Autor: Write Owl

Naziv djela: “Pristanak”

Ime autora: Vanessa Springora

Naziv izvornika: “Le consentement”

S francuskoga prevela: Tonka Baričević

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.

“Čitav život imat ću četrnaest godina. Tako je zapisano.”

(„Pristanak“, Vanessa Springora)

Psihička trauma najstrašnija je. Onaj kojeg zadesi često nalikuje na kuću čiji su prozorski kapci zatvoreni, rolete čvrsto navučene, kapija zakračunata, a sa zidova joj se postupno guli boja, s vremenom otkrivajući sve veće dijelove građevnog materijala, golu ciglu koja je nekoć tako čvrsto držala sve na okupu. I temelji joj pucaju. Isprva je to tanka, gotovo neprimjetna pukotina, da bi poslije postala zastrašujućom brazdom koja podriva noseće zidove. Kuća propada, nestaje, a nitko ne primjećuje dok oštećenja ne postanu prevelika. Tada nerijetko moramo graditi iznova. A to je uvijek teže od rušenja.

Vanessi Springori, priznatoj francuskoj urednici, redateljici i spisateljici, danas je pedeset i jedna godina. Ima supruga i sina, smatra se sretnom. U četrdeset i osmoj objavila je svoju prvu knjigu pod nazivom “Pristanak” u kojoj je zaključala traumu, ukrotila snove ispunjene “ubojstvom i osvetom“, uhvatila “lovca u vlastitu zamku“. Lovac se zvao Gabriel Matzneff, jedan je od najpoznatijih francuskih pisaca i bilo mu je pedeset godina kada je stupio u intimnu vezu s tada četrnaestogodišnjom Vanessom Springorom. Manipulativan, proračunat i slatkorječiv, Matzneff (ili kako ga Springora u knjizi imenuje – G.M.) svoju mladu štićenicu snubi promišljeno, gleda je “očima nevina janjeta” vođen vučjim nagonima. On je “moderna verzija portreta Doriana Graya, njegovo je djelo kao spremište svih njegovih mana, koje mu omogućuje da se vrati u život preporođen, nevin, spokojan i čist.” Njegov je intelekt i kozmopolitski duh na mladu Vanessu djelovao gotovo afrodizijački, on je njezin davno izgubljeni otac, muškarac među dječacima, onaj koji je iza neugledne djevojačke vanjštine vidio istinsku ljepotu i putenost; epistolarni izljevi ljubavi dovoljni su da, u sjeni seksualnom revolucijom preokrenutog poimanja seksualnog morala, čak i Vanessina majka prihvati ovu po svim normama neprihvatljivu i neravnopravnu vezu. Štoviše, blagoslivlja ju gotovo svodničkim žarom, jer je, promišlja Vanessa Springora, Matzneff “možda nesvjesno i za nju idealna zamjenska očinska figura, otac kojeg joj nije mogla dati.”

“Nasprema njemu, piscu i intelektualcu, moj je rječnik vrlo siromašan. Nisu mi poznati pojmovi ni “maligni narcis” ni “seksualni predator”. Ne znam da je on osoba koju nije briga ni za kog drugog. Još uvijek mislim da je nasilje samo fizičko. A G. barata riječima kao mačem. Jednostavnom formulacijom može mi zadati udarac i dokrajčiti me. Nemoguće je da se borimo istim oružjem.”

(“Pristanak”, Vanessa Springora)

