Ti si odraz
Svojih djela
Svojih čežnji
Svojih sánja.
I sam si
U svemu.
Dok se rađaš
Dok voliš
Dok žališ.
Sve drugo su
Prazna
Obećanja.
Živi zato.
U oku svijeta
Jedno mjesto je
Uvijek tvoje.
Drži ga čvrsto.
Čovjek postoji
Dok zna
Tko je.
Naziv djela: “Galveias”
Ime autora: José Luís Peixoto
Naziv izvornika: “Galveias”
S portugalskoga preveli: Elena Pančevski i Josip Ivanović
Godina izdanja: 2017.
Nakladnik: Edicije Božičević
“Galveias i ostali planeti postojali su istovremeno, zadržavajući pritom svoje iskonske različitosti, nisu se miješali: Galveias je bio Galveias, ostatak svemira je bio ostatak svemira.”
(“Galveias”, José Luís Peixoto)
Mir siječanjske noći koja se te 1984. godine spustila nad Galveias, maleno selo u portugalskoj pokrajini Alentejo, prekinut će posve nesvakidašnji, za žitelje gotovo sudbonosan događaj – pad meteorita, eksplozija koja je “sijevnula poput koplja bačenoga ravno kroz nečija prsa, poput jeze koja traje minutu, sekundu po sekundu po sekundu”. U jednom bljesku Galveias više nije bio tek seoce uljuljkano u mrak zimskog povečerja i ruralne izoliranosti, već je postao točno određenom točkom u svemiru, posve odijeljeno mjesto gdje se svjetske pojave križaju samo jednom tako i nikada više. „Bezimena stvar“ iz svemirskih prostranstava za stanovnike je Galveiasa ostavila, vrijeme će pokazati, krater mnogo dublji i trajniji od onog na livadi Cortico. Jer, u omaglici mirisa sumpora i sa velikom eksplozijom kao svojevrsnim „lakmus papirom“ njihovih života, svaki od žitelja ovog malenog mjesta u sebi je nosio svoj vlastiti krater, vlastiti ponor. Iz nečijeg je, poput onog Rosinog, izvirivala želja za osvetom, spašavanjem časti prevarene žene – „u noći velike eksplozije panika u očima djece i muža značila je strah od smrti, panika u njezinim očima značila je strah od nemogućnosti da ostvari svoj naum.“ Gospodin Jose Cordato pak, svoju je samoću isprepleo sa Julijinom utjehom, pa je „nakon tog praska…on bio zabrinut za nju, ona zabrinuta za svijet.“ Pa i komadići kruha razmočeni u juhi koju je Joao Paulo, obogaljen prometnom nesrećom, bezvoljno jeo imali su „okus na sumpornu žalost“.
„Galveias“ je svojevrstan manifest seoskog života, mikrokozmosa ruralne sredine u kojoj svaki od njezinih stanovnika nosi po rođenju utisnut biljeg određenog mentalnog sklopa koji ga cijeli život usmjerava ka jednoj točki. Pad meteorita kao posve nesvakidašnja stvar gotovo apokaliptičnih razmjera, ima „efekt leptirovih krila“ mijenjajući živote čitave jedne generacije u malenom zabačenom selu .
Kako je i sam Peixoto jednom zgodom priznao, cijela namjera „Galveiasa“ bilo je propitivanje toga što je ruralnost danas, odnosno što su danas gradovi i kako na naš život utječu izbori i odluke koje donosimo u smislu gradova i urbanosti. Upravo se stoga rodila i ideja da razdvoji svijet na Galveias i univerzum.
„Događaj kojim je roman obilježen na samom početku je neka vrsta meteora koji pada na to selo, a koji predstavlja neku vrstu univerzuma. Mentalni sklop tog romana je takav da je Galveias za tamošnje ljude njihov univerzum, to seoce je u središtu njihova svijeta. Time sam htio pokazati da svi mi imamo svoj individualni svijet, jer čak i kad živimo u vrlo napučenom gradu, još uvijek postoji samo ograničen broj odnosa koji možemo imati, samo ograničen broj ljudi koje zaista upoznamo i s kojima ulazimo u interakcije.“
(José Luís Peixoto)
„Galveias“ ostaje romanom koji propituje nepoznato, traži izgubljeno i progovara o bolima i gubitcima koje ostaju iza neodgovorenog. Usmjerava svemir u jednu točku, pa u njoj sabire svu složenost svijeta koji se u njoj stisnuo.
