodušnošću koju iskazuje prema maloj i velikoj nuždi, te će se upravo ove potonje iznova i iznova ponavljati u Del Amovom romanu – opisivat će ih se, zajedno s još mnogo toga sličnoga, toliko revno i minuciozno da će i najneosjetljiviji čitatelj katkad retcima prolaziti s knedlom u grlu – morat će izdržati detaljno seciranje očeve bolesti, kastracije svinja, strašne ožiljke koje rat ostavlja na ljudskim tijelima, svu nečist i smrad životinja i ljudi.

    Između napornog rada i nemilosrdnog majčinog jarma odricanja, molitvi i tišine, odrastanje je tek jedna od neravnih blatnih brazdi koje sijeku Dolac, pa je bijeg u svijet mašte jedan od putova kojima se šutljivo kreće Éléonore. Njezin je svijet sveden na neprekidan niz rođenja i smrti, život ništa trajniji ni stabilniji od “začavljene i crvotočne drvene klupčice” na kojoj je sjedio njezin otac dok ga bolest nije pretvorila u skup kostiju koje zajedno drži tek voštana koža; i klupčicu je na kraju, baš kao i njezina oca, u svoje memljive dubine primila zemlja, puna bića, gadnih i gmižućih, koja proždiru i pužu i ruju sve dok se zemlja ne namiri. Barem nakratko.

    Kad, tijekom očeve bolesti i neumitnog tragičnog kraja, u obitelj pristigne devetnaestogodišnji rođak Marcel, kao pripomoć kućanstvu u kojem “prostorije smrde po mokraći štakora, po crvljivu drvu, po gnojnici koja se cijedi sa zida iz susjedne staje”, mijenja se i Éléonorina čamotinja. Marcel je novi obris u “neproničnim, tamnim” noćima, no ljeto 1914. godine otvara novo poglavlje romana, “Post tenebras lux”, i donosi zlokobni smrad rata koji se nadvija nad Puy-Larroque šaljući sve muškarce od osamnaeste do četrdesete godine u rovove u kojima će, ako budu imali sreće, umrijeti prije nego što skončaju u mukama rastrganih udova i gangrenoznih rana.

    “Znaju da će trebati ubijati, znaju to, to je činjenica, izvjesnost, istina, pa čak i razlog, u ratu treba ubijati, što drugo? Već su sjekli vratove svinja, probijali zečje oči. Pucali su u srnu, u vepra. Davili štence i klali ovce. U zamku hvatali lisicu, trovali miševe, odsijecali glave guskama, patkama, kokošima. Od rođenja gledaju ubijanje. Gledali su kako očevi i majke lišavaju životinje života. Naučili su pokrete, ponavljali ih. Na njih je došao red da ubiju zeca, pijetla, kravu, prase, goluba. Puštali su krv, ponekad su i je pili. Poznaju njezin miris i okus. Ali Švabu? Kako se ubija Švabu? Neće li tako postati ubojice, makar bio i rat? “

    (“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

    Posljednja dva poglavlja, “Čopor” i “Slom” vode nas u 1981. samo kako bismo otkrili da se ništa uistinu nije promijenilo. Novi naraštaji su došli, farma svinja se modernizirala, no sve je u svojoj tamnoj biti ostalo jednako. Rijeka ponornica zle krvi kolala je pritajena sve te godine, pronašla je svoj put kroz žile sinova, unuka i praunuka, zatrovala je svinjske i ljudske nastambe tako silno da se više nije moglo razaznati tko pripada kamo.

    “Ponekad se pita nije li uzgoj svinja urodio njihovom izopačenošću, ili su pak oni izopačili uzgoj svinja.”

    (“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

    “Carstvo životinja” nevjerojatno je djelo, u svakom pogledu. U njemu nema niti traga romantiziranju ljubavi prema životinjama, slavljenju čuda rođenja, veličanju životnih ciklusa, prirode. Ono je strašni prikaz života, stvorenja koja u njemu nose svoj križ i usud, njihova potomstva kojem se grijesi predaka lijepe poput blata za cipele. Ili kopita, papke, svejedno je. U Del Amovom su carstvu svi jednaki. Jednako predivni i jednako odvratni.

