Blog

Naslov djela: “Heidi”

Ime autora: Johanna Spyri

Naslov izvornika: “Heidi”

S njemačkog prevela: Marina Papec

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Iris Illyrica

“Ipak, nikakvo se zadovoljstvo nije moglo mjeriti s onim koji je osjećala slušajući melodije koje je za nju skladao vjetar dirigirajući teškim borovim granama.”

(“Heidi”, Johanna Spyri)

Prvi put izdana 1880. godine, “Heidi”, knjiga švicarske autorice Johanne Spyri, jedan je od onih klasika dječje književnosti u kojem se jednostavnim, tečnim i živopisnim pripovijedanjem veličaju temeljne ljudske vrijednosti koje brojni naraštaji roditelja nastoje usaditi vlastitoj djeci. Unatoč, za današnje vrijeme, idiličnom poimanju svakodnevnog života i međuljudskih odnosa, Spyri je uspjela u liku znatiželjne, ljubopitljive petogodišnje djevojčice Heidi, utjeloviti dragocjenost prijateljstva, ljubavi prema domu i bližnjima, ali i neprestanom propitkivanju života i svega što isti donosi. Bezvremenska kakva jest, “Heidi” je priča u kojoj svaki čitatelj može pronaći dio vlastitog djetinjstva, osobne potrage za svojim mjestom pod suncem, za ljudima koji će biti vrijedni njihova povjerenja i ljubavi.

Smještena u pitoreskno selo Dörfli u švicarskim Alpama, radnja prati djevojčicu Heidi – siroče koju njezina tetka Deta (sestra pokojne majke), nakon što joj se ukaže prilika za poslom u Frankfurtu, ostavlja na brigu Djedu kod kojeg djevojčica ostaje sljedeće tri godine. Heidina razigrana, neposredna priroda mijenja sve čega se dotakne – dotad šutljivog, nedruštvenog Djeda, novog prijatelja – dvanaestogodišnjeg kozara Petera, njegovu slijepu baku kojoj djevojčica neumorno kazuje priče. Njezino djetinjstvo u Spyrinom je pripovijedanju neprestana sprega između snatrenja o čaroliji prirode koja je okružuje svojom divljom ljepotom i ljudi koji polako zauzimaju mjesto u njezinom nevinom, dječjem, no velikom srcu. Kada se tetka Deta vrati sa namjerom da djevojčicu povede sa sobom u Frankfurt kako bi pravila društvo nepokretnoj djevojčici Klari Sesemann, Heidin život se iznova mijenja. U njega ulazi novo prijateljstvo, no i čežnja za domom, sigurnošću poznatog.

“Dušo, zašto si opet tako žalosna, da te ne more one stare brige?, upitala je jednom prilikom baka, a Heidi je samo ovlaš kimnula glavom.

Jesi li se povjerila dragom Bogu kako smo se dogovorile?

Jesam, šturo je odgovorila.

A moliš li mu se svakog dana da ti podari svako dobro i učini te sretnom?

Ne, odlučno će djevojčica, to ne činim.

Što ja to čujem, Heidi? Zašto je tako?, ozbiljno će baka.

Zato što je uzalud! U Frankfurtu je toliko ljudi i zasigurno mu se mole svake večeri. Ta kako bi me mogao čuti?”

(“Heidi”, Johanna Spyri)

Heidi se vraća kući Djedu, no nedugo potom u posjet joj dolazi upravo Klara koja se, baš kao i Heidi, u novoj okolini nepovratno mijenja. Svaki od likova, naoko potpuno različit, u Spyrinoj je priči usko povezan, međusobno se nadopunjujući poput dijelova slagalice. Primjerice, dječak Peter ne iskorištava priliku kako bi se obrazovao i učio, dok je za Klaru učenje jedino što joj preostaje, jer je zbog svog invaliditeta zatočena u četiri zida kuće. Oboje žude za slobodom i svatko od njih spoznat će je u drugačijem obliku.

