Blog

Naziv djela; “Rastapanje”

Ime autora: Lize Spit

Naziv izvornika: “Het Smelt”

S nizozemskog prevela: Maja Weikert

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

„I kod stvari koje ih zanimaju, i kod stvari koje ih itekako zanimaju, ali za koje ne nalaze prave riječi, ljudi reagiraju slijeganjem ramena. Svaki put mislim da bi se hitno trebao izabrati neki novi dio tijela za to, u krajnjem slučaju neka druga gesta. U anatomiji ramena, za razliku od anatomije obrva, nema dovoljno mjesta za nijanse.“

(“Rastapanje”, Lize Spit)

Kada je Eva de Wolf sa velikim blokom leda spremljenim u prtljažniku svojeg automobila krenula put rodnog Bovenmeera, izmišljenog sela negdje u Belgiji, dalo se naslutiti kako „Rastapanje“, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Lize Spit, nije tek obična priča o odrastanju. Tjeskobni, a opet čudno mirni i distancirani, Evini unutarnji monolozi i sjećanja uvijaju se i stežu oko čitatelja baš poput omče koju je zloslutno u radionici kuće čuvao njezin otac,  a sama Eva pripovijeda bez gorčine i patetike. Njezine su tajne skrivene ispod mirne vanjštine Bovenmeera, u kojem je sve uobičajeno i normalno, no zapravo ništa nije onako kako treba biti.

Tajne su skrivene u prijateljstvu „tri mušketira“ – Eve, te dječaka Pima i Laurensa – rođenjem usmjerenih jedno na drugo (naime, te 1988. u Bovenmeeru na svijet je došlo tek troje djece); skrivene su u Evinoj disfunkcionalnoj obitelji – roditeljima čiji je osjet postojanja uvjetovan izbjegavanjem trezvenosti; mirnom starijem bratu Jolanu; neprilagođenoj Evi koja ispašta radi smrti Jolanove nesuđene sestre blizanke, umrle još u majčinoj utrobi; najmlađoj sestri Tesje koja živi u sjeni svog opsesivno kompulzivnog poremećaja. Sakrile su se i u smrti Pimovog brata koji se tog srpnja 2002. sa životom pozdravlja izdišući u gnojnici punoj životinjskih fekalija, no čiji se posljednji dah još dugo osjeća na potiljcima onih čije je živote dotaknuo.

Eva je jedan od dječaka; Pim i Laurens niti u jednom je trenutku ne doživljavaju kao žensko. Ona je naizgled bez spola, pozvana sudjelovati u njihovim dječačkim, tinejdžerskim pothvatima kao pasivni promatrač, tihi pratitelj. Njihovo je druženje generacijski nametnuto; prihvaćaju ga bez propitkivanja,  bez prevelikih osjećaja, bez prevelike bliskosti, no sigurno su utočište od svijeta koji Eva naziva domom. Njihov se svijet polako ljulja na ustajaloj površini Bovenmeera, no  otkrivanjem svijeta spolnosti dječaci se mijenjaju i uvlače Evu u aktivnosti nerijetko seksualne naravi. U njima igraju bizarnu igru ocjenjivanja lokalnih djevojaka postavljajući im određene zagonetke čije nerješavanje zahtijeva njihovo razodijevanje i slično devijantno ponašanje. Stvari postupno postaju gore, sve dok potpuno ne izmaknu kontroli. Tesjina se mentalna bolest pogoršava, Evini roditelji distanciraju se u oblacima alkoholnih isparavanja, a „tri mušketira“ nisu oni od prije. „Svi za jednoga i jedan za sve“ tek je floskula koja će se zauvijek razbiti na prljavom podu radionice Evinog oca, a suze i krv ostaviti mrlje koje nikada zapravo neće izblijedjeti.

„Okolica koju sam već godinama poznavala odjednom se pokazivala iz druge perspektive. Više se nisam uklapala. Bila sam Duplo čovječuljak u Lego kućici.”