Pored mučnih, skandaloznih opisa svojih intimnih susreta s ostarjelim ljubavnikom (čudna mješavina gađenja i osude vam se kovitla utrobom), Vanessa Springora dotiče se mnogih, danas diskutabilnih, shvaćanja tadašnjeg vremena. Gorespomenuta seksualna revolucija velikodušno je ponudila slobodan izbor i prakticiranje seksualnosti bez straha od osude društva; više nitko ne osuđuje seks, već se prstom upire u one koji osuđuju i žele nametnuti pravila ponašanja. Seks s maloljetnicima; poput Matzneffovih jezivih orgija s dječacima od osam do dvanaest godina na Filipinima, u kojima on ne vidi ništa loše; naprotiv, predstavlja to kao da mu se oni, u najmanju ruku, u zanosu i želji sami nude (u čemu možda ima i trunke istine, ako se uzme u obzir tamošnje siromaštvo i prostitucija, no to ne amnestira Matzneffa da bude prokazan kao seksualni predator najgore vrste); gorljiva obrana sloboda seksualnog užitka svih tijela i maloljetnička seksualnost, gornju su granicu apsurda dosegli krajem 1970-tih kada su brojni ugledni pisci (na Matzneffovu inicijativu) potpisali otvoreno pismo u korist dekriminalizacije seksualnih odnosa između maloljetnika i odraslih, pod naslovom “O jednom suđenju“. Ispod njega su stajala slavna imena poput Rolanda Barthesa, Jean-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir…, pa se tako ozvaničila društvena anomalija koja se skrila iza paravana seksualnih sloboda i u koju su se uvukli Matzneff i oni slični njemu (Sartre i de Beauvoir, primjerice, svojim su se načinom života – Sartre sa sklonošću ka djevicama i njegova partnerica, otvorena biseksualka Simone de Beauvoir koja mu ih je dovodila, ali i sama posljednjih desetljeća života živjela s četrdeset godina mlađom ljubavnicom koju je na kraju i posvojila; kad su se upoznale Simone je bilo pedeset i sedam, a Sylvie le Bon sedamnaest godina – potpuno uklapali u “revolucionarnu” sliku tadašnjeg društva).

Nakon što je objavljen, “Pristanak” je digao mnogo prašine. Danas osamdesettrogodišnji Gabriel Matzneff i dalje poriče bilo kakvu prisilu, ustrajući na “ljepoti ljubavi” koju je dijelio s Vanessom, dok je “mala V.” danas dovoljno odrasla da bi smogla snage uprijeti prstom u ono što je odavno trebalo nazvati pravim imenom – sustavnim seksualnim zlostavljanjem, najokrutnijom pedofilijom koju ne umanjuje nikakav pristanak, jer ga niti ne može biti. Zreli pristanak događa se između onih koji su ga sposobni pojmiti, čiji je omjer snaga u odnosu ravnopravan; ljubav ne obogaljuje, ne izaziva osjećaj krivnje, ne uvlači sodomiju u školske klupe, ne obećava djevojčicama ispunjenje snova koje još nisu niti sanjale. Otvorena istraga o silovanju neće, nažalost, mnogo promijeniti za ostarjelog Matzneffa koji je u crne Moleskineove bilježnice zapisivao susrete s trinaestogodišnjakinjama i osmogodišnjacima pa ih pretvarao u književna djela ovjenčavana nagradama; koji je najmračnijem dijelu ljudske požude pridavao epitet uzvišenosti i koji se i danas nada da će ga njegovi romani nadživjeti u onom veličanstvenom smislu o kakvom mašta svaki književnik. Društvo je predugo opravdavalo i toleriralo Matzneffovu čudovišnost i šteta je počinjena. No budućnost se može mijenjati – lovac je možda zatočen u knjigu kao opomena, konačno razrješenje za jednu nesretnu djevojčicu, i Springora se, unatoč silnoj hrabrosti koju je morala skupiti da bi objavila knjigu, za to pobrinula, no lov još uvijek traje.

Još uvijek traje. I nijedna revolucija ne smije spriječiti njegovo zaustavljanje.

Jer svaka revolucija na kraju (po)jede svoju djecu, zar ne?

Naziv djela: “Govori koji su promijenili svijet”

Ime autora: Simon Sebag Montefiore

Naziv izvornika: “Voices Of History: Speeches that Changed the World”

S engleskog prevela: Marija Perišić

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

Godina izdanja: 2023.