Naziv djela: “Povijest nasilja”
Ime autora: Édouard Louis
Naziv izvornika: “Histoire de la violence”
S francuskoga prevela: Lea Kovács
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.
“Želio sam da svi znaju, no htio sam biti jedini među njima koji raspoznaje istinu, i što sam više govorio, što sam više o njoj pričao, imao sam to snažniji osjećaj da sam jedini koji doista zna, jedini jedincati, za razliku od onog što sam smatrao smiješnom naivnošću drugih. U bilo kojem razgovoru uvijek bih se vratio na Redu, otišao sve do njega, sve povezao s njime, kao da svaka tema razgovora mora logično voditi do sjećanja na njega.”
(“Povijest nasilja”, Édouard Louis)
Da s Eddyjem nismo raskrstili, posve je jasno još od njegovog briljantnog prvijenca u kojem nam je ovaj l‘enfant terrible francuske književne scene i autobiograf vlastite borbe sa društvenim kalupima i diskriminacijama, odškrinuo vrata svijeta iz kojeg je potekao i koji ga je odbacio dovoljno daleko da bi naposljetku uspio doseći svoje mjesto pod suncem.
U “Povijesti nasilja” Édouard Louis (rođen kao Eddy Bellegueule) ne nastavlja tamo gdje je stao, iako se beskompromisno dotiče tema započetih u prvom romanu “Raskrstimo s Eddyjem” – složenosti društvenih i obiteljskih odnosa, diskriminacije, siromaštva i nepravde. No, Eddy u svojoj drugoj knjizi odlazi korak dublje u vlastitu intimu. Njegova je spolna orijentacija odavno otkrivena, manje ili više prihvaćena od strane onih kojima bi trebala nešto (ili ništa) predstavljati, no ljudska potreba za bliskošću je ta koja krije katkad opasne zamke. Jedne pariške badnje večeri, nakon druženja s prijateljima, Édouard susreće mladića – Redu. Kraći razgovor i naoko nedužan flert kojem Eddy ne uspijeva odoljeti, privučen “zvukom njegova disanja“, toliko da je “poželio uzeti prstima njegov dah i razmazati ga po svom licu”, odmotava spiralu nasilja u kojoj će intimno druženje dvaju neznanaca završiti oružjem, udarcima i traumama. Reda, naime, poteže pištolj na Eddyja i od tog trenutka diskriminacija, nasilje i rasizam vanjskog svijeta prelaze prag pariškog stana u kojem se sve odigralo.
“Bio je Kabil. Policijski službenik, kad sam to ponovio, muškarac ili žena, više se ne sjećam, prekinuli su me i on ili ona je dometnuo, jer sam baš rekao da se, kad sam saznao da je Reda Kabil, tijek večeri stubokom promijenio: ‘Sve što je arapsko je kao neka vaša domena?’ Čekali su moj odgovor, a ja sam oklijevao, a potom, idioti kakvi jesmo u takvim okolnostima, odgovorio sam, kao da je to uopće bilo pitanje ili kao da je normalno, kao da se može postaviti, da nije Arapin, već Kabil…No, policijski službenik i dalje je bio skeptičan…”
(“Povijest nasilja”, Édouard Louis)
I još se jednom u Eddyjevom životu događaju te mikrokozmičke promjene – prva se otkriva u onom očitom, “queer”, elementu – Édouard je homoseksualac koji je prijavio nasilje te ga proživljava uvijek iznova zarobljen predrasudama policijskih i liječničkih službenika; on je “peder” i već je samim time njegova prijava neuvjerljivija, manje vrijedna. Druga se promjena zrcali u činjenici kako je njegov zlostavljač Reda – Kabil, pripadnik berberske etničke manjine, stranac i agresor u svakom pogledu te njegovo etničko podrijetlo nerijetko odnosi prevagu nad činjenicom njegova nasilništva.
Dvostruki rasizam – spolni i etnički ispisuju povijest nasilja u ovom romanu praćenu glasovima različitih pripovjedača (samog Édouarda, njegove sestre…) još jednom dokazujući kako zlostavljanje ne počinje niti prestaje između zidova stana u kojem se dogodilo. Ono se, upornošću “perpetuum mobilea”, neprestano kreće svim porama društva – hodnicima ustanova i institucija te glavama pojedinaca – državnih službenika, ali i poznanika. Klasno raslojavanje simptom je društvene bolesti kojoj se ne traži uzrok, već se “oboljeli” izoliraju i degradiraju, a zlostavljanje nikada ne prestaje.