Ako joj “oprostimo” povijesni kontekst u kojem je pisana, odnosno vrijeme u kojem je nastala i u kojem su određena shvaćanja života, ljudskih navika i ciljeva bila bitno drugačija nego danas, “Heidi” je pripovijest koja kroz dječju priču i na, uvjetno rečeno, dječji način spretno provlači poruku o moći vjerovanja, one u kojoj se svatko Svevišnjem obraća na vlastiti način, jezikom duše i vlastitim djelima, ne naizust naučenim molitvama. Pripovijeda i o krhkim, dragocjenim vezama koje se stvaraju među ljudima kada jedni drugima pruže ruku pomoći, budu podrška u tamnim trenutcima, dijele radost u onim svijetlima. Posjeduje magiju iznova nas podsjetiti na činjenicu kako, da bismo stekli prijatelja, prvo moramo znati biti prijateljem. A svakoj je bajci takva poruka dovoljna kako bi si osigurala mjesto u vječnosti.

Naslov djela: “San sela Ding”

Ime autora: Yan Lianke

Naslov izvornika: “Dream Of Ding Village”

S engleskog prevela: Duška Gerić Koren

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Profesore Ding, ti si obrazovan čovjek. Sigurno znaš da je krv u tijelu poput prirodnoga izvora: što više grabiš, to više navire.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

U nizini pokrajine Istočnog Henana, kolijevke kineske civilizacije, jedno je selo devedesetih godina prošlog stoljeća usnulo san. Grozničav, košmaran; san u kojem je prolivena krv donijela smrt i bez ratova i borbi. Kroz godine koje su prolazile, selo Ding postupno je propadalo, a stanovnici su spoznali kako postoji nešto mnogo gore od života u siromaštvu – život proveden u neprestanom umiranju, svjesnom polaganom nestajanju.

“San sela Ding” nagrađivanog kineskog pisca Yana Liankea, priča je utemeljena na stvarnim događajima – masovnoj prodaji krvi u selima istočne Kine te epidemiji AIDS-a do koje je uslijed toga došlo i koja je izbrisala čitave naraštaje stanovnika. Roman je nastao kao rezultat trogodišnjeg istraživanja autora (i samog rođenog u pokrajini Henan) i potresna je kritika cijene koju je društvo platilo nezaustavljivom tehnološkom, gospodarskom i kulturnom napretku Kine jednom kada mu se našlo na putu.

Usmjerena na sudbinu jedne obitelji te ispripovijedana glasom mrtvog dječaka – iz osvete ubijenog sina Ding Huija, jednog od glavnih prodavatelja krvi u selu – “San sela Ding” na duboko liričan i ekspresivan način secira propadanje jedne zajednice, otkrivajući svaki njezin nestajući sloj zaprepaštenom čitatelju.

Kada stanovnicima sela Ding općinske vlasti ponude napredak i poboljšanje životnog standarda ukoliko pristanu prodavati vlastitu krv (vješto ih pridobivajući idiličnim prizorima ostalih sela čiji su se žitelji odlučili na taj korak, a čija su cijena naizgled bile tek ruke pune uboda igle – “uzorka sićušnih tamnocrvenih točkica poput sjemenki sezama ostavljenih da se suše na suncu”), ne prolazi dugo prije nego “kap nabuja u potok”, a u selu Ding gotovo preko noći nikne desetak stanica za prikupljanje krvi – “banke krvi otvarale su se na seoskim tržnicama, na križanjima i u praznim sobama privatnih kuća. Otvarale su se čak i u preuređenim štalama.” Krv se stopila sa krajolikom, pokrenuvši selo ka nejasnom obzorju budućnosti koje je skrivalo zlokobnu slutnju: kako će ih ta životno važna tekućina na kraju stajati života.

“U cijelom su selu plastične cjevčice kojima je kolala krv visjele poput vitica loze, a bočice plazme poput jedrih crvenih grozdova. Kamo god bi ti pao pogled, mogao si vidjeti razbijene staklene epruvete i šprice, odbačene komadiće vate, rabljene igle i razlivenu zgrušanu krv. Boce za prikupljanje i razvrstavanje krvne plazme visjele su s krovnih greda i gomilale se na klupama i stolovima. Cijeli se dan zrakom širio vonj svježe krvi.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Krv se uzimala na svakom koraku, a rijeke krvi na obalama su sela taložile obećanja boljeg života. Prodavatelji krvi, među kojima i Ding Hui, koristili su svaku priliku za dodatni decilitar, a višekratno korištenje igala te ubrizgavanje AIDS-om inficirane krvne plazme kako bi se u davatelja spriječila anemija, u selo je Ding uskoro dovelo pošast “groznice”, kako su seljani nazivali tu dotad nepoznatu im bolest – AIDS.