“Nada mnom neće trijumfirati.“

(Kleopatra, 30.g.pr.Kr., najkraći i najjasniji govor uvršten u Montefioreovu antologiju; Kleopatrin odgovor Oktavijanu nakon njezinog poraza u građanskom ratu 30.g.pr.Kr., u kojem prkosno izjavljuje kako ne samo da neće biti izložena u rimskom trijumfu, nego i neće biti pobijeđena kao žena)

U početku bijaše riječ. Na početku svega; svijeta, rata, mira i njihovog kraja. Njezina je moć neosporiva – dovoljno puta izgovorena, laž pretvara u istinu, siječe jače od mača, vodi na vješala i ustoličuje na prijestolja. Jednom izrečena, sposobna je biti pokretačem neslućenih promjena, političkih, ekonomskih, kulturoloških, i onih najvažnijih, na koje je ujedno i najizazovnije utjecati – promjena u ljudskoj svijesti, kolektivnoj savjesti koja se kroz stoljeća pokazala najtežim bremenom za nositi.

Dopustite malu digresiju prije nego što nastavim s temom; osobno se nikada nisam smatrala naročitim govornikom, ne zbog toga što možda ne bih imala što za reći, već zato što mi je istupanje pred većim brojem ljudi (masama bi ovdje ipak bila preambiciozna riječ), nekako uvijek predstavljalo posebno opterećenje – istodobno suvislo i obrazloženo dotaknuti više umova i srca, zadržati erudiciju na visini i ne upasti u zamku treme i nesigurnosti te tako oslabiti temelje argumenata koji su tako čvrsto stajali u tišini mog uma. Tako da se, iako me oni koji me poznaju vole nazivati elokventnom, radije držim unutarnjih monologa koje onda obrazlažem na papiru, u nadi kako i u pisanoj riječi leži jednak potencijal promjene i oštrine, čak i kad ju ne prate glasni odjeci propovjedaonica, dvorana, parlamenata ili zaglušujuće tutnjanje revolucija i ratova. Ili sam barem tako mislila dok nisam iščitala i posljednju stranicu “Govora koji su promijenili svijet” Simona Sebaga Montefiorea, britanskog povjesničara, televizijskog voditelja i autora popularnih povijesnih knjiga i romana (odmah spominjem njegove izvrsne “Romanove 1613.-1918.“, nevjerojatnu priču o usponima i padovima dvadeset careva i carica ove famozne dinastije, op.a.), koji su me gotovo potpuno uspjeli izvući iz moje dugogodišnje zablude. Jer doista, bi li nam se utroba jednako zgrčila da je tog 16. listopada 1952. paranojom opterećen ostarjeli diktator Josif Staljin na arku papira zapisao početne riječi svog posljednjeg govora na sjednici Centralnog komiteta – „Treba nam svježa krv“, i u kojem je, i dalje vjerujući kako je krvoproliće jedini učinkovit način za upravljanje carstvom, na smrt osudio dvojicu najvjernijih suradnika Molotova i Mikojana?
Bi li “mali židovski dječak iz gradića u Karpatima” koji je 1944. preživio užase koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau i kao Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir i autor romana “Noć”, jednog od najznačajnijih književnih djela posvećenih holokaustu, jednako snažno podsjetio na ovaj sumrak ljudskosti i ravnodušnost prema tuđoj patnji kao jedno od najvećih zala i zamki čovječnosti, da ga je umjesto izgovorenog te 1999., u Bijeloj kući ispred predsjednika Billa Clintona, ostavio u tišini kakvog zbornika, manifesta?

“Tamo, iza crnih vrata Auschwitza, najtragičniji od svih zatvorenika bili su, kako su ih zvali, Muselmänneri. Umotani u potrgane deke, sjedili bi ili ležali na podu, tupa pogleda zagledani u prazno, nesvjesni tko su i gdje su – neznanci svojoj okolini. Više nisu osjećali bol, glad, žeđ. Nisu osjećali strah. Nisu osjećali ništa. Bili su mrtvi i nisu to znali.
Ukorijenjeni u našoj tradiciji, neki od nas tada su smatrali da nije najgore kad te napusti ljudski rod. Osjećali smo da je gore kad te Bog napusti nego kad te Bog kazni. Bolje i nepravedan nego ravnodušan Bog.“

(Elie Wiesel, govor „Opasnosti ravnodušnosti“, 12. travnja 1939.)

