Autor: Write Owl

Naziv djela: “Primalja”

Ime autora: Katja Kettu

Naziv izvornika: “Kätilö”

S finskog preveo: Boris Vidović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Čudna stvar. Kako strah ima isti miris kao i tuga.”

(“Primalja”, Katja Kettu)

Vihor rata drukčiji je od ostalih razornih vjetrova. Oluje koje na čovjeka sruči priroda strašne su i pogibeljne, iza sebe ostavljaju pustoš, stradanje i suze, no one djeluju bez namjerne surovosti, pokazujući zube i proždirući sve što im se nađe na putu samo zato jer je to jedino što umiju; same su sebi svrha. Završivši još jedan od svojih drevnih ciklusa, jenjavaju i odlaze, a čovjek tada pruža ruku drugom čovjeku i život se nastavlja – gradnjom iznova.
Ratne su oluje podmukle. Djeluju protiv svega prirodnog, planiraju, svjesno odabiru put. Dugo se skupljaju na obzorju, nebo se postupno spušta i otvara, pa kad se rascijepi u svoj silini, iz njega provali sve ono životinjsko, okrutno i čudovišno. Sve što stane u otprilike stotinu i sedamdesetak centimetara i nekoliko desetaka kilograma bića koje katkad nazivamo čovjekom.

Vjetrovi su se Drugog svjetskog rata vrtložili tog ljeta 1944. u Petsamu na sjeveru Finske. Krivooka, kako zovu Primalju, jalova izopćenica lica nagrđena fizičkom manom čijim žilama ključa vrela krv oca komunista i majke prostitutke, stara je djevojka koja porađa seoske žene i liječi ih ljekovitim travama. Živi u svijetu posteljica, krvi, sluzi; njezine ruke, postelja i bedra mirišu na pjenišnik, med i betoniku, divlji mažuran i karbolnu vodu. Njezino je “umijeće tamna, moćna bujica” koja struji kroz nju, “Božji joj glas kuca u žilama i sve joj došaptava” i to je njezina snaga u divljim vremenima u kojima, unatoč odbačenosti od okoline, “ima nešto što druge žene nisu imale – znanje, pa tako i slobodu dolaziti i odlaziti“. No, njezina sloboda curi poput plodne vode, nezaustavljivo najavljujući trenutak koji će joj promijeniti život, onaj u kojem će susresti njega, poručnika Johanna Angelhursta u njegovim blistavo sjajnim SS-ovskim čizmama. Ona “nesavršeno ženstvena, od glave do pete prekrivena sluzi i krvlju, s tek pregrizenom pupčanom vrpcom koja joj visi iz usta”, netom nakon poroda za koji je bila zadužena, pod njegovim je pogledom zauvijek potonula u dubine iskonskog mora “u kojem drevni mužjaci ližu pete, a užarena zvijezda žeže meso”. Gledao ju je onako kako je nitko nikada nije gledao i ona je krenula za njim.

“Cijelo vrijeme zrak je bio lagan i puteno je mirisalo na kožu kitova i noge su mi stalno bile raširene od uzbibane žudnje. Tih bi mi se dana pelud uvukla kroz nosnice ravno u srce, prouzročila mi lupanje pa mi se iz srca vratila u glavu… Jer tko je veći grješnik od cure stalno obuzete strašću?”

(“Primalja”, Katja Kettu)

On je alfa mužjak, on je zvijer na Pervitinu, on je kopač jama za izmrcvarene leševe čije tjelesne tekućine ližu životinje, on je ljubavnik čije “pete mirišu na sol, na kremen, novi kutak svijeta i sredstvo za dezinfekciju.” Ona je njegova Divljooka, pogledom ga uriče, siše mu nožne prste i “tjera vragove koji mu se vrzmaju oko nogu“, pa polazi za tim istim vragovima kada Johanna raspoređuju u koncentracijski logor Titovka. Poručnik Angelhurst kopat će jame, fotografirati i dokumentirati lica rata urezana na zarobljenicima, mahom Rusima; Divljooka će brinuti o njihovom zdravlju, vidati im rane na putu do jame. U kužnom će zadahu amputiranih udova, gangrena i ljepljive krvi, njušiti samo njega. Oslijepit će i oglušiti i na spoznaje o postojanju surovih eksperimenata na ženama, malih predstava sa silom iščupanim zamecima u staklenkama s octom.

“Ljubav životinje je bezuvjetna, i u tome je ona poput životinje. Njezina je ljubav mučna, gorljiva, tako manična da je poput neke živčane bolesti.”

(“Primalja”, Katja Kettu)

Čak i kada se stvari preokrenu, kako to u ratu obično biva, pa se nađe s druge strane bodljikave žice, postane ranarka koja sada vida vlastite rane, Divljooka neće odustati. Puzat će, kupiti si zube izbijene kundakom, slušati metalno udaranje mlaza mokraće o limeni lavor, nakon što se na njoj u zloglasnoj Staji svakoga dana redalo desetine znojavih, prljavih muškaraca pokvarenih izlučevina. Bio je vrijedan toga, bio je vrijedan ošišane glave i izbijenih zubiju i bijega do leda Fjorda Mrtvaca i pustih noći nagriženih polarnim ludilom.