Édouard Louis još je jednom postao vlastitim ispovjednikom i odrješiteljem ne plašeći se svojih slabosti niti društva koje mu ne dopušta da ih zaboravi.
“Bio sam traumatiziran dva puta: strahom i vlastitim strahom.”
(“Povijest nasilja”, Édouard Louis)
Naziv djela: “Tvornica lutaka”
Ime autora: Elizabeth Macneal
Naziv izvornika: “The Doll Factory”
S engleskoga prevela: Andrea Marić
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.
“Njezin je život bio ćelija, ali sada je sloboda plaši. Postoje trenuci u kojima žudi za začahurenom prisnošću ranijeg života, jer ova neizmjerna sloboda prijeti da će je progutati. Što da ona sa svime time radi?”
(“Tvornica lutaka”, Elizabeth Macneal)
Na prašnjavim ulicama viktorijanskog Londona, prožeta mirisima terpentina i voska te obavijena oštrim dahom ugljenog dima i laudanuma, smjestila se mračna priča o tankoj granici koja dijeli ljubav i opsesiju.
Iris, mlada žena, sputana okovima kreposti koja se od nje očekuje i vlastitom prirodom koja ključa ispod krhke vanjštine, sa sestrom blizankom Rose mladost potiskuje u klaustrofobiji i tmini trgovine lutaka gospođe Salter.
Obje sestre okrnjene ljepote – Iris deformirane ključne kosti po rođenju, Rose unakažena preboljenim malim boginjama, naizgled prihvaćaju iskrojenu im sudbinu sve dok u Irisin život ne uđe tajnoviti umjetnik Louis i introvertirani čudak, taksidermist Silas, oba noseći sa sobom jednu posve drugačiju nijansu tame. Louisova je crno zlatna, izazivajuća i oslobađajuća. Nudi ono čega se Iris plaši, ali istodobno za tim neodoljivo čezne. Louis je personifikacija slobode i ispunjenih želja.
Iris, suočena sa primamljivim izborom, odlučuje uzeti što joj dotad učmali život iznenada pruža – slikanje i Louisa. Prvo je ljubav čijeg je postojanja svjesna već dugo vremena, drugo je ljubav koja će post(oj)ati mnogo prije nego je Iris primijeti.
“Nikad još nije imala pred sobom luksuz izbora, nikad nije ni pomislila da ima pravo upravljati svojim životom. Od toga joj se zavrti u glavi. Sjeti se masnog vratara, sjeti se nekih budućih variva koje će kuhati, ruku ispucalih od rada, a s druge strane ovo. Posve drugačiji život. Slikanje. I Louis.”
(“Tvornica lutaka”, Elizabeth Macneal)
No, tu je i Silas, čija mračna narav biva privučena Irisinom pojavom poput noćnog leptira svjetlu, i neće proći dugo dok njegove opsesije donesu tamu u Irisin život. Silas je mračna klopka; sjajno oko ludila skriveno u zadahu formaldehida i mrtvim pogledima prepariranih životinja.
Razočarana sestra Rose, zavidna blizanki Iris i ozlojeđena životom u kojem se ne pronalazi te plejada likova koji poput sjena prolaze ovom slikovitom, mračnom pripovijesti, započet će neizvjesnu igru chiaroscura te na jednobojna platna Irisinog života dodati posve nove boje.
No, konačan će rezultat neminovno odvesti ka kraju mnogo mračnijem i neočekivanijem nego li je itko mogao pretpostaviti.
Naziv djela: “Klub P.S. Volim te”
Ime autora: Cecelia Ahern
Naziv izvornika: “Postscript”
S engleskog prevela: Davorka Herceg – Lockhart
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Profil Knjiga
“Ljudska bića imaju neutaživu želju za bogatstvom, statusom i moći, ali najviše gladuju za ljubavlju.”