“Deset godina poslije bolest se spustila na nizinu i oni koji su prodavali krv otkrili su da imaju groznicu, a smrt je postala opće mjesto. Ljudi su umirali poput noćnih leptira na žarulji.

Umirali su poput lišća u jesen.

Njihova se svjetlost utrnula, nestala je s ovoga svijeta.“

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Glasom mrtvog pripovjedača, Lianke opisuje sav apsurd nemoći prouzročene nezaustavljivom epidemijom koja, pustošeći stanovništvo, ogoljuje i sam krajolik koji ih okružuje. Naime, sve veći broj mrtvih stvara ogromnu potražnju za ljesovima, pa Ding Hui, isti onaj prodavatelj krvi i obećanja boljeg života, sada prodaje nadu u miran i dostojanstven zagrobni život – nudeći im ljesove po “simboličnoj” cijeni. Oni koji ne uspijevaju kupiti lijes od Ding Huija, snalaze se sami – sijekući svako drvo do kojeg mogu doći, nastojeći si osigurati mjesto vječnog počinka. I, što je najstrašnije od svega, bivajući sretnima zbog toga.

Bogaćenje na tuđem jadu staro je koliko i čovječanstvo samo, a Ding Hui vješto se služi valutom ljudske nesreće kako bi unovčio sve veći očaj svojih donedavnih suseljana. Pa kada se naviknu na smrt više je ne oplakujući i ne strahujući, Ding Hui nudi novu “utjehu” – sklapanje posmrtnih brakova onima koji su zbog groznice pokopali svoje potomke ne uspijući ih oženiti/udati za života. Selo Ding više ne pokapa samo svoje mrtve, ono ih vadi iz njihovih grobova i prenosi u nove “domove” – grobove supružnika koje je njihova obitelj uz posredovanje i novčanu naknadu Ding Huiju izabrala za njih. A on je bio “poput čovjeka koji otvara vrata, nadajući se da će sunce obasjati unutrašnjost”. Sunce koje će, u konačnici, u ognju groznice spržiti sve kojih se dotakne.

Posve očekivano, kineske su vlasti romanu “San sela Ding” odmah po njegovu objavljivanju 2005. godine, odredile trostruku zabranu – zabranu prodaje, zabranu distribucije, zabranu promidžbe. Pa iako je Yan Lianke pri pripovijedanju koristio vrlo izražajan, poetičan stil isprekidam dojmljivim ulomcima koji opisuju snove jednog od protagonista romana, istodobno je bio vrlo jasan i precizan u skretanju pozornosti na državnu odgovornost za širenje epidemije. Eksplicitno i beskompromisno daje čitateljskoj publici do znanja koliko su državne strukture vlasti beskrupulozno profitirale na ljudskoj nesreći i smrti – nikome u selu Ding nikada nije, naime, ponuđena liječnička pomoć, psihološko savjetovanje ili bilo koji drugi vid podrške. O tome koliko su ljudi bili prepušteni sami sebi, svjedoči i jedan od dijelova romana koji opisuje razdoblje u kojemu su se zaraženi stanovnici sela dragovoljno zatvorili u karantenu u lokalnu školu.

“San sela Ding” bolno je svjedočanstvo ranih godina epidemije kada su stanovnike kineskih sela umjesto vizije bogate i svijetle budućnosti, probudile bolest i smrt, a o kojima, osim tek nekoliko novinskih i akademskih članaka te memoara liječnika aktivista dr. Gaoa Yaoijea, nemamo izravnih i detaljnih saznanja. Mnogi od zaraženih umrli su daleko prije nego su kineske vlasti 2003. godine oboljelima počele nuditi besplatnu antiretroviralnu terapiju, pa Liankeov roman ostaje važnim podsjetnikom na patnju žrtava, njihovih obitelji i svu tragediju koju je doživjela jedna zajednica, a koja se, što je još bolnija spoznaja, mogla spriječiti.

“… svakoga dana, dok god si živa, moraš pronaći razloga za život.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Naslov djela: “Otok duša”

Ime autora: Johanna Holmström

Naslov izvornika: “Själarnas ö”

Sa švedskog prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Promijeni se, razmišlja dok sjedi sama s čarapama i rukavicama, kako te ljudi gledaju kad si učinio nešto što nije moguće popraviti. Toga se nikada ne možeš riješiti. Uvijek je tu, negdje ispod površine, čeka, poput pukotine u ledu, uvijek podmuklo, uvijek klizavo i spremno.”

