Blog - Literatura

9 kol

Recenzija: ŽENE KOJE KUPUJU CVIJEĆE, Vanessa Montfort

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “Žene koje kupuju cvijeće”

Ime autora: Vanessa Montfort

Naziv izvornika: “Mujeres que compran flores”

Sa španjolskog prevela: Silvana Roglić

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Fraktura

“Kad si zadnji put učinila nešto prvi put?”
(“Žene koje kupuju cvijeće”, Vanessa Montfort”)

Marina, Cassandra, Gala, Aurora i Victoria – junakinje ove neobično tople ode ženskom prijateljstvu su one, žene koje kupuju cvijeće, svaka iz pobuda i potreba duboko ukorijenjenih u njihovim životima. Pa, iako posve različite, baš kao i cvjetovi “Anđelovog vrta”, cvjećarnice koju vodi tajanstvena i posebna Olivia te u kojoj se gotovo svakodnevno susreću, jedno im je ipak zajedničko – svaka od njih jednako žudi za nečim novim, za trenutkom u kojem će njihov život promijeniti smjer i, na koncu, možda promijeniti i njih.

Marina je “suvozačica”, žena koja je svojevoljno prihvatila sporednu ulogu u vlastitom životu te se, nakon smrti supruga, našla izgubljenom u životu koji je, kako sama priznaje, “predstava bez probe. Gola premijera”. Baš kao ljubičica, cvijet koji personificira svu njezinu stidljivost i poniznost, i Marina vječito balansira između opasnosti od utapanja u vlastitim strahovima i bojazni od venuća uslijed života lišenog izazova. No, dolazak u “Anđelov vrt” i posao cvjećarice koji joj daje zagonetna Olivia, mijenja sve.

“Pesimist se žali na vjetar.
Optimist se nada da će se promijeniti.
Realist osigurava jedra.
A to ću i ja činiti. Osiguravati jedra.
U tome počiva razlika između nastaviti živjeti i utopiti se.”
(“Žene koje kupuju cvijeće”, Vanessa Montfort)

Za razliku od Marine, Cassandra je “superžena” ; poslovni uspjeh njezin je imperativ kojim kompenzira osobne padove, dok je neovisnost kojoj toliko teži sprječava vezati se za ikoga dovoljno dugo da bi našla mir. Njezin je cvijet plava orhideja, simbol smirenja koje joj toliko nedostaje.

Gala, baš poput morske nimfe Galateje, vjeruje kako ženi na ovom svijetu “pripadaju sva prava, osim prava da ostare”. Skrivena iza bijelog irisa, izvor svoje mladosti pronalazi u uspješnom, upornom, ali površnom i neispunjavajućem koketiranju.

“Mozak se razvija i stari, ali srce zauvijek ostaje dijete sve dok ne prestane kucati. Zato se i možeš ponovo zaljubiti, zato što o tome odlučuje srce. Kad te nešto zaboli, to zapravo registrira mozak, on zaboravlja ili ne, on racionalizira kako bi to nadvladao.
Srce samo pati. Ne nauči lekciju. Kad si ne damo priliku da se zaljubimo, to je zato što nas razum koči i minira zadatak prije nego što njega dođe. Ali srce ne.”
(“Žene koje kupuju cvijeće”, Vanessa Montfort)

Spojene jezikom cvijeća i osjećajima žena koje duboko u sebi znaju da mogu više, posljednja dva cvijeta ovog nesvakidašnjeg ženskog “buketa” su slikarica Aurora – “Trpiružica”, kako je Montfort naziva, čija je jačina ljubavi uvijek razmjerna boli koju svojevoljno trpi te ju neumorno slika cvjetovima nevena i Victoria koja je dostojna svog pobjedonosnog imena u svim segmentima života, no istodobno zatočena u iskušenju koje prikriveno zaziva cvjetovima ukrasne dunje – barem jednom osjećati se slobodnom. Jer pobjednik je uvijek sam.