    “Ta bešćutnost, ta teško stečena ravnodušnost prema životinjama, kod Joela ipak nikad nije uspjela potisnuti osjećaj nejasne odbojnosti, pred kojom riječi zamiru, osjećaj – a kako je odrastao, uvjerenost – da je to pogrešno: uzgoj svinja kao sama srž neke još veće nepravilnosti koja izmiče njegovu shvaćanju, nešto slično okoštalu, ludu mehanizmu, koji je po svojoj biti izvan svake kontrole, i čija će ih ushuktala mašinerija samljeti, gazeći preko njihovih života i izvan njihovih granica; svinjogojska farma kao ishodište njihova divljaštva i divljaštva cijelog svijeta.”

    (“Carstvo životinja”, Jean-Baptiste Del Amo)

    “Carstvo životinja” oskudijeva dijalozima, no njegovi su opisi toliko dojmljivi, toliko stvarni da, čak i kada pomislimo da su nam previše bliski, previše strašni, kada uvrnemo nosom osjećajući taj smrad tjelesa, gnojnica i raspadanja, još snažnije uronimo u njih, nesposobni otići, zatvoriti knjigu, skriti se od njezinih istina.

    U ovom se romanu ljudskost životinja otkriva izlaganjem bestijalnosti ljudi, istih onih koji životinje prisiljavaju na suživot, ropstvo, tjeranje na život, na hranjenje, na rasplod, samo kako bi im presudili, obogatili se njihovom smrću, a nerijetko zaboravljajući kako je granica između dvaju carstava – onog ljudskog i onog životinjskog tanka i zamagljena. Hod na dvjema nogama ne čini nas ljudima; katkad nas najviše ukalja ono blato koje nam je ostalo na rukama dok smo ga bacali na one koje smatramo životinjama.

    13 kol

    Recenzija: “Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay

    Write Owl

    Naziv djela: “Pod krošnjom naranče”

    Ime autora: Larry Tremblay

    Naziv izvornika: “L’orangeraie”

    S francuskog prevela: Duška Gerić Koren

    Godina izdanja: 2021.

    Nakladnik: Hena com

    “Ali zašto moramo živjeti u zemlji u kojoj vrijeme ne može obaviti ono što mu je činiti? Slika nema vremena izblijedjeti, zastor nikad ne stigne požutjeti, tanjuri se ne stignu razbiti. Stvarima nikad ne kucne njihov čas, živi su uvijek sporiji od mrtvih. Muškarci u našoj zemlji stare brže od žena. Suše se poput listova duhana. Njihove kosti na okupu drži mržnja. Bez mržnje rasule bi se u prašini i više ne bi mogle ustati. Vjetar bi ih raznio u buri. Ostali bi tek jecaji njihovih žena u noći. Slušaj me, imam dvojicu sinova. Jedan je ruka, drugi šaka. Jedan uzima, drugi daje. Jednoga je dana jedan, drugoga drugi. Molim Te, ne oduzimaj mi obojicu.”

    (“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)

    U neka davna vremena, ljudi su vjerovali da bogovi silaze među njih, kroje im sudbine, miješaju se s njima i svojim ih čudima drže vjernima i pokornima. Danas ljudi vjeruju da su bogovi.

    Pod okriljem svetih ratova i propovijedi koje im iskre iz zapjenjenih usta gospodare životom i smrti, traže žrtve u zamjenu za rajeve i vječna blaženstva, a daju tamu, stradanje i ideale čije krhotine ostaju na zgarištima pomiješane s mrtvim tijelima, onima koja su prekasno ili nikad shvatila kako raja nema, sve dok u ljudima živi pakao.

    “Čak ni rat ne možemo objasniti kada u njemu ginu djeca.”

    (“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)

    Svaki pakao ima svoje limbove, mučne krugove u kojima nesretnici beskonačno otkupljuju vlastite grijehe. No, rat ima jedan poseban krug, onaj u kojem ljudi-bogovi na prve crte šalju one najranjivije, najbezazlenije. Anđele s detonatorom ispod krila. Djecu koja su, umjesto zagrljajima, opasana eksplozivom. Ona su bombaši samoubojice, njihovi roditelji ne dobivaju školske pohvalnice, njima se daruju fotografije malih mučenika odmah nakon što su se, nesvjesni kako su ljudima-bogovima tek sredstvo, municija u ratu koji nikada ne staje, raznijeli u autobusu ili izbjegličkom kampu okruženi svojim vršnjacima. U jednom je trenutku djetinjstvo svedeno na užareni kaos i krik. U jednom trenutku djetinjstva više nema. Ljudi-bogovi idu dalje. Stado je veliko, a raj čeka.

