Priđi malo
Bliže
Zagrli malo
Čvršće.
I ne puštaj nikada.
Jer griješe
Oni koji govore
Da slomit ćeš
Ako stišćeš
Previše.
Najopasniji su
Zagrljaji
U kojima ima mjesta
Za još jednoga.
Naziv djela: “Kamene majke”
Autor: Erin Kelly
Naziv izvornika: “Stone Mothers”
S engleskoga prevela: Andrea Marić
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Stilus knjiga d.o.o.
“Ljudi su u viktorijansko doba duševne bolnice zvali kamenim majkama, kažem kako bih Samu, koji se osim za obitelj, zanima jedino još za arhitekturu, odvratila pozornost sa svojih treperavih živaca.
Tada su toliko vjerovali u arhitekturu da su mislili kako dizajn zgrade doslovno može ozdraviti bolesne…
…Bila je to cijela filozofija, znaš; ništa u vezi s načinom na koji su građene te zgrade nije slučajno – odvojenost i sve one kupaonice koje su trebale s čovjeka doslovno oprati ludilo. Građene su poput tvornica, ne bolnica. Doista, bile su zastarjele već godinu nakon otvaranja.“
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
Sedmi po redu roman engleske spisateljice Erin Kelly, znakovito nazvan “Kamene majke”, psihološki je triler koji se čitatelju otvara postupno i slojevito, polako otkrivajući tajne glavnih likova koje sežu daleko u prošlost, zakopane u zidinama nekadašnje Duševne bolnice Nazaret. Vješto u tekst uvodeći povijesne podatke o nekadašnjem pristupu liječenju duševno oboljelih osoba, posebice žena, Erin Kelly dokazuje koliko su joj u literarnom smislu te izgradnji pomalo gotički sumorne atmosfere, pomogli sati provedeni u istraživanju arhiva londonske Wellcome Library, bogate povijesnim zapisima o načinu na koji je psihijatrijska znanost pristupala mentalno oboljelim ženama. Sama struktura romana podijeljena u tri vremenska razdoblja, čitatelja na nenametljiv, a opet vrlo iščekujuć način vodi u um glavnih likova, tjerajući i nas da se pozabavimo njihovom krivnjom, tjeskobom ili žalom za gubitcima prošlosti. I niti jedan od likova zapravo ne prebacuje lopticu krivnje na onog drugog, iako se to na trenutke može učiniti suprotnim. Ne. Svatko od njih nosi teret svojih pogrešaka kako najbolje umije, boreći se ponajprije sa samima sobom.
“Plakala je zbog Julije Solomon, zbog Adama i njegova sina. Plakala je zbog Pauline, zbog Norme. Susan, Celeste. U tu paradu lica najednom se zavukla Eugenie, nakrivljene glave, dok miluje Heleninu kosu i pita je li joj taj muškarac učinio to na silu. Helen se zagrcnula, ustala i nagnula nad školjku kao da bi mogla povratiti uspomenu, ali iz nje je izišlo samo još suza, natapajući joj ovratnik.”
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
U prvom dijelu romana, smještenom u 2018. godinu, upoznajemo Marianne Thackery, ženu odraslu u blizini Duševne bolnice Nazaret, čija se sjena nadvijala nad njezinu mladost obilježenu slučajnim, skrivenim zločinom. Bježeći od krivnje i tajni, Marrianne odlazi u London živjeti predvidljiv život, udati se za predvidljivog čovjeka, odgajajući osjetljivu kći Honor, i samu sklonu epizodama duševne nestabilnosti.
No, sve se iz korijena promijeni kada isti taj predvidljivi suprug, Sam, nakon godina životne i bračne rutine, odluči Marrianne prirediti iznenađenje kakvom se najmanje nadala. I koje nikada nije poželjela. Povratak u Nazaret.
“Marrianne? kaže Sam, zureći u mene. Marrianne, što je bilo?
Na kraju nije vrisak, nego suprotno njemu, suho očajničko gutanje zraka u kojem nema kisika, samo prašina.