Kako bismo osjetili istinski strah i opomenu za sve buduće naraštaje kad na starim snimkama ne bismo začuli zastrašujuće klicanje tisuća grla koja 1939. s Adolfom Hitlerom slave pobjedu tame koja će uslijediti; “Istrebljenje židovske rase u Europi” ?

Mnogo je govora koje je vrijedno čuti ili ih se prisjetiti. Sve ih je Montefiore objedinio u ovoj knjizi podijelivši ih po motivima i porivima na poglavlja, ovisno jesu li izrekli proroci, ratni huškači, revolucionari, mirotvorci ili sanjari; jesu li bili odraz terora, moći, slobode ili čestitosti; ili su pak predstavljali protivljenje, upozorenje, oproštaj. Svi do jednog stoje kao podsjetnici kako je upravo riječ ona koja čovjeku dolazi glave ili mu je ostavlja na ramenima; razna oružja tek su puka sredstva, nijemi predmeti koji ionako ne prepoznaju žrtvu dok ju govornik ne imenuje. Svaki su metak, mač, granata ispaljeni mnogo prije nego što je potekla krv; revolucije su započinjale za govornicama u središtima trgova, konferencijskim dvoranama; prihvaćanje ili pogromi riječima su prvo usađeni u um. Vizije su podijeljene kad su izgovorene.

Kako i sam Montefiore utvrđuje, riječi su važne. Poštujte ih – i one koji se njima (za) dobro služe.

“Ne znam što će se sad dogoditi. Pred nama su teški dani. Ali ništa mi od toga sad nije važno. Jer bio sam na vrhu planine. I nije me briga. Kao i svi drugi, i ja bih volio imati dug život. Dugovječnost ima svoj smisao. Ali sad se ne brinem zbog toga. Samo želim provoditi Božju volju. A on mi je dopustio da se popnem na planinu.I pogledao sam s njezina vrha.

I vidio sam Obećanu zemlju.“

(Martin Luther King Jr., „Vidio sam Obećanu zemlju“, 3. travnja 1968. – govor održan dan prije Lutherove smrti; sutradan je ubijen ispred svoje sobe na balkonu motela „Lorraine“)

Naziv djela: “Čudakinja”

Ime autora: Moa Romanova

Naziv izvornika: “Alltid fucka upp”

Sa švedskog prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: V.B.Z.

“Imam osjećaj da sam ovim stripom skinula hlače i sad to više nitko ne može učiniti umjesto mene. Zapravo, sad više nitko ne može ništa drugo nego smijati se“.

(Moa Romanova o “Čudakinji”)

Čudakinju” sam pročitala tri puta. Prvi sam je put odložila opterećena upitnicima, naizgled nefluidnom pričom, grotesknim crtežima. Goblin Girl (engleski prijevod “Čudakinje”, op.a.) bila mi je upravo to – neprivlačno, strano biće zapleteno u gotovo nadrealno bivanje, njezina otuđenost i tjeskoba stvarali su u meni osjećaj nelagode; nebrojeno sam se puta uhvatila kako se mrštim gledajući ilustracije mlade švedske autorice Moe Romanove.

Drugo je čitanje počelo kao pružanje druge prilike, popunjavanje praznina koje su se otvorile prvim iščitavanjem. Tu smo se negdje, na pola puta, pronašle Goblin Girl i moja malenkost. Pogledala sam je malo bolje, zastala sam pored svake ilustracije na kojoj je mlada žena, umjetnica u svojim dvadesetima, grcala u valovima paničnih napadaja; uvidjela sam kako su njezin groteskni prikaz, njezine čudnovate (dis)proporcije savršen portret duše u jednom trenutku njezina postojanja. Potpuno nesavršenog postojanja; pasivnog, nemoćnog oduprijeti se iracionalnim strahovima, vječito u fight or flight stupnju pripravnosti. Razumjela sam kako je vrijeme da trećim čitanjem čestitam Moi Romanovoj na tako hrabroj, gotovo nadrealnoj autobiografskoj ispovijesti, onoj u kojoj se slovom i crtežom suočava sa svijetom, progovara o vlastitom psihičkom zdravlju zatočenom u začaranom krugu besciljnog životarenja, odlazaka na partyje uronjene u eksperimentiranje s drogama, ali i o vrlo neočekivanom načinu na koji joj je bizarna Tinder afera sa ostarjelom, trideset godina starijom, televizijskom zvijezdom pomogla izaći iz crne rupe tjeskobe i depresije.