(“Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern)
Dugo sam odgađala pročitati “P. S. Volim te”. Nekako sam se pribojavala još jednog romana u kojem se ljubav pretvara u floskulu, sladunjavo mašući iz svake rečenice. No, pokleknuvši pred nagovaranjima knjižničarke, brojnim recenzijama i, u konačnici, vlastitom znatiželjom, odlučila sam Holly i Gerryju pružiti priliku. Nakon dva dana, koliko mi je trebalo da pročitam knjigu, sa suzom sam u oku (doslovce) otklonila svaku sumnju. Cecelia Ahern je, čak i za čitatelje koji se inače žanrovski ne pronalaze u ovakvim štivima, uspjela stvoriti doista lijepu priču, jednu od onih u kojima se ljubav ne pretvara u patetiku, a tuga je opipljiva dovoljno da se u mnogo trenutaka poistovjetimo s njom.
“Klub P. S. Volim te” stoga je nastavak dorastao očekivanjima onih koji su voljeli i oplakali svaki Hollyin i Gerryjev trenutak u prvom dijelu. Iako prožet sa mnogo manje, čak gotovo nimalo, humorističnih nota i obojan nijansama tuge koja izbija iz svakoga retka, donio je posve novi moment. Onaj u kojem je Holly nakon Gerryjeve smrti naučila kako krenuti dalje, prihvatiti život u kojem još uvijek postoji ljubav. Drugačija, opreznija, sjetnija, no još uvijek ljubav. Sedam godina nakon Gerryja dogodila se veza sa Gabrielom, i baš kada se činilo kako je život opet poprimio oblike koji bi vodili ka sreći, Holly dobiva poziv koji će mnogo toga promijeniti. Ovoga puta ona će biti ta koja će dobiti priliku biti podrška drugima, podijeliti svoje iskustvo boli i možda, uz stara sjećanja, u svoj život prizvati neke nove, posve drugačije dimenzije ljubavi.
“Sva lebdim. Lebdim na krilima ljubavi i adrenalina i čudnih novih energija. Osjećam se opsjednuto. Ne opsjednuta Gerryjem – taj je osjećaj nestao – već trajnom povezanošću s njim… Mogu se čvrsto držati prošlosti, svih svojih stvari, ili ih mogu otpustiti i čuvati ih u svom srcu.”
(“Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern)
Mnogo je prošlosti u ovoj knjizi, a Gerry je prisutniji nego ikada. No, ne u kontekstu tuge, gubitka i suza. Gerry je u “Klub P. S. Volim te” postao svjetlom nade, obećanjem novog postojanja i života koji nikada ne prestaje. On je nevidljivi vjetar u jedrima, a Holly nakon sedam dugih godina zna smjer u kojem plovi. I po prvi je put nije strah.
“Život ima korijenje, poput drveta u potrazi za preživljavanjem. Njegovo se korijenje širi i raste kako bi pronašlo vodu, ono ima moć dizati temelje zgrada, potkopati sve na svojem putu. Njegov je doseg beskonačan, postojanje mu je beskrajno, a izražava se na razne načine. Možeš posjeći drvo, ali ne možeš uništiti ono iz čega je izraslo i sav život koji je iz njega potekao.”
(“Klub P. S. Volim te”, Cecelia Ahern)
Naziv djela: “Majčino mlijeko”
Ime autora: Nora Ikstena
Naziv izvornika: “Mātes piens”
S latvijskog prevela: Santa Domian Zviedre
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: HENA COM
“…moja majka pije gorku kavu: zagledana kroz prozor, razmišlja o golemome kitu kojim je žestoki kapetan iz Mobyja Dicka opsjednut, za nju je to vjerojatno metafora za snažan poriv duše kojemu se ne može odoljeti, koji tjera samo naprijed dok te naglo ne povuče duboko u more.”
(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)
“Majčino mlijeko”, posljednji roman latvijske spisateljice Nore Ikstene, posve je intimna ispovijest bezimenih žena – majka i kćeri koje svoj odnos isprepliću sa trenutkom u kojem žive istodobno u njega ugrađujući atavizme vremena koje ostavljaju iza sebe.
Prva “bezimena”, ugledala je svijet 1969., u vrijeme kad je SSSR – om vladala čvrsta ruka Leonida Brežnjeva i kći je druge, rođene u listopadu 1944., godine oslobođenja Rige od nacističkog terora. No, i ova je majka također kći – potomak žene odlučne zaboraviti neovisnu Latviju svoje mladosti i muškarca odlučnog nikada ne zaboraviti Latviju koja ga je osudila na Gulag.