(“Rastapanje”, Lize Spit)

Ispresijecano prošlošću i sadašnjošću, „Rastapanje“ pripovijeda ne tražeći uzroke i opravdanja. Povratkom u Bovenmeer na opskurnu posthumnu svečanost proslave Janovog tridesetog rođendana  i stavljanja u pogon automatizirane stanice za mužnju krava, Eva, sada mlada žena, dolazi sa ciljem koji visi nad nama poput golemog sivog oblaka, no koji ne naslućujemo do samog kraja. A tada je već kasno. Led se rastapa sa posljednjim stranicama i tada shvaćamo kako zapravo „nema vremena među vremenom.“

„Svaki je život samo zbroj brojeva, ali rijetkima uspijeva voditi bilješke o tome, na vrijeme početi brojiti. Oni koji ipak pokušaju razbole se ili polude, unaprijed odrede koliko puta moraju nešto žvakati da bi to odmah bilo jasno, i onda od toga odbiju svaki pokret koji učine. Njihov život nije zbroj, nego razlika, ono sami sebe dovedu na nulu.“

(“Rastapanje”, Lize Spit)

Naziv knjige: “Carica Romanovih”

Ime autora: C.W. Gortner

Naziv izvornika: “The Romanov Empress”

S engleskoga prevela: Ana Josić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Lumen

“Moraš mudro izabrati. Slušaj svoje srce, ali misli glavom. Ljubav će možda sve pobijediti – u sonetima – ali nije uvijek ljubav ta koja će nam pružiti sigurnost.”

(“Carica Romanovih”, C.W.Gortner)

Kada je tog dvadeset i šestog studenoga 1847. u kopenhaškoj Žutoj palači rođena majka posljednjeg ruskog cara, ispisana je prva stranica knjige njezina bogatog i burnog života.

Djevojčicu rođenu kao Marie Sophie Frederikke Dagmar od Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburga, od milja zvanu tek – Minnie, povijest će mnogo kasnije ipak pamtiti pod drugim imenom – Marija Fjodorovna, carica Romanovih.

Iako plemićke krvi kao kći princa Christiana od Schleswig – Holstein – Sonderburg – Glücksburga i princeze Louise od Hesse – Kassela, Minnie, zajedno sa sestrama Alexandrom i Thyrom te braćom Vilhelmom, Frederikom i Valdemarom ipak nije živjela u posebnoj raskoši (“mi nismo rođene u svili i kadifi”, kako sama Minnie u jednom trenutku priznaje) , sve se promijenilo kada njezin otac postaje Christian IX, kralj Danske.  Naime, kako njegov prethodnik, kralj Frederik VII nije imao potomstvo, prijestolje je pripalo Minnienom ocu.

Raskoš i titula danske kraljevske obitelji nije, međutim, jedina promjena u životu princeze Dagmar. Njezina voljena sestra Alix sklapa dogovoreni brak sa Edvardom VII, sinom kraljice Viktorije, koji će u godinama koje slijede i sam postati kraljem Velike Britanije i carem Indije. Dagmar teško prihvaća promjene, a posjet engleskom dvoru i vjenčanje njezine sestre, kao i susret sa vječito melankoličnom i hladnom kraljicom Viktorijom, učvršćuje je u uvjerenju kako je dogovoreni brak posljednje što želi.

Odlučuje “slušati srce, no misliti glavom”, pa ujedinjenje srca stavlja ispred ujedinjenja i “dobrosusjedskih odnosa” između kraljevstava koji su u to vrijeme toliko često postizani upravo dogovorenim brakovima.

No, kako život uvijek ima druge planove, uskoro Dagmarina majka sa ruskim dvorom Romanovih dogovara brak za svoju buntovnu kći.

“Alix je bila u krivu. Ja nisam pustolovna. Nisam željela zamijeniti svoju zemlju, obitelj i vjeru – kao luteranka bih se morala preobratiti na rusku pravoslavnu vjeru – za zamrznute tundre u nekoj mitskoj zemlji.”

