Uzmi me u
Naručje
Prije svitanja.
U taj tamni
Sat
Otkrij mi
Pogledom
Sve tajne
Koje znaš.
Jer
Ne plaše me više
Ni zvijeri
Ni ljudi.
Ugriz
Krvari
I zacijeli.
Izdaja
Boli
I nauči.
Ali očiju,
Očiju njihovih se
Bojim.
Što u njima
Umre
Ne vraća se
Nikada.
Zato ne govori
Ništa.
Uzmi me u
Naručje
Prije svitanja
I voli očima
Zauvijek.
Pogladio ju je po glavi. Ne ljubavnički, prijateljski, prisno; više onako kako bi pogladio psa koji mu se umilio usput na ulici. „Bit će sve u redu. Riješit ćemo to“, rekao je izbjegavajući njezin pogled, a ona je, stišćući šake, proučavala šare na izlizanom tepihu s tolikom pozornošću kao da joj život ovisi o tome.
A možda doista i ovisi. Možda će se, ako dovoljno dugo bude zurila u zelenkasto smeđi ornament nagrižen moljcima i zubom vremena, stvarnost rasplinuti kao dim cigarete koja je gorjela u pepeljari na rubu malog stolića u njihovoj dnevnoj sobi.
Dijelili su taj maleni podstanarski stan posljednjih godinu dana, zajedno udisali sitne čestice crne plijesni sa kupaonskih zidova, noćima se uspavljujući neprestanim kapanjem kuhinjske slavine. Kuhala mu je kavu svakoga jutra maštajući kako će je jednom, barem jednom upitati da li je dobro spavala, kakvi su joj planovi tog dana, poljubiti je ovlaš, možda šapnuti kako je voli, iako to ne zna pokazati.
Ali on je samo ispijao kavu iz plave izlizane šalice, šutljiv i raščupan poput golemog olujnog oblaka. Razbuđivao se plavim svjetlom mobitela kojeg je pobožno gledao, dok je ona lupkala o zidove minijaturne kuhinje poput kakve izbezumljene muhe koja zapravo ne zna da li bi stala, pobjegla ili se približila. Otišao bi zatim uz kratki pozdrav i još kraći poljubac, a ona bi izlila njegovu napola ispijenu kavu u sudoper, pa još neko vrijeme sjedila u praznoj kuhinji, pušeći cigaretu i slušajući udaljenu svađu susjeda sa kata iznad.
Ona je odlazila na posao kad bi se on vratio sa svog. Samo su večeri bile njihove i činilo joj se kako je tada nekako bolje volje, nakon ispijene čaše crnog vina u tišini proljetnog povečerja koje su provodili zbijeni na ležaljki na malenom balkonu.
Zagrlili bi se tada i pukotine između njih zatvorile bi se poput školjke.
Ispunio bi ih sitni pijesak poljubaca i zagrljaja; i riječi su odjednom postale precijenjene, a problemi nevažni i daleki. Skrili bi se poput vrana u krošnjama kestena podno njihovih prozora. Tek bi izjutra ponovo zagraktali, probuđeni, spremni da ju opet kljucaju negdje u dubini potiljka. Njihov su život i ta čudna ljubav bili poput odraza na površini vode. Naizgled isti, ali lelujavi i iskrivljeni. Jedan val i razlili bi se poput mastila.
Zelenkasto smeđa šara na tepihu kao da se pomicala, a ona je osjetila mučninu. Razmišljala je bi li se uopće primijetilo da se ispovraća upravo sad, posred tog ružnog tepiha – možda bi se njezina bljuvotina naprosto stopila s tim ogavnim šarama. Kao što se i ona stopila sa svojim bezličnim, besmislenim životom. „Riješit ćemo to“, zvonile su joj njegove riječi u glavi. Nije pitao što ona želi. Kao da mu se gadila pomisao da ih može povezati nešto čvršće od ugovora o najmu stana. A ona nije znala. Htjela je samo zagrljaj, možda bljesak radosti u njegovim očima, onakav sjaj koji vidiš u filmovima kada glavni glumac čuje lijepu vijest.