“Ovako uplakana podsjeća me na Wagnerove Norne iz Prstena Nibelunga. Ona plete niti ljudskih sudbina. Još ne znam koja od tih sudbonosnih bića je Divljooka. Urd, prošlost, Verdandi, sadašnjost ili Skuld, budućnost. Naše su se sudbine ukrstile, tu se očito više ništa ne može učiniti.”

(“Primalja”, Katja Kettu)

“Primalja” je snažna pripovijest. Njezin je izričaj sirov, grub, groteskan, gotovo životinjski. No, postoji li nježnost u ratu? Postoji li eufemizam za leševe u jami, za krv, za masakr, za zube izbijene kundakom, za ženske utrobe opustošene silovanjem? Kako bi drukčije o tjelesnoj žudnji govorila seoska žena čiji život neprestano udara u rubove siromaštva, nasilja, tjelesnih izlučevina? Može li njezin nagon za ljubavlju, za tjelesnošću biti pjesnički, biranih riječi ili se izgovara točno onako kako se i živi? Silno, pohlepno, strastveno i očajnički. “Iščupala bih si i oko iz glave da mogu ležati s tobom na istom ležaju” , zar to nije izraz krajnje ljubavi, baš kao i kakav koprenasti pjesnički kompliment namirisan ružinom vodicom? U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, kažu. Katja Kettu prožela ih je tako da na trenutke nismo sigurni je li ljubav ogrezla u rat ili je rat izopačio ljubav, pa se i ona naglavce baca u jamu sa svim onim nesretnicima napola istrunulim u logorskim barakama. I srce i smrt obojani su crveno, a Divljooka umače ruke u to crvenilo, pa iz krvi pokušava izvući novi život ili zauvijek skončati u starom. Sve je dobro, dok je On uz nju. “Kad se drvo sruši, nasloni se na susjedno.”

Navodno dijelom utemeljena na sudbini autoričine bake Helene Angelhurst, “Primalja” je roman koji se teško otvara, čitatelja na početnim stranicama gotovo obeshrabrujući vremenskim petljama, digresijama i detaljima, no odmicanjem priče, njezina je sirovost i strastvenost sve snažnija. Doziva nas da zagrizemo i prelomimo tu strašnu kost ljubavi i smrti koju smo iskopali iz leda dalekog Sjevera, otkrivajući nam načine na koji je moguće ljubavlju premostiti jame leševa, zvjerstva i stradanja. Katja Kettu koristi ovu dihotomiju kako bi preispitala mogućnosti pripovjednog razrješenja, nade i zadovoljštine, zatočenih između uništenja i nasilja, pa “Primalja” ostaje iskrenom u svom prikazu boli i ljubavi, kao i strašnih praznina intimnih ispovijesti koje izranjanju iz goleme povijesti Drugog svjetskog rata.

“Što je veće, žrtva ili oltar koji posvećuje žrtvu?”

(“Primalja”, Katja Kettu)

Naziv djela: “Stvari koje padaju s neba”

Ime autora: Selja Ahava

Naziv izvornika: “Taivaalta tippuvat asiat”

S finskog preveo: Boris Vidović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“No, onda shvatiš da će cijela kuća ostati uspravna jer je nose sasvim krive stvari: nadvratnici, okviri prozora. Nije ni bilo noseće strukture, sve je bilo krhko i vrijeme nije bilo jako burno tako da vjetar nije otpuhao kuću. Običan dan, iverica, jutro u dvorištu. A onda najednom stvari počnu padati s neba i ruka prođe kroza zid.”

(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)

Jednog vedrog dana Hannele je navukla vrtlarske rukavice, stavila slamnati šešir s obodom i krenula čistiti vrt. Kada ju je, nekoliko trenutaka poslije, obezglavio veliki grumen leda koji je pao s neba, iza nje su ostali kći Saara i suprug Pekka koji nisu mogli staviti točku na vlastiti život. Nisu mogli dovršiti poglavlje jednog njegovog dijela, jer se tako rijetko događa da stvari padnu s neba i jednog čovjeka ostave bez glave, a drugog nedovršene priče, zaustavljenog u životu kakvog je donedavno znao živjeti.
“Bez kraja nema priče, ali ja ne želim ovakav kraj.”
Saara i Pekka moraju početi iznova. No, što kada je početak zapravo rupa u verandi, žena bez glave pored svježe prekopanih vrtnih gredica, velika mokra mrlja na zemlji nalik na anđela u snijegu. “Led je prošao kroz verandu i kroz mamu i onda se otopio.” Pekka je pronašao suprugu tog jutra, strašna mu je slika “kroz oči ušla u mozak i ondje uništila neko mjesto”. Saaru je otac spriječio da vidi užasan prizor, pa nije imala tamno uništeno mjesto u mozgu. Umjesto toga ostala joj je praznina u kojoj je živjela njezina majka, u Saarinom umu postajući utvarom od tame, nedovršenih priča i besmislenih krajeva, tako poznat a opet potpuno stran dio djevojčičinih noćnih mora.

