Autor: Write Owl

Naziv djela: “Pljuštale su ptice”

Ime autora: Jocelyne Saucier

Naziv izvornika: “Il pleuvait des oiseaux”

S francuskog preveo: Dalibor Joler

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“Ovdje nitko ne želi umrijeti, dodao je brže-bolje, ali nitko ni ne želi život koji više nije njegov.”

(“Pljuštale su ptice”, Jocelyne Saucier)

Izranjajući iz dubina gustih šuma jezerskog predjela Ontarija, “Pljuštale su ptice” svojim naslovom gotovo kao da obećava liričnost, neku nježnu snovitost u koju ćemo biti uljuljkani već s prvim rečenicama kanadske autorice i novinarke Jocelyne Saucier. No njezino je pripovijedanje nerijetko samotno i melankolično, prožeto samodostatnošću i povlasticom slobode izbora koju uživaju Tom, Ted i Charlie, tri prijatelja koji su u izoliranim tišinama kanadskih šuma odlučila provesti posljednje godine svog postojanja. Daleko od ljudi i civilizacije, a blizu slobodi.

Osamdesetšeststogodišnji Tom, osamdesetdevetogodišnji Charlie i Ted Boychuck kojeg se starost više ne tiče, jer je upravo preminuo, odabrali su dočekati smrt pod vlastitim uvjetima – u kolibama koje su sami sagradili, svaki sa vjernim psom, malenim vrtom i metalnom soljenkom napunjenom strihninom na kuhinjskoj polici – “tajnom sastojku” namijenjenom trenutku kad postojanje postane nepodnošljivo. Napustili su dotadašnje živote i odabrali asketsko i osamljeno bivanje u surovom krajoliku, no za njih je njihova žrtva opravdana i isplativa.

Nitko odavde ionako ne odlazi živ, pa imati mogućnost izabrati trenutak tog odlaska kad kvaliteta života ostane daleko iza kvantitete, postaje posljednjim utočištem slobode vremešnim protagonistima. Iako je pravo na dostojanstvenu smrt i potpomognuto samoubojstvo jedno od najosjetljivijih pitanja vezanih uz ljudska prava, Saucier im je u “Pljuštale su ptice” pristupila iz posve drukčijeg kuta. Progovorila je o njima suptilno, utkala ih je u proces starenja, preispitivanja životnih izbora i suočavanja s jednostavnom mogućnošću da njezini protagonisti, kad im banalnost svakodnevice i starenje posve zatamne sjaj u očima, imaju pravo na tu konačnu slobodu.  

“Otići s ovoga svijeta ne tjerajući druge da se s tobom opraštaju, znak je poštovanja prema onima koje ostavljaš iza sebe. Oproštaj ni za koga nije dobar.”

(“Pljuštale su ptice”, Jocelyne Saucier)

Izvjesnost njihovog polaganog prolaska posljednjom etapom životne utrke remeti dolazak dviju žena – starice Marie Desneige koja je posljednjih šezdeset i šest godina života provela u psihijatrijskoj ustanovi te fotografkinje u srednjim četrdesetima u potrazi za jednim od posljednjih preživjelih nakon Velikih požara, točnije onog koji je 29. srpnja 1916. izbio u Mathesonu i u kojem je vatrena oluja u jednom danu progutala nekoliko gradova i odnijela više od dvjesto života. Jedan od sretnika koji su preživjeli strašni požar navodno je bio i Ted Boychuck, no i on je, proživjevši dug i gubitcima protkan život, umro i pokopan u sjenovitim krošnjama svog posljednjeg utočišta. Umro je od smrti, objasnila su fotografkinji njegova braća po samoći, Charlie i Tom, ali njegovom je smrću završeno tek malo poglavlje priče koja seže mnogo dalje, daleko izvan naizgled beskrajnih šumskih predjela.

“Pljuštale su ptice” pripovijest je koja teče usko, ali duboko; njezine su rečenice rijeka ponornica koja neprimjetno pronalazi pukotine u čitatelju-namjerniku i protječe kroz njega naplavljujući gotovo eteričnu energiju i mirise borealnih šuma, sjetu kakvom zrače stare fotografije i izblijedjeli ožiljci te onu posebnu vrstu nade kakva se rađa u smiraj života, onu najrjeđu i najsnažniju. Ona je vješta metafora, oda slobodi i labuđi pjev glavnih junaka – duboke su kanadske šume njihova rijeka Maiandros, a mi osluškujemo mrmor njihovih posljednjih pjesama. Zaneseni tom tihom, nenametljivom melodijom, možda na trenutak zaboravimo kako je svaki kraj ujedno i početak. I da je svakom početku unaprijed namijenjeno skončati. I da je između toga život, a njega ne živimo kao da nikad nećemo umrijeti, već ga živimo najbolje što možemo upravo stoga što smo svjesni vlastite smrtnosti.