Osjećala je kako u njoj to sjeme novog bivanja buja poput kvasca; doslovce je mogla osjetiti pupanje malenih ruku, nogu, prstiju koji možda već sada upiru u nju puni bijesa i krivnje. „Da se nisi usudila niti pomisliti! Nisam ja kriv, nisam ja kriv! Trebala si razmišljati glavom, ne onim što si mu uvijek stavljala na raspolaganje!“, vrištalo je malo biće nepoznatog imena i spola, a ona je gutala slani koktel suza i pljuvačke koji su joj se slijevali niz grlo.
Ustala se i rekla mu kako mora malo na zrak. Spustila se niz prljavo stubište koje je uvijek zaudaralo na vlagu i smeće i izašla na ulicu. Osjećala se ugodno u gužvi, utopljena u šarenilo mase; u starce, djecu, radnike, gospodu, prešminkane i premalo obučene curice željne pogleda.
Uzela je mobitel i nazvala svoju ginekologinju. Može li navratiti, pitala je. Samo nakratko, ako je slobodna. Znaju se dugo, pa joj je izašla u susret. U ordinaciji sjede dvije trudnice, poput dva šarena balona, veselo čavrljaju, ne primjećujući ju. Grlo joj je toliko suho, kao da je puno prašine. Na trenutak se uplašila da neće moći gutati.
Liječnica izlazi i mahne joj. Pokazuje joj da uđe. Nespretno i mucavo objašnjava situaciju, a ginekologinja joj, uz gomilu stručnih izraza, pruža snop letaka, knjižica i brošura. Da ili ne. Za ili protiv. Isisavanja, vakuumi i kiretaže lijepe se za nju poput pijavica, a mali glas iz njezine utrobe postaje sve glasniji i ljući. „E, nećeš! Ne možeš! Mrzim te!“.
Osjeća kako nestaje, kako se topi na prljavom asfaltu. Njezino tijelo ionako više nije njezino; preuzeli su ga nevoljeni partner, nerođeno dijete, žena u bijeloj kuti, čuvari ženske kreposti ispred bolničkih zgrada.
Nitko ne pita nju – svi podrazumijevaju da će njihov prijedlog biti prihvaćen kako jedini ispravan. Njen glas, njena volja stoje joj poput knedle u grlu i dok hoda ulicom koju polako ispire svjetlost noćnih svjetiljki, kutom oka ugleda djevojčicu u žutom kaputu.
Ponosno gura malena dječja kolica prepuna šarenih drangulija dok njezina majka nosom dodiruje izloge istodobno glasno brbljajući na mobitel. Ne zna koliko je dugo zurila u to maleno lice, pa ju prene sitan, na trenutke kričav dječji glas. „Mama, mogu dat’ lizalo ovoj teti, gle kak’ je tužna?“ Majka zbunjeno pogleda dijete, pa joj se ispriča na smetnji. No, ljepljivo lizalo je već bilo u njezinoj ruci, a ona ga stavi u džep i osmjehne se za sebe.
Neki maleni glas mrmorio je tihu melodiju duboko unutar nje. Ljudi su se okretali za njom, a ona nije niti primijetila kako glasno pjeva.
Naziv djela: “Spaljeni”
Ime autora: Antonio Ortuño
Naziv izvornika: “La fila india”
Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Fraktura
“…Dakle, ni slobodni, ni zatočeni. Službenici su na odlasku zaključali ulazna vrata. Prozori s rešetkama oblijepljeni plakatima koji su zakrivali pogled. “Prijatelju imigrante”, stajalo je na njima. “Ovdje imaš svoja prava”. “Prijatelju”… Da, kada je sve počelo, gotovo svi su spavali… Nije stigla ni ustati, ta žena. Plamen joj je progutao nogu.”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Roman “Spaljeni”, drugo po redu djelo mladog meksičkog pisca i novinara Antonia Ortuña, surova je i mučna priča, tako svojstvena i bliska meksičkoj stvarnosti koja čitatelja vodi na mračni, tragični put migranata iz Srednje Amerike koji se rutom preko Meksika pokušavaju domoći utopijske sreće SAD-a.
Bez uljepšavanja i obećanja sretnog završetka, Antonio Ortuño pričom prati Irmu, zvanu Crna, samohranu majku i socijalnu radnicu, koja sa sedmogodišnjom kćeri dolazi u zabačeni meksički gradić Santa Ritu, na radno mjesto u prihvatilištu Nacionalne komisije za migracije te otvara Pandorinu kutiju punu neprestanih bjegova, stradanja, osveta i onih nacionalnih i osobnih istina od kojih većina okreće glavu.