“I tad ugledam kako se nešto odvaja od površine mora. Kao komad plavetnila koje se diže u zrak. Ali leti prema meni. Leptir leti do broda, leti nad njime nekoliko trenutaka, prati ga i boreći se protiv vjetra svojim snažnim i prozirnim krilima uspijeva se smjestiti na jedro koje je preživjelo oluju.“
(“Žene koje kupuju cvijeće”, Vanessa Montfort)

Cervanteovski ambijent madridskih ulica i zakutaka, magični opisi “Anđelovog vrta” u kojima vas na trenutke doista zapahne taj miris mokre zemlje i u kojem je “iz svake rupe, uz kojekakve izlike, izvirao život u vidu biljke” i nepretenciozno, ali poetično okarakterizirani glavni likovi, čine “Žene koje kupuju cvijeće” romanom u kojem uživate baš kao i u lijepom cvijeću. Španjolska spisateljica Vanessa Montfort napisala je djelo o snazi ženskog prijateljstva, njegovoj čudesnoj moći da bude lijek, utjeha i vjetar u leđa; roman u kojem će svaka žena pronaći dio sebe, prepoznati barem jedan fragment vlastitog života. I neminovno saznati kako je samo jedan preduvjet za vlastito ispunjenje…

“Nikad nemoj prestati sanjati.”
(“Žene koje kupuju cvijeće”, Vanessa Montfort)

4 kol

Osvrt: NORDIJSKA MITOLOGIJA, Neil Gaiman

Blog Write Owl

Naziv djela: “Nordijska mitologija”

Ime autora: Neil Gaiman

Naziv izvornika: “Norse Mythology”

S engleskoga preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2018.

Izdavač: Mitopeja

“Prije početka ne bijaše ničega – ni zemlje, ni nebesa, ni zvijezda, ni neba: tek magličasti svijet, bezličan i bezobličan, i ognjeni svijet, u vječnoj vatri.”
(“Nordijska mitologija”, Neil Gaiman)

Čitav panteon bogova Olimpa gotovo svakodnevno maršira stranicama knjiga ili pak holivudskim ekranizacijama u kojima markantna, mahom nabildana božanstva demonstriraju svoje moći u punom sjaju specijalnih efekata. Zeus, Herkules ili Posejdon deklamiraju svoje legende i pothvate, a mi ih upijamo postajući svjedocima uskrslih mitova na najuzbudljiviji i najjednostavniji način.
Sa nordijskom mitologijom ponešto je drugačija priča. Ako se izuzme zgođušni Chris Hemsworth koji je u nekoliko filmskih nastavaka utjelovio Thora i pokazivao mišiće vitlajući Mjollnirom te poprilično štura konkretna literatura, o tajanstvenim mitovima drevnog sjevera ne znamo mnogo. Čovječanstvu je u naslijeđe, naime, ostavljeno malo ili gotovo ništa, pa se moramo oslanjati tek na fragmente koji nas izazivaju pričama o mitskom Asgardu, mraznim divovima ili o zlokobnom sumraku bogova, Ragnaroku.

Srećom, tu je Neil Gaiman.

Njegova “Nordijska mitologija” na samo njemu svojstven način – onaj dovoljno odrastao da bi ga shvatili ozbiljno, a opet dovoljno “dječji” da bi tekstovi zadržali pitkost i prikriven humorističan ton – upoznaje svakog čitatelja namjernika sa božanstvima sjevera i njihovim zgodama, tobože nam zavjerenički šapućući kako se pričalo da je veliki Thor “ruku na srce, ne baš najbistriji bog”, dok je Loki praotac svih loših dečkiju ikad – onih na koje padaju i smrtnice i boginje, jer zbog njega je “svijet zanimljiviji, ali i nesigurniji”.

Sitne komadiće slagalice nordijskih mitova, gotovo neprimjetno popunivši dijelove koji nedostaju vlastitom jedinstvenom naracijom, Neil Gaiman složio je u gotovo savršenu stazu koja nas je odvela ravno do zidina Asgarda gdje su nas čekali Odin, Thor i Loki, spremni ispričati svoju stranu priče. Onu gubljenu u stoljećima verbalnih predaja, dok iste nisu posve utihnule, ostavljajući nas daleko izvan vidokruga oka Odinovog.