“…uvijek samo ljubav objašnjava ono što ne možemo razumjeti.”

(“Pljuštale su ptice”, Jocelyne Saucier)

Naziv djela: “Oče naš”

Ime autora: Angela Lehner

Naziv izvornika: “Vater unser”

S njemačkog prevela: Stjepanka Pranjković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.

“Čovjek sve želi napraviti kako treba, kažem. “Želi se unaprijed spasiti”, ispružim ruke kao da govorim okupljenom mnoštvu. “Želi isključiti brojne mogućnosti primjene bilo kakvih sankcija”, spustim ruku, usmjerim pogled na Korba. “Čovjek koji zna da bi manje bilo dovoljno, ali ipak napravi više, u nekom je trenutku svog života odgojen do optimuma. Netko je od te osobe zahtijevao najvišu moguću ispravnost. Ono najispravnije, takoreći. Čovjek se na to naviknuo. I sada, kao odrasla osoba, a govorim hipotetski o svim odraslima, sada se čovjek kao odrasla osoba trudi držati svih pravila. Ali…”

Korb ugasi svoju cigaretu: “Ali što, gospođo Gruber?”

“Ali ga društvo izdaje.”

(“Oče naš”, Angela Lehner)

Eva Gruber u pratnji je policije primljena na psihijatrijski odjel stare bečke bolnice Otto-Wagner-Spital. Tvrdi, naime, da je ubila cijelu vrtićku skupinu, a glavni je psihijatar odjela, dr. Dieter Korb, zadužen za analizu krajnje zagonetne anatomije psihe svoje nove pacijentice čiji mlađi brat Bernhard također boravi u istoj ustanovi s dijagnozom teškog poremećaja u prehrani. Kod gospođice Gruber ništa nije onakvim kakvim se na prvi pogled čini – Eva doktoru Korbu povjerava kako su joj oba roditelja mrtva – otac se ubio, majka je umrla prirodnom smrću. Istodobno, opsjeda je ideja da ubije vlastitog oca kako bi spasila mlađeg brata, a majka se pojavljuje u bolnici da bi nazočila obiteljskim terapijama. Eva naglašava svoj položaj žrtve, ali ima i naznake sociopatije i narcisoidnog poremećaja ličnosti. Samoozljeđuje se, ali i drugi krvare zbog nje. Osjeća se odgovornom isključivo za mlađeg brata, no sve što kaže ili učini nad sobom ima Damoklov mač laži, pa nerijetko obmanjuje okolinu, psihijatra i čitatelja te s njom postaje gotovo nemoguće suosjećati. Unatoč nepouzdanosti i nestabilnosti kojom je “obdarila” glavnu junakinju, njemačka spisateljica Angela Lehner sigurno nas vodi svojim romanom prvijencem – putovanje je to kroz zamršeni labirint ljudske psihe, jedinog mjesta na svijetu na kojem katkad kohabitiraju alternativne stvarnosti; koje može egzistirati kao Alisina zečja rupa, kao obrambena utvrda ili kao jurišni konj, ovisno o silini vanjskog ili unutarnjeg događaja koji ju preobražava.

Eva Gruber odrasla je u tradicionalnoj, religioznoj koruškoj obitelji, onakvoj u kojoj su na oltarima visjeli maleni Isusi na križu, a na ručno vezenim krpama počivale krunice pored uramljena portreta Jorga Heidera; Evino djetinjstvo je razapinjalo svoje nejako tijelo kroz neugodno i znakovito iskustvo nikad naizust naučene molitve “Oče naš” i traumu navodnog očevog zlostavljanja koje je ostavilo tragove na njoj i mlađem bratu Bernhardu. Zaziv “Oče naš”, stoga, izlazi iz isključivosti religijskog konteksta i preuzima središnju i formativnu ulogu Evinog i Bernhardovog odrastanja; sama tercijarna struktura romana – podijeljenost u tri dijela, “Otac”, “Sin” i “Duh Sveti”, Sveto je Trojstvo glavnih junaka: oca, Bernharda i Eve, koji su, baš poput božanskih osoba, podijeljeni i različiti, no neosporno pripadaju istoj cjelini – obitelji kao jezgri iz koje je moguće otići, ali je nemoguće očekivati da će ona otići iz nas.