Smještena u Latviju osamdesetih godina prošlog stoljeća – zadnjeg desetljeća sovjetske vladavine, radnja romana na uvjerljiv, gotovo opipljiv način prikazuje okrutni, ugnjetavajući utjecaj sovjetskog režima na živote dvije generacije žena – majke i kćeri. Majka, perspektivna mlada liječnica koja se naizgled uspješno nosi sa pritiscima krutog sustava koji ju okružuje, uslijed niza nesretnih događaja svijetlu liječničku karijeru u Rigi zamjenjuje progonstvom u tamu ruralne Latvije i malom ambulantom. Lišena nade bolje profesionalne budućnosti, sve više tone u depresiju.
“Nije više bilo znanosti, nikakvih eksperimenata, tek mizerna egzistencija i pokušaji da svojim znanjem pomognem ovim ženama koje su zapele u kotaču za hrčka.”
(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)
S druge strane, kći koja slijedi majku u progonstvo rastrgana je između poriva za privikavanjem na mir seoske sredine i straha zbog majčinog sve očitijeg psihofizičkog propadanja u danima koje su dijelile urastajući u dotad nepoznato okruženje.
“Ali stvarnost je bila ova – bile smo žive. Male, ali svakodnevne sitnice oblikovale su naš dan ,dani su postajali tjedni, tjedni – mjeseci, a mjeseci – godina. Lijepili su se skupa kao komadi gline na našoj radionici keramike…”
(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)
Kako sugerira sam naziv romana, mlijeko je ponavljajući i glavni motiv Ikstenine knjige, služeći ne samo kao metafora komunističke ideologije koju su junakinje prisiljene “progutati”, već istodobno naglašavajući oštećenu, ranjenu vezu majke i kćeri. Mlijeko ima okus snažne političke poruke, no u svojoj dubini skriva gorčinu majčine čežnje za boljim životom i kćerine očajničke želje da ju spasi. Nora Ikstena na izniman je i bolan način progovorila o trpkoj esenciji tog mlijeka našeg bivanja i stvorila roman o kojemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.
“… Zar se vi kao majka ne bojite da se bez mlijeka neće u potpunosti razvijati?’
‘Možda je to zato što nije pila majčino mlijeko?’
‘Kako to? Zar ste imali neku bolest?’
‘Jesam. Nisam htjela živjeti i nisam htjela da ona pije mlijeko od majke koja ne želi živjeti.”
(“Majčino mlijeko”, Nora Ikstena)
Naziv djela: “Jezik ptica”
Ime autora: Faridudin Atar
Naziv izvornika: “Mantik Ut-tajr” ili منطق الطیر
S francuskog prevela: Sanda Hržić
Suradnik na prijevodu: Darko Rundek
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Planetopija
“Jezik ptica”, teološko – mistična poema perzijskog pjesnika i islamskog mistika Faridudina Muhameda Atara objavljena je davne 1177. godine i sve od tada smatra se jednim od najznačajnijih djela klasične perzijske književnosti te najvrjednijim djelom sufizma. Jer, baš kao što se i sam sufijski nauk bavi poučavanjem duše i čišćenjem srca kako bi došli do istine, tako će i u svih 4458 alegorijskih stihova “Jezika ptica”, oblikovanih u formi Rumijevih mesnevijskih dvostiha, ptice – putnici do svog konačnog duhovnog pročišćenja proći mnoga stanja i promjene (u Kur’anu poznate kao tzv. mekame).
Pa iako je u “Jeziku ptica” predstavljeno svih sedam mekama, najveći dio poeme govori upravo o prvoj mekami – Emari – požudnoj duši, onoj koja “traži izgovore da izbjegne pokajanje i put ka istini”. Ostale mekame skrivene su u sedam dolina – pustopoljina, koje će pticama istkati put na ovom neizvjesnom i odricajućem putovanju do konačne istine.
“Kruničarka odgovori: Pred nama je sedam pustopoljina
Prijeđemo li ih, doći ćemo do Praga.
…
Prvoj pustopoljini čežnje i potrage, ime je talab
Druga, išk, beskrajna je pustopoljina ljubavi.
Treća se zove marifat, pustopoljina je spoznaje
Četrvrta, istigna, pustopoljina je nezavisnosti i samodostatnosti.
Petoj je ime tauhid, to je pustopoljina čistog jedinstva
Šesta je hejrat, pustopoljina strašne zgranutosti
A posljednja, sedma, fakr i fana,
Pustopoljina je krajnjeg siromaštva i iščeznuća
Nakon nje nema više napredovanja.
