Blog

Naziv djela: “Posljednji let”

Ime autora: Charlotte McConaghy

Naziv izvornika: “Migrations”

S engleskog prevela: Maja Klarić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Znanje d.o.o.

“Postoje dva svijeta. Jedan je sačinjen od vode i zemlje, od stijena i minerala. Ima jezgru, plašt i koru, i kisik za disanje.

Drugi je od straha.

Nastanjivala sam oba i znam da je jedan varljiv koliko i drugi. Sve dok ne bude prekasno, dok ne počneš zavirivati u poglede ostalih zatočenika ne bi li u njima ugledao smrt, promatrati svako lice pored kojeg prolaziš, osluškivati ljutito zujkanje kako bi od njega doznao jesi li ti iduća žrtva, grepsti zidove svoje ćelije kako bi se oslobodio, utekao, izišao na zrak i nebo i molim te, samo ne ova tješnja grobnica.

Svijet straha gori je od smrti.

Gori je od ičega.

I opet me je pronašao…”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Je li dopušteno reći da vam je neka knjiga slomila srce?
Jednostavno je puklo kad ste s izgubljenom dušom imena Franny Stone krenuli na put, migraciju dugu stotine i stotine kilometara; bili uljez na posadi ribolovca “Saghani”, praćeni hladnom sjenom Grenlanda i divljih krijesta valova Atlantika sve do Antarktike, očajnički odlučni slijediti trag arktičke čigre – krhkog, gotovo nestvarnog bića, jedine ptičje vrste koja nije izumrla, koja još posjeduje svoj komadić svijeta neuništen ljudskom rukom.

U svijetu budućnosti (predalekom da bismo dovoljno razmišljali o njemu, prebliskom da ga ne bismo shvatili vrlo ozbiljno) životinja više nema. Posljednja siva vučica uplašeno stoji u kavezu izvan kojeg u nju gledaju stotine očiju jedinog predatora koji uništava iz zabave ili koristi; nema više medvjeda ili lavova, posljednju su vranu s osakaćenog planeta u suzama ispratili oni rijetki koji su još marili.
Među njima je i Franny Stone iz Galwaya, mlada žena čijim žilama teče krv crnih Iraca, crnookih i blijedoputih, onakvih kakvi su nekoć bili, “jednom davno kad su bajke još bile istinite i ljudi su se doista mogli pojavljivati iz mora.” Onih čija duša nikada ne miruje. Pogotovo ako, poput Franny, u njoj nose teret silne boli, gubitaka toliko strašnih da ona jednostavno zaboravi da su se ikad dogodili, skrije ih među meka pera arktičkih čigri čiji trag odlučuje slijediti, malim odašiljačem utisnuvši u njih “pečat ljudskosti”. Njihova migracija tad postaje i Frannyina, ona je pitanje života i smrti, pokušaj utrke s vremenom koje je možda već odavno iscurilo. No može li se pobjeći od boli?

“Što si ti jači, to je svijet opasniji.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Franny na brodu “Saghani” ostvaruje neobičnu povezanost sa sedmeročlanom posadom, napose kapetanom Ennisom Maloneom koji pristaje na svoj brod primiti tu neobičnu, divlju, tugom obogaljenu mladu ženu. Dogovor je naizgled jednostavan: Franny će pratiti arktičke čigre kako bi se uvjerila da ptice mogu doći do Antarktike i pokoriti okrutni ocean, a ovi jedini preostali prekaljeni lovci i izdržljivi borci ptičjeg svijeta zauzvrat će odvesti ribare ravno do dugo traženog, no vjerojatno mitskog “zlatnog ulova” ribe.
Ono što kapetan Malone ne zna, jest da, jednom kada “Saghani” dosegne ledena prostranstva, Franny Stone planira umrijeti.