(“Otok duša”, Johanna Holmström)

Johanna Holmström “Otok duša” započinje svojevrsnom posvetom, dvojbom s kojom se svatko od nas kad – tad suočava: “Tebi, koja si se znala pitati jesi li luda ili počinješ ludjeti. Vjerojatno imaš pravo.”, vješto sugerirajući kako živimo i oduvijek smo živjeli s težnjom ka “samodijagnosticiranju” ludila; strahom od presnažnog osjećanja, onakvog u kojem nas život u tuzi ili radosti toliko prožme da se uplašimo jesmo li možda upali u kakva stanja manije ili depresije, pomaknuli granicu “normalnog” tako što smo se jednostavno usudili osjećati iskonski, onako kako nam nalaže nekakav pranagon, sama srž našeg bića.
U “Otoku duša” autorica je, međutim, otišla i mnogo koraka dalje od tih “normalnih ludosti” – u svojoj je dirljivoj priči otplovila sve do otoka Själö u finskom arhipelagu Nagu u kojem u bolnici pored visokog žutog svjetionika žive i one koje se nisu znale oduprijeti strujama svog uma; potonule su na tamna dna koja imaju ljepljivi, ustajali vonj tijela vezanog kožnim remenjem, dna na kojima leže poput olupina čekajući smrt u oduzetoj, tihoj tamnici katatonije ili u deliričnom vrtlogu urlika, ugriza i kalijevog bromida. Själö je posljednja postaja, ona koja vodi jedino u smrt – izbavljenje od života u kojemu je ionako teže gledati nekoga kako živi, nego kako umire.

“Ta bolnica. Plijeni pozornost. Secesijska kocka, na pogrešnom mjestu među svim tim krhkim obalnim kućama. Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. Na odjelu se nalazi osamdesetak pacijentica…
Smrt, da, ta sveopća prisutnost, tapka na prstima među krevetima, zlostavljana sluškinja života. Uvijek netko želi umrijeti, moli da umre, netko uvijek umire…”

(“Otok duša”, Johanna Holmström)

Temeljeći fiktivnu radnju i likove na povijesno potvrđenim činjenicama, poput onih iz disertacije Jutte Ahlbeck-Rehn: “Dijagnoza i disciplina: Medicinski diskurs i žensko ludilo u bolnici Själö 1889-1944”, Johanna Holmström svojom nas je pričom prisilila da čujemo sve te “zaboravljene glasove”, prodremo u srž ludila i tek tada pokušamo razumjeti tu krhku granicu između zdravih i bolesnih; bolesti duše i duševne bolesti.

Tri su ženska lika oko kojih Holmström gradi radnju “Otoka duša” – djecoubojica Kristina Andersson, mlada Ellinor/Elli Curtén kojoj je silna žudnja za ljubavlju s vremenom postala prejak protivnik te Sigrid Friman, medicinska sestra koja je vlastiti život dragovoljno vezala uz živote ovih i mnogih drugih žena koje su na Själöu pronašle tamnicu, spas ili posljednje počivalište.

“Otok duša” nije tek roman o duševnim bolesnicama, njihovu životarenju na nekakvom otoku na kraju svijeta, patnjama o kojima se piše samo kako bi ostavile trag na papiru. On je svojevrstan manifest, povijesni presjek i podsjetnik na zdravstveni sustav i metode jednog vremena, ali i oda prijateljstvu koje se rađalo u najnestvarnijim, najužasnijim uvjetima, a opet bilo toliko iskreno i nepatvoreno da je, katkad, uspjelo pobijediti i smrt. To je pripovijest o mjestu u kojem nisu živjele samo one koje su postale taoci vlastitog uma; na njegove su obale dolazile i one koje su jednostavno bježale od kandži vanjskoga svijeta – rata, silovanja, zlostavljanja, siromaštva. Själö ih je sve primao, skrivajući ih od drugih i od sebe samih.

Holmström pripovijeda i o požrtvovnosti medicinskih sestara, posebnoj vezi koju su stvarale s onima o kojima su skrbile, čije su im se patnje neminovno zavlačile duboko pod kožu, pa, iako su tamo bile i radile svojom voljom, nešto ih je, poput Sigrid, zauvijek vezalo za tu “kuću koju je nacrtao anđeo”.