“Vrijeme liječi sve rane, govore. Ali ne znaju ništa o ožiljcima za koje nema nade. O ozljedama koje izvana možda zarastu, ali se iznutra stvara čir: svake se godine puni s više i više gnoja, da bi jednoga dana iznenada samo prsnuo, a cijeli čovjek implodirao poput pušačkih pluća.

Otac je naš čir.”

(“Oče naš”, Angela Lehner)

Angela Lehner na zanimljiv je način pristupila temi obiteljskih odnosa, točnije, njihovoj uvijek mučnoj i mračnoj strani, zlostavljanju. Putujući kroz ožiljke glavnih junaka, sastavila je detaljan itinerar u koji je ubilježila sve važne miljokaze: potisnuta sjećanja, samoobmanu, poricanje i prebacivanje odgovornosti, a sve to obojeno snažnom religijskom notom, biblijskim referencama unutar romana interpretacija čije simbolike je velikim dijelom prepuštena samom čitatelju. Katkad su aluzije snažne i očite, poput one u poglavlju naziva “Velika žena” u kojem Evin brat Bernhard, koji iz određenih razloga ne može samostalno ustati, to učini bez poteškoća kada mu isto naloži seljanka koju su brat i sestra susreli na putu (“Dođi”, kaže sada i ona i pruži mom bratu svoju divovsku ruku… “Ustani”, kaže.”) – riječ je o jasnom nagovještaju biblijskog događaja Ozdravljenja nepokretnog iz Djela apostolskih (“…ustani i hodaj!” Onda je prihvatio čovjeka za desnu ruku i podigao ga.”). Također, u istom poglavlju protagonisti romana večeraju ribu i svježe kruhove u koje je seljanka urezala križeve te piju iz glinenih čaša, što je, pored podsjećanja na biblijsko umnažanje kruha i ribe, posebno snažna paralela sa Drugom poslanicom Korinćanima u kojoj je Isus čovjeka usporedio s “glinenom posudom”, po svojoj prirodi krhkom i osjetljivom, lako lomljivom u bezbroj komada, baš kao i čovječja psiha.

“Oče naš” roman je s mnogo slojeva, a na kraju svakog od njih stoji trotočje. Nema jasnog odgovora, ne postoji deus ex machina. Baš kada vam se učini kako ste naišli na čvrst trag za koji ćete se moći uhvatiti, on vam izmakne. Ili ponudi alternativno rješenje. Ili vas jednostavno obmane, a vi morate nastaviti dalje, jer niste sigurni u kojem je trenutku stvarnost prestala biti -stvarna. Jedini imperativ postaje uvijek biti na korak do manipulativne i nepouzdane pripovjedačice Eve, i balansirati s knedlom koja nam nerijetko zapne u grlu – katkad se iz nje oslobodi smijeh, katkad groza, katkad osuda. Nesumnjivo, hodanje po rubu komičnog i tragičnog, “normalnog” i “pomaknutog” već dugo nije bilo tako zahtjevno.

Naziv djela: “Hippocampus”

Ime autora: Gertraud Klemm

Naziv izvornika: “Hippocampus”

S njemačkog prevela: Stjepanka Pranjković

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“Nazivam se feministom. Zar se ne zovu tako oni koji se bore za ženska prava?“

(Dalaj Lama, tibetanski duhovni vođa)

Znate li da je sićušni morski konjic, lat. hippocampus, jedina životinja kod koje mužjak nosi nerođenog potomka? Na prednjem dijelu tijela ima “džepić”, baš poput klokana, pa kad u mušku trbušnu vrećicu ženka položi svoja jajašca, mužjak ih odmah oplođuje i brižno čuva i hrani sve dok se mališani ne izlegu.
Znate li da su žene pametnije za vrijeme mjesečnice? Veća razina ženskog hormona estrogena tijekom menstrualnih dana utječe na hippocampus, dio mozga koji oblikom silno podsjeća na morskog konjica i odgovoran je za emocije, raspoloženje i pamćenje.
Kako raste razina estrogena, raste i hippocampus.