“Nije život to od čega sam umorna, od zadivljujućih oceanskih struja i slojeva leda i nježnog perja od kojeg se sastoji krilo. Umorna sam od sebe.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Charlotte McConaghy je u “Posljednjem letu” pokazala iznimnu spisateljsku vještinu da naizgled usputnim skicama stvori duboku, potresnu sliku. Ime broda, “Saghani”, na inuitskom jeziku znači gavran; dirljiv je to podsjetnik na jato od dvanaest crnih letača iz porodice Corvidae koje je Franny pratilo kao djevojčicu, jedući mrvice iz njezinih ruku i zauzvrat joj nudeći svjetlucave darove s vrbinih grana; i gorki znamen činjenice da je čitava ova ptičja vrsta izumrla tijekom Frannyina putovanja.

McConaghy kormilari morem svijeta koji je pao preko ruba istrebljenja; čovjek je jedina preostala životinja i pitanje je vremena kad će početi proždirati samog sebe. Nepatvorena tuga njezine Franny Stone uvlači nas u svoj vrtlog, bol je poput oluje u čijem oku se nalazi istina, ona je miljokaz migracije koja će spasiti ono što je preostalo od prirode i ljudske duše. Franny se čini nevjerojatno jakom, no fragmenti njezine prošlosti – suprug, majka, otac, poricanje i priviđenja koji tijekom priče izranjaju iz nemirnih valova, otkrivaju je jednako čovječnom, krhkom i uplašenom poput svakog od nas.
Posljednji ptičji let migracija je i jedne izgubljene duše; potreba da umre slobodan zajednička je i čovjeku i vuku i ptici.
Od Grenlanda preko Atlantika posadu “Saghanija” prate oluje, potencijalne pobune i sukob sa zakonom. No najviše je prati sudbina od koje je nemoguće pobjeći. Jer “kako natjerati svijet da preuzme oblik s kojim se moguće nositi”? McConaghy nam ne daje odgovor, jer katkad se nemoguće nositi s tugom, nemoguće je ne raspasti se i poželjeti da možemo nestati zajedno s ptičjim pjevom, otići iznad oblaka u prostranstva koja bol ne može dosegnuti svojim grabežljivim prstima. Nijedna nas oluja, nijedan ledeni val, nijedno gluho morsko dno ne može odcijepiti od gubitka čiji balast vučemo. Nitko ne posjeduje takvo znanje.

No autorica nam pripovijeda o procesu žalovanja koji je nužan, o osobnoj patnji suprotstavljenoj nezaustavljivim valovima klimatskih promjena, o brojnim gubitcima, ali i sačuvanim životima. Pripovijeda o čovjeku koji je primoran shvatiti razmjere uništenja kojeg je sam prouzročio, o ženi koja je suočena s činjenicom da se u Yellowstoneu možda više ne čuje ptičji pjev, no koja otkriva da ga moramo tražiti dalje i dublje. Na kraju svijeta ili na rubu vlastitog srca. Jer “samo će budala pokušati zaštititi neko stvorenje od njegovih vlastitih instinkta“.

“Zašto lete tako daleko? Zašto su one posljednje, zašto baš ove, zašto one imaju više sreće od ostalih? Ne znam odgovore, ne zapravo, ali dajem sve od sebe, uostalom, oni ni ne traže odgovore, jednostavno se žele prisjetiti kakav je to osjećaj voljeti neko stvorenje koje nije ljudsko. Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi.”

(“Posljednji let”, Charlotte McConaghy)

Naziv djela: “Kirurg”

Ime autora: Petra Dvořáková

Naziv izvornika: “Chirurg”

S češkog prevela: Sanja Milićević Armada

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Iz čista mira počnem shvaćati da pakao nije ništa drugo nego ono što čovjek od sebe napravi u životu.”

(“Kirurg”, Petra Dvořáková)

Operaciju, kad nas zadesi nesreća da na istu moramo ići, provodimo u svojevrsnom ništavilu, sedirani i uspavani anesteticima, nadajući se najboljem. Život nam, međutim, ne nudi tu “pogodnost”. U njemu se sve radi “na živo”, prepušteni smo rezu svakog trenutka i svaka propast, samoskrivljena ili ona uzrokovana tuđom greškom, na nama ostavlja ožiljak. Koliko će on biti vidljiv ovisi, naravno, o dubini reza. A dubina reza ovisna je opet o onome što se operira. Ne zasijeca se, naime, jednako loš brak, preljub, ovisnost o alkoholu ili promašena karijera.