(“Carica Romanovih”, C. W. Gortner)

No, carević Niksa, sin Njegova Veličanstva, ruskog cara Aleksandra II, stiže u vrtove palače Fredensborg te plaho, diskretno kakav je i sam bio, pridobiva naklonost mlade danske princeze kojoj se „ništa nije uklapalo u ideju kako će izgledati njihov susret“.

Zaljubivši se u Niksu Romanova, mladića „blage ćudi i plemenita srca“, Dagmar sniva o vjenčanju i čaroliji ruskih bijelih noći. Ali umjesto vječne ljubavi nastanjene u ledenoj ljepoti Zimskog dvorca, Dagmarin se svijet ruši u tami vile Bermont gdje carević Niksa umire od spinalnog meningitisa, tada neizlječive bolesti.  Na samrtnoj postelji carevića na onaj svijet ispraćaju nesuđena nevjesta te njegova obitelj, među kojom je i Niksin brat, veliki knez Saša i budući car Aleksandar III.

U posljednjim trenucima svog života Niksa uzima Dagmar za ruku i moli je da se uda za njegovog brata. Teško je reći što je značila ta gesta. Je li Niksa doista shvatio važnost političke veze između Danske i Rusije ili je imao posve romantične i nesebične motive? Kako bilo, umirući carević blagoslovio je jedan od najsretnijih brakova ruske dinastije.

„Pod naborima ruskog srebrnog ruha i crvena plašta obrubljena hermelinskim krznom nestaje Dagmar od Danske“, a mlada, tek vjenčana, princeza kroz povike okupljenog naroda „Bože, čuvaj carevnu!“ konačno biva svjesna kako je postala Njezino Carsko Visočanstvo Marija Fjodorovna. Rusija ju je prihvatila otvorena srca, a ona sama postala je Romanovom, dijelom moćnog carstva i dinastije čiji će posljednji predstavnik biti upravo njezin sin.

Sve ono što je uslijedilo nakon vjenčanja, počevši od dolaska u palaču Anichkov u Sankt Petersburgu u kojoj su živjeli narednih petnaest godina, pa sve do Aleksandrove smrti od nefritisa nakon dvadeset i osam godina braka, prikaz je sve snage ove iznimne žene koja je uvijek stajala uz svog supruga, podržavajući ga u svakoj odluci, no nikada se ne miješajući u njihovo donošenje.  Velika dobrotvorka, iznimno omiljena u ruskim plemenitaškim krugovima i među narodom, Marija Fjodorovna bila je i požrtvovna majka šestoro djece, od kojih je čak četvoro nadživjela. Jedan od njih bio je i Nikolaj II, posljednji ruski car, kojeg su sa obitelji 1918. godine, u jeku Oktobarske revolucije, na iznimno brutalan način smaknuli boljševici. Marija Fjodorovna za strašne je vijesti sa kćeri Olgom saznala tijekom boravka na Krimu, pa iako nikada nije posve prihvatila surovu istinu, živjela je s njom hrabro i neslomljivo, kako je i kročila kroz život.

„Carica Romanovih“ C.W.Gortnera izniman je povijesni roman. Pa iako su nam sve povijesne činjenice manje ili više poznate, pisac je na sebi svojstven način, vjerno i dosljedno, oživio jedne od posljednjih blistavih trenutaka carske Rusije i odao počast jednoj iznimnoj ženi koja je imala čast biti njihovim dijelom.

Mariji Fjodorovni bilo je suđeno postati Romanovom. No, nikada nije zaboravila Dagmar od Danske. Jednostavno je uzela najbolje od oboje i ostala dušom uz Rusko Carstvo i supruga Aleksandra III do samog kraja, vrativši mu se i 78 godina nakon smrti kada su njezini posmrtni ostaci iz grobnice danske kraljevske obitelji u katedrali Roskilde u Roskildu u Danskoj premješteni u grobnicu Romanovih, u katedralu Svetog Petra i Pavla u Sankt Petersburgu. 