Sve je vrlo detaljno i sirovo u “Čudakinji”, njezina ispovijedna narav ne prikazuje Mou Romanovu u najboljem svjetlu. Autorica ilustrira samu sebe u potpunom rasulu, otuđenosti, nemogućnosti biti prisutnom u stvarnosti, sadašnjem trenutku. Jedan od primjera sve golemosti njezine distance pokazuje i oduzimanje ljudskog lika vlastitoj majci; ona je, naime, prikazana kao jedan od Moomina (glavni junaci u seriji knjiga i komičnog stripa finsko – švedske književnice i ilustratorice Tove Jansson, op.a.). Brojni su takvi primjeri u ovom grafičkom romanu, na prvi pogled iznimno neprivlačnim, gotovo odbojnim, no sa svakim čitanjem sve zaslužnijim dobitnikom Eisnerove nagrade (stripovskog pandana Oscaru koji se od 1988. dodjeljuje na jednoj od najvažnijih konferencija stripa, onoj u San Diegu) za najbolji strip preveden na engleski jezik 2021. godine.

“Čudakinja” je nesumnjivo vrlo specifična; upravo je taj negativan, samokritičan pristup trenutku vlastitog života, istodobno protkan crticama humora, ali i gnušajućim detaljima (primjerice, u jednom trenutku Moa i njezini prijatelji na rave partyju ismijavaju undercover policajca, a već u idućem mokre u prljavoj uličici — Moa trijezna s napadom panike, dok se prijatelji drogiraju pored nje) onaj zbog kojeg ćemo ovo djelo nakon pomnijeg čitanja gledati posve drugim očima.

Možda je dovoljno znati kako je naziv švedskog izvornika “Alltid fucka upp”, (doslovno “Uvijek sjebem”), pa da naslutimo kolika je hrabrost potrebna otvoriti se na ovakav način; svoj život, posrnuća i slabosti izložiti očima nepoznatih. Moa Romanova je u tome uspjela, bez uljepšavanja i kompliciranja.
Samo je bila iskrena. Ponajprije prema sebi. A to je uvijek najteže.

“Uvjeravam se da se izlažem životu, a zapravo sam, ono, svjetski rekorder u izbjegavanju i distrakcijama.
Ali kad mi je užasno teško vidjeti razliku između onoga što mi se čini kao strašno ili neugodno jer sam ja luda i vidim opasnosti gdje ih nema, i to bih trebala nadvladati; i onoga što je strašno ili neugodno zato što i jest takvo i zato je sasvim u redu da to izbjegavam.”

(“Čudakinja”, Moa Romanova)

Naziv djela: “Penelopeja”

Ime autora: Margaret Atwood

Naziv izvornika: “The Penelopiad”

S engleskog preveo: Marko Maras

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Lumen izdavaštvo d.o.o.

“Što da žena radi kad se svijetom šire skandalozne glasine? Ako se brani, zvuči kao da je kriva. Zato sam čekala.”

(“Penelopeja”, Margaret Atwood)