(“Jezik ptica”, Faridudin Atar)
Istinska vrijednost i posebnost ove knjige leži u činjenici kako su najdrevnije mudrosti i najdublje istine povjerene pticama. Alegorijska poema započinje opisom sabora ptica, gdje su se različite ptice okupile da izaberu svog kralja.
“Jednog su se dana okupile
Sve poznate i nepoznate ptice svijeta.
Jedna drugoj su govorile:
Nema zemlje bez vladara.
Zar da ga carstvo ptica bude lišeno?
Tome mora doći kraj.
Možda bismo mogle ujediniti napore
I krenuti u potragu za njim?
…
(“Jezik ptica”, Faridudin Atar)
Najmudrija ptica među njima, kruničarka, koja je “povezana s Uzvišenim i ima pristup mnogim znanjima”, saopćava skupu kako je jedini dostojan, istinski vladar Simurg – uzvišena, legendarna ptica koja živi daleko na vrhu mitske svete planine Kaf. Kruničarka, koja zapravo predstavlja sufijskog šejha, na ovo dugotrajno i opasno putovanje predvodi trideset ptica, od kojih svaka utjelovljuje različite ljudske osobine, koje sprječavaju čovjekovo dostizanje prosvjetljenja, pronalazak Boga.
Naime, svaka od ptica pronalazi drugačiji razlog za odustanak od teškog puta. Primjerice, slavuj “nema snage dosegnuti Simurga, njemu je dovoljna ljubav ruže” (u potrazi za Simurgom sprječava ga, kako mu kruničarka ukazuje, okrenutost ka vanjskoj i prolaznoj ljepoti). Tu je i patka, zatočena u vlastitim rutinama i strahovima od promjena (“ne snalazim se na čvrstom tlu, ne mogu letjeti sa Simurgom”), dok je jarebica vezana za svoje kamenje, odnosno materijalno bogatstvo (“put prema Simurgu težak je, a noge su mi u blatu, vezane za dragulje”). Kruničarka svakoj od ptica uspijeva odagnati sumnje i dvojbe dajući im mudre odgovore, olakšavajući im breme putovanja ka samima sebi, ka izvoru svog bitka i iskonske istine.
Na samome kraju ove magične, duboke knjige, ptice, pročišćene preobrazbom kroz koju su prolazile na svojem dugom putovanju, stižu do svojega odredišta – Simurgovog doma koji je zapravo jedno veliko jezero. Trideset ptica, ogledajući se u vodama jezera, biva dotaknuto iskonskom samospoznajom – da je Simurg odraz njih samih, a ono za čime su neumorno tragale, zapravo je oduvijek bilo dio njih. I sama igra riječima skrivena u Simurgovom imenu (perzijski: “si” – trideset i “morg” – ptica) izražava taj sraz istobitnog – trideset ptica koje se na površini jezera ogleda u vječnom Simurgu i njega koji se istodobno ogleda u svakoj od njih.
Prepuno simbolike i istinske mudrosti, “Jezik ptica” djelo je koje se iščitava mnogo puta. Jer, prvim čitanjem tek ćemo malo uzburkati površinu Simurgova jezera, no prave dubine otkrivaju nam se poslije, kada preletimo svaku pustopoljinu, preispitamo svoja oklijevanja i odustajanja bivajući slavujem, sokolom, paunom ili jarebicom i iskajući odgovore koji ne dolaze uvijek onakvi kakvima smo ih zamišljali.
“Jezik ptica” književna je mudrost koja je preživjela stoljeća bivajući sve većom i dubljom. I zato zaslužuje da je se prvo čita srcem otvorenim za spoznaju, a tek onda umom koji se često opire iskonskim istinama.
“U odrazu lica trideset ptica
U trenu, ugledaše Simurga.
Kad trideset ptica pažljivo pogledaše
Vidješe da je bez sumnje, si murg – Simurg.
Zapanjene, sebe su istovremeno vidjele
I kao nekog drugog, i kao sebe same.
Uvjerile su se da su stvarno savršeni Simurg
A da je Simurg stvarno si murg – trideset ptica.”
(“Jezik ptica” , Faridudin Atar)
Naziv djela: “Ono”
Ime autora: Stephen King
Naziv izvornika: “It”
S engleskoga prevela: Božica Jakovlev
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Stilus knjiga d.o.o.