– Ne mogu unutra, protisnem. Molim te, Same, ne tjeraj me natrag unutra.”
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
Iako pretvoren u kompleks luksuznih stanova, ispod uljepšane fasade još se uvijek krio onaj Nazaret od kojeg je Marrianne toliko pokušavala pobjeći. Susret sa duhovima prošlosti s kojima ju nikada nije prestala vezati nit tajni i krivnje – Helen Greenlaw, ženom koja je postala žrtvom vremena u kojem je živjela i starom ljubavi Jesse Brameom, na površinu će izvući sve tajne ostavljene u toj sudbonosnoj 1988. godini, punoj mladenačkog zanosa, strasti i očajničke težnje za boljim, drugačijim životom. Spirala događaja odvest će ih tamo gdje je sve počelo i natjerati dugo skrivane tajne da zauvijek napuste bolnicu Nazaret.
“Svijet je pun oštrih predmeta, a bol i tajne teku crvene i plave ispod mekane i tanke kože.”
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
“Kamene majke” su Marriannina priča, priča o ženi koja u mladosti činila pogreške i opasne izbore. Ženi koja je spremna napraviti sve kako bi tajne ostavila zakopanima duboko ispod površine i tako sačuvala zdravlje svoje duševno nestabilne kćeri Honor koju bi otkriće nečeg tako zastrašujućeg moglo dovesti do još jednog pokušaja samoubojstva.
“Njezina je reakcija nadmašila sva očekivanja, znam, ali to je bio samo mali uvid u ono što je ona u stanju učiniti ako se najgora istina ikada dozna. Sumnja da lažem bila je dovoljna da posegne za žiletom; istina bi je doslovno mogla ubiti. “
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
Ovo je priča i Helen Greenlaw, kažnjenoj samo zbog svoje nezavisne, slobodne prirode, ambicije i pronicljive inteligencije. Ispovijest je to žene sputane zidovima tamnice čija je izolacija služila uništenju i posljednjeg traga individualnosti i slobodne volje, žene izložene torturama koje je morala proživjeti kako bi opstala. Težak izbor manjeg od dva zla koji je postavljen pred nju te, mnogo godina kasnije, tragičan splet događaja u koji je neminovno morala biti uvučena, oblikovali su Helen Greenlaw na način koji možda nije željela, ali je bio jedini moguć.
“Nije to relaps, Robine, u prvom redu, ja nikad nisam ni bila bolesna. Bila je pogreška što su me stavili onamo. Ti me poznaješ. Dosad si to morao već i sam uvidjeti.”
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
I na kraju, ovo je priča i Honor Thackery, Marriannine kćeri, koja će biti prisiljena naučiti koliko je majka daleko spremna ići kako bi je zaštitila od vlastite prošlosti.
“Kamene majke” vjeran je prikaz načina na koji društvo oblikuje i, uvjetno rečeno, kažnjava žene, no pokazuje i ono što se događa kada te iste žene, stjerane uza zid, čine sve potrebno kako bi zaštitile svoje voljene. Duboko suosjećamo sa svakom od njih – prolazimo kroz njihovu bol, strah i sav užas koji proživljavaju. Nitko nije samo žrtva niti isključivo zločinac, a linija između krivnje i duševne bolesti nerijetko je mutna i nedefinirana.
Snaga majčinstva u svim njegovim oblicima lebdi visoko iznad tornjeva Duševne bolnice Nazaret, a “Kamene majke” svakim ispisanim retkom odaju koliko ono, u svojoj zaštitničkoj prirodi, ponekad destruktivno i sveprožimajuće može biti.
“Rekla sam da je moj mozak labirint. Misli jure po njemu kao pacijenti što vrište i ja shvaćam da su ta vrata koja mi priječe misliti na najgore s razlogom tu. Tu su zato da me sačuvaju. Mogu izabrati da znam ili da nam svima bude bolje. Samo ti njih zaključaj. Baci taj ključ.