“Neke stvari s vremenom ne nestaju. One ne izblijede, ne omekšaju niti se pretvore u sjećanje. One ostaju jednako teške i velike, stoje poput stupa u trbuhu i grudima i onda tamo tutnje. Može ih se zaboraviti, ali kad ih se prisjetimo, one su tu, uvijek jednako velike kao da se upravo sad događaju.
Anđeli čine Zlo. Ponekad unaprijed upozore, ponekad ne.”

(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)

Odselivši se iz obiteljske kuće, Kuće od piljevine, kako su je zvali, Saara i Pekka počeli su iznova na imanju očeve sestre, tete Annu. Förstorgård se činio dobrim mjestom za novi početak nakon što stvari padnu s neba i uzmu ti kraj. Pitoreskno imanje s mirnim sobama, stadima ovaca i s mirisom vune čija toplina liječi sve; “što je čovjek žalosniji, to ga se više mora utopliti.” Slomljeni otac i kći bez dovršene b(m)ajke nastavljaju život trudeći se oprostiti s fragmentima starog koji lebde oko njih. Nastoje fragmente spojiti u točku koja bi imala smisao. Koja bi spriječila da im “j” u riječi “kraj” neprestano izmiče. Koja bi izbrisala slučajnosti koje bole.
Samo što je teta Annu dvaput dobila glavni zgoditak na lotu. Prvi put je s veseljem otplatila kredit, kupila imanje i ispekla veliku slavljeničku tortu. Drugi put se s mješavinom straha i šoka pozdravila s Pekkom i Saarom i otišla spavati na punih dvadeset i pet dana. Jer ništa tako lako ne bi trebalo padati s neba. Bio to grumen leda za vedrog dana ili dvostruki glavni zgoditak na lotu.
I Saara i njezina teta Annu traže racionalno objašnjenje iracionalnih događaja. Iz dječje perspektive, Saara žudi za razumnim razlozima majčine smrti. Priželjkuje jasne obrise poput onih kakve televizijski detektiv Hercule Poirot crta oko žrtava ubojstava. Slučajeva ubojstava koje uvijek riješi i zaključi. No, za razliku od svijeta njezina oca ili tete, svijet djevojčice nije uvijek svijet razuma. U njezinom umu postoje djeve zazidane u zidove dvorca, tajne sobe imanja pretvaraju se u mjesta u koja se moguće skriti od besmisla stvarnosti, televizijski detektivi postaju “deus ex machina” iz grčkih tragedija, rješavajući nerješivo.

“Ljudi ponekad umru lako, a ponekad teško. Mama i Isus lako su umrli, mama radeći obične stvari u vrtu, a Isus od četiri čavla, a o takvim smrtima odrasli ne žele govoriti.”

(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)

Četiri godine poslije Hanneline smrti, otac i kći vraćaju se u Kuću od piljevine, ovaj put s očevom novom partnericom Kristom. “Mama je ostala nedovršena i nismo je uspjeli ispripovijedati do kraja.” No, katkad se na prerezanom užetu mora svezati čvor dovoljno velik da s njega ne skliznu svi trenuci i uspomene nanizane na njega. I dok se stvari događaju – istodobno, u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu, svijet se kreće. Život se kotrlja poput mlinskog kamena, žrvnja iz kojeg neprestano lete komadi zrnja, kamenčića, pa čak i leda, katkad padajući tamo gdje ne bi trebali, tamo gdje ih nitko nikada ne bi očekivao. Netko se slučajno nađe na putu, nekome se prohtije krenuti smjerom kojim inače ne ide, netko razmišlja o Raju, a ne vidi dalje od prvog oblaka.
Kada se pred Saarom, Pekkom i Kristom raspukne panel na stražnjem zidu dnevne sobe Kuće od piljevine, a iz procijepa promole tri grančice i blijedi listovi stabla jabuke, znat ćemo kako rast, prihvaćanje promjena, razbijanje oklopa, bole. Iskrive daske, čavle i kosti. Prisile nas na mijenu koju možda nismo htjeli. No, ne možemo protiv njih. Rast će i bez nas. Samo će, ako im se opiremo, srasti krivo i nepopravljivo.