“Može li čitav grad biti uklet?
Uklet onako kako se to smatraju neke kuće? Ne samo jedna zgrada u tom gradu, ugao jedne ulice ili jedno košarkaško igralište ili jedan park stiješnjen između zgrada s košem bez mrežice koji strši u suton kao neki zaboravljeni krvavi instrument za mučenje, ne samo jedna četvrt – već sve. Sve pod milim Bogom.
Je li to moguće?
…
Što se nastanilo u Derryju? Što se hrani Derryjem?”
(“Ono”, Stephen King)
Priča zbog koje su čitave generacije čitatelja zamrzile klaunove i sad već kultno književno djelo američkog majstora strave Stephena Kinga – roman “Ono”, zastrašujući je klasik koji u sebi objedinjuje sve ono što očekujemo dobiti od jedne pripovijesti strave i užasa – ukleti gradić, misteriozne smrti te protagoniste koji se vraćaju kući kako bi pobijedili zlo čudovišno stvorenje koje stoji iza svega navedenog.
Iako sam pogledala oba filma – onaj iz 1986. sa “starim” Pennywiseom te remake iz 2017. u kojem je ovaj jezivi klaun malo promijenio i modernizirao svoj imidž (ovogodišnji nastavak filmskog serijala mi tek predstoji, jer Pennywise je očito prilično neuništiv stvor), moram priznati kako mi je najstrašniji Pennywise bio onaj kojeg sam zamislila čitajući ovu knjigu (po treći put). Mističnost fiktivnog gradića Derrya smještenog u američku saveznu državu Maine, proizašla iz činjenice kako isti na zastrašujuć način podsjeća na dom bilo koga od nas te dječji strahovi koji su otišli mnogo dalje od obične noćne more, učinili su “Ono” jednom od najstrašnijih horor priča koju sam ikada pročitala. King nije napisao knjigu samo o jednoj stvari koje se bojimo, već o svakom strahu s kojim smo se ikada susreli. Pennywise je personifikacija svih njih.
“Klub gubitnika”, skupina prijatelja povezanih zajedničkim djetinjstvom i preživljavanjem susreta s Onim, odrasla je u uspješne ljude, no ne nužno i sretne. Njihovi strahovi, oni nevidljivi i zatomljeni, opstali su sve te godine. Duboko u sebi, Eddie, Stan, Richie, Ben, Mike, Bill i Beverly još su djeca koja se boje odbačenosti, zlostavljanja i zaborava, a cijeli njihov dotadašnji život prolazi u sjeni višestrukih zala – strahota obiteljskih zanemarivanja i zlostavljanja te bezimenog demonskog užasa skrivenog iza lika klauna. Svakih trideset godina, Pennywise dolazi po svoj dio straha i krvi, a “Klub gubitnika” suočava se sa svime što Derry krije ispod površine.
Pa iako je teško u prvi plan staviti bilo što osim čistog straha dok zamišljate šestogodišnjeg Georgieja kako u žutoj kabanici trči prema odvodnom kanalu kamo mu je jednog kišnog poslijepodneva otplovio čamac od papira i odakle su ga gledala “dva sjajna žuta oka”, “Ono” je i priča o odrastanju, o strahovima s kojima se bori svatko. Bilo da je riječ o paucima, klaunovima ili nepoznatim bićima iz tame zamišljenima u dalekim kutovima našeg uma, ova knjiga progovora strahom svih nas.
I daleko je najjezivija od svih koje je King napisao. Poznavajući Pennywisea, sumnjam kako će se to ikada promijeniti.
“Želiš svoj čamac, Georgie?’, upita Pennywise. ‘Ponavljam se samo zato što ne djeluješ jako željno.’ On ga podigne, smješkajući se. Bio je odjeven u vrećasto svileno odijelo s golemim narančastim pucetima – coflima. Kričava plava kravata mlitavo je visjela sprijeda, a na rukama je imao velike bijele rukavice, poput onih koje uvijek nose Miki Maus i Paško Patak.
‘Ali naravno?, reče George, gledajući u odvod.
‘I balon? Imam crveni i zeleni i žuti i plavi…’
‘Plove li po nebu?’
‘Plove li?’ Klaunov se smiješak raširi. ‘O da, nego što! Plove! A imam i šećerne vune…’
George posegne za čamcem.
Klaun ga ščepa za ruku.