Mama je samo radila ono što inače radi: pokušava me zaštititi. Znam da to svi misle, ali ja stvarno imam najbolju mamu na svijetu.”
(“Kamene majke”, Erin Kelly)
Naziv djela: “Odd i mrazni divovi”
Autor: Neil Gaiman
Ilustrirao: Chris Riddell
Naziv izvornika: “Odd and the Frost Giants”
S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Mitopeja
“Snijeg je padao s grana dok su se provlačili ispod njih i štipao ga za lice, ali on se putem glasno smijao. Mjesec se uzdigne, blijed i golem, i hladan, hladan, ali Odd se opet nasmije, jer ga koliba čeka, i jer je nemoguć knez koji jaše medvjeda, i jer je on Odd.”
“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman
Postoje priče koje oko čitatelja ispletu mrežu mašte; fino tkanje čudesnih svjetova i bića. A postoje i one koje čitatelja uvuku u tu mrežu, učine ga njezinim dijelom, pa i on sam postane stanovnikom tih imaginarnih svjetova, prijateljuje sa najnevjerojatnijim stvorenjima i čini najčudesnije stvari. Jedna od takvih priča jest “Odd i mrazni divovi” engleskog pisca Neila Gaimana.
Dječak Odd nešto je poput izopćenika u svom malom nordijskom selu. Suprotno značenju imena koje je nosio, ništa se u njegovu mladom životu nije činilo posebno sretnim – smrt oca “za vrijeme haranja mora”, i to ne ona časna, “u jeku boja”, kakva priliči jednom Vikingu, već nes(p)retna, prouzročena padom s palube u pokušaju spašavanja teglećih konjića; zatim ozljeda sjekirom za vrijeme sječe drva gdje su mu se “kosti u nozi smrskale”, te majčina preudaja za novog muškarca sklonog opijanju.
“Zima se zadržala, kao nemoćnik koji odbija umrijeti. Iz dana u sivi dan, led je ostajao tvrd, a svijet je nastavljao biti neprijazan i hladan…Upravo zato, jednog jutra koncem ožujka, koji sat prije svitanja, dok je mraz bio tvrd, a tlo i dalje željezno, dok su Debeli Elfred i njegova djeca i Oddova majka još spavali, Odd obuče najdeblju, najtopliju odjeću, ukrade polutku lososa čađavu od dimljenja što je visjela pod zabatima kuće Debeloga Elfreda, kao i žeravnik sa šakom vrućih ugaraka s ognjišta, i uzme drugu očevu sjekiru po redu kakvoće, koju si priveže kožnom uzicom za pojas, i odšepa u šumu.”
(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)
Prognan osjećajem nezadovoljstva i prijeteće netrpeljivosti stanovništva zbog zime koja uporno odbija otići, Odd odlazi u šumu, jednako negostoljubivu i hladnu kao i mjesto koje ostavlja za sobom. No, put koji je preda njim raspliće se u svoj raskoši nordijskih mitova, i tu ova nadasve neobična priča uzima čitatelja za ruku i vodi ga tik uz Odda, sporim, ali sigurnim korakom. Razgovori sa medvjedom, liscom, orlom – izgnanicima iz mitskog, hladnog Asgarda u kojem su njih, moćne bogove – Thora, Lokija i Odina, zamijenili mrazni divovi davši im životinjsko obličje, u svakog tko čita uvlače prste zime koja nikad ne završava. Jer “mrazni divovi vole zimu. Oni jesu zima”.
Putovanje Odda i njegove neobične družine sve do mrzlih zidina Asgarda kako bi pobijedili mrazne divove, tjera na razmišljanje i djecu i odrasle. Jer, niti jedna rečenica, niti jedna misao nije slučajna. Ona je tu da otkrije odraz nade u naizgled vječnom ledu nemilosrdne zime.
“Orao pogodi mrlju raznobojne svjetlosti na bijelome snijegu bez usporavanja, kao da skače u jezero tekuće vode.
Lokvica boje pljusne…i rastvori se.