Dr. Hynek Grábl, junak novog romana “Kirurg” češke spisateljice Petre Dvořákove, bio je prisiljen napustiti kliniku u Pragu nakon incidenta na radnom mjestu uzrokovanom ovisnošću o alkoholu, a jedina šansa za nastavak kompromitirane karijere jest zapošljavanje na mjestu kirurga u lokalnoj klinici u malom mjestu u blizini granice, što samo produbljuje postojeće obiteljske i financijske probleme. Osim tamne mrlje u liječničkom životopisu, dr. Grábl na novo radno mjesto i u novu životnu sredinu donosi i godine razočaranja i kajanja s kojima su se kirurški precizno spojili i problemi sa sinom adolescentom te spoznaja kako je ljubav prema sumnjičavoj, nezadovoljnoj i vječito frustriranoj supruzi Marketi zapravo izblijedjela prije dugo vremena i postala beskorisnom poput jednog od onih tupfera kojima uporno pritišćemo mjesto uboda nakon vađenja krvi koja je već odavno prestala teći, samo zato što mislimo da bi, ako ga maknemo prerano, krv ipak mogla početi šikljati, a mi bespomoćno iskrvariti jer se nismo još malo strpjeli. Pristajući na (s)trpljenje, Grábl rješava bezizlaznu situaciju vraćajući se alkoholu. Radno okruženje iscrpljuje ga, preljub s mladom kolegicom tek je povremeni bijeg pomiješan s osjećajem krivnje, a moralni mu je kompas izgubio smjer u vrtlogu samopriznanja vlastitog neuspjeha i borbe sa savješću. Tragičan obiteljski gubitak samo dodatno korodira lanac sidra koje dr. Grábla drži za ono što je zamišljao da će njegov život postati. “Barem je nešto u ovome prokletom životu samo moje”, zaključuje u jednom trenutku Hynek Grábl u naručju ljubavnice. Financijski dugovi, alkohol, brak koji nikad nije ispunio očekivanja, naime, stvari su koje su imale njega. On ne očekuje sažaljenje, čak niti pomoć. Svjestan je svakog šava uzrokovanog svojim gubitništvom, svjestan je razočaranja koje je priskrbio sebi i drugima, no ne može si pomoći. Jer, živimo u vremenu opsjednutom uspjehom. I dalje stoji tvrdnja kako je griješiti ljudski, no sve je manje prihvatljivo. Sa stajališta bliskih nam osoba i onog vlastitog. Razumije to i Hynek Grábl kad pomisli da to što supruga nikad zapravo ne vidi kakav je ponekad ima i svojih prednosti. No vidimo li i mi katkad sami sebe kakvi uistinu jesmo? Imamo li hrabrosti priznati sebi što je to što želimo od života, možemo li prihvatiti vlastite pogreške onako kako očekujemo da ih prihvate drugi?

Petra Dvořáková završila je srednju medicinsku školu i diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu. U dobi od četrnaest godina odlučila je otići u samostan i tamo ostala četiri godine. Radila je u bolnici kao medicinska sestra, borila se s anoreksijom, brinula o teško bolesnom sinu i, na kraju, uspjela svoje iskustvo pretočiti u snažne i autentične priče, poput “Kirurga”. Gotovo nemilosrdan uvid u rad jedne bolničke ustanove čitatelju je nesumnjivo atraktivan – opisi operativnih postupaka, razgovori u operacijskoj dvorani i izvan nje, “insajderski” uvid u nimalo glamurozan i gotovo uvijek stresan posao koji, kao niti svi drugi poslovi i zanimanja, nije “cijepljen” od nezdravih međuljudskih odnosa, podmetanja, koristoljublja, često nažalost i na štetu pacijenata. No Dvořáková spisateljski vješto umanjuje tu hladnu medicinsku autentičnost okrećući se emocionalnom doživljaju koji je na trenutke vrlo neugodan i potresan, no zahvaljujući glasu posve grješnog i samog vrlo neugodnog dr. Grábla, nezaboravan i protkan, uvijek ću spomenuti, tipično češkim humorom. Sarkastičnim, oporim i nezamjenjivo duhovitim. Onim kojim je glavni junak u jednom trenutku sposoban priznati da mu se čini da mu je alkohol jedino što mu je potrebno u životu. “Isključiti sve oko sebe, razrezati petlju beskonačnoga filma života, gdje u prošlosti leži golemi teret, koji ću do kraja vući za sobom.”