Finska spisateljica, dramatičarka i scenaristica Selja Ahava napisala je roman o nedovršenim bajkama, o ljudskoj potrebi za razumnim, razložnim i smislenim. “Stvari koje padaju s neba” troglasno – riječima djevojčice Saare, tete Annu i nove očeve partnerice Kriste, pripovijeda o gubitku i tugama koje se, uvijek nepozvane i neželjene, uvuku u ljudske živote. Govori o bolnim slučajnostima i svoj apsurdnosti života čineći to toliko duboko, nestvarno i dirljivo da cijela knjiga postaje poput ribarske mreže još jednog od neobičnih usputnih likova Ahavinog romana – ribara Hamisha MacKaya (kojeg je grom udario čak četiri puta, no “sudbina ga je na koncu pobijedila u ovoj čudnoj i glupoj igri”), pa ulovljeni u nju ležimo gledajući u nebo, iščekujući sve ono što nam je život namijenio te shvaćajući koliko smo zapravo maleni i nebitni.

“Ponekad padnu nebesa, ponekad zemlja utone. Ponekad se sruči tako neshvatljiva sreća da je s njom teško nastaviti živjeti. Ponekad se nešto dogodi – samo jednom – a čovjek do kraja života mora razmišljati zašto. Ponekad se ništa ne dogodi, pa čovjek do kraja života mora razmišljati zašto se ništa ne događa.

(“Stvari koje padaju s neba”, Selja Ahava)

Naziv djela: “Mladenka kostonoga”

Ime autora: Želimir Periš

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: OceanMore d.o.o.

„Vještica! Vi ste vještica! Znamo mi kako vas zovu. Gila kostonoga. Vještica s kokošjim nogama umjesto ljudskih. To je dokaz da šurujete s vragom.“

(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)

Kada se nakon više od četiri godine pisanja i više od četiri stotine stranica, na jednom mjestu, među istim koricama, nađe pripovijest o praznovjerju, pripovijest o ljubavi, pripovijest o moralu, pripovijest o vlasti i korupciji te pripovijest o identitetu, jezičnom i (na)rodnom, tad smo sigurni kako nikakvih đavolija niti bajanja niti čaranja tu ne može biti. Pisac iliti guslar Želimir Periš (kako se samo spretno autor svojim imenom i prezimenom uveo u priču kao narator i podrugljivi kroničar jednog vremena i čovjeka), pripovijedajući o Gili, nesuđenoj mladenki i suđenoj vilenici, kučibabi, irudici, vještici, napisao je roman o svemu čovječjem; toliko ljudskom da ljudskije ne može biti. Putujući devetnaestim stoljećem i Likom, Bolom na Braču, Cistom Provo, Zadrom, otokom Silbom, Pazinom i Bečom, lomeći kosti i rečenice na velebitskim i svilajskim vrletima gdje je “svako stablo malo tvrđe i malo povinutije, baš poput kičme ljudi s tog kamena”, zalazeći u svaku čatrlju u kojoj njezini stanari “žive životom preteškim da bi ga stigli mijenjati”, a samo nedjeljom odlaze skrušeni u “hram Božji i podaju premorenu dušu Kristu neka i on uzme svoj dio”, Periš znade kako nema te vradžbine koja će “pokretom ruke pobrisati zapisanu sudbinu”, no jednako je tako duboko svjestan da je ljudska potreba za lakim rješenjima, za čudom, za osjećajem kako barem na trenutak nismo zauvijek vezani svojom mukom, jača od svakog razuma. Praznovjerje je početni ton elegičnih, dramatičnih i neizbježno humorističnih Periševih guslarenja, onaj kojemu je zadatak povući oštru i ironičnu paralelu između gotovo srednjovjekovne zadrtosti planinskih zabiti, onih u kojima se ljudi utječu “višticama” da im podare potomstvo, spase urod, učine komu štogod dobro ili, češće, nažao, onih u kojima se djecu odgaja plašenjem njima te vrlog, modernog bijelog (bečkog) svijeta s druge strane planina koji, usprkos svoj učenosti, gospodstvu i ruganju ovim prvima, “način da ostvari pravo na vlastiti život” traži u spiritističkim salonima u kojima mu tajanstvene dame – gatare i mediji za pristojnu svotu otvaraju vrata onoga svijeta nudeći razgovor s mrtvima. Naposljetku, i duhovi moraju od nečega živjeti, zar ne? Zvala se gatara Gila ili crna Alica, posve je svejedno.

“Gila je bila žena koja se cijeli život bojala da se nešto ne dogodi. Alica je žena koja je ostala od Gile kad se to nešto dogodilo.”

(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)

Želimir Periš svoju je glavnu junakinju stvorio kao hibrida slavenskog arhetipa vještice – Babe Jage i obične žene, seoske likaruše koja je u zla vremena bila primorana snaći se kako zna i umije, koju život, od trenutka kada ga je udahnula, nije mazio, već ju bacio vukovima i ozvijerenim ljudima, koja je činila što mora činiti koristeći ono što se u to vrijeme ženama najviše zamjeralo – vlastitu pamet.