    Blizanci Amed i Aziz devet su godina imali jedan drugoga. Imali su majku Tamaru i oca Zaheda. I stabla naranče. Svoj komad raja usred planina i pustinje. Rat je bio trak crnog dima iza planina, udaljena grmljavina u neimenovanoj zemlji opisi koje prizivaju krajobraze Bliskog istoka – Libanon, Irak, Palestina, Afganistan? – sve dok jednog dana granata nije srušila kuću njihovih djeda i bake, unakazila im tijela, a vruću zemlju pod krošnjom naranče pretvorila u njihovu grobnicu. Otac Zahed pokopao je u nju ostatke svojih roditelja, skupivši ih po ruševinama njihova doma poput koštica naranče. Nitko tome ne bi trebao svjedočiti, pripovijeda. Neprijatelj udara gdje smo najslabiji. Ali to nije posve točno. Najslabije je mjesto rezervirano za udarac prijatelja. Jednog od nas. Pa kad im jednog dana Zahedov prijatelj Soulayed u kuću donese pojas pun eksploziva i ponudi im čast kakva nikad nikome ne bi smjela biti ukazana, Amed i Aziz bit će zauvijek prognani iz raja pod krošnjama naranči.

    “Osveta je ime tvoje boli” progovara autor Larry Tremblay Soulayedovim glasom, dehumanizirajući neprijatelja ocu od kojeg upravo traži da odabere kojeg će od dvojice sinova žrtvovati, pa nam sveže golem, snažan čvor u grlu kad i u nas usadi taj pusti očaj roditelja kojemu je povjerena odluka tako užasna i protuprirodna da se ne možemo ne zapitati kakvi su to bogovi koji dopuštaju takve strahote u svoje ime? Koga će roditelji izabrati da nosi eksplozivni pojas, Ameda ili Aziza? Zdravog ili bolesnog sina? Dvije koštice istoga ploda. I tek devet dječjih godina. Devet proljeća, ljeta, jeseni i zima. Tek devet rođendana i beskraj tuge.

    “Zagledavši se u nebo, Tamara se pitala je li mjesec upoznao želju za smrću, želju da nestane zauvijek s lica noći i ostavi ljude kao siročiće bez svoje svjetlosti. Svoje uboge svjetlosti posuđene od sunca.”

    (“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)

    “Rat briše granice između svijeta odraslih i svijeta djece.” A ne bi smio. Nikada. Dječji je svijet utočište nevinosti, nije mu namijenjena puška u ruci, pojas sa eksplozivom, pustoš i pogibelj. Ljudi-bogovi mole se za zdravlje njihovih duša, rezerviraju im mjesto u prvom redu rajskih poljana, blagoslivljaju ruke koje će stisnuti detonator i zauvijek ostati zabilježene kao ruke djeteta-ubojice. Kanadski pisac Larry Tremblay napisao je roman u kojem je postavio nezamisliv izbor, prikazao apsurd rata u njegovoj punoj stravi, ne dajući sretan kraj, već naprotiv, u posljednjem dijelu romana kroz umjetnost, tu dvojnicu stvarnosti, poslao poruku koja će svakoga tko pročita Tremblayevo djelo ostaviti da još dugo zdvaja nad tamnim grotlom ratnih užasa iz kojeg se blago, gotovo neprimjetno širi miris naranči. Obećanja raja koji nikada neće doći.

    “Ne traži drugdje ono što se već nalazi u tebi.”

    (“Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay)
    Recenzija: “Pod krošnjom naranče”, Larry Tremblay
    Recenzija: “Pauk u meskalinu”, Mehmed Begić
    10 kol

    Recenzija: “Pauk u meskalinu”, Mehmed Begić

    Write Owl 0

    Naziv djela: “Pauk u meskalinu”

    Ime autora: Mehmed Begić

    Godina izdanja: 2021.

    Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

    “… Ono što je odabralo da volim

    diše pod kožom sporo i hipnotično.

    Pluta kao pauk u meskalinu.

    Hrani rastrzane misli

    miluje mi kožu.

    Do nepodnošljivosti razvlači

    lice u osmijeh

    i korak u putovanje.