I na kraju, teško je ne zapitati se je li naše, tipično ljudsko ponašanje, uistinu tako grozno kako ga Dvořáková opisuje, ili je tek riječ o spisateljskoj opsjeni koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje? Tko smo mi kad nismo u očima drugih?

Naziv djela: “Sveta Rita”

Ime autora: Tommy Wieringa

Naziv izvornika: “De heilige Rita”

S nizozemskog prevela: Romana Perečinec

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Ovdje je sigurno”, rekao je samom sebi. “Mirišem kozju krv, vidim zvijezde. Ne bojim se.“

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

Pastirsko drvo koje raste u pustinji Kalahari, u vrućoj klimi južne Afrike, relativno je maleno stablo s jedva deset metara visine, no ima jedan od najdubljih korijenskih sustava na svijetu koji se pruža čak do sedamdeset metara u dubinu zemlje. Svoj pravi život vodi tajno, čvrsto se držeći tla iz kojeg je poteklo, odolijevajući promjenama i olujama koje bi pokolebale druge pripadnike njegove vrste; možda ih slomile, čak istrgnule iz tla u kojem se osjećaju zaštićenima. Pastirsko drvo, međutim, ostaje čvrsto. Uvenut će duboko ukorijenjeno na mjestu na kojem je rođeno. Isto je i sa junacima romana “Sveta Rita“, nizozemskog pisca Tommyja Wieringe. Pod budnim okom ove svetice zaštitnice beznadnih slučajeva (iako nitko zapravo ne želi priznati da je beznadan) stanovnici Mariënveena, malog mjesta u blizini njemačko-nizozemske granice, žive život svojih predaka, slijede davno utisnute stope i puštaju vrli novi svijet da se kreće po rubovima mikrokozmosa koji su godinama stvarali.

“Postojao je pola stoljeća u životu svoga oca, dulje od bilo kojeg mladunca u životinjskom carstvu; toliko su jako srasli da će to prije biti presvlačenje kože nego sudbonosan oproštaj.“