“Nisam mogla čitati, a da ne budem zgađena onim što sam slušala prije, s čvorom u želucu, iz usta preživjelih. Čitajući, bila sam uvjerena da bi nam se svima mogla dogoditi neka slična grozota. Iduća izgorjela ruka mogla je pripadati meni.”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Irmin posao je pružanje pomoći obiteljima stradalih migranata te repatrijacija u domovinu onih koji su imali (ne)sreću preživjeti masovna spaljivanja, putovanja u vagonima bez prozora u kojima su, zbijeni među hrpama trule hrane i vlastitog izmeta, izlagani torturama, silovanjima i poniženjima. Poznanstvo sa Yein, mladom migranticom i jednom od preživjelih žrtava nedavnog masakra u prihvatilištu, intimna veza sa poslovnim kolegom Vidalom te neprestana, Sizifova potraga za pravdom, Irmu će uvući u vrtlog krvavih osveta, izmrcvarenih tijela u meksičkim pustinjama i u situaciju daleko opasniju nego što je ikada mogla zamisliti.
“… u jami je bilo na desetke trupala. Jami? Masovnoj grobnici. Nije uobičajeno da migranti putuju u tako velikim grupama. Mora da su ih lovili kako su pristizali, mjesecima ili godinama, a onda su ih se odlučili riješiti, jednog jutra, kao što netko drugi odluči da će doručkovati jaja na oko ...
… Pričao mu je priče o migrantima razapetima na banderama, o tijelima bez glave, glavama bez jezika i prstima bez članaka, o ženama iz kojih su izvadili sve što su imale unutra i muškarcima u koje su ugurali sve što su imali vani.”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Povremeno isprekidana intenzivnim i brutalno istinitim monolozima Irminog bivšeg supruga, srednjoškolskog profesora punog osobnih frustracija i nacionalnog bijesa koji iz njegovih rečenica provaljuje poput bujice, “Spaljeni” su priča koja se mora čuti. Kako Ortuño piše “tijela stranaca nas posramljuju, ali ne previše. Kada već ne znamo što da napravimo s polovicom zemlje, zašto bi nas ostali trebali brinuti.” Leševi postaju svakodnevna stvar, a oni koji bi trebali biti zaštitnici, ispostavljaju se najvećim krvnicima. I što je najstrašnije, zvijer osvete i izdaje vreba iz svakog kuta, dovoljno je da joj vjetar u nosnice nanese miris pesosa i spaljenog mesa, pa da iskoči bijesna i opet napuni jame tijelima negdje duboko u meksičkim zabitima.
Priča je to o rasizmu, mržnji, oportunizmu i korupciji koja zadire duboko ispod površine, tjerajući nas da uronimo u tamu koja leži u svima nama. Borba za pravdu pokušava nadjačati poriv da okrenemo glavu i pobjegnemo. Potraga za istinom bori se sa željom za osvetom, a empatija prema nemoćnima u stalnom je sukobu sa duboko ukorijenjenim nagonom da ih iskoristimo ako nam se pruži prilika.
“Ne vidiš problem, stari moj? Ni ja, jer nikada neću prijeći granu bez putovnice. Ali postoji jedan jebeni problem. Milijuni naših su otperjali u Sjedinjene Američke Države. Istodobno, stotine tisuća Srednjoamerikanaca rade jedno te isto. Jedino što, da bi do tamo stigli, moraju prijeći preko našeg teritorija. Svi smo mi ilegalci u SAD-u…
… Ali… kada su Srednjoamerikanci malo manje zanimljivi od kućnih ljubimaca nogometaša i tisuću puta manje od pravih mrtvih, meksičkih mrtvih. Procesija od stotine tisuća njih prolazi ispod naših prozora, a vijest o njihovoj smrti napeta nam je koliko i migracija pataka ili kraljevskih leptira. A leptiri su barem turistička atrakcija…”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Naziv djela: “Poštovani kukci i druge jezive priče”
Ime autora: Maša Kolanović
Ilustrirala: Maša Kolanović
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Profil Knjiga
“Pomisao da je veliki crni žohar sada s njima u sobi bila je neizdrživa…Obično bi isplazili kasno navečer, kada bi sve u stanu utihnulo. Tada bi se razmiljeli po pločicama u kuhinji i maloj kupaonici…imala je nepisanu politiku: “Ako ih ne vidim, onda i ne postoje.”