Iznimna knjiga o ženi koja zaslužuje biti zapamćena.

“Ali vladat ćeš, htjela ti to ili ne… Supruge vladara to moraju činiti. Misliš li da bi tvoj otac bio kralj kakav jest bez mene? Ja sam bič koji ga tjera. Ja sam njegove oči i uši, njegov savjetnik i njegova savjest. Bez nas bi muškarci većinom ostali dječaci.”

(“Carica Romanovih”, C.W.Gortner)

Naziv djela: “Vrt leptira”

Ime autora: Dot Hutchison

Naziv izvornika: “The Butterfly Garden”

S engleskoga prevela: Ira Martinović

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

Kako zarobiti ljepotu?

„Ljepota gubi značenje kad ste okruženi njome.“

(“Vrt leptira”, Dot Hutchison)

Naizgled predivan, gotovo rajski vrt između svojih  je zidova skrio brojne vrste leptira; neke plahe i krhke, neke gorde i borbene, no sve pomno odabrane.

I sve odreda osuđene na život u Vrtu.

Bujnom vegetacijom i debelim zidovima skriveni od pogleda i svijeta, i sami vegetiraju osuđeni na vječnu mladost.  Lepet njihovih krila nečujan je, tintom utisnut duboko ispod kože golih ramena. O njima brine Vrtlar, okrutni psihopata koji leptirima naziva djevojke koje otima, drži zatočenima i brutalno ubija nakon što navrše dvadeset i jednu godinu. Baš poput pravih leptira, izlaže ih mrtve i razapete u ukrasnim vitrinama, morbidnim i mračnim spomenicima  njegovoj opsesiji. Vrtlar je našao način da sačuva ljepotu zauvijek.

“Zašto nas obilježavate?

Jer svakom vrtu trebaju leptiri.

(“Vrt leptira”, Dot Hutchison)

Nakon što FBI otkrije Vrt, jedna od preživjelih djevojaka – Maya, dovedena je na ispitivanje, a njezin iskaz sa svakom izgovorenom rečenicom polako otvara vrata iza kojih se skrivaju neke osobne tajne koje su dugo čekale izaći na površinu, strahote Vrta i čovjeka koji ga je stvorio te stalna borba između želje za životom i želje za slobodom. Jer život i sloboda u Vrtu nisu mogli postojati istodobno.

„Neki se slome i ostanu slomljeni, neki pokupe djeliće i slijepe ih u kakvu – takvu cjelinu, iz koje ipak ostanu viriti oštri rubovi.“

(“Vrt leptira”, Dot Hutchison

Preživjela djevojka agentima FBI – a pripovijeda priču koja otkriva pukotine kroz koje se u užas uvuklo još tajni i života koje je trebalo oplakati ili spasiti, a niti za nju samu nije u svakom trenutku posve izvjesno krije li se u njoj više od nedužne žrtve ili je pak opstanak borba koja ne bira sredstva.

„Tri leptira za ovu slomljenu djevojku. Jedan za osobnost, jedan za vlasništvo, jedan za osvetoljubivost.“

(“Vrt leptira”, Dot Hutchison)

Poremećen um koji nesretne žrtve „pretvara“ u leptire i voli ih na svoj opsceni, morbidni način sve dok im surovo ne oduzme život na njegovom samom početku, pa ih balzamirane smolom izloži u vitrinama, pomalo je neuobičajena okosnica radnje koja me zaintrigirala i prije čitanja knjige koja me nije ostavila ravnodušnom.

Naprotiv, i više je nego zanimljiva vještina kojom je mlada američka spisateljica Dot Hutchison u romanu „Vrt leptira“ uspjela sa svakom ispisanom rečenicom potvrditi kako je „iluzija slobode ponekad bila bolnija od zatočeništva“ i ispuniti sve uvjete za stvaranje jednog punokrvnog psihološkog trilera.