Skerletna ih boja lagano obavije i sve se ocrta u nijansama zelene i plave i svijet poprimi boju maline i boju lista i boju zlata i boju vatre i boju borovnice i boju vina. Oddu se cijeli svijet pretvori u boje, i on, usprkos štaki, osjeti kako čeomice pada, kako se strovaljuje u dugu…”
(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)
Odd živi na surovom mjestu, u surovo vrijeme. Moćni vladaju suvereno, nerijetko okrutno, dok se oni slabi, potčinjeni hvataju ukoštac sa nedaćama koje život na njih strovaljuje poput lavine. I nitko zapravo ne može sa sigurnošću reći što se to događa u njegovoj glavi, kakvim mislima se bavi dok biva sve bliže Asgardu, no svatko se od nas jednako poistovjećuje s njim, simpatizira tog neprilagođenog, a opet hrabrog dječaka koji, noseći u sebi prazninu zbog gubitka oca, biva uvučen u nešto tako nadzemaljsko i uzvišeno, poput spašavanja nikoga drugog doli bogova samih.
Najsnažnija potvrda Oddove istinoljubivosti, jakosti njegova duha – čudnog i nikada posve smirenog – skriva se u kratkom, naizgled jednostavnom i dječje nevinom pitanju. Kada je Odd napokon stao oči u oči sa silnim mraznim divom, oličenjem same zime, ovaj ga htjedne zastrašiti urlikom nepobjedivog suverena, no Odd postavi ono jedino, najjednostavnije pitanje, koje nikada nije, niti će biti, dovoljno puta upitano. I time ogoli svu bit i ljupku istinu ove bezvremenske pripovijesti.
“JA VLADAM ASGARDOM! grmne div.
Zašto? upita Odd.“
(“Odd i mrazni divovi”, Neil Gaiman)
U tišini
Ljetne večeri
Ležali smo
Na travi
Zagrljeni.
Mjesec je
Prosuo srebro
Po našim
Licima
Tad još mladim
Tad još slobodnim
Od sumnji
I od pitanja.
Samo se nevinost
Mladosti
Mreškala pod
Nebeskim svjetlom
Ne sluteći
Koliko brzo
Prolete ti
Stidljivi poljupci
Što imaju okus
Ljetnog vina i
Neizgovorene
Ljubavi.
Noćas se opet
Gledamo
Mjesec i ja.
On isti kao nekada
A ja mu, uhvaćena
U mreži godina
Pokazujem bore
Smijalice.
Uzela sam danas
Gitaru
I svirala
Dugo, dugo.
Zaboravila sam već
Kako
Žice dršću pod
Mojim prstima
Prisjećajući se
Nas.
Plesali smo opet uz
Taj poznati zvuk
Sami
Ispod olovnog neba.
I nije nam smetala
Bujica kiše
Niti huk vjetra
U kostima.
Grijali smo se
Notama ljubavi
Izvijali
U akordima poljubaca.
Ja sam bila tvoj
Violinski ključ
Početak svake
Pjesme
Koju si ikada znao.
Gitara još
Šapuće pod
Mojim prstima.
I znam, najdraži…
Pjesme umiru
Kada ih prestaneš
Pjevati.
Naziv djela: „Nož“
Autor: Jo Nesbø
Izdavač: FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o., Zagreb
Godina izdanja: 2019.
Naziv izvornika: „Kniv“
S norveškog prevela: Jelena Loma
“…Zašto se ljudi toliko boje noža? Pa nož je prvo ljudsko oruđe. Iako su imali dva i pol milijuna godina da se naviknu na njega, pojedinci i dalje nisu mogli vidjeti ljepotu u onome što im je omogućilo da siđu s drveta. Lov, stanište, poljoprivreda, hrana, obrana. Nož nije samo oduzimao život, on ga je i stvarao. Jedno nije moglo postojati bez drugog. Samo oni koji su to razumjeli, koji su prihvatili posljedice svoje ljudskosti i svojeg podrijetla, mogli su voljeti nož. Voljeti ga i bojati se. Opet, bile su to samo dvije strane jednog te istog.”