Znate li da je austrijska spisateljica Gertraud Klemm studirala biologiju, a godinama poslije, kombinirajući prirodnu znanost i žensku prirodu, u svojim književnim uradcima uspješno secirala najprovokativniji entitet današnjice – prava žena? Još od 2014. i Festivala književnosti na njemačkom jeziku u Klagenfurtu, kada je osvojila nagradu publike za poglavlje onog što će godinu dana poslije biti objavljeno u romanu “Aberland”, i tom prigodom održanog govora u kojem je Klemm radikalizmom u ocrtavanju rodnih odnosa nadahnula žene, a muškarce natjerala na uzmak, postalo je jasno kako nije riječ o autorici koja književnost koristi kao poligon za izbacivanje izlizanih “girl power” parola, već vrlo precizno, bez suvišnog psihologiziranja, detektira slabe točke ženskih prava u muškom svijetu i mušku dominaciju bez pravog pokrića.

Roman “Hippocampus”, za razliku od dvosmisleno čitljivog naziva, pripovijeda jednostavnim jezikom; brzo, pomalo agresivno i s doziranim humorom. U njegovu je središtu austrijska spisateljica Helene Schulze, pripadnica kanona kasnije feminističke avangarde, oličenje beskompromisnosti, osoba koja je pregrizla utrnulu kožu društva i koja iznenada umire u ranim šezdesetima. No ako je Helene Schulze kao autorica za života postupno tonula u beznačajnost, književna scena gladna senzacionalizma uvrstila je Schulzein posthumni roman “Kralj trutova” u uži izbor za Njemačku književnu nagradu. Gertraud Klemm, i sama 2015. nominirana za istu nagradu, kroz fiktivni lik Helene Schulze s ironijom i prosvjedom analizira njemačku književnu scenu na kojoj muškarci poput “malog debelog književnog kritičara sude o čitljivosti, utrživosti, besmrtnosti, odnosno o pravu žena poput Helene na postojanje – a ostali onda mogu prepisati taj sud.”

Elvira Katzenschlager, pokojničina najbolja prijateljica i, kako će se pokazati, svojevrsna feministička rehabilitatorica, ispraviteljica mizoginističke nepravde nanijete preminuloj prijateljici, sumnja kako je Schulze za nagradu nominirana “iz pristojnosti, koja služi samo tome da podeblja intelektualni domet žirija”. Promišlja da se “država možda želi okititi njome, prvom mrtvom autoricom u širem izboru”, pa zaključuje kako “ništa ne pomaže ako te ne shvaćaju ozbiljno; ni smrt ni nominacija za književnu nagradu.” Zajedno s Adrianom, mladim snimateljem, digitalnim nomadom kojeg je upoznala tijekom jednog intervjua o Helene, Elvira kamperom odlazi u križarski pohod vraćanja ugleda pokojnoj prijateljici; “želi preokrenuti vrijeme naglavačke i popuniti rupe, koje su u prošlosti nastale u Heleneinoj biografiji”, pa u dvanaest umjetničkih, po svemu kontroverznih instalacija, postiže dvanaest malih pobjeda protiv žrvnja šovinizma i mizoginije.

“Postoje žrtve prvoga, drugoga i trećega reda. Žrtve prvoga reda, to su vladari. Oni dobivaju junačke kipove s konjima s mudima. Žrtve drugoga reda, to su ratnici. Njih se za umiranje nagrađuje spomenicima palim borcima. A žrtve trećega reda, to su civili, starci, djeca, ponajprije žene. Oni su kolateralne žrtve. Njih se riješiš tako što kažeš da se misli i na njih. Drugačije nego sa žrtvama četvrtoga reda: njih se čak i ne uključuje u sjećanje. Prinudni radnici, sluge, nadničari, robovi. Oni čak i nisu žrtve, više korisne životinje. Za njih je rezerviran samo zaborav.”

(“Hippocampus”, Gertraud Klemm)

Portretirajući Elviru Katzenschlager kao bivšu zaposlenicu putujućeg cirkusa, prekaljenu borkinju na prvim crtama obrane ženskih prava, onu koja uistinu shvaća kako osoba mora prijeći mnogo više granica, sukobiti se s više zakona da bi ju se čulo, Klemm ujedno portretira istinski slobodnu ženu, neodređenu etiketom slabijeg spola, i uma dovoljno širokog da može pojmiti apsurd ženske podređenosti u svijetu svedenom na Palazzo Cazzo, svojevrsnu izložbu falusa u napuljskom muzeju, na kojem Elvira s Adrianom postavlja jednu od posljednjih instalacija u Heleninu čast.