(“Poštovani kukci i druge jezive priče”, Maša Kolanović)
Svojim naslovom i ilustracijama, ova nas knjiga na prvi pogled navodi na pomisao kako se tu uistinu radi o kakvim jezivim insektima, nemirnim mrtvima i ostalim stvarima koje žive u prostorima strave i užasa, onakvima zbog kojih još dugo noćima spavamo uz upaljeno svjetlo i bojažljivo pogledavamo drhtave sjene na zidu.
No, “Poštovani kukci” posve su druga vrsta horora. Onog najstrašnijeg. Onog koji ne balansira na granici mogućeg, pa nam zato unosi nelagodu i jezu, već onog koji jest moguć. Koji je sveprisutan u svakoj pori društva, infiltriran u naše redove, pa ga niti ne primjećujemo. Postao je dio svakodnevice, balast kapitalizma i konzumerizma koji svakodnevno teglimo. I biva sve veći i jeziviji. Mijenja nas i proždire, a mi mu se, baš poput kukaca, bezglavo prepuštamo, jer ga prekasno uočavamo.
“Instalirali smo klimu koja nam je ukrala ljeto. Postalo je hladno kao u grobnici. Zbog zatvorenih se prozora nisu čuli ni cvrčci ni zvukovi ulice. Ugasili su knjižaru u ulici. Sada je tamo neonska pizzeria. Cijeli je grad postao menza. Nestali su mali dućani i knjižare. Samo DM i ružičasta Bipa na svakom koraku. Tamo nema jogurta ni Radenske, ali ima puno kremica i ulja s mirisom kokosa i tropskog voća…Pred našim se očima stvarao neki drugi grad.”
(“Poštovani kukci i druge jezive priče”, Maša Kolanović)
U dvanaest kratkih priča Kolanović je jezgrovitim i brutalno iskrenim rečenicama uspjela svakodnevne životne situacije dovesti na sam rub apsurda stvarajući jedan posve novi podžanr – egizstencijalni horor u kojem živ(otar)imo i lutamo mi – ljudi kukci čekajući da nas zgnječi papuča nepromišljenog konzumerizma (“Revolucija”), nametnutih pravila majčinstva (“Beskraj”) ili pak nevidljivih robovlasnika današnjice (“U slučaju doživljenja”). Svaka priča slama po jednog kukca od nas, dezorijentira ga toliko da on više ne uspijeva naći put iz labirinta raslojenog društva. Umjesto toga, prisiljen je udarati o njegove zidove, zatupljujući čula i ispirući mozak, dok se naposljetku u potpunosti ne preobrazi u kukca – vojnika bez vlastitog mišljenja i stava. Tek u onog koji bezglavo maršira za ostalima.
“…Svi su oni bili dio potonulog i suvišnog svijeta koji je kao sablast pratio svjetleće reklame za mobitele, pretplate, nove tarife, povoljne kredite, superakcije, top – kvalitetu, male kamate i kamere posvuda.”
(“Poštovani kukci i druge jezive priče”, Maša Kolanović)
Baveći se aktualnim temama i progovarajući o njima bez zadrške – britko i sadržajno, Maša Kolanović nas je kafkijanski podsjetila na horor u kojem dragovoljno živimo, na koji pristajemo bez mnogo preispitivanja. U svakom od nas jedan Gregor Samsa čeka svoju preobrazbu koja vreba iz plavog svjetla mobitela, bankarskih ugovora i polica trgovačkih lanaca. “Poštovani kukci” horor je koji živi tik uz nas – prati nas kao sjena iz jezivog polumraka. Upalimo svjetlo dok još ima vremena.
“…Smislit ću već kako preživjeti. Poradit ću kasnije i na ovoj stravičnoj nervozi koja me izjeda iznutra. I nesanici. Ima i za to valjda lijeka. Preživjeli su ljudi i gore…Važno je preživjeti. Doživjeti. Biti slobodan!”
(“Poštovani kukci i druge jezive priče”, Maša Kolanović)
Eh, jednom
Kad ostaneš
Sam na vrhu
Zaboravit ćeš
Zašto je bilo
Toliko važno
Popeti se na
Njega.