Kao deklariranom pristaši tima “Kirka” i “Galatea” Madeline Miller ili pak “Arijadna” i “Elektra” Jennifer Saint, posve mi se logično nametnuo poriv za čitanjem “Penelopeje” Margaret Atwood, još jednog glasa antike usred vrlog novog svijeta 21. stoljeća. Iako u mnogim kritičkim osvrtima prikazivana kao klasični primjer feministički obojane postmodernističke obrade klasičnoga mita o Penelopi i Odiseju, s ciljem davanja glasa onima koji su ostali zapostavljeni i nijemi u originalnom djelu – “Odiseji”, “Penelopeja” Margaret Atwood ipak je mnogo više od toga. Kako autorica utvrđuje prije samog početka Penelopine “verzije” – “mitovi su sveopće i vječite priče u kojima se zrcali i oblikuje naš život – oni istražuju naše želje, strahove i čežnje te nam nude pripovijesti koje nas podsjećaju što znači biti čovjek.” I doista, mitovi i legende su oduvijek bili važan dio ljudske povijesti – pripovijesti o hrabrim, moćnim junacima koji spašavaju svijet dijelom su svačijeg djetinjstva, svatko se od nas u nekom trenutku prepustio snatrenju o posjedovanju sposobnosti zbog kojih će nalikovati nekome od drevnih heroja. Mitovi oblikuju našu svijest, utječu na nju mnogo značajnije i snažnije nego što smo možda toga svjesni; smatraju se vječnima i univerzalnima. No je li uistinu tako?

U većini se njih, naime, glorificiraju određeni junaci, dok mnogi, jednako važni, ostaju marginalizirani, ušutkani i zapostavljeni zbog svog spola, rase ili staleža. Tako su iz antičkih davnina progovarali silni Ahileji, Tezeji, Herakli, Perzeji i, u konačnici, Odiseji, dok je u ženskim redovima vladala tišina, potpuna nijemost s kojom su se mogle identificirati sve žene čiji se glas nije čuo kroz sva ta silna tisućljeća.
I upravo zato “Penelopeja” nije tek puki feministički manifest (počnimo samo od Atwoodičinog hotimičnog igranja s Penelopinim imenom u naslovu knjige – Odiseja postaje Penelopeja i već tu jasno daje do znanja kako se glavna riječ ovdje povjerava ženama); ona postavlja pitanje kako bi to povijest bila ispisana kada bi “Odiseju”, jedno od najvažnijih djela u pogledu utjecaja na razvoj zapadne civilizacije, čitali u prvom licu jednine ženskog roda. Što bi se dogodilo kada bi pripovjedač za promjenu bila Penelopa, vjerna Odisejeva družica, koja je svog ljubljenog, neustrašivog ratnika Odiseja strpljivo i šutljivo čekala svih tih silnih godina u kojima je on sa svojim suborcima plovio morima Antike, snubio božice, pokoravao nemani i neprijatelje i smišljao priče za svoju odanu suprugu? Bi li to promijenilo naše poimanje svijeta, oblikovalo nam stavove na drukčiji način?
Sve su ovo pitanja koja Margaret Atwood postavlja dok prepušta Penelopi da iz ženske perspektive ispripovijeda priču o vlastitom životu – ne odveć sretnom djetinjstvu i mladosti, dogovorenom braku s Odisejem i njegovom dugogodišnjem izbivanju tijekom Trojanskog rata i, u konačnici, muževljevom povratku u domovinu – ali i pripovjedački fokus naizmjenično prepušta još jednoj kliki snažnih ženskih likova, ovaj put dvostruko diskriminiranih, i po spolu i po staležu. Riječ je, naime, o dvanaest Penelopinih sluškinja, uključujući i slavnu Melantu, koje je Odisejev sin Telemah, po očevom povratku na Itaku i njegovoj izravnoj naredbi, okrutno pogubio objesivši ih jednu do druge lađarskim užetom, a sve kako bi ih kaznio zbog nevjernosti i nepoštivanja gospodareva doma, jer blagoglagoljivi im je Odisej zamjerio što su ih Penelopini prosci silovali bez njegova dopuštenja (kao da silovanje nije uvijek bez dopuštenja i kao da tijelo ne može biti jednako oskvrnuto u svim epohama, u svim civilizacijama, na svim dvorovima, sobama i mračnim ulicama!). I sama Atwood priznaje u uvodu, “te obješene sluškinje opsjedaju me oduvijek, a u Penelopeji opsjedaju Penelopu”, pa im na poseban, jedinstven način daruje glas kojim će ispraviti tri tisuće godina staru nepravdu, pokušavajući ujedno objasniti Penelopinu šutnju kojom je posredno dopustila smrt svojih sluškinja i koja i u podzemnom svijetu prati njezine bestjelesne korake u vječnost. Glasa ujedinjenog u grčki kor, one su napokon lišene statusa nemoćnih žrtvi, “onih bez imena, onih kojima su drugi prilijepili sramotu, onih na koje se pokazuje, koje se dira”, pa odlučno niječu i napadaju društveno licemjerje prozivajući Odiseja onako kako ga nitko nije prozivao – “Gospodine Nitko! Gospodine Bezimeni! Gospodine Iluzionistu! Gospodine Varalice, unuče lopova i lažova!”