“…Daj mi nož, reče samo.
Nakon što učini što je trebalo, oprezno stavi svoje oko u zdenac. Ono se zagleda u njega iz vode. Odin ispuni Gjallerhorn vodom iz zdenca Mimirova, i usnama ga prinese. Voda bijaše hladna. Iskapi je. Mudrost uteče u njega. Dalje i bistrije vidje jedinim preostalim okom no što je ikad prije dvama …
… Oko Odinovo i dalje je u vrelu Mimirovu, gdje ga čuvaju vode što napajaju jasen svijeta, i ne vidi ništa, i vidi sve.”
(“Nordijska mitologija”, pripovijest “Glava Mimirova i oko Odinovo”, Neil Gaiman)

No, nordijska božanstva, unatoč svoj mudrosti i snazi, za razliku od svojih pandana sa Olimpa, kriju mnogo više ljudskosti – oni umiru. Kako Gaiman zloslutno obznanjuje, Ragnarok, sumrak bogova, stvaran je i opipljiv, i nikakva mudrost bogove neće spasiti od njihove sudbine. Vojske divova, demona i inih bića sručit će se na Asgard i “tako će skončati svjetovi, u pepelu i potopu, u mraku i ledu… To je konačna sudbina bogova.”

Međutim, kako je svaki kraj početak nečega, “Nordijska mitologija” nas ipak ne pušta da ostanemo zdvajati nad zgarištem božanskog doma nakon što nas je Neil odveo u ekskluzivnu šetnju asgardskim dverima.

Kao kad nas na kraju filma, da bi gledatelja spriječio da ugasi televizor i preskoči depresivnu odjavnu špicu, redatelj upozorava kako “ima toga još”, tako nam i “Nordijska mitologija” daje “hint” kako “ima i ono što će biti nakon svršetka”, no bez čudotvornih uskrsnuća, jer ipak “Asgarda više neće biti”. Napuštamo sjever tek sa stidljivom nadom skrivenom u jednoj metaforičkoj partiji šaha između Baldera, boga ljepote i dvojice Thorovih sinova, koja daje naslutiti kako ratovanja i ljubavi stanovnika Asgarda možda nikada nisu niti bila više od – igre.

No, igra je uvijek podnošljivija od brutalne tragedije, a Gaiman iako nije mogao predvidjeti niti spriječiti tamu, može svojom izvrsnom vještinom pripovijedanja pronaći put kroz mrak.

“… na stolnoj šahovnici bogovi Asgarda stoje suočeni sa svojim vječnim neprijateljima. Novostvoreno se sunce ljeska sa zlaćanih šahovskih figura u ovom savršenom popodnevu.
Balder će se osmjehnuti, kao što Sunce grane, i posegnuti, i svoju prvu figuru pomaknuti.”
(“Nordijska mitologija”, Neil Gaiman)

Osvrt: NORDIJSKA MITOLOGIJA, Neil Gaiman

2 kol

Recenzija: DOBA KOŽE, Dubravka Ugrešić

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “Doba kože”

Ime autora: Dubravka Ugrešić

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Fraktura

“Koža je nešto veoma intimno i, što se intimnosti tiče, dominira nad metaforom srca. Dok je naše srce spremno da voli cijelo čovječanstvo, nas voli samo naša koža.”
(“Doba kože”, Dubravka Ugrešić)

S britkom naracijom Dubravke Ugrešić i njezinim beskompromisnim, neuljepšanim literarnim uranjanjem u sve dubine (ili plićake, kako se uzme) društva koje nas okružuje i naružuje, upoznala me Štefica Cvek prije desetak godina kada je, uhvaćena u ralje života, zorno prikazala apsurd svih klišeja i nametnutih društvenih regula koje isisavaju individualnost sabijajući nas u kalupe neprestanih frustracija. Nakon toga uslijedila je savršena ironija “Forsiranja romana – reke”, koja mi je kao imaginarnom, pasivnom sudioniku tih razgovora u hotelu “Interkontinental” nekako dala naslutiti kako će surovo realistično seciranje mrtvih udova društva postati još brutalnije kako vrijeme bude odmicalo. Upravo se to, nakon “Muzeja bezuvjetne predaje” ili pak “Ministarstva boli” dogodilo i nastupom “Doba kože”.