Bit će ti stalo
Samo do onog
Što više ne možeš
Vidjeti
Jer si previsoko.
Zapamti:
Pobjede nemaju
Smisla
Ako ih nisi podijelio
Sa Važnima.
Ne obećavaj ljubav
Ako nudiš tek
Bijeg od
Samoće.
Ne zaklinji se
Na vjernost
Ako se u tvome
Oku
Zrcali mnogo
Lica.
Ne veži uza se
Nikoga
Ako će ti njegova
Privrženost
Biti poput okova.
Ostani radije
Sam
I strpljiv.
Doći će
Netko
Ostati zauvijek.
Jednom kad naučiš
Svoje srce na
Istinu
Ljubavi mu
Neće manjkati
Nikada.
Naziv djela: “Moja priča”
Ime autora: Michelle Obama
Naziv izvornika: “Becoming”
S engleskog prevele: Jasna Mati i Suzana Szabo
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Planetopija, Zagreb (biblioteka OSOBA)
“Još uvijek ima mnogo toga što ne znam o Americi, o životu, o tome što nam nosi budućnost. Ali, dobro poznajem sebe. Moj otac Fraser naučio me da u životu valja marljivo raditi, često se smijati i držati svoju riječ. Moja majka Marian poučila me, pak, kako misliti svojom glavom i izboriti se za ono do čega mi je stalo. A oboje su mi, u našem tijesnom stanu u čikaškoj četvrti South Sideu, pomogli da sagledam ono vrijedno u našoj priči, u svojoj priči, u široj priči naše zemlje. Čak i kada ta priča nije ni lijepa ni savršena. Čak i kad je stvarnija nego što bismo to željeli. Vaša priča je sve što imate, sve što zauvijek ostaje vaše. I vrijedi je čuvati.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Moja priča” Michelle Obama snažno je i intimno sjećanje bivše Prve dame Amerike u kojoj nam, po prvi put, vlastitim riječima otkriva svoj životni put – od djetinjstva u čikaškoj četvrti u South Sideu do života u Bijeloj kući. Sa svakom stranicom ove zanimljive autobiografije otkrivamo kako Michelle Obama ni u kojem slučaju nije bila tek figura, “samo” predsjednikova supruga. Ova odlučna žena svoju je priliku iskoristila na najbolji mogući način, koristeći sve svoje talente i vrline kako bi za trajanja mandata svojeg supruga ispunila, odnosno barem pokušala ispuniti najveći dio svoje misije – svojim djelovanjem pridonijeti da svatko ima jednaku priliku za dobar život, za uspjeh, za sudjelovanje u zajednici.
“Portreti Baracka i mene sada vise u Nacionalnoj galeriji portreta u Washingtonu i ta činjenica u nama izaziva osjećaj smirenog poštovanja. Sumnjam da bi itko – vidjevši naše djetinjstvo, okolnosti u kojima smo živjeli – ikad predvidio da ćemo završiti u dvoranama te galerije. Slike su lijepe, ali ono što je najvažnije jest da ondje stoje kako bi mladim ljudima koji ih vide pomogle promijeniti stajališta da samo određen izgled jamči ulazak u povijest. Ako mi pripadamo toj povijesti, tada mogu i mnogi drugi.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Već kao petogodišnja djevojčica, Michelle Obama, tada prezimena Robinson, bila je vrlo odlučna. Tako je jednom prilikom u vrtiću osnovne škole “Bryn Mawr” u koji je krenula 1969. godine, za zadatak dobila naučiti čitati nove riječi bez sricanja, točnije pročitati nazive boja s popisa. Kad je Michelle došla na red za ispitivanje, unatoč trudu, nije uspjela pročitati naziv posljednje boje, što ju je toliko pogodilo da je već drugi dan inzistirala da ju učiteljica ispita ponovo. Kad je ova odbila, Michelle je i dalje uporno zahtijevala, dok naposljetku nije ispitana, pročitavši uspješno sve zadane riječi. Kako sama priznaje, “samo sam željela uspjeti. Ili možda nisam željela da me se otpiše kao nesposobnu za uspjeh”.
No, Michelle je, čini se, bila predodređena za uspjeh. Priželjkujući studij na Princetonu, u sklopu prestižnog Sveučilišta Ivy League, puna entuzijazma i među deset posto najboljih učenika na zadnjoj godini srednje škole, doživjela je vrlo neugodnu situaciju na razgovoru sa savjetnicom za obrazovanje.