“Otok duša” roman je sa mnogo priča. Sve su utkane u jednu pripovijest, onu koja vas gleda kroz ključanicu s obje strane vrata malenih bolničkih soba na Själöu – i tako to vješto čini da katkad niti sami niste sigurni s koje strane se vi nalazite.

Naslov djela: “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”

Ime autora: Bjørn Rasmussen

Naslov izvornika: “Huden er det elastiske hylster der omgiver hele legemet”

S danskoga preveo: Mišo Grundler

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Slušaj: najbolji način upoznavanja anatomske topografije ljudskog organizma je seciranje, sustavno otkrivanje struktura određenih dijelova, sloj po sloj s pomoću prikladnih instrumenata.”

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Prvijenac Bjørna Rasmussena – “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” pripada onoj vrsti romana o kojima ne dajete kritički osvrt neposredno nakon što ste pročitali posljednju stranicu. Mnogo ćete mu, naime, suvislije i naklonjenije suditi ako mu dopustite neko vrijeme tinjati u vašoj svijesti, pa ga tamo povremeno “secirati sloj po sloj” , slažući dijelove njegove kaotične strukture. S nepunih stotinjak stranica, Rasmussenov roman mogao bi svojom kratkoćom lako zavarati čitatelja navodeći ga na zaključak kako je riječ o štivu koje će pročitati brzo i lako, onako usput između nekih “debljih” i “ozbiljnijih” knjiga. “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” mučni je manifest odrastanja, psihičkog i fizičkog; ono je stvarno tijelo satkano od riječi i poezije koje trpi, samoozljeđuje se, boli i krvari.

Kada glavni protagonist Bjørn, koji dijeli ime sa svojim “stvoriteljem” – autorom romana, u svojoj petnaestoj godini započne seksualnu vezu sa starijim instruktorom jahanja – sadomazohistički odnos temeljen na ugovoru koji predviđa fizičku (i, kasnije, neizbježnu mentalnu podložnost) mladog štićenika – na stranice se romana počinje slijevati sva bujica unutarnjih previranja, najintimnijih misli, najprljavijih fantazija; sirovi opisi svega onoga što bi, naglas izgovoreno, izazivalo nelagodu i sram. Ritam rečenica je vrlo intenzivan i dinamičan, a poetičan, gotovo zavodljivi tijek misli neprestano prekida nasilni izbor riječi, u svakom smislu prekomjerna i besramna erotičnost. Književna pornografija, taj jezik u potpunosti zasićen osjetilnim dojmovima nerijetko čini da se čitatelj izgubi u spirali te surove tjelesne ispovijesti, a opet hipnotički drži pravac do samoga kraja.

“Moja životna priča ne postoji. Sada to znam. Prije sam umišljao da se negdje nalazi i vibrira, moja priča, da ću joj se pisanjem približiti. Prevario sam se. Nikada ne vjeruj životnoj priči. Ne vjeruj muškarcu koji ne voli lizati tuđi kurac, koji sjedne na stolac, a na muškarca nikad, koji ne liže žensko dupe, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne voli lizati pičku, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne liže muško dupe, koji sjedne na stolac, a na kurac nikad, koji sjedne na stolac, a na pičku nikad, koji sjedne svojim dupetom na stolac.

Kažem tako kako zvuči.

Piši šupkom, to je prijateljski savjet.”

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Podudarnost piščeva imena i imena glavnoga lika zanimljiv je autofikcijski pristup pisanju, onakav koji stvara određen dokumentaristički efekt navodeći čitatelja da roman počne čitati kao djelomičnu autobiografiju. Taj je efekt dodatno pojačan fotografijama priloženima u romanu koje, između ostaloga, prikazuju malenog dječaka sa ždrijebetom (vjerojatno samoga autora) te Rasmussenovu shemu ocjenjivanja dresure konja. S druge strane, međutim, roman je u tolikoj mjeri šokantan i ispunjen brutalnim detaljima da je teško povjerovati kako takva autobiografija ne bi imala mnogo jači i skandalozniji odjek u javnosti.