Sastavljen od šesnaest eseja pisanih u razdoblju od 2014. do 2018. godine, “Doba kože” roman je u kojem Dubravka Ugrešić s mnogo ironičnog humora pomiješanog sa gorčinom svakodnevice i nenametljivim zazivima vlastitih sjećanja, propituje zastranjenja i krajnosti do kojih smo u istima došli kao ljudi, kao zatirači umjetnosti, kao robovi sustava i ideologija, kao loši gospodari vlastitih života koji svoju kožu prečesto izvrću i rastežu u strahu da ne bi ostali bez nje. Govori o većinama, manjinama, desnima, lijevima; govori o fašizmu, mačizmu, feminizmu, šovinizmu i njima svojevoljnoj ili nametnutoj podređenosti, no ne na onaj izlizani, pamfletni način kojim nas bombardiraju iz kojekakvih manifesta i tribina, već na sirov, nelaskajuć i – istinit.

“U kulturnoj zoni odakle sam uzela primjer mizoginija je nešto poput radijacije. Radijacija je nevidljiva i ne štedi nikoga. Ljudi od te vrste radijacije ne umiru, oni žive svoj život i ne shvaćajući da u svemu tome ima nečeg lošeg… Mizoginija je svugdje, u vrtićima i školama, na fakultetima, u udžbenicima, u knjigama, u romanima, u stručnim knjigama, u novinama, na televiziji, u filmovima, u svakidašnjem životu , u obitelji, u crkvi, u politici , u kulturi, naprosto svugdje…”
(“Doba kože”, Dubravka Ugrešić)

I upravo stoga mogao bi netko, posegnuvši za “Dobom kože” očekivati kakvu novu nesigurnu, zdvojnu Šteficu Cvek ili pak literarnu opijenost “Lisice”, no “Doba kože” literarna je posveta druge vrste, one koja sigurno balansira između starih mržnji koje nas uporno vuku na dno prekriveno nacionalističkim simbolima, ratovima i raslojavanjima te vrlog novog svijeta koji se pokušava riješiti tog balasta prošlosti.

Nema sumnje kako će ovaj književni uradak Dubravke Ugrešić podijeliti stavove i očekivanja, no mainstream ionako nikada nije bila struja kojom bi plivala književnica poput Ugrešić. Ona je ostala dosljedna sebi kao jedan od svjedoka vremena u kojem smo svi učahureni na ovaj ili onaj način, pa nas bez dlake na jeziku i nepotrebne patetike, tek s povremenom malodušnosti, svako malo podsjeti da razgibamo udove sigurno smješteni u svojoj vremenskoj kukuljici.

“Mi smo već u ratu, samo to nismo zamijetili, možda i zato jer smo čekali jasne znakove apokalipse, a cio trik je u tome da apokalipse nema, samo postapokalipsa. Apokalipsa je kao šećerna bolest, i ne znate da je imate. Pripremite se, dakle, jer ćete se uskoro morati konfrontirati s licima onih koji su i dosada bili među nama: s nepismenima, brutalnima, naoružanima do zuba, bijesnima, podivljalima, gladnima, da, s kanibalima, s ljudima koji vladaju samo jednom vještinom – vještinom preživljavanja. A ako preživite, ako preživimo, možda ćemo jednoga dana opet zaživjeti kao ljudi.”
(“Doba kože”, Dubravka Ugrešić)

25 srp

Recenzija: TANGERKA, Christine Mangan

Blog Write Owl

Naziv djela: “Tangerka”

Ime autora: Christine Mangan

Naziv izvornika: “Tangerine”

S engleskoga prevela: Mirjana Čanić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Vrijeme leti, shvatila sam, pretvarajući ljude i mjesta najprije u povijest, a zatim u priče. Teško pamtim razliku, jer se moj um sad često igra sa mnom. U najgorim trenutcima – u najboljim trenutcima – zaboravljam na nju.
(“Tangerka”, Christine Mangan)

“Tangerka”, debitantski roman mlade američke spisateljice Christine Mangan, priča je prožeta tajnama koje poput nevidljive rijeke ponornice teku životima glavnih junakinja, nikad ne izlazeći na površinu, već samo ponirući sve dublje u tamu. Priča je to i o ljubavi, onoj koja ne pušta voljene, koja briše granicu između iskrene povezanosti dvaju srca i sumraka uma. Onoj koja uništava sve što joj se nađe na putu. No, “Tangerka” je natopljena i nostalgijom. Ona izvire iz svake njezine pore, ostajući neizbježni podsjetnik na prošlost i slutnja onog što se nikada neće ostvariti.