“Ne mogu mnogo toga reći o savjetnici, jer svjesno sam i gotovo istog trena pokušala zaboraviti iskustvo s njom. Ne sjećam se koje je bila dobi ni rase, niti kako me pogledala onoga dana kad sam se pojavila na vratima njezina ureda… Ne sjećam se je li pregledala moje papire prije ili nakon što sam izjavila da se na jesen želim pridružiti bratu na Princetonu… ja se toga ne sjećam. Jer, bilo to s pravom ili ne, našla sam se zatečena jednom jedinom rečenicom koju je ta žena izrekla.
– Nisam sigurna, rekla je uputivši mi površan osmijeh s visoka, da si ti materijal za Princeton.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
“Neuspjeh je osjećaj koji se rađa puno prije nego što postane stvaran”, bila je misao vodilja koja je Michelle pomogla da upis na Princeton, usprkos svim izgledima, postane samo još jedna svladana prepreka. Pismo odobrenja upisa u poštanskom sandučiću obitelji Robinson šest mjeseci poslije obeshrabrujućeg sastanka, odredilo je Michellin daljnji životni put.
Od prvog studentskog posla – asistentice direktora TWC – a (Centra Trećeg svijeta – ogranka Sveučilišta čija je misija bila pomoći obojenim studentima, op.a.) koji je bio začetak onog što će postati njezina konstantna borba za jednakost i dostupnost obrazovanja za sve; do onog u prestižnom odvjetničkom uredu Sidley & Austin koji je dobila nakon završetka Pravnog fakulteta na Harvardu i koji će spojiti njezin i put mladog odvjetnika Baracka Obame; Michelle je pokazala svu upornost i ambicioznost mlade žene koja je iz srednjeklasne crnačke obitelji dospjela tamo gdje nitko nije vjerovao da će ikada stići.
“Nikada se nisam bavila onom obeshrabrujućom stranom afroameričkog porijekla. Bila sam odgojena razmišljati pozitivno. Upila sam roditeljsku ljubav i njihovu posvećenost našem uspjehu… Moj je cilj uvijek bio gledati izvan uskih okvira – gledati daleko i pobijediti. I jesam. Stekla sam dvije diplome na sveučilištima Ivy League. Sjedila sam za radnim stolom Sidleya & Austina… No, slušajući Baracka, počela sam shvaćati da njegova verzija nade daleko nadilazi moju. Shvatila sam kako je izvući se iz mjesta u kojem ste zaglavili nešto sasvim drugo nego pokušati to mjesto navesti na promjenu nabolje.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Smrt oca Frasera 1991., vjenčanje s Barackom godinu i pol kasnije, novi posao na mjestu izvršne direktorice novoosnovanog čikaškog ogranka organizacije Javni saveznici (Public Allies) te rođenje kćeri Malie i Sashe, bile su tek neke od životnih prekretnica koje su Michelle pripremale za najambiciozniji “posao” koji je bio pred njom. Kada je Barack Obama jednog hladnog dana u veljači 2007. u Springfieldu objavio svoju predsjedničku kandidaturu, više ništa nije bilo isto.
“Podržala sam tu utrku, ali bila sam sigurna da neće stići do cilja…ja sam vidjela previše podjela i to je slabilo moju nadu. Napokon, Barack je bio crnac u Americi. Nisam zapravo vjerovala da bi mogao pobijediti.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
No, pobjeda je bila stvarna, a Michelle je tada shvatila kako “ne postoji priručnik namijenjen novoj prvoj dami Sjedinjenih država”. Unatoč strahovima, strepnjama i posve drugačijem životu, onom u kojem je obitelj Obama konstantno bila izložena očima javnosti i nevidljivom prisustvu zaštite Tajne službe, Michelle Obama sposobno je i dosljedno, kao i mnogo puta dotad, izvršila svoj zadatak.
Borbena kakva jest, mnogo je puta odlučila krenuti mimo utabane staze, bacivši jedno novo svjetlo na svijet iza zidova Bijele kuće. Jedan od takvih pothvata bio je onaj koji se ticao vrta Bijele kuće. Uspjela je Službu Nacionalnog parka i terenski tim Bijele kuće uvjeriti da raskopaju dio jednog od najpoznatijih travnjaka na svijetu koji je, zahvaljujući Michelle, postao najljepšim voćnjakom i povrtnjakom kojeg je Bijela kuća ikad vidjela.