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

Jednom davno, u polje u blizini farme Bunderweg srušio se poljoprivredni zrakoplov. Lagani, nespremni zaprašivač usjeva upregnuo je mladi Rus Anton Rubin u potrazi za boljim životom, pa iz ruskih stepa nesretnim spletom okolnosti prisilno sletio tik uz farmu Krüzenovih, Aloisea i žene mu Alice koji su se s trogodišnjim sinom Paulom vrtjeli u vrzinom kolu učmale svakodnevice i života o kakvom su sanjali. Barem neki od njih. Barem Alice koja je teško ozlijeđenog ruskog pilota njegovala sve dok isti nije napustio farmu sa sjevernim suncem za leđima i Paulovom majkom u zagrljaju. Četrdeset godina poslije, na istoj staroj saksonskoj farmi, Paul Krüzen bavi se prodajom militarija i njeguje bolesnog oca Aloisea. “Jadnog Aloisa Krüzena, koji će ostatak svog života pokušavati sagledati razmjere gubitka, čovjek koji mjeri udaljenost do nestalih zvijezda.” Aloise koji ima ranu na nozi koja ne želi zacijeliti kao što ništa ne zacjeljuje u mjestu gdje možete vidjeti vuka, ali gdje nema bankomata. Paulov najbolji prijatelj je njegov vršnjak Hedwiges Geerdink, četrdesetdevetogodišnji osamljenik, jedan od onih nesretnika koji se sa životom oprostio vjerojatno od trenutka kad ga je udahnuo. Vodeći trgovinu naslijeđenu od majke, koja ju je opet naslijedila od svoje majke, Hedwiges je život posložio na police s mješovitom robom, negdje između staklenki marke Hak čiji bi poklopac fino kliknuo kad ga odvrneš i keksa od punog zrna San Francisco. Siroti Hedwiges kojega su nesmotrenost i gotovo dječji prkos doveli do tragičnog kraja. U sukobu želje biti netko drugi i silnog straha od promjene, postao je kolateralnom žrtvom tuđe pohlepe za novcem i vlastitog odustajanja od života kakvim je možda mogao živjeti. A nakon Rusa, u Mariënveen su došli i Kinezi koji su se korijenili plitko, nomadi koji će prerezati spone kad za to dođe vrijeme, a dotad onima ukorijenjenima i zaboravljenima u lokalnom restoranu Shu Dynasty posluživati bami goreng i mihun piletinu s bocom Grolscha. “Nije bilo važno što naručuješ, samo da piše “specijalitet kuće”, jer onda bi dobio više.” Nadu beznadnima, posebice Paulu, katkad pružaju i prostitutke u javnoj kući odmah preko granice koju vodi Laurens Steggink, Paulov i Hedwigesov bivši školski kolega. Jedna od njih je i Rita, Paulova omiljena priležnica, kurva i svetica – klišej koji ne tone u klišej, jer se Wieringa u svom romanu i usredotočuje na one beznadne slučajeve, one koji čeznu za utjehom i (lažnom) nadom koju im Rita očito nudi. Ona sama u romanu se rijetko pojavljuje, poput kakve opsjene, nikako kao deus ex machina, jer ne donosi odgovore. Ona je tek vizija iz snova, onakvih kakve sanjaju gubitnici u ovom romanu: impotentni, usamljeni muškarci.

“Pomislio je na lipu iza svoje spavaće sobe, starog diva koji je jednako odolijevao svim godišnjim dobima. Bilo je važno imati u svojoj blizini stablo prema kojem imaš neki odnos; uskoro će i ljudi imati životni vijek stabala, ali ne i mudrost njihove šutljivosti.”

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

“Sveta Rita” oda je svima onima koji ostaju dok se svijet oko njih nepovratno mijenja. Onima koji odbijaju biti dijelom promjene, iako svjesni kako za takve život nema milosti. Preduboko korijenje njihov je uteg u svanuću novog doba, njihova osamljenost sa strahom gleda plave zaslone pametnih telefona – “bolesni i umirući pokazivali su jednako veliko zanimanje za svoje smartphone kao i zdravi; nitko nije čitao novine ili knjige“; čudi se praznom i sterilnom krajoliku, bez životinja, samo sa seoskim imanjima s narančastim crjepovima nalik onim kućicama zarobljenima u snježnim staklenim kuglama. Melankolično i bez nepotrebnog sentimenta, Wieringovo štivo je proganjajuća skica puna ljubavi za svijet koji nestaje, manifest neminovnosti sudbine i odavanje počasti pojedincu kao ishodišnoj i završnoj točki. Jer sve mora imati svoj tijek. U životu životinja, u njegovom vlastitom.

“Paul upija sliku kamenja i vidi život na zemlji pred sobom, bez sebe u njemu. Zemlja postaje hladna i negostoljubiva, svjetlo je hladno poput prozorskog stakla. Oluje plave poput tinte haraju polarnom pustinjom. A zima traje tisuću godina, deset tisuća godina i kad hladnoća napokon popusti, on stoji na srebrnom jutru u kojem sve škripi i bljeska, u kojem kapi postaju curak, a curak potok.“

(“Sveta Rita”, Tommy Wieringa)

Naziv djela: “Carrie”

Ime autora: Stephen King

Naziv izvornika: “Carrie”

S engleskog prevela: Marija Ott Franolić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Lumen izdavaštvo d.o.o.