Gertraud Klemm romanom “Hippocampus” napada i raskrinkava književnu scenu kao miljama udaljenu od toga da žene jednako prepozna i cijeni kao i njihove muške kolege. Ukazuje na lakoću kojom je moguće autorice jednostavno pohraniti ad acta, dati im do znanja da im u prilog ne ide niti evolucija niti revolucija; objektivnu književnu kritiku svesti na kompromise, profitere demokratskih odluka, političnost. Obrušava se na kritičare, političare, na sve muškarce čiji je spiritus movens sveto trojstvo mediokriteta – nogomet, hvataljke za roštilj i pivo.

Pogrešno bi bilo, međutim, pomisliti kako Klemm svojim pripovijedanjem udara ritam nasilnog feminizma, abolirajući žene svake krivnje. Naprotiv, autorica ih poziva na odgovornost, bez ustručavanja podsjeća kako je samosažaljenje i prihvaćanje odnosa žrtva-počinitelj slijepa ulica. Promjena je zajamčena samo onda kada osvijestimo da je uistinu želimo, kada borbeni duh dobije svoju fizičku manifestaciju, nadraste transparente i zviždaljke u ustima.

“Tko zna je li sve to zaista tako, kako mi mislimo da jest. Možda su muškarci zaista bolji pisci. U međuvremenu u žirijima ima dovoljno žena. Možda su žene u žirijima preglupe da bi shvatile žensku književnost i znale je cijeniti. I zar se svi koji pišu ne osjećaju sabotirani i podcijenjeni? Svejedno, muško ili žensko? Svejedno koliko si uspješan, uvijek se može još malo više. Ako ne želiš osvetiti samo mene kao autoricu, već sve žene koje je netko spriječio, morat ćeš posegnuti za grubljim sredstvima.”

(“Hippocampus”, Gertraud Klemm)

Gertraud Klemm razbija zabludu feminizma kao krinke za mizandriju, dlakave noge i pazuhe, srasle obrve, žene u rudnicima. Feminizam je propitivanje ukorijenjenih stavova o rodnim ulogama, patrijarhalnog poimanja života i obitelji; on pripada svakoj ženi, jednako kao što pripada i svakom muškarcu kojem je stalo do ženskih prava.

Naziv djela: “Šetnja”

Ime autora: Robert Walser

Naziv izvornika: “Der Spaziergang”

S njemačkog preveo: Milan Soklić

Godina prvog izdanja na hrvatskom jeziku: 2022.

Nakladnik: Bodoni

“Postoji li na ovom svijetu čestit čovjek koji nikad u životu nije bio bespomoćan? Kojem su to ljudskom biću tijekom godina njegove nade, planovi, snovi ostali posve neokrnjeni? Kojoj su se to duši potpuno ispunile čežnje, smjele želje, slatke i uzvišene predodžbe o sreći, a da od njih nije bila prinuđena činiti odbitke?”

(“Šetnja”, Robert Walser)

Prije nego što je otkrio svoj istinski životni poziv, onaj spisateljski, švicarski pisac Robert Walser (1878-1956.) radio je kao bankovni činovnik, batler u dvorcu i pomoćnik u uredu za izume. Od 1899. pa sve do 1933. godine, kad mu je pogrešno dijagnosticirana shizofrenija, zbog čega je ostatak života proveo u psihijatrijskim klinikama, Walser je napisao devet romana (od kojih su sačuvana samo četiri) i više od tisuću priča.

Jedan od njih jest i roman naziva “Šetnja”, nastao 1917., u doba pariškog trijumfa avangarde i dominacije Sovjeta u Rusiji, u kojem na osamdesetak stranica Walser tankoćutno i osebujno sažima životno i pripovjedačko iskustvo na analogiju čovjeka koji na izlazak u šetnju “jednog lijepog jutra” projicira svoje poimanje svijeta. Walser piše držeći pripovjedačku nit posve lagano, istodobno se oslanjajući na klasično pripovijedanje kojim nagoni pisca i čitatelja da igraju istu ulogu u romanu kao i u životu, da tekst učine zrcalom u kojem se mogu prepoznati.