“Znala sam što je meni bilo važno. Nisam htjela biti samo lijepo odjeveni ukras koji se pokazuje na domjencima i na rezanju vrpci. Željela sam činiti nešto korisno i trajno. Zasaditi vrt u Bijeloj kući… Zamislila sam to kao vrstu terenske nastave, mjesto koje će djeca moći posjećivati i učiti o uzgoju hrane. Na prvi pogled, vrt je označavao nešto elementarno i apolitično…, ali bilo je to i nešto više. Planirala sam našim radom u vrtu potaknuti javnu raspravu o prehrani, posebno u školama i među roditeljima… Tog jutra posijali smo salatu i špinat, koromač i brokulu. Posadili smo mrkvu i raštiku, luk i grašak. Zasadili smo i grmove bobica i mnogo začinskih biljaka. Što će od svega toga niknuti? Nisam to znala, kao što nisam znala što nas je čekalo u Bijeloj kući niti što je čekalo ovu zemlju…”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
Vrt je, međutim, opstao punih sedam godina, dajući godišnji ured od oko tisuću kilograma hrane, nakon čega je dodatno uređen, proširen te službeno posvećen budućim naraštajima.
Michelle Obama nije samo, uz svojeg supruga, predstavljala narod i njegove interese. Ona jest bila dio tog naroda. Kada je Vrhovni sud SAD-a donio povijesnu odluku, potvrđujući da istospolni parovi imaju pravo vjenčati se u svih pedeset država, mnoštvo je slavilo na ulicama. Michelle je s jednog od prozora Bijele kuće gledala svjetla duginih boja zastave ponosa, no nije ništa čula u zaštićenoj tišini predsjedničke rezidencije. Ne tražeći ičije dopuštenje, uzela je za ruku stariju kći Maliu i izašla van iz sigurnosti Bijele kuće.
“Čuo se žamor ljudi, koji su s druge strane željeznih dveri klicali i slavili. Trebalo nam je deset minuta da izađemo iz vlastita doma, ali uspjele smo. Bile smo vani, stajale po strani na travnjaku, izvan pogleda javnosti, ali s prekrasnim pogledom izbliza na Bijelu kuću, ponosno osvijetljenu.”
(“Moja priča”, Michelle Obama)
“Obična osoba na neobičnom putovanju”, kako je sama sebe nazvala, Michelle Obama podijelila je priču u kojoj je pokazala kako su, u pravim rukama, moć i vlast pokretači dobrih stvari, samo treba htjeti i nastojati. Osloboditi se predrasuda, približiti se jedni drugima. Jer, svačija je priča jedinstvena. I čeka biti ispričana.
Naziv djela: “Bazen”
Autor: Libby Page
Naziv izvornika: “The Lido”
S engleskog prevela: Antonia Bojčić
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Stilus knjiga d.o.o.
“Bazen budi sjećanja u mnogima od nas. Za djecu koja nikada nisu bila na moru, bazen predstavlja ljeto i slobodu. Roditelje podsjeća na trenutak kada su vidjeli da je njihovo dijete naučilo plivati, na trenutak kada su ga pustili i dopustili mu da poleti. A za mene… Bazen je moj život.”
(“Bazen”, Libby Page)
Ako bismo “Bazen” okarakterizirali kao priču o prijateljstvu, predanosti i suosjećanju, posve sigurno ne bismo pogriješili, no ovaj je roman mnogo više od toga. Jednostavnom naracijom i ležernim, svakodnevnim stilom obraćanja svakomu od nas, Libby Page ispričala je pripovijest o finim nitima koje vežu ljudska srca premošćujući razlike u godinama i pogledima na život. Susret 86 – godišnje Rosemary Peterson i gotovo 60 godina mlađe novinarke Kate Matthews spojio je mladenačku nesigurnost i sjetu poznih godina, izvukavši ono najbolje iz oboje. Rosemaryina želja za spasom bazena koji je personifikacija cijelog njezinog života, svega važnoga što joj se ikada dogodilo, pokazat će Kate jedan posve novi svijet. Svijet u kojem napadaji panike i strah od življenja bivaju isprani jutarnje hladnom vodom bazena u Brockwellu.