“Očito, zapisivanje istine ne služi ničemu, jer je istina dio ljudskog duha i univerzalna je, a zapisivanje laži služi da je se predstavi kao da je istina.“

(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)

Neškolovana i nepismena, Gila je istinu tražila izvan knjiga – ne samo stoga što ih nije znala čitati, već zato jer je znala kako je istina glina koja se oblikuje kako se kome prohtije, kako je tko želi čuti i s njome živjeti. “Bog ne piše u knjigu, nego u nas.” Ne poznajući slova i pismo, ispisivala je magijske zapise koji su imali smisla onima koji su u njima smisao tražili, bježeći od sudbine davno predodređene. Sudilo joj se jer je vještica, a presudilo jer je žena koja je odlučila uzeti život u svoje ruke.

“Vrag je omča. Kad čovjek pomisli na nju, gutljaj mu stane u grlu, pa ne može ni disati ni gutati, nego samo žvakati i na kraju ispljunuti svoja uvjerenja.”

(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)

Autor je Gilu stvorio i kao antagonizam Gospi, Majci Božjoj, kako iz perspektive seljaka koji traže njezine čarobnjačke usluge – “Gospi se moliš pa se nadaš da će te uslišit’, Gili platiš i znaš da ‘oće”, tako i iz perspektive majčinstva – vještice su smatrane simbolom ne-majčinstva, one djecu proždiru, pa je Gila, postavši majkom, morala stvoriti most između ta dva oprečna svijeta – “vještičjeg” i surovog i onog u kojem majčinski, nagonski želi zaštititi vlastito dijete.

“U metafori vjetra Gila je onaj trenutak kad se priroda umiri i utihne, kad se koža naježi od očekivanja jer osjeća da će joj se nešto dogoditi. Gila je trenutak prije nego što silovito udari bura.”

(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)

Gila kostonoga najjasniji je glas Periševih gusli, onaj koji pjeva o moći koju crkva i religija imaju nad ljudima, o muškarcima koji znaju više o ženama od žena samih, o vremenima u kojima je gospodariti svojom voljom i životom značilo biti vješticom, o patrijarhatu ukorijenjenom dublje od drače u velebitskom kršu, o pravdoljubivosti, majčinstvu i o ljubavi samoj bez koje ne bi bilo niti jedne životne čarolije. Gila je “osvetnica, usmjerivateljica, iskra”, ali ponajprije je čovjek, sa svim slabostima i snagama. Utjelovljenje vječnih traženja vlastitog mjesta pod suncem, svojih korijena i identiteta. Pa i feminističkog pokreta, ako baš želite. No, ne kruto i točno ograničeno, već gledano kroz prizmu glavne junakinje kao žene koja u krajnje patrijarhalno određenom društvu pokušava raskrčiti svoj životni put pa, prolazeći kroz Scilu i Haribdu ljudske zatucanosti, okrutnosti i licemjerja, od bjelokose djevojčice Gile, rođene kao krsnice, borkinje protiv svega zla i utjelovljenja nevinosti, prolazi i kroz vlastitu preobrazbu u crnu Alicu, gataru bez prstiju, čija je ogorčenost životom više od njezinih vlasi potamnila njezinu vjeru u ljude.

Fikcija i povijesne činjenice u “Mladenki kostonogoj” uhvatile su se u vrzino kolo – svećenici, carevi i bečki saloni suprotstavljeni su mitologiji i drevnim vjerovanjima, vještice na metli dvorskim damama, pametni i knjiški ljudi prirodnim zakonima, a opet su u tom vrtlogu i kaosu svi neraskidivo povezani. Jer Gilina je čarolija onakva kakvu posjeduje svatko od nas – to je borba za život koji nam je rođenjem obećan – slobodan, s pravom voljeti i biti voljen. Svatko se rađa kao janje. Postaje vukom kako bi se zaštitio od ljudskog čopora.

“Gila je moć sama od vila ukrala. Petnaest je godina rasla na planini i učila trave. Onda je sišla među ljude pa petnaest godina učila o ljudima, pa kad ih je naučila kakvi su ljudi, onda je idućih petnaest godina bježala od njih. Na kraju su je isto uhvatili.

I što je onda bilo?

Onda im se idućih petnaest godina svetila.”

(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)

Naziv djela: “Moja godina odmora i opuštanja”

Ime autora: Ottessa Moshfegh

Naziv izvornika: “My Year Of Rest And Relaxation”

S engleskoga prevela: Maja Šoljan

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Život je krhak i prolazan i čovjek mora biti oprezan i sve to, naravno, ali ja bih riskirala i smrt ako je to značilo da ću spavati čitavog dana i postati potpuno nova osoba.”