Pripovjedač (točnije, “siromašan i neuspješan pjesnik”, kako sam sebe u jednom trenutku Walser titulira) šetnji pridaje gotovo iscjeljujuć učinak – nakon borbe s “turobnim mislima nad praznim listom papira u svojoj sobi”, utvrđuje kako “sva tuga, sva bol i sve teške misli bijahu (mi) kao izbrisane” – no ujedno tu istu šetnju predstavlja i kao dio vlastite rutine, pozivajući “dragog i privrženog čitatelja” koji se potrudio “s piscem i izumiteljem ovih redaka savjesno iskoračiti u vedri, prijazni jutarnji svijet” na, katkad “suviše svečanim i kočopernim” riječima, prikriveno kritiziranje društva u kojem živi, sveprisutne malograđanštine i ljudske zatucanosti. Vodi nas u pekarnice, “malene butike s biranom odjećom pod zelenim drvećem”, “gostionice, vrlo fine, privlačne, pohvalne, smještene uz rub šume”, neobvezne razgovore. Sve nam pokazuje, naoko svakodnevno i ne pretjerano važno, no opet potpuno drukčije, bremenito značenjem u kojem Walser “ne vidi svoj poziv u gomilanju sadržaja i agilnom služenju nervoznoj požudi” te stoga ne bilježi tipične predmete, situacije ili razgovore. Naprotiv, on u šetnju izlazi ne da bi krajolik razgledao, već upijao.

Nedvojbeno je, dakle, riječ o autoru koji svoje čitatelje nastoji zaintrigirati neobičnim elementima: nazivom djela obećava romantično putovanje s određenom kulturološkom “aromom”, opija nas “maglicom duše” i pticama reminiscencije koje nam slijeću na ramena ili nas nose prema mjestu na kojem “budućnost blijedi i prošlost se rasplinjuje”, istodobno na mahove skidajući masku ispod koje se krije pretjeran i mizogin kritičar svijeta i društva.

Pripovjedač poput Walsera prirodu i ljudski život promatra kao “lijep, ali izazovan bijeg od ponavljanja”, pa interpretaciju stvarnosti u svom romanu ne povjerava realizmu i litanijama svakodnevnice. Ono što je poznato i već viđeno ne mora biti literarno značajno, i ništa što bi naša osjetila mogla ćutiti u to Walserovo vedro jutro nije zavodljivije od nas samih, našeg poimanja običnog izlaska sunca, susreta s poznanikom, čak “šaljivog pozdravnog govora održanog kao katran crnom psu što ležaše na putu”.

Šetnja Roberta Walsera zapravo je ukoričeno sjećanje, drukčiji pogled na odnos čovjeka, prirode i društva koji, iznenađujuće, nije zastario ni stotinu godina od kad ga je Walser zapisao.
I stoga, prije nego što s autorom pođemo u tu šetnju, moramo po strani ostaviti ono očito, da bismo mogli zapaziti svu ljepotu jednostavnosti i “banalnosti”. Naime, upravo je u toj jednostavnosti skrivena čarolija i pripovjedačka vrijednost; jutarnja šetnja gradom i prirodom zapravo nije ništa drugo doli kročenje kroz život, u kojem niti ono najočitije i najobičnije nikad nije bez značaja.

Naziv djela: “Kada više ne razumijemo svijet”

Ime autora: Benjamín Labatut

Naziv izvornika: “Un verdor terrible”

Sa španjolskog preveo: Dinko Telećan

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Nemoguće je shvatiti.”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)

Veliki Albert Einstein jednom je rekao: “Vi vjerujete u Boga koji se kocka, a ja u potpuni zakon i red.” No teorija kaosa i leptirov učinak kao njezin temeljni princip (leptir koji maše krilima u Brazilu može izazvati tornado u Teksasu, sjećate se toga?), u ovu je misao ubacila nepredvidivog crva sumnje te postala, nakon Einsteinove teorije relativnosti i kvantne fizike, treća revolucija u prirodnim znanostima dvadesetog stoljeća dokazavši kako i “jednostavni sustavi koji se ravnaju prema preciznim zakonima ipak mogu djelovati nasumično”, a ta ista nesigurnost u prognozi raste eksponencijalno s proteklim vremenom. Drugim riječima, svijet oko nas pun je kaosa – moguće nepravilnosti u otkucajima srca, vremenska prognoza, burze, ishodi utakmica, promet…
Presloženo? Zbunjujuće? Nema problema, teorija kaosa s vremenom je dobila i “družicu” poznatu kao teorija složenosti.

I dalje suhoparno?