Kako bilo, nema dvojbe kako “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” vrlo jasno pripovijeda o pronalaženju vlastita identiteta koje u jednakoj mjeri “muči” i pisca i njegova lika; on se teško miri “s činjenicom da ima neodređen um u određenu tijelu”. Njegovo “meso je odjeveno, to što se guli je šminka”, a potraga za samim sobom nikada ne staje; čak i sama knjiga ne završava točkom, trotočjem, upitnikom. Njezin je kraj zapravo rečenica zaustavljena u koraku, napeto bedro konja spremnog za nastavak galopa ka samospoznaji; kraj koji naprosto završava/počinje sa slovom “i”; svršetak koji je moguće i dopisati i izbrisati, baš kao tjelesne izlučevine kojima Rasmussen natapa svaku stranicu kako bi skrio očaj svoje neprestane potrage.

“Bjørnovo kurvinsko ime je Bjørn.

Bjørnovo viteško ime je Bjørn.

Bjørnovo umjetničko ime je Bjørn.

Bjørnovo ime je Bjørn. I zato ga nitko ne može razotkriti.

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Rasmussen se poigrao imenom i identitetom na način koji vješto podriva ideju (auto)biografskog štiva, a kako njegov roman ispod svoje površine krije mnogo više od onoga što bismo “na prvu” mogli pomisliti, Bjørn (prvi, drugi ili obojica) daje naslutiti na samom kraju, (na)puštajući nas u razmišljanju koliko zapravo možemo rastegnuti vlastiti um pri čitanju ovog posve nesvakidašnjeg djela.

“…možda činjenica da ti čitaš mene. U svojoj sadašnjosti. U ovom trenutku. Sada. Bok.

To da ti čitaš “mene” glupa je floskula, ali sad već kad sam to rekao moram priznati da nisam sve ovo napisao sam. Pokrao sam rečenice iz brojnih drugih djela: Marguerite Duras, Ljubavnik; Sylvia Plath, Dnevnici; Antoine de Saint – Exupery, Mali princ; Kathy Acker, Don Quijote, sve je bio san i Christina Hesselholdt, Ti, moj ti. Zatim, Bo Mohls, Kako izrezati bol; Martin E. Mathiesen i Jorgen Egeberg, Anatomske regije… I tebi. Dakako.”

(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)

Naslov djela: “Oporavak Rose Gold”

Ime autora: Stephanie Wrobel

Naslov izvornika: “The Recovery of Rose Gold”

S engleskog preveo: Damir Biličić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vorto Palabra

“Na najteži mogući način shvatila sam da roditelji nemaju rješenja i odgovore na sve. Iako mi želimo da imaju. I prva dva desetljeća života mislimo da je tako, ovisno o roditeljima i tome koliko dobro oni prikrivaju vlastite nedostatke. No na koncu otkriće o tome da su i naši roditelji samo obični smrtnici nije se ni po čemu razlikovalo od spoznaje istine o Djedu Mrazu ili uskršnjem zecu.”

(“Oporavak Rose Gold”, Stephanie Wrobel)

Kakva majka, takva kći. Američko – britanska spisateljica Stephanie Wrobel vrlo je vješto ovu staru izreku iskoristila kao spiritus movens svog romana prvijenca “Oporavak Rose Gold” stvorivši prilično mračnu, složenu priču o granicama majčinske ljubavi, odnosno nepostojanju istih.
Kada Patricia “Patty” Watts, nakon pet godina provedenih u zatvoru zbog teškog zlostavljanja kćeri Rose Gold, izađe na slobodu, ispred zatvora ju dočekuje upravo kći. Ista ona kći koja ju je tamo i smjestila svjedočeći protiv nje, ostatku svijeta otkrivajući horor koji je proživljavala svih godina djetinjstva i rane mladosti. Naime, otkad je Rose Gold kao tek rođenoj bebi samodijagnosticirala apneju u snu, Patty je činila sve kako bi “zaštitila” svoje dijete, čak i ako je to značilo izmišljanje dijagnoza vlastitoj kćeri koje je za posljedicu imalo nebrojene posjete bolnicama, hranjenje na cjevčicu, uvjeravanje liječnika kako sa Rose Gold doista nešto nije u redu.
Zabavu i odlaske na ples sa vršnjacima zamijenila su invalidska kolica koja su joj zatočila tijelo i Patty koja joj je zarobila um. Jer, Rose Gold bila je preslaