Blog

Naziv djela: “Nemoguća djevojka”

Ime autora: Anne Tyler

Naziv izvornika: “Vinegar Girl”

S engleskog preveo: Saša Stančin

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Profil Knjiga

Sa spisateljskim stvaralaštvom Anne Tyler prvi sam se put susrela u njezinim “Raznizanim godinama” i moram priznati kako me vrlo brzo uspjela osvojiti bezbrižnost i lakoća kojom Tyler pristupa svojim likovima, ali i radnji koju jednako lako stvara oko njih. Uskoro su se na mom čitalačkom “meniju” našli i romani “Nekoć kad smo bili odrasli” te “Vježbe disanja” s kojima sam definitivno utvrdila kako je Tyler jedna od rijetkih spisateljica koja u svojim romanima gotovo isključivo obrađuje obiteljsku tematiku, odnosno obiteljske odnose i svu krhkost, jačinu i kaos koji žive unutar njih, a da pritom ne ulazi u “minsko polje” ponavljanja i prežvakavanja već rečenog.

“Nemoguća djevojka” nastavlja dobro poznati niz – glavna junakinja je isfrustrirana Kate Battista koja se “osjeća zatočenicom vlastita života” te joj se, kako sama priznaje, “život svodi na vođenje kućanstva te brigu o ekscentričnom ocu znanstveniku te umišljenoj mlađoj sestri” Bunny. Zaposlena kao pomoćna odgojiteljica u dječjem vrtiću, Kate je i u pogledu posla zaglavljena u mjestu – ne voli ga i potajno priželjkuje promjenu, no istodobno si posve iskreno postavlja pitanje – “… za što bi drugo ustvari bila kvalificirana?”

“Nema ona plan. Nikakav. Što je zapravo bila istina.

Ta bi joj primjedba, dok je jutrom išla u vrtić na posao, često padala na pamet. U vrtiću bi djeci pomagala da se izuju, četkala im plastelin ispod noktiju, lijepila flastere na koljena. Pa im onda pomagala da se obuju.

Nema ona plan. Nikakav.”

(“Nemoguća djevojka”, Anne Tyler)

Kako napraviti sjajan zaokret u romanu koji pretendira biti romaneskna prerada slavne Shakespearove “Ukroćene goropadnice”? Prvo diskretnom igrom riječima (Shakespearov Battista Minola, otac goropadne Katarine i Tylerina Kate Battista posve su dovoljni za početak), a kasnije svakako pokušajem kroćenja usidjelice Kate udajom za očevog asistenta Pjotra radi njegova dobivanja zelene karte. Naime, Pjotr Ščerbakov briljantan je mladi znanstvenik kojemu istječe viza za boravak u SAD-u. A Katein otac ne želi se tako lako odreći sjajnog asistenta u svom ambicioznom znanstveno – istraživačkom projektu, pa smišlja jednako tako ambiciozan plan za njegov ostanak.

“…Pa prije ili kasnije za nekoga se moraš udati, je li tako? A on je iznimna osoba, tako darovit, to bio strašan gubitak za ljudski rod ako ne bi mogao nastaviti raditi na mom projektu. A k tome mi je još i simpatičan! Tip je na svom mjestu! Uopće ne sumnjam da ćeš i ti tako misliti kad se bolje upoznate…”

(“Nemoguća djevojka”, Anne Tyler)

Pyotr je, srećom po Kate (i po nas), vrlo dopadljiv lik koji, savršeno usklađen sa Kateinim ocem, oko buduće mladenke plete mrežu humorističnih dijaloga i simpatičnih situacija koje sve vode ka jednom cilju – sretnom braku i eventualnoj ljubavi – na drugi pogled.

“Bok Kate! Išli smo po dozvolu za brak!

Tko to mi?

Tvoj otac i ja.

Pa, onda vam želim sretan brak.”

(“Nemoguća djevojka”, Anne Tyler)

Kako bilo, Anne Tyler je u “Nemogućoj djevojci” ostala dosljedna samoj sebi i neobično dopadljivom stilu pisanja i karakteriziranja likova, pa se stječe dojam kako paralela sa “Ukroćenom goropadnicom” zapravo i nije bila nužna. Jer, Tyler je ona vrsta autorice koja je u potpunosti sposobna stvoriti svoj šareni svijet likova i odnosa između njih, bez da inspiraciju traži u tuđem. Pa bio to i Shakespeare.

Oduvijek sam bila idealist, otkad znam za sebe. Pa iako me stvarnost nebrojeno puta ugrizla za stražnjicu, i to tolikom silinom da nisam mogla danima doći k sebi, opet sam se vraćala idealiziranju.

Pretpostavljam kako i danas jednostavno odbijam prihvatiti činjenicu kako nisu svi ljudi dobri i kako svi ne čine nešto iz ljubavi i želje. Naprotiv, čine iz interesa, koristoljublja i ostalih poriva koji nemaju veze sa istinskim unutarnjim osjećajem.

Forma je definitivno oduzela primat sadržaju i to je vidljivo iz svake pore ovoga društva.

Osobno, volim pisati. Poeziju ili prozu, nisam ograničena spisateljskom formom, inspiracija mi je jedini „lajtmotiv“ koji uzimam kao mjerodavan. A to činim otkad sam se, uvjetno rečeno, dovoljno elementarno opismenila da bih mogla simboliku svojih misli i osjećaja pretočiti u riječi i stihove. I nikada se nisam zamarala kritikama, tuđim mišljenjima.

Zapravo, ispravak. Uzimala sam u obzir prvo podatak tko je nešto rekao, a tek onda što je netko rekao. I posve mi je razumljivo da moja pjesma ili  tekst ne moraju u zanos baciti svakog tko ih pročita. I nesviđanje ili odbojnost su također reakcije.

Drugim riječima, nisam nikada imala potrebu, niti je imam danas, nužno se svidjeti nekome; podilaziti drugima u tolikoj mjeri da moje pisanje izgubi identitet, izgubi onaj dio mene koji unosim u njega.

Jer, tada to više ne bi bilo to. Pisanje je za mene, prije svega, čista emocija pretočena  u riječi. Ne osjećati napisano, isto je kao pokušati voziti automobil zatvorenih očiju. Jedno kratko vrijeme ćeš možda uspijevati održati pravac, no ubrzo ćeš se zabiti u prvo stablo. Biti lažan najgora je sudbina svakoga tko pretendira svojim pisanjem dotaknuti one koji čitaju napisano.

Čula sam kako mnogi kažu kako pišu samo „za svoju dušu“, da ne žele svoje radove prezentirati na društvenim mrežama, u tiskovinama, zbirkama…

No, pisati za svoju dušu uvijek je polazna točka svakog pisanog djela – pripovijesti, pjesme, članka. Bez duše nema tog sadržaja kojeg sam spominjala. A da li će nečiji rad ostati zauvijek u tami ladice ili između korica bilježnice ili, pak, biti objavljen kako bi mogao dotaknuti i duše drugih, stvar je osobnog izbora. Osobno, uvijek rado čitam literarne uratke drugih; volim putovati i nekim drugim svjetovima, pogledati život i kroz nečije tuđe oči. Mnogo naučiš i opet oplemeniš tu istu dušu koja s tobom niže rečenice i stihove.

Kad smo već kod oplemenjivanja, i čitanje je moja velika ljubav. Od nepunih šest godina, kada sam dobila svoju prvu člansku iskaznicu knjižnice, pa sve do današnjeg dana, knjige su sastavni dio mog života. Mnogo su me naučile o svemu, pa i o pisanju koje sam kroz njih usavršavala i obogaćivala. Kako sam po prirodi takva da uvijek imam nešto za reći, nekako mi se prirodno nametnulo da tu i tamo napišem koje slovo o pročitanom. No, krenuvši u to, našla sam se u prilično kaotičnom svijetu.

Naime, danas mnogi vole eksploatirati riječ poput „recenzija“ ili „osvrt“, pa se osvrću i recenziraju i Boga Oca, samo ne tekst o kojem su krenuli razgovarati. Kao kroatistu i anglistu, to mi je bilo prilično nevjerojatno. Pa zar je moguće, kako je nedavno jedna kolegica rekla, da svi više polažu na fotografije ili rekvizite oko fotografiranih knjiga (koji s knjigom nemaju baš nikakve veze), nego na sam sadržaj? Daleko od toga da lijepa prezentacija nije važna, dapače – svi smo mi vizualna bića i uživamo vidjeti zanimljivu fotografiju, pogotovo ako je tematski usklađena sa knjigom, no „od šume ne vidjeti drveće“ ipak je malo pretjerano.

Ista stvar je sa pismenošću. Misliti da je dovoljno znati sva slova abecede da bi se moglo pisati o knjigama i književnosti, isto je kao da vam je svejedno hoće li vas liječiti doktor veterinarske ili doktor obiteljske medicine – bitno je da si doktor, ostalo ćeš već izmudrovati. A knjige  i priče koje nam one pružaju sa svakom pročitanom stranicom, predragocjene su da bi ih prezentirali na način koji ne zaslužuju.

Sjećam se, svojedobno sam pročitala jednu „recenziju“ u kojoj je autor toliko revnosno kritizirao pisca dajući prijedloge na koji bi način on promijenio tijek i kraj romana, da je to bilo prilično tragikomično. Pri pisanju recenzije trebamo se što više držati činjenica, a što manje mišljenja, dok se emocija trebamo posve kloniti. Za sve ostalo tu su osvrti.

Da ne bude zabune, i ja bih rado ispravila neke svoje prijašnje uratke. Kako sazrijevaš, tako i učiš, pa se uhvatiš kako se čudiš samom sebi otkud su ti padale na pamet takve nebuloze. No, srećom, gotovo uvijek imaš priliku za ispravak, važno ju je samo iskoristiti.

Zato pišem i dalje. Kroz sva ta silna ispisana slova, riječi i stihove, upoznala sam mnogo divnih, talentiranih ljudi i književnika, koji lijepo razmišljaju i još ljepše ta razmišljanja pretaču u rečenice.

Na početku i na kraju uvijek stoji riječ. Važno je samo da bude prava.

Pogladio ju je po glavi. Ne ljubavnički, prijateljski, prisno; više onako kako bi pogladio psa koji mu se umilio usput na ulici. „Bit će sve u redu. Riješit ćemo to“, rekao je izbjegavajući njezin pogled, a ona je, stišćući šake, proučavala šare na izlizanom tepihu s tolikom pozornošću kao da joj život ovisi o tome.

A možda doista i ovisi. Možda će se, ako dovoljno dugo bude zurila u zelenkasto smeđi ornament nagrižen moljcima i zubom vremena, stvarnost rasplinuti kao dim cigarete koja je gorjela u pepeljari na rubu malog stolića u njihovoj dnevnoj sobi.

Dijelili su taj maleni podstanarski stan posljednjih godinu dana, zajedno udisali sitne čestice crne plijesni sa kupaonskih zidova, noćima se uspavljujući neprestanim kapanjem kuhinjske slavine. Kuhala mu je kavu svakoga jutra maštajući kako će je jednom, barem jednom upitati da li je dobro spavala, kakvi su joj planovi tog dana, poljubiti je ovlaš, možda šapnuti kako je voli, iako to ne zna pokazati.

Ali on je samo ispijao kavu iz plave izlizane šalice, šutljiv i raščupan poput golemog olujnog oblaka. Razbuđivao se plavim svjetlom mobitela kojeg je pobožno gledao, dok je ona lupkala o zidove minijaturne kuhinje poput kakve izbezumljene muhe koja zapravo ne zna da li bi stala, pobjegla ili se približila. Otišao bi zatim uz kratki pozdrav i još kraći poljubac, a ona bi izlila njegovu napola ispijenu kavu u sudoper, pa još neko vrijeme sjedila u praznoj kuhinji, pušeći cigaretu i slušajući udaljenu svađu susjeda sa kata iznad.

Ona je odlazila na posao kad bi se on vratio sa svog. Samo su večeri bile njihove i činilo joj se kako je tada nekako bolje volje, nakon ispijene čaše crnog vina u tišini proljetnog povečerja koje su provodili zbijeni na ležaljki na malenom balkonu.

Zagrlili bi se tada i pukotine između njih zatvorile bi se poput školjke.

Ispunio bi ih sitni pijesak poljubaca i zagrljaja; i riječi su odjednom postale precijenjene, a problemi nevažni i daleki.