Radnja romana smještena je u afrički grad Tanger 1956. godine i pripovijeda priču o dvije žene, bivše studentske cimerice, koje su nakon godina razdvojenosti, ponovo ujedinjene upravo u Tangeru. Psihički krhka Alice Shipley, od djetinjstva progonjena krivnjom zbog smrti svojih roditelja u kućnom požaru, udana je za Johna McAllistera i svoj je novi dom, daleko od američkog Vermonta, pronašla upravo u “vratima Afrike” – vrućem, bučnom Tangeru, punom boja, mirisa i tajni. Nesretna i nesigurna u život koji vodi, svojevoljni je zatočenik vlastita doma, no rezignirano prihvaća okove takvog življenja “jer iako John McAllister zasigurno nije bio ono što sam za sebe sanjala – … – shvatila sam kako se veselim prilici koju je predstavljao: da zaboravim, da ostavim prošlost za sobom.” No, upravo će joj prošlost zakucati na vrata kada se na kućnom pragu McAllisterovih nenajavljeno pojavi Lucy Mason, s kojom je Alice nekad davno dijelila svoje studentske dane, snove i najdublje tajne. Tajne koje je, s nečim još mračnijim, Lucy donijela sa sobom u Tanger i koje će zauvijek promijeniti živote djevojaka koje su u studentskoj sobici vermontskog sveučilišta Bennington maštale proputovati svijet.

“Tangerka” je nesumnjivo prepuna iznenađenja. No, ne način koji će vam ubrzati disanje ili natjerati da se lecnete od straha ili šoka. Kroz “unakrsnu vatru” Aliceine i Lucyine strane priče, osjećat ćete nelagodu, sumnju, u konačnici možda i ljutnju, no do samoga ćete kraja i sami biti zarobljeni u mreži tajni, obmana i laži koja se od vermontskih planina rasplela na vrelim ulicama Tangera.

“Postoji jedna ovdašnja izreka – odnosno bolje rečeno tamošnja”, rekla je pokazavši iza Lucyina ramena prema sve daljem prizoru Tangera i njegovih obala. Martha je zastala, nestrpljivo gledajući u Lucy. Zatim je rekla: “Plačeš kad dolaziš, plačeš kad odlaziš.”
(“Tangerka”, Christine Mangan)

Zanimljivo je kako je i sama autorica Christine Mangan svoju studentsku karijeru započela upravo na koledžu Bennington, gdje je provela prvu fakultetsku godinu. I baš poput njezinih junakinja, i sama je pored prozora s pogledom na zelene vermontske planine, na papiru zapisivala sva mjesta koja želi posjetiti prije nego napuni tridesetu. Jedno od tih mjesta bila je Afrika. Kako snovi uvijek pronađu način da se ostvare, prije svoga tridesetog rođendana Mangan je otputovala u Marrakech, odakle je noćnim vlakom otišla u Tanger. Vrtlog mirisa, boja, ljudi i kultura koji se sručio u taj vreli afrički grad na Christine Mangan ostavio je izniman dojam. Dovoljan da nekoliko godina poslije ispripovijeda “Tangerku” koja će u sebi imati ono najbolje od uvijek nemirnog afričkog sna – imat će miris Tangera.

“Miris je to peći, nečeg toplog, ali ne plamtećeg, gotovo poput sljeza, ali ne toliko slatko. Tu je i dašak začina, nešto maglovito poznato, poput cimeta, klinčića, čak i kardamoma. A zatim i nešto potpuno nepoznato. Utješan je to miris, poput uspomene iz djetinjstva, one koja te ovije i povije i obećava sretan završetak, baš kao u pričama. Jasno, to nije istina. Jer pod mirisom, pod ugodom, zuje muhe, komešaju se žohari, izgladnjele mačke zlokobno zure, motreći svaki tvoj pokret.”
(“Tangerka”, Christine Mangan)