(“Nož”, Jo Nesbo)
Roman “Nož” (izv. “Kniv”) , norveškog autora Jo Nesbøa, izašao u nakladi izdavačke kuće Fokus, dvanaesti je po redu dio serijala o inspektoru Harry Holeu, depresivnom i psihički rastrganom (anti)junaku koji se i ovoga puta bori sa ljudskim zlom i samim sobom, usput nerijetko gubeći samokontrolu, zdrav razum i vlastiti integritet, no opet ostajući dosljedan svojim principima pravednosti. Iako je kroz duge godine policijskog staža skandalizirao kolege (a nerijetko i neprijatelje) svojim često nekonvencionalnim istražnim metodama i još češćim prisnim druženjem sa “Jim Beamom”, ovoga će puta buđenje nakon burne noći Harryu Holeu donijeti mnogo više od gadnog mamurluka. Slijedeći napetu završnicu “Žeđi”,”Nož” za Harrya ne počinje nimalo obećavajuće…
“…Ne otvarajući oči, Harry je pružio ruku do poda ispred kauča, prema boci viskija. Prevrnuo ju je, te po zvuku kotrljanja po izlizanom parketu zaključio da je ionako prazna. Otvorio je oči i pogledao ruku koja mu je visjela s kauča poput pohlepne kandže, s tom sivom protezom od titana na mjestu srednjega prsta. Šaka mu je bila krvava. Sranje.”
(“Nož”, Jo Nesbø)
U ovom napetom trileru, Nesbø je Harry Holea suočio sa najmračnijim i najosobnijim izazovom dosad, a iz ormara je izvukao i neke kosture kojih će se Harry nerado biti prisiljen prisjetiti. Povratak Sveina Finnea, prvog ubojice kojeg je stavio iza rešetaka, susreti sa starim ljubavnicama i novim neprijateljima te beznađe gubitka i boli zbog najgore smrti kojoj je ikada morao pogledati u oči, Harrya ne dovode, već guraju preko samog ruba. Patnja zbog osobnog gubitka baca ga u košmar iz kojeg se naizgled ne naslućuje izlaz, no grčevita želja za istinom i barem kratkom, blaženom tuposti od boli koja mu je nanesena, Holea će dovesti do odgovora koje traži.
“…Harry je zažmirio i stisnuo čeljust, tako silovito da je pomislio kako će mu popucati kutnjaci.
Da nisi došla, nikad ne bih bio usamljen.
Na svijetu nije postojalo piće koje je moglo isprati takvu bol.”
(“Nož”, Jo Nesbø)
Isključen iz istrage i marginaliziran do krajnjih granica, Hole napušta svaku nadu igrajući na sve ili ništa kako bi, ili riješio slučaj i našao mir, ili potonuo ispod tamnih rijeka viskija koji mu je i ovog puta pružao tu varljivu utjehu. Pa iako natopljen alkoholom i smeten tugom koja ga prati poput crnog oblaka, Harry ostaje jednako oštrouman kao uvijek, zapažajući ono što i najvećim trezvenjacima promakne ispred nosa. I sam u jednom trenutku priznaje – “…Moram nešto poduzeti, a jedino što znam je istraživati ubojstva. I opijati se. Ako budem morao, pit ću do smrti.“
Jo Nesbø još jednom uspješno demonstrira svoju nevjerojatnu sposobnost stvaranja zapleta kojim čitatelja uspješno navodi da sumnja gotovo u svakoga, stvarajući mrežu slojevitih likova od kojih svaki ima barem jednu tajnu koja će vas natjerati da se zapitate “a što ako…?”. Iako je ritam radnje možda nešto sporiji nego u prethodnim Nesbovim uspješnicama te se na trenutak može učiniti kako je previše „loptica u zraku“, završnica je već poslovično “nesbovski” nevjerojatna i posve neočekivana, dok Harry Hole i dalje ostaje potpuno nesavršen, neukalupljen i dosljedan sebi samome.
Zagrljaj
Blog Write Owl 0