    (ulomak iz pjesme “Bog mudrosti”, zbirka “Pauk u meskalinu”, Mehmed Begić)

    Treba biti mornar i vidjeti stvari koje drugi samo slute, zapisuje Mehmed Begić, mladi književnik koji rođenjem pripada Čapljini, prebivalištem nikaragvanskom središtu Managui, a perom nekom beskrajnom svemiru riječi, u svojoj najnovijoj zbirci pjesama “Pauk u meskalinu”. I doista, Begić u svojim pjesmama gleda daleko, mnogo dalje od svakidašnje jadikovke svijeta kakvog poznajemo, u kojem ga melju oštri zubi konzumerizma, dalje od žabokrečine u kojoj životari čovjek današnjice i bori se s vjetrenjačama istrošenih ideologija. Meskalinom snažnih, melankoličnih riječi neumorno hrani svog pauka, tjerajući ga da uvijek iznova plete mrežu, čvršću i otporniju od one prethodne – u nju hvata ljubav, sjećanja, nedokučive istine tijela i ogoljene laži duše.

    “U kalendaru je jasno označen dan koji ne pripada nijednoj osobi” – pravimo se da razumijemo tu jednostavnu misao, pohranjujemo je u sive moždane stanice s onakvom lakoćom s kojom ju je Begić odložio na papir, no njezina je težina ogromna. Pritišće nas poput tih daljina koje “po pravilu razdvajaju”, a darova u rastancima uistinu nema. Svatko je zamjenjiv, zaista jest, i to je ono što nas vrijeđa, nasilno nam otvara oči u Begićevim stihovima. Njegova je introspekcija poput zrcala, u njoj su odrazi i naših slabosti koje su “poput sutona – čekaju trenutak pred izdisaj sunca da ožive ono smješteno između divljanja i divljenja” . Ne postoje unaprijed pripremljene lekcije koje bi nas naučile (pre)živjeti, učimo iz tragova svojih prethodnika i proučavanjem vlastitih stopa; koliko god se tome opirali, na kraju uvijek progovaramo jednim, zajedničkim jezikom, onim koji se prostituira u ustima svakog od nas i ima isti okus za slobodu, smrt i praštanje. Riječ nas porobljava i oslobađa, a to isto čine i stihovi Mehmeda Begića. Nalik su laganom, sporom putovanju, onom tijekom kojeg ne razmišljamo o odredištu, ne zamaramo se prijevoznim sredstvom i mjestima koja moramo obići, već smo samo putnici bačeni na stazu, otvorenih očiju i gladnih usta, spremnih progutati svijet prije nego što i sami u njemu budemo progutani. U naše žile prodire meskalin iz Begićevog pauka, pa uplićemo svoj uzorak u tu kaotičnu, čudnu mrežu sjećanja, zaborava i lutanja i prepuštamo se. Ionako je “spoznaja sladoled koji se topi u ljetu nečijih ruku”, pa uživajmo u tom trenutku prije “nego što se stih prelomi i dan više ne liči na pjesmu”. Mehmed Begić nudi nam taj trenutak, nenametljivo i plaho, no nikako u rukavicama. Sve je kod njega jasno i neumoljivo. A kad koricama zapečatimo posljednji okretaj stranice, možda, ali samo možda znat ćemo “koliko uzdaha vrijede sjećanja.”

    6 kol

    Recenzija: “Slatki rastanak”, David Nicholls

    Write Owl

    Naziv djela: “Slatki rastanak”

    Ime autora: David Nicholls

    Naziv izvornika: “Sweet Sorrow”

    S engleskog prevela: Lidija Milenkov Ečimović

    Godina izdanja: 2021.

    Nakladnik: Znanje d.o.o.

    Spisateljsko nadahnuće crpiti iz iskustva prve ljubavi gotovo uvijek znači u većini čitatelja probuditi neke davne osjećaje, one koji, koliko god godina imali, ostaju sačuvani u srcolikim kutijama naših sjećanja, namirisani prvim aftershaveom ili maminim parfemom, uokvireni otiskom nevješto našminkanih usana, obilježeni stihom prve pjesme uz koju smo sanjarili o onom stidljivom zagrljaju punom slutnje. Prva ljubav puna je ideala, zbog nje se ruše svjetovi, suze imaju snagu olujnih bujica, one imaju povlasticu uvijek ostati neokaljane i neponovljive.