“Bog joj je okrenuo leđa, a zašto i ne bi? Ova je strahota jednako Njegovo djelo kao i njezino.”

(“Carrie”, Stephen King)

Stephen King je nedvojbeno jedan od onih pisaca koje ne možete polovično voljeti. Naime, u većini je slučajeva odnos čitatelja prema (ne)okrunjenom kralju horora prilično isključiv – ili se uživa u njegovom pisanju ili ga se zaobilazi u širokom luku.
Autorica ovih redaka dugi je niz godina u ovom prvom “klubu”, a sve je davne devedesete započelo s jednim posjetom knjižnici i romanom o kojem će ovdje biti riječ. A koji se, posve slučajno, ispostavio i prvim izdanim Kingovim romanom (za prethodna tri, naime, tad nije uspio pronaći izdavača, no i Rage i The Long Walk i Blaze u kasnijim će godinama pronaći svoj put do čitatelja) i prvim Kingovim s kojim se moja malenkost susrela.

Ponovno pročitana nakon ravno trideset i dvije godine, “Carrie” je na mene ostavila potpuno jednak dojam. Koristeći jedan od glavnih aduta Kingovih romana, onaj iz kojeg najčešće i izvire najveća jeza – koketiranje sa stravom na granici mogućeg – “Carrie” je ispreplela telekinezu, još uvijek zagonetan i znanstveno nepotvrđen parapsihološki fenomen kod kojeg osoba posjeduje sposobnost pokretanja ili utjecanja na objekte snagom uma ili drugim netjelesnim načinom, i sve traume tinejdžerske neprilagođenosti, što je kombinacija koja je, u konačnici, rezultirala apokaliptičnim krajem.

Carrietta “Carrie” White neugledna je šesnaestogodišnjakinja koja živi s majkom Margaret, religijskim fanatikom čija opsjednutost grijehom klizi u posvemašnje ludilo i u grubo zlostavljanje kćeri jedinice. Okrutna Margaret White, naime, na svaki način nastoji nesigurnu tinejdžericu izolirati od iskušenja vanjskog svijeta – zatvaranjem u tzv. izbu u kojoj je djevojka prisiljena u mraku, bez hrane i vode, satima i danima moliti Boga za oprost; svakodnevnim zabranama i prijetnjama ognjem paklenim. Margaret White nesumnjivo je vrlo uporna u pokušajima da kći izolira od ostatka svijeta, no njezini motivi sve su zlokobniji kako radnja odmiče. Pokušava li rastrojena gospođa White skriti Carrie od svijeta ili svijet od Carrie?

Događaj u školskoj svlačionici u kojem Carrie pod tušem dobije prvu mjesečnicu o kojoj joj nikad nitko nije govorio te surovo izrugivanje školskih vršnjakinja koje ju, ponižavajuće golu i uprljanu krvlju, gađaju higijenskim ulošcima, pokrenuo je “tajmer” koji je od tog trenutka polako, ali sigurno započeo odbrojavanje vremena do neminovne katastrofe. Grižnja savjesti jedne od sudionica nemilog događaja, Susan “Sue” Snell, rezultira djevojčinom zamišlju da njezin dečko Thomas pozove Carrie na Proljetni bal Srednje škole Ewen ne bi li Sue na takav način umanjila osjećaj krivnje koji je imala prema nesretnoj djevojci.
Netko je drugi, međutim, imao drukčije planove za Carrie White, pa će se njezino javno sramoćenje na izboru za kraljicu bala ispostaviti najlošijom idejom ikada.

“Sve ju je to zastrašilo, ali nije odustala. Jer, da je poželjela, mogli su zbog nje svi završiti vrišteći na ulici. Prevrnule bi se lutke iz izloga, pala rasvjetna tijela, bale tkanine poletjele bi zrakom odmotavajući se u trakama. Kao Samson u hramu, mogla bi ih potpuno uništiti samo da je to htjela.”