“Razmišlja, ne prvi put, kako je, otkako je otkrila bazen – ili otkako je on otkrio nju – zaista počela živjeti. Dok pluta u hladnoj vodi osjeća kako voda odnosi sve njezine brige i osjećaj vlastita postojanja. U vodi ona nije Kate, nego samo tijelo okruženo i zaštićeno vodom i nebom. U vodi ima osjećaj da sve može postići.”
(“Bazen”, Libby Page)
Jer, Kate Matthews zaboravila je živjeti. U začaranom krugu osamljenosti i tjeskobe, povukla se u sebe obeshrabrena svijetom u kojem ne pronalazi svoje mjesto. No, slučajni zadatak koji je dobila kao novinarka lokalnih novina – napisati članak o mogućem zatvaranju kupališta u Brockwellu radi dolaska novog investitora, pretvorit će se u misiju njezina života čiju će ljepotu i jednostavnost ponovo otkriti. U tome će joj pomoći upravo Rosemary čija povezanost sa bazenom ide duboko ispod površine njegove mirne vode.
„Blizak nam je, kaže Rosemary, „Poseban je i blizak, ništa više ne bi bilo isto bez njega. Način na koji se sunčane zrake odbijaju od površine vode ujutro. Pogled na kupalište s vrha brda u Brockwell Parku. Čak je i miris poseban. Dok hodam parkom prema kupalištu, osjetim miris i prije nego vidim zgradu od opeke. Mokar beton koji miriše po oluji, ali u kombinaciji sa svježe pokošenom travom u parku. I klor… Koža mi uvijek miriše po kloru.“
(“Bazen”, Libby Page”)
Spas bazena pomoći će Kate da se oprosti sa načinom na koji je dotad živjela svoj život, dok će Rosemary pomoći da se nikada ne mora oprostiti, već da sačuva uspomenu na svaku sekundu ljubavi, svaki zagrljaj i svaku tugu koju je, uz taj bazen, podijelila sa svojim suprugom Georgom. Mala brixtonska zajednica, predvođena Rosemary i Kate, okupit će se oko istog cilja, pokazujući svu snagu prijateljstva i zajedništva. Pokazujući koliko obični ljudi mogu napraviti boreći se za stvari koje vole. A za Rosemary je opstanak bazena gotovo doslovce bio pitanje života i smrti. Jer, bazen jest bio Rosemaryn život – bio je svaka dječja nepodopština, svaki mladenački zanos i mudra ljubav zrelih godina. Bio je ona i George.
“Otvori oči i pogleda zgradu obavijenu tišinom. Staro je stablo još uvijek ondje, u kutu, ali nedostaje mu grana; nikada nije narasla nakon što su je ona i George slomili penjući se preko zida. Sjeća se pucanja drveta, kiše lišća i kako ih je to nasmijalo. Srce joj zatuče na zvuk Georgeova smijeha.
Iz ovog položaja na klupi ima pogled na cijeli svoj život… Vidi staru skakaonicu koje već odavno nema i vidi Georgea koji skače poput ptice. Gotovo da i ne uznemiri površinu vode kada nestane ispod nje. Nakon što izroni na površinu, smiješi joj se na način na koji je to oduvijek činio.
“Rosy, kaže,”Moja Rosy.”
(“Bazen”, Libby Page)
“Bazen” je jedna od onih priča koja vam na trenutke izmami osmijeh kojega niste niti svjesni; onakav kakav zatreperi na usnama kad vas sustigne kakva draga uspomena; topla sjeta koja okrzne srce poput malenog vala. No, to je i pripovijest koja vam neće dati da zaboravite da su upravo lijepe uspomene te koje najviše bole, ali bez kojih ne možete. One vas grade, oblikuju i ne napuštaju nikada. Za njih se borite, baš kao Rosemary. Iz njih učite, baš kao Kate. Sve između toga je čista, nepatvorena ljubav koja ne poznaje godine.
“Ljubav je ljubav, naglasi Rosemary,”Kao i što je stablo stablo. Može biti mladica ili stogodišnji hrast, ali i dalje ima korijen, životni vijek i prepušten je na milost i nemilost godišnjim dobima.”
(“Bazen”, Libby Page)
Tišina
Blog Write Owl 0