Dvanaest djevojaka nepravedno lišenih života šalju Odiseja na suđenje 21. stoljeća da dokažu jednom za svagda kako nanesena im nepravda nije tek “feministička glupost bez ikakvih temelja” , i baš ovdje pripovijedanje Margaret Atwood dočekuje čitatelja onako kako nije očekivao. Na samom kraju, videosnimka sluškinja, sudac koji lista dokazni materijal – Odiseju, svjedokinja Palada Atena i dvanaest Erinija, božica osvete, koje sikću i laju na stropu sudnice, nanovo ispisuju stranice drevnih zapisa i dokazuju kako se povijest možda ne može promijeniti, no oku koje želi vidjeti i uhu koje je voljno čuti, može ponuditi drukčiju perspektivu koja, jednom otkrivena, više ne može biti zanijekana.

“Moj je prošli život imao mnogo teškoća, ali tko kaže da sljedeći neće biti gori? Čak i sa svojim ograničenim pristupom vidim da je svijet jednako opasan kao i u moje vrijeme, samo što bijeda i patnja vladaju u mnogo većim razmjerima. Što se tiče ljudske prirode, ona je jednako vulgarna.”

(“Penelopeja”, Margaret Atwood)

Naziv djela: “Rat je svugdje isti”

Ime autora: Slavenka Drakulić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Možda je moguće podnijeti manjak struje i vode, čak i jaku hladnoću i glad, ali nemoguće je predugo podnositi stanje beznađa.”

(“Rat je svugdje isti”, Slavenka Drakulić)

Rat je svugdje isti. U svakom se gazi, ubija, zatire. U svakome se mrzi, jer ništa tako dobro i učinkovito ne ujedini ljude kao mržnja. Nigdje se lakše ozvijeriti nego u ratu. Nigdje lakše susjeda s čijom su se djecom tvoja igrala, kojem si nosio kolače za slave ili bajrame ili Uskrse i koji su svi bili jednako ukusni (jer što kolač znade što se slavi, bitno je da se ima s kim podijeliti), ustrijeliti na kućnom pragu, možda mu pretući ženu, djecu, jer više se ne poznajete jednom kad rat upoznate. On izbriše sjećanja i umjesto njih posadi mržnju, uvjeri vas kako je najvažnije što ste po nacionalnosti, kojem se bogu klanjate, je li teži za nositi krst ili križ; uvjeri vas da sve od prije više ne vrijedi, jer ako je netko Srbin, Hrvat ili Musliman, on je manje čovjek; rat je svugdje isti, pucaj, kolji, pucaj još jednom, makar i mrtav leži, čovjek nenaoružan, jedino mu oružje što nije tvoje nacionalnosti, tvoje vjere, jer tvoj je Bog pravedniji i bolji i veći, nema u njegovom raju mjesta za drugačije. I djece se rat boji, pa i na njih krene, probode ih, spali ili dokrajči metkom u ružičastim pidžamama, pa još prišapne kako u sljemenskim šumama ima mnogo smeća, pune su ga tamne, gladne jame. A zapravo ima samo tišine i duše jednog malenog uplašenog zeca što je vječno usnuo ispod tankog sloja snijega u majčinom naručju. Možda je neki od tih silnih bogova pod krinkom čijeg imena ubijamo, zaplakao? Ne kišom, već snijegom. Smrznule su suze od stida što je ikad obećao ljubav prema ljudima.

Boji se rat i ljubavi. Ona ga najviše plaši, pa želi dokazati kako je jači od nje, kako ju može prekinuti poput konca; i nije mu važno čija imena ta ljubav nosi, nije mu važno voli li onako kao što je Admira voljela Boška dok su u krvi ležali pedeset metara od slobode i čitav jedan život daleko od domovine u kojoj ljubav nekad nije umirala u oku snajpera.
Rat je svugdje isti. Kad protutnja vojničkim čizmama, tenkovima, avionima, kad očisti žito od kukolja (bog valjda svoje prepozna, kad već metak ne može), tada sve utihne. Samo tijela na ulicama, u kućama, na dvorištima, napukle lubanje, ruke, noge i utrobe posvuda, palež i tišina. Nitko više ne preklinje za život, ne odjekuje kroz avlije „nemoj, nemoj, molim te, znamo se, nemoj“, nema pucnjeva što režu zrak iznad planina i rijeka, što cijepaju na pola oblake iz kojih cure davni smijeh i tabletići na televizorima i “Nedjeljno popodne” i “Muzički tobogan” i prvomajske zabave i karanfili, crveni, najcrveniji, sad samo na njih krv oko mrtvih glava podsjeća. Ničeg više nema, rat je svoje odradio, sad idu lešinari, sad idu junaci, sad idu svi oni što nisu znali, što su samo slušali, što im je zapovijed bila početak i kraj, što su istom rukom svoje dijete milovali i tuđe u jame bacali, što su revere punili odličjima, a duše i savjest ispraznili i oprali. Moralo se. Kad se čovjek ozvijeri, i zvijeri poniknu glavama.

Rat je svugdje isti, piše Slavenka Drakulić u istoimenoj zbirci eseja o bremenu rata kao vječnoj i sveprisutnoj temi, koji su u različitim publikacijama izlazili od 1991. do danas.; svrdla kroz slojeve zla, zastrašujućeg potencijala začetog u gotovo svakom od nas; koliko smo sposobni, kad nam okolnosti za to pruže izgovor, ogreznuti u njega, počiniti zlo drugom ljudskom biću; ne dopušta nam da zaboravimo koliko uspješno rat odolijeva vremenu, napretku – sposobni smo za najveća medicinska, znanstvena i ina postignuća, no ne znamo obuzdati žeđ za krvlju, pohlepu za komadom zemlje, mržnju prema drugome. Letimo u svemir, a poniremo u bezdane zabluda kolektivnih krivnji, nemogućnosti počinjenja zločina u obrambenom ratu, veličanja ratnih zločinaca. Iznova i iznova ubijamo svaku žrtvu, dodajemo još sloj zemlje na masovne grobnice.
Ne možemo nadići zlo, “roditelji o tome nerado govore, škola i povijest prikazuju te ratove jednostrano, a društvo ga svodi na ritualne proslave ove ili one obljetnice, bitke, žrtava“, utvrđuje Drakulić. Sjećanja su pak duboko osobna i neprestano u srazu sa “službenim” verzijama koje nam nudi povijest, njima se manipulira kao i osjećajima, nikad ne dopuštajući ranama da posve zarastu. U svakoj od njih se ostavlja barem mali rez, rupica dovoljna da u nju uđe prst, pa povremeno duboko provrti kroz nju, da zaboli, jer rat je svugdje isti. Jednom započet, nikad uistinu ne prestaje. Samo mijenja bojišta i oružje, ako mu na vrijeme ne stanemo na put. Ako ga ne prepoznamo dok se na prstima uvlači u novine, televiziju, kuće, u ljude.

Zato su važne knjige poput ove. Da upoznamo rat. Jer zlo nema uvijek lice kakvo smo zamišljali da će imati.

“Najgore bi bilo da shvatimo i prihvatimo da su čudovišta obični ljudi, poput nas, koji su se zatekli u drugačijim okolnostima. Zato trebamo čudovišta, bilo da se radi o ljudima, čitavim nacijama, državama, zemljopisnim pokrajinama ili različitim kulturama – trebaju nam da njima operemo vlastite okrvavljene ruke.”

(“Rat je svugdje isti”, Slavenka Drakulić)