Skrili bi se poput vrana u krošnjama kestena podno njihovih prozora. Tek bi izjutra ponovo zagraktali, probuđeni, spremni da ju opet kljucaju negdje u dubini potiljka. Njihov su život i ta čudna ljubav bili poput odraza na površini vode. Naizgled isti, ali lelujavi i iskrivljeni. Jedan val i razlili bi se poput mastila.

Zelenkasto smeđa šara na tepihu kao da se pomicala, a ona je osjetila mučninu. Razmišljala je bi li se uopće primijetilo da se ispovraća upravo sad, posred tog ružnog tepiha – možda bi se njezina bljuvotina naprosto stopila s tim ogavnim šarama. Kao što se i ona stopila sa svojim bezličnim, besmislenim životom. „Riješit ćemo to“, zvonile su joj njegove riječi u glavi. Nije pitao što ona želi. Kao da mu se gadila pomisao da ih može povezati nešto čvršće od ugovora o najmu stana. A ona nije znala. Htjela je samo zagrljaj, možda bljesak radosti u njegovim očima, onakav sjaj koji vidiš u filmovima kada glavni glumac čuje lijepu vijest.

Osjećala je kako u njoj to sjeme novog bivanja buja poput kvasca; doslovce je mogla osjetiti pupanje malenih ruku, nogu, prstiju koji možda već sada upiru u nju puni bijesa i krivnje. „Da se nisi usudila niti pomisliti! Nisam ja kriv, nisam ja kriv! Trebala si razmišljati glavom, ne onim što si mu uvijek stavljala na raspolaganje!“, vrištalo je malo biće nepoznatog imena i spola, a ona je gutala slani koktel suza i pljuvačke koji su joj se slijevali niz grlo.

Ustala se i rekla mu kako mora malo na zrak. Spustila se niz prljavo stubište koje je uvijek zaudaralo na vlagu i smeće i izašla na ulicu. Osjećala se ugodno u gužvi, utopljena u šarenilo mase; u starce, djecu, radnike, gospodu, prešminkane i premalo obučene curice željne pogleda.

Uzela je mobitel i nazvala svoju ginekologinju. Može li navratiti, pitala je. Samo nakratko, ako je slobodna. Znaju se dugo, pa joj je izašla u susret. U ordinaciji sjede dvije trudnice, poput dva šarena balona, veselo čavrljaju, ne primjećujući ju. Grlo joj je toliko suho, kao da je puno prašine. Na trenutak se uplašila da neće moći gutati.

Liječnica izlazi i mahne joj. Pokazuje joj da uđe. Nespretno i mucavo objašnjava situaciju, a ginekologinja joj, uz gomilu stručnih izraza, pruža snop letaka, knjižica i brošura. Da ili ne. Za ili protiv. Isisavanja, vakuumi i kiretaže lijepe se za nju poput pijavica, a mali glas iz njezine utrobe postaje sve glasniji i ljući. „E, nećeš! Ne možeš! Mrzim te!“. Ispred bolnice molitelji prijete ognjem paklenim.

Osjeća kako nestaje, kako se topi na prljavom asfaltu. Njezino tijelo ionako više nije njezino; preuzeli su ga nevoljeni partner, nerođeno dijete, žena u bijeloj kuti, čuvari ženske kreposti ispred bolničkih zgrada.

Nitko ne pita nju – svi podrazumijevaju da će njihov prijedlog biti prihvaćen kako jedini ispravan. Njen glas, njena volja stoje joj poput knedle u grlu i dok hoda ulicom koju polako ispire svjetlost noćnih svjetiljki, kutom oka ugleda djevojčicu u žutom kaputu.

Ponosno gura malena dječja kolica prepuna šarenih drangulija dok njezina majka nosom dodiruje izloge istodobno glasno brbljajući na mobitel. Ne zna koliko je dugo zurila u to maleno lice, pa ju prene sitan, na trenutke kričav dječji glas. „Mama, mogu dat’ lizalo ovoj teti, gle kak’ je tužna?“ Majka zbunjeno pogleda dijete, pa joj se ispriča na smetnji. No, ljepljivo lizalo je već bilo u njezinoj ruci, a ona ga stavi u džep i osmjehne se za sebe.

Neki maleni glas mrmorio je tihu melodiju duboko unutar nje. Ljudi su se okretali za njom, a ona nije niti primijetila kako glasno pjeva.