(“Carrie”, Stephen King)

“Carrie” je roman sa specifičnom pričom, i onom između korica i onom koja je prethodila njezinom objavljivanju. Naime, nakon što je napisao grubi tekst “Carrie”, Stephen King bacio ga je u smeće, nezadovoljan napisanim, a samo zahvaljujući upornosti njegove žene Tabithe, isti je pronašao put iz bespuća otpada do dugog niza izdavačke povijesti. Unatoč određenim slabostima (primjerice, klasični Kingov narativ u trećem licu pomiješan s isječcima iz različitih izvora podataka o Carrie White i tragediji koja se dogodila: novinskih izvješća, autobiografija preživjelih, policijskih zapisnika i sl., oblik je koji ne funkcionira u cijelosti, pa time postaje najsporijim dijelom romana), “Carrie” je dobra priča, a glavna junakinja – neprilagođena djevojka s moćima čija snaga nadilazi ovaj svijet – u svojoj je biti svojevrsni arhetip kojem će se Stephen King tijekom spisateljske karijere nerijetko vraćati.

Svojedobno priznavši kako se nikad nije uspio emocionalno povezati s likom Carrie White, Stephen King opisao je ovaj roman kao “kolač koji je ispekao početnik – dovoljno ukusan, no pomalo grudvast i zagoren pri dnu”. Mogli bismo se složiti kako je to bila prilično poštena procjena za roman prvijenac, a “Carrie” je, nakon gotovo pola stoljeća od svog prvog izdanja i brojnih sjajnih Kingovih djela koja su uslijedila, uspjela zadržati svoju titulu.
Ostala je polazna točka jednog posebnog stvaralaštva (koje se vjerojatno upravo zbog toga ili voli ili ne voli), ona iz koje se rodila namjera pisati o stvarima koje se u jednakoj mjeri bave izopačenim, čudnim i posve ljudskim. A spojiti sve to, priznat ćete, već je samo po sebi umjetnost.

“Vrijeme je prolazilo. Nije važno. Macbeth je ubio san, a Carrie je ubila vrijeme.”

(“Carrie”, Stephen King)

Naziv djela: “64”

Ime autora: Tena Štivičić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“..kad shvatiš da ne možeš, svedeš se na najrudimentarniju verziju sebe. Cijeli život, pubertet, hormoni, menstruacije, menopauza, kako smo sastavljene, naši organi, naš oblik, sve je u službi te jedne funkcije, bez obzira na sve naše suvremene, progresivne ideje, i kad to ne možeš, tu osnovnu stvar, to je poraz tako apsolutan da ne znaš na koji način da se iz njega trgneš.”

(“64”, Tena Štivičić)

Naše se društvo svojim shvaćanjima i trendovima silno trudi okrenuti ka Zapadu, i to mu nerijetko polazi za rukom. Vrlo mu učinkovito, naime, okreće leđa. Pod krinkom očuvanja tradicionalnih vrijednosti (protiv kojih, da se razumijemo, autorica ovih redaka nema apsolutno ništa, baš naprotiv) svakodnevno nam se serviraju stereotipi i predrasude, pa ispada kako biti “svoga tela gospodar” u 21.stoljeću nikad nije bilo teže. Istospolni brakovi, posvajanje djece, sloboda od seksualnog nasilja, reproduktivna prava kojima pripadaju i prava svih parova i pojedinaca da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i vremenu rađanja svoje djece, postaju kušnjom vrlog novog svijeta.

Nažalost, u stvarnosti s kojom trenutno imamo posla, “liberalno” društvo s početka priče ženama navija biološki sat. Mjeri njihovu ostvarenost brojem djece koje su donijele na svijet te društveno uvjetuje biološko-hormonsku potrebu, na takav način (ne)posredno utječući na proces donošenja odluka koje bi trebale biti duboko osobne.