(“Moja godina odmora i opuštanja”, Ottessa Moshfegh)

Ottessa Moshfegh nije napisala opuštajuću knjigu. Naprotiv, sa svakom novom rečenicom, što dublje u san i zaborav tone neimenovana glavna junakinja, čitatelj je sve budniji. Pokušava shvatiti što to točno Moshfeghina valijumska heroina ima na umu kad jednog dana odluči prespavati čitavu godinu svog života kako bi se probudila kao “tabula rasa“, prazna ploča, lišena balasta prethodnog života, osjećaja odbačenosti, emocionalne distanciranosti. Na prvi pogled razmažena, samodovoljna pripadnica dobrostojećeg srednjeg sloja ne kupi simpatije čitatelja valjajući se u gotovo okrutnoj ravnodušnosti prema životu i jedinoj prijateljici koju ima – Revi koja također balansira između života koji živi, života kojeg priželjkuje živjeti i onog koji propušta živjeti zbog stalnih nastojanja da se uklopi u kalupe društva i vlastitih zabluda. No, s Revom suosjećamo, simpatiziramo je zbog njene iskrenosti, čak na trenutke žalimo njezinu gotovo iritantnu čežnju za pripadanjem shvaćajući kako je samo produkt društva čijim dijelom toliko želi biti.

Njezinu prijateljicu, s druge strane, prvo doživljavamo kukavicom, onom koja ide linijom manjeg otpora – “prespavat ću bol, razočarenje, ispraznost, loša sjećanja umjesto da se s njima suočim”. Poželimo ju protresti i reći kako ne postoji mogućnost sna iz kojeg bi buđenje bilo jednako ponovnom rođenju. Inače bismo svi spavali zimskim snom koji bi sa svakim usnulim satom iz naše podsvijesti istiskivao gorak okus stvarnosti, bol koja nas pritišće svojim beskrajno teškim utezima točno po sredini grudi, ne bismo se morali buditi u stvarnosti koju više ne želimo, bez ljudi koje više nemamo i sa sjećanjima koja nam više ne trebaju.
Otišli bismo kod psihijatra da nam propiše hrpe sedativa i barbiturata kao da dijeli rođendanske bombone, nekoga poput Moshfeghine dr. Tuttle, beskrajno iskarikirane liječnice glavne junakinje koja predstavlja jedinstven spoj želje za “zacjeljivanjem slomljenih srca i umova” te grabežljivih ruku farmaceutske industrije. Lik dr. Tuttle oruđe je u rukama glavne protagonistice koja manipulira njome kako bi si ishodila sve veću količinu sve snažnijih lijekova, no čini se kako to psihijatricu uopće ne zabrinjava. Moshfegh lik liječnice portretira kombinirajući različite, gotovo apsurdne komponente – i sama ekscentrična, čak psihički nestabilna u rukama drži ishod liječenja osobe koja je na mentalno vrlo skliskom terenu.

I dok se količina i jačina lijekova povećava, a glavna junakinja gubi poveznicu sa budnošću, čitatelj putuje kroz njezino bunilo, u uskom vakuumu između jave i sna otkrivajući mladu ženu čiji je mentalno i emocionalno odsutan otac u komunikacijskom i očinskom smislu umro daleko prije nego li mu je presudio rak, koja je jedini trenutak bliskosti sa majkom pronalazila ležeći u njezinom krevetu i tonući u san uljuljkana majčinim dahom s mirisom valijuma, cigareta i alkohola (“najbolje smo se slagale kad smo spavale”) te čiji se jedini emocionalni odnos sa nezrelim i samoživim Trevorom zasnivao na oralnom seksu koji mu je pružala u fizičkom i psihičkom polusnu. Izmaglica sna bila je najsličnija emocionalnoj distanci na koju je navikla, potpunom izostanku fizičkog kontakta koji bi uključivao toplinu, voljnost, ugodu te se stoga san nametnuo kao jedino prihvatljivo rješenje kada je praznina života postala prebolna. Prespavati je za nju nije bio kukavičluk, nego jednostavno tipka “delete” koja bi joj pružila novu priliku. No, koliko god spavali, buđenje je neminovno. A na kraju svakog sna, opet nas čeka samo naše – ja.

“Ali buđenje iz tog sna bilo je živa muka. Cijeli mi se život odmatao pred očima na najgori mogući način, a u um su mi ponovno navirale sve one bijedne uspomene, svaka pa i najmanja bezvezna sitnica koja me dovela tu gdje jesam. Upirala sam se sjetiti nečeg drugog – neke bolje verzije, neke sretne priče, možda, ili barem jednako bijednog ali drukčijeg života, koji bi ako ništa drugo bio zanimljiviji u svojim skretanjima – ali nikad mi nije upalilo. Uvijek sam i dalje ja bila samo ja.”

(“Moja godina odmora i opuštanja”, Ottessa Moshfegh)

Teško je suosjećati s glavnom junakinjom. Mnogo ju je lakše ne podnositi, osuđivati, prozivati je za kukavičluk i bijeg. No, nije li svatko od nas katkad poželio usnuti i probuditi se sa spoznajom da je sva bol, praznina, beznađe koje smo u nekom trenutku osjećali ipak bio samo san. Koliko god razloga za život i zahvalnost mogli nabrojati u trenutku, katkad nemamo snage izvući ih na svjetlost. Katkad nas život može izolirati od nas samih, odvesti nas na mjesto s kojeg se ne vide niti sunce niti mjesec niti zvijezde. Dan i noć se stapaju i san više nije san, već ništavilo. Netko ispliva na svjetlost, netko se skrije u tami.