Bez brige, možda je i čileanski pisac Benjamín Labatut bio sličnog mišljenja prije nego što se bacio u ozbiljno istraživanje i napisao apsolutno genijalan i pomalo distopijski roman, u kojem se na originalan i vješto “doziran” način spajaju fikcija i esej – znanosti i činjenica ima upravo onoliko koliko je potrebno da nam pobude interes, a izbjegnu prisjećanje na preduge satove fizike u srednjoj školi.

“Kada više ne razumijemo svijet” u svakom od četiri poglavlja romansiranih životopisa slavnih novodobnih znanstvenika sažima po jedan zamah leptirovih krila kaosa – u prvom smrt dolazi u prusko plavoj boji, prvom modernom sintetičkom pigmentu iz kojeg je 1782. dobiven cijankalij, a koji je znanstveni um njemačkog Židova Fritza Habera iskoristio za stvaranje kalijevog cijanida, aktivne supstance plinovitog pesticida čije je djelovanje bilo toliko razorno po kukce da su ga nazvali Zyklon.
Za Haberovog života njegov je ciklon pomeo čitave legije stjenica, buha i moljaca te, na znanstvenikov ponos, ostvario svoju zamišljenu svrhu, pa kad je 1934. umro u egzilu u Baselu, Fritz Haber nije niti slutio kako će tek koju godinu poslije pesticid čijem je stvaranju pridonio nacisti upotrijebiti u plinskim komorama da ubiju njegovu polusestru, šurjaka, nećake i “tolike druge Židove koji su umrli zgureni, zgrčenih mišića i kože prekrivene crvenim i zelenim mrljama, krvareći na uši dok im je pjena izbijala na usta…, jer se ciklon B slijegao uz pod nakon što bi ga pustili kroz procijepe u stropu.”

“A ako je ta granica takva, upitao ga je Schwarzschild očiju podlivenih krvlju, kako znati jesmo li je prešli?”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)

Pismo poslano iz rovova Prvog svjetskog rata na Badnjak je 1915. godine prešlo kontinent u plamenu, samo da bi stiglo do Alberta Einsteina. Slavni je genij pio čaj u svojem stanu u Berlinu kad mu je u ruke došla poruka u kojoj je “svjetlucala posljednja iskra jednog genija: Karla Schwarzschilda, astronoma, fizičara, matematičara i poručnika njemačke vojske.” Osobenjak opsjednut svjetlošću, znanstveni um čiji će život obilježiti bjesomučna potraga za smislom, Einsteinu je poslao prvo točno rješenje za jednadžbe opće teorije relativnosti, mnogo prije nego što bi ih itko mogao protumačiti, jer je i sam Einstein svoju teoriju objavio manje od mjesec dana prije toga i uspio doći tek do približnih rješenja. Schwarzschildovo rješenje, pak, bilo je besprijekorno. Opisivalo je način na koji masa jedne zvijezde izobličuje prostor i vrijeme u svojoj okolini. No u rezultatima njegova istraživanja bilo je nečeg izrazito čudnog – naime, “funkcionirali su kad je u pitanju bila obična zvijezda; prostor se oko nje savijao blago, i zvijezda je visjela u središtu tog uleknuća, kao dvoje djece koja spavaju u platnenoj visaljci. Problem je nastajao kad se prevelika masa koncentrirala na malom prostoru… Zvijezda postaje sve zbijenija i njezina gustoća neprestano raste. Gravitacija postaje tako jaka da se prostor beskonačno savija, zatvarajući se u sebe sama. Ishod je bezdan bez izlaza, zauvijek odvojen od ostatka svemira. To su nazvali Schwarzschildova singularnost.”

Schwarzschild je postao taocem svog otkrića, izbezumljen spoznajom kako će njegova singularnost trajati do kraja svemira, biti vječnim objektom, uvijek istih dimenzija i prisutna na oba kraja vremena: “od nje se može bježati prema pradavnoj prošlosti ili putovati do najdalje budućnosti i onda je ponovo naći.” Singularnost je postala zloduhom koji je opsjeo Schwarzschildov um, ali i tijelo. Nedugo nakon vlastitog otkrića, znanstvenikovu su kožu prekrili plikovi, a dva mjeseca poslije, bio je mrtav, davno prije nego što je Einsteinov odgovor na pismo uspio stići do njega.