I George ugleda kako se klaunovo lice mijenja.”
(“Ono”, Stephen King)
Naziv djela: “Frankenstein u Bagdadu”
Ime autora: Ahmed al-Saadawi
Naziv izvornika: فرانكشتاين في بغداد
S arapskog preveo: Daniel Bučan
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Naklada Ljevak d.o.o.
Čak niti nakon pročitane posljednje stranice nisam zapravo bila sigurna kakav je dojam na mene ostavilo ovo posve nesvakidašnje i nadrealno, a opet toliko stvarno štivo. Jer, kada je okosnica radnje uskrsnuli osvetnik kojeg je od ostataka tijela unakaženih bombardiranjem sastavio pijani trgovac otpadom Hadi, teško je pronaći prave riječi koje bi potencijalnim budućim čitateljima prenijele pravi dojam o ovom djelu. Naime, u ratom opustošenom Bagdadu, gdje su ulice svakoga dana poprišta najtežih masakra, gdje svaki kamion ima potencijal biti sijačem bombi i smrti, jedan je čovjek – Hadi, svjedok vremena i događanja, odlučio u suludom svijetu na suludi način učiniti dobro djelo izvan granice svih ludosti – sastaviti jedno tijelo od posmrtnih ostataka desetina njih kako bi barem tom jednom omogućio pristojan, čovjeka dostojan ukop. No, tijelo nastani duh nevine žrtve nasilja, pa ono, takvo zastrašujuće i “frankensteinovsko” odlučuje osvetiti život svakog leša od kojeg je sastavljeno. No, u tom distopijskom svijetu, u kakvom zapravo već dugo živimo i sami, žeđ za krvlju ne prestaje sa izvršenom osvetom, pa tijelo ubrzo napada i nevine. Prvotni cilj osvetničkog pohoda se ubrzo zaboravlja, pa opstaje samo nasilje radi nasilja.
Bezumno i besmisleno kakvo nasilje uvijek i jest.
“Kako su stari dijelovi tijela otpadali, a moji pomoćnici ih zamjenjivali dijelovima tijela novih žrtava, popis onih koje treba osvetiti bivao je sve duži. Stvari su se tako odvijale dok jedne noći nisam shvatio da, ako tako bude išlo i dalje, taj popis nikad neće biti iscrpljen. Vrijeme mi je neprijatelj jer ga ne može nikad biti dosta da ispunim svoje poslanje. Stoga sam se počeo nadati da će pogibije na ulicama prestati i da više neće biti ‘proizvodnje žrtava’ te će moja vučja zadaća biti okončana.
Ali ubijanje je bilo tek započelo…”
(“Frankenstein u Bagdadu”, Ahmed al-Saadawi)
Mogli bismo reći kako je “Frankenstein u Bagdadu” svojevrsna “priča s iračke strane”, insajderski tekst o tome kako se rat ponaša i diše, bez zapadnjačkih prologa i uplitanja. Na brutalan je i zastrašujuć, ali u mnogo čemu i ironičan način prikazao svo bezumlje rata, sve pukotine koje je otvorila američka invazija, ali i kratere koje su od njih napravili sami Iračani.
I na kraju, baš kao i svako literarno djelo vrijedno čitanja i “Frankenstein u Bagdadu” ima mnogo dimenzija. Svaka priča u njemu postupno guli jedan sloj koji otkriva sljedeću, još neobičniju i neočekivaniju. Sve do samog, najnevjerojatnijeg kraja.
Tanka je linija između nevinosti i krivnje, a nasilje uvijek rađa nasilje. Ahmed al-Saadawi ispričao je priču koja se ne ustručava priznati ovu istinu.
Pusti misli
Neka lete.
Kroz pukotine
Kasnog ljeta
Nek’ iscure
Poljupci
Okusa zrelih
Grozdova
A ti budi
Moj san
Od pijeska,
Kula od vlažnog
Mulja i morske
Soli.
Zadrži me
Poput daha
Dok suton polako
Krvari u more
A sjene postaju
Duge
Kao tvoji
Prsti u mojoj
Kosi.
Ne traži me
U jesenjoj kiši
I u zlatnom prahu
Lišća.
Ja sam tvoje
Vječno ljeto
Lijeni val na
Pustoj obali
Što te grli
I kad vjetrovi
Odavno
Promijenili su
Smjer.
Blog Write Owl 0