Nemogućnost začeća poseban je limb reproduktivnog uzništva u koje se stavlja žena 21. stoljeća. Pretvara ju u “robu s greškom” i lomi pod maljem okamenjenih shvaćanja okoline, posebice one manje, zatvarajući krug u kojem vrijeme očito ide unatrag.
Umjetno potpomognuta oplodnja stoga je izravan udarac ćudljivoj biologiji, dokaz kako je moguće intervenirati u nešto što se u prošlosti smatralo određenim i nepromjenjivim. Dokaz kako je imanje djece odluka ovisna o okolnostima i mogućnostima svakog ponaosob te kako ne može i ne smije biti gurana u nikakve kalupe.

Hrvatska dramatičarka sa englesko – škotskom adresom Tena Štivičić svojim nas je novim književnim uratkom kratko i oštro nazvanim “64”, još jednom podsjetila kako su neki stereotipi preduboko ukorijenjeni i kao takvi često mogu postati “jabukom razdora” bračne i obiteljske zajednice.

Ova drama, koja je u travnju prošle godine praizvedena u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Alise Stojanović, govori o mladom bračnom paru Evi i Danijelu koji shvate kako ne mogu imati dijete prirodnim putem te se odlučuju upustiti u proces medicinski potpomognute oplodnje. Jednim dijelom inspiriran autoričinim osobnim iskustvom IVF-a, “64” otvara niz emotivnih, moralnih i egzistencijalnih pitanja i dvojbi, počevši od onih koji se pojavljuju u mikrokozmosu partnerske veze i obiteljskih odnosa pa sve do sukobljavanja s rigidnošću društva zadojenog predrasudama. Eva i Danijel žele dijete, žele postati dijelom lanca ljudskog opstanka, žele nukleus kojemu će gravitirati, no neprestano klize u koliziju težnje za sigurnošću i testiranja granica, napose vlastitih.

“Jesam li ja bolesna? Ja se osjećam kao neka nepovratno pokvarena, slomljena, bolesna osoba. Kao da hodam svijetom s nepopravljivim kvarom u samom središtu tijela.”

(“64”, Tena Štivičić)

Balast nedovoljne plodnosti i postupak potpomognute oplodnje stavlja Evin i Danijelov brak na kušnju; seciraju se osjećaji, propusti i očekivanja, jer se u Petrijevim zdjelicama ne odvija tek puka fizička fuzija genetskog materijala. U njih se polaže čitav dosadašnji život, navike i strahovi. 64 injekcije. 64 uboda u samo jednoj rundi terapije. A može ih biti i pet, šest, devet. Toliko je potrebno “nesalomljivoj želji da produljimo vrstu”. Želji koja prijeti pucanjem kroz iskušenja spolnih uloga, pritisak patrijarhata i alfa mužjaštva te promatranje žene primarno kroz ostvareno majčinstvo.

Tena Štivičić u “64” pokazuje koliko je zapravo teško prepoznati pravo vrijeme za roditeljstvo, odnosno odgovoriti na pitanje jesmo li uopće spremni i sposobni biti roditeljima te što se događa kad nam u tom složenom procesu zatreba pomoć. Liječnička, obiteljska, prijateljska. Pomoć ljudi bez kojih bi putovanje ka željenom cilju bilo gotovo nepodnošljivo teško.
Eva i Danijel teret svojih dvojbi pokušavaju podijeliti s bliskim im osobama, no koliko god im one nastojale pomoći, Štivičić nam sa svakim ispisanim retkom pokazuje da je opisano iskustvo u svojoj biti uvijek usamljenički put. Nada, strah od poraza, strah od vlastitog tijela koje će te možda iznevjeriti, nelagoda pred društvom koje upire prstom – sve je to posve osobno i nema te podrške koja bi mogla otkloniti činjenicu da svaka od 64 injekcije možda ubada trbuh, ali bol tog uboda osjeća srce.

“Ako dobijemo dijete, možda postanemo bolji ljudi. Možda zajedno, možda svatko za sebe”, zaključuje Eva na samome kraju, sluteći kako sreća rijetko ima lice kakvo smo zamišljali, no upornost u pokušajima da ju ostvarimo unatoč svemu, već je pobjeda.