“Moja godina odmora i opuštanja” nije knjiga o opuštanju. Nije knjiga o snu, nije čak niti knjiga o bijegu. To je knjiga o uzaludnoj potrebi za ništavilom, o potrebi za stjecanjem “imuniteta na bolne uspomene”, o zaboravu onoga što se zapravo nikada ne može zaboraviti niti promijeniti. Nas samih.

“Katkad je jedini protulijek zabludi, otkrila sam, oštar rez.”

(“Moja godina odmora i opuštanja”, Ottessa Moshfegh)

Naziv djela: “Dobar dan, tugo”

Ime autora: Françoise Sagan

Prilagodba i crtež: Frédéric Rébéna

Naziv izvornika: “Bonjour Tristesse”

S francuskoga prevela: Sandra Karić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Uvijek tako brzo vozite?

Nemam više puno vremena za gubljenje, znaš... Ima trenutaka kad nam nije dopušteno propustiti neke zavoje.”

(“Dobar dan, tugo”, Françoise Sagan)

Novac je nevažan, osim što bih radije plakala u Jaguaru, nego u autobusu, bila je omiljena uzrečica francuske književnice Françoise Sagan koja je 1954., s nepunih devetnaest godina napisala svoj prvijenac “Dobar dan, tugo”, jednu od najprodavanijih knjiga svih vremena, štivo koje je već gotovo sedamdeset godina svojevrsnim simbolom frivolnosti mladeži i odraslih lišenih ambicija i ogrezlih u dokoličarenje kao povlasticu vlastite situiranosti. Iako obujmom kratko i bez posebnih težnji biti djelom posebne literarne težine, “Dobar dan, tugo” postalo je upravo takvim romanom. Naslova inspiriranog istoimenom pjesmom slavnog pjesnika Paula Éluarda, ovo je štivo zauvijek obilježilo široki književni opus Françoise Sagan (pravog prezimena Quoirez – spisateljski pseudonim Sagan preuzela je u čast Proustovoj princezi iz “Potrage za izgubljenim vremenom”), ponajprije svojom, za vrijeme u kojem je pisano, skandaloznom i presmjelom tematikom. Sadrži, naime, sve teme bliske Françoise Sagan: lagodan život, brze automobile, bogataške vile, sunce, mješavinu cinizma, senzualnosti, ravnodušnosti i besposlice.

Françoise Sagan priču je od svega tridesetak tisuća riječi prvobitno ispisala u plavu bilježnicu, inspirirana dugim razgovorima o književnosti, umjetnosti, filmu i kazalištu koje je vodila sa studentskim kolegama, najviše sa Florence Malraux, poslije slavnom redateljicom. Priča iz plave bilježnice, jednom predana Reneu Julliardu, nakladniku u usponu, ubrzo je postala književnom senzacijom, a njezin sjaj nije izblijedio niti desetljećima poslije.

Tih pedesetih godina prošloga stoljeća, u osvit seksualne revolucije, dobar je dio francuskog visokog društva svoj spiritus movens pronalazio u trošenju novca, dokoličarenju i ljubavnim avanturama, bez posebnih stremljenja ka dubljem poniranju u životne obveze, probleme, ambicije. I sama Sagan bila je pripadnica tog društva – od trenutka kada su joj njezine knjige (a bilo ih je prilično – dvadeset romana, tri zbirke kratkih priča, dvije biografije te nekoliko dokumentarističkih uradaka o mjestima, stvarima i ljudima koje je voljela) priskrbile basnoslovne svote novca, živjela je životom junaka svojih romana – ulazila u avanture sa ženama i muškarcima, u svom Jaguaru sjekla krivine cesta Azurne obale, dok su viski, kokain, amfetamini, morfij, ovisnost o kockanju, a poslije i heroinu, bili vjerni pratitelji njezina uspjeha. Poroci su nedvojbeno ubrzali Saganin put ka dnu, no nisu nimalo naštetili njezinu književnu talentu.