    David Nicholls to je dobro znao kada nam je ponudio “Slatki rastanak”. Znao je kako je teško odbiti sjećanja na nevinost, na smijeh i ljutnju zbog mladenačkih nesigurnosti, na sve ludosti koje smo spremni učiniti u ime te famozne, nezaboravne prve ljubavi.

    “Zamislite, onda, još jednu fotografiju, fotografiju cijelog razreda koju svi imaju, na kojoj su lica presitna da biste ih mogli prepoznati bez da se iz blizine zapiljite u njih. Bilo da je stara pet ili pedeset godina, uvijek u srednjem redu stoji lik koji vam je blijedo poznat, netko uz čije ime ne vežete nikakve anegdote ili asocijacije, skandale ili uspjehe. Pitate se: tko je to?

    To je Charlie Lewis.”

    (“Slatki rastanak”, David Nicholls)

    Charlie Lewisu tog je sudbonosnog ljeta šesnaest godina, nije položio ispite, roditelji su mu se rastali, a ogorčeni otac je pao u depresiju pogonjenu alkoholom i besparicom. Budućnost se nikada nije činila neizvjesnijom za dečka iz Thackerayevog perivoja čiji je nadimak “Nitko”. Dečka koji je savršena tabula rasa za ispisivanje stranica o prvoj ljubavi. Onoj koju čak niti ne sluti kada se, vozeći bicikl jednog četvrtka ujutro, nađe u visokoj travi divlje livade koja gleda na grad. S Vonnegutovom Klaonicom 5 u ruci, skrivajući čitanje od prijatelja koji neprestano dokazuju muškost u koju je Charlie tako nesiguran, te skrivajući sebe od pripitog i ogorčenog oca, plahi je tinejdžer susreo Fran Fisher, jednu od onih djevojaka kod kojih vrlo jasno i neočekivano zamijetite najneobičnije detalje, poput potiljka ili točnu nijansu plave boje očiju, pa možete naslutiti kako ste na najboljem putu promijeniti ne samo predvidljivo, dosadno ljeto, već i mnoga nakon njega. Ona u kojima ćete biti odrasli i, navodno, zreli, ali ćete uvijek ostati nespretni, nesigurni šesnaestogodišnjaci koji će radi ljubavi čak pristati glumiti u amaterskoj kazališnoj predstavi.

    Upravo je to, naime, “uvjet” ljubavi koji Fran Fisher postavlja Charliju Lewisu, a ono što počinje kao nekoordinirani, amaterski hommage Williamu Shakespearu – točnije, “Romeo i Julija” u srednjoškolskoj izvedbi, ubrzo postaje staza kojom će Charlie krenuti i ispisati poglavlje vlastitog života. Ono najvrijednije i najpamtljivije, ono koje pripovijeda o prvoj ljubavi.

    David Nicholls toplo i dirljivo pripovijeda u “Slatkom rastanku”, dopuštajući nam da se s likovima poistovjetimo – smijemo, plačemo, prisjećamo. Čini upravo sve ono što za nas čini i prva ljubav. Drži ravnotežu između gorkog i slatkog, prepliće komediju i tragediju, traži utjehu u suzama i pronalazi bol u nečijem osmijehu. Shakespearovski moment je posvuda; baš kao u “Romeu i Juliji”, najsnažnija ljubav jest ona koja se rađa iz tuge, spoznaje kako sve mora doći svome kraju, ali i svjesnosti kako je bilo najljepše i neponovljivo dok je trajalo – “Al’ sada laku noć! Bol rastanka imade slatku moć!”

    “Tuga i tjeskoba su zarazne”, priznaje u jednom trenutku Charlie Lewis, pa nekoliko stranica i dana poslije zaključuje – “ako patnja može biti zarazna, možda to može biti i sreća”. I upravo je to ono što nam pruža Nichollsov “Slatki rastanak” – spoznaju kako ništa pod suncem možda ne traje vječno, pa tako niti sreća, no u onom trenutku u kojem postajemo svjesni kako smo to nešto jednom uistinu imali i osjećali, znamo kako je vrijedilo rastati se od toga.

    Ljubav, bila ona prva ili posljednja, ionako ne poznaje zaborav.

    Recenzija: “Slatki rastanak”, David Nicholls