Mladi je matematičar Richard Courant bio posljednja osoba koja je u vojnoj bolnici razgovarala s umirućim Schwarzschildom. Njemu je znanstvenik povjerio svoj najveći strah, rascjep koji je otkrio i koji je prijetio usisati sve pred sobom; crno sunce koje se pomalja na obzoru i u stanju je progutati cijeli svijet. Courant je pretpostavio kako se radi o tlapnjama umirućeg čovjeka, a i unutarnja logika Einsteinove teorije potpuno je podbacila.

Benjamín Labatut prati čudnovatu spiralu zagonetki koje su se ovijale oko Schwarzschildova života, usput čitatelja vodeći do zaprepašćujućih spoznaja. Prvoga rujna 1939., dvadeset godina nakon Schwarzschildove smrti, fizičari Robert Oppenheimer i Hartland Snyder objavili su članak u 16. broju časopisa Physical Review i “imenovali” Schwarzschildovu beskonačnost. Karl Schwarzschild imao je pravo. Njegov “zloduh” doista postoji. Ime mu je crna rupa.

“Jeste li znali da je prvi ozbiljni znak psihičkog poremećaja nesposobnost da se čovjek suoči s budućnošću?”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)

Kad je, 31. kolovoza 2012. japanski matematičar Shinichi Mochizuki na svom blogu objavio četiri članka koji na više od pet stotina stranica sadrže dokaz jedne od najvažnijih pretpostavki u teoriji brojeva, poznate kao a+b=c, matematička znanost još se jednom našla na pragu revolucije. Najveći matematički umovi lomili su koplja oko ovog epohalnog otkrića, no zanos nije dugo trajao. Nakon niza neobičnih i neobjašnjivih događaja, Mochizuki je povukao dokaz s bloga i ugasio ga, kao razlog navevši samo činjenicu da “čak i u matematici neke stvari moraju ostati skrivene za dobro svih nas”. Govorkanja su tad postala sve glasnija – Mochizuki je podlegao Grothendieckovoj kletvi. Život Alexandera Grothendiecka, jednog od najvažnijih matematičara dvadesetog stoljeća obilježili su mistični deliriji, društvena izolacija i ludilo, a Shinichi Mochizuki bio je posljednja osoba s kojom je Grothendieck razgovarao prije smrti. Autor “Kada više ne razumijemo svijet” , Benjamín Labatut, na nevjerojatan nam je način pokušao otkriti što je donio treći zamah leptirovih krila i kakvo je to tamno “srce srca” Grothendieck otkrio u središtu matematike.

Posljednji leptirov let u ovom neobičnom romanu ponire ka sukobu između Erwina Schrödingera i Wernera Heisenberga, dvojice utemeljitelja kvantne mehanike koja je iznjedrila Schrödingerovu mačku koja je istodobno i živa i mrtva, Heisenbergovo načelo neodređenosti i Einsteinovu slavnu izreku s početka ovog teksta – “Bog se ne kocka sa svemirom!”, nastalu kao odgovor danskom fizičaru Nielsu Bohru.

U ovoj žanrovski teško odredivoj i posebnoj knjizi Benjamín Labatut i sam je napravio vrlo uspješan “pokus” – demonstrirao je kako književnost vješto istražuje znanost, a ta ista znanost postaje književnost. Odmaknuvši se od uobičajenih, krutih pristupa, znanost je prikazao u njezinom prirodnom okruženju, prepunom teorija na granici zdravog razuma, slučajnih otkrića, alkemijskih potraga za znanjem i urođene ljudske potrebe za spoznajom nepoznatog. Knjiga je nadahnuta stvarnošću, stvarnim biografijama i stvarnim imenima, no ona je književna konstrukcija, a elementi fikcije Labatutu su poslužili kao svojevrstan most između znanstvenih činjenica i podataka koji bi bez spisateljske slobode prosječnom čitatelju možda bili isuviše zamorni, nerazumljivi. Kako i sam autor priznaje, i stvarnost i fikcija isprepleteni su u našoj svakodnevici; svaki trenutak koji proživljavamo, svako naše iskustvo i percepcija svijeta sadrži oboje. Činjenice su tu da nas svojom zavodljivošću upute na misterij, a fikcija ima za zadatak rasvijetliti tajne koje krije stvarnost.

“Možemo cijepati atome, obasjati se prvom svjetlošću svijeta i predvidjeti kraj univerzuma pomoću šačice jednadžbi, črčkarija i tajanstvenih simbola koje obični ljudi ne mogu razumjeti iako upravljaju njihovim životima do najmanje pojedinosti. Ali ne samo obični ljudi, i sami znanstvenici prestali su razumjeti svijet.”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)