Iako je roman “Dobar dan, tugo” bio je tek prva u nizu uspješnica Françoise Sagan, u potpunosti je opravdao onu staru izreku – “samo prvi se uvijek pamte”. Napisan skromnim, jednostavnim, no iznimno efektnim izričajem, neodoljivo čitak i izazivajuć, postao je zaštitnim znakom blazirane postratne generacije u Francuskoj koja se dugo vremena međusobno pozdravljala upravo sa “Bonjour Tristesse”. Prateći jedno ljeto u životima sedamnaestogodišnje Cécile i njezina oca Raymonda, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya, Sagan s lakoćom Cécilinim glasom pripovijeda o poznatim joj stvarima – beskonačnom ljenčarenju, izlascima, snatrenju o ljetnim romansama, gotovo nihilističkom uživanju na plaži i terasi suncem okupane vili u blizini Cannesa. Njezin je otac, “ležeran muškarac, hedonist, brzo se zasiti”, u tome u potpunosti podržava, dijeleći sa kćeri poglede na život i odsutnost bilo kakvih složenijih težnji, osim onih koje se tiču samougode i želje za lagodnim životom. Ljetnu dokolicu sa ocem i kćeri dijeli očeva dvadesetdevetogodišnja ljubavnica Elsa, “polulaka djevojka, polumondena, potpuno bezopasna”, no njezina prisutnost ne prekida njihov bezbrižan, hedonistički način života, iako Cécile, negdje između jutarnje cigarete i poslijepodnevnog izležavanja, shvaća kako joj u ljetnoj rutini “vrijeme curi kroz prste”. Besciljnost života koji vodi dotiče je se, no nedovoljno da bi ga poželjela promijeniti. Pušta ga da prolazi, tješeći se zaključkom kako je “dobro imati jednostavne ideje”, sve dok u vilu ne stigne prijateljica Céciline pokojne majke, četrdesetogodišnja modna dizajnerica Anne, otmjena, staložena žena kojoj playboyevska priroda Cécilinog oca ne uspijeva odoljeti. Usprkos Cécilinom pritajenom divljenju Anninoj osobnosti, u njoj se postupno rađa i strah od promjene odnosa između oca i kćeri, gubitka života kakvim je dotad imala povlasticu živjeti – “Anne je bila lijepa zmija, gmizala je između nas… Ja, tako prirodno stvorena za bezbrižnost, gubila sam samu sebe”. U trenutku spoznaje kako bi se njezin dotadašnji život mogao promijeniti, djevojka, “s lakoćom duha, osjećajući se opasno sposobnom”, manipulativno i sebično donosi odluku koja će pokrenuti niz nesretnih događaja i imati nesagledive, tragične posljedice i kojih će Cécile prekasno postati bolno svjesna.

“Ponovo pronaći prijašnji život.

Prije Anne.

Ona je štetna.

Treba je udaljiti.

Udaljiti iz naših života.

Ona ga je promijenila.

Promijenit će i mene.

Biti slobodna da sama odaberem svoj život.

Da odaberem samu sebe.

Biti slobodna da mislim.

I da loše mislim.

I da malo mislim.”

(“Dobar dan, tugo”, Françoise Sagan)

Istodobno sa glavnom radnjom, odvija se i ljubavna romansa Cécile i Cyrila, dvadesetpetogodišnjeg studenta te oni ljetne dane ispunjavaju tajnim susretima, razgovorima, otkrivanjima čari tjelesne ljubavi, no ne upadajući u klišej sladunjave ljetne avanture. Naprotiv, Sagan im pridaje značaj i zrelost veći nego što bi se očekivalo od osoba njihove dobi, kako u vlastitom odnosu, tako i u slijedu događaja koji će zauvijek promijeniti živote svih sudionika priče.

Sedamdeset godina nakon izdanja knjige i tek koju godinu manje od premijere istoimenog filma sa Jean Seberg kao Cécile i Davidom Nivenom kao Raymondom u glavnim ulogama, francuski ilustrator Frédéric Rébéna na sebe je preuzeo zahtjevan zadatak – pretvoriti roman, ishodišnu točku koju ju je nemoguće nadmašiti, ali i vrlo teško dostići, u – strip. Deveta umjetnost se činila izazovom bez presedana, onakvim koji se lako mogao pretvoriti “u svetogrđe”, karikaturu, jer “problem adaptacije uvijek je isti: netko će drugi za vas izabrati lice Cecile, nametnut će vam svoje izbore, inzistirati na ovom ili onom izgledu, zaboraviti sve ono što nema očitu svrhu, a što je gotovo uvijek najvažnije“, no Rébéna nije upao u tu zamku. Zaplet remek-djela iz 1954. ostao je netaknut, potpuno aktualiziran; sva senzualnost jednog ljeta, ravnodušnost dokolice te iskričavi naboj erotike i spletki skriven u zvuku valova i zrikavaca zadržani su u ilustracijama Frédérica Rébéne. Očekivati uradak jednak izvorniku bilo bi nepošteno, nepravedno, jer Rébéna tugu pozdravlja drukčije, energičnije, opsesivnije. Pod vrelinom sunca sve je naglašenije, i ljubav i osveta i erotičnost i sentiment, no duh Françoise Sagan ipak ostaje prisutan u svakoj rečenici i u svakom izrazu lica nastalim pod Rébéninim perom.

“Tada se nešto u meni uzdigne, što spremno dočekujem i nazivam pravim imenom.

Dobar dan, tugo.”

(“Dobar dan, tugo”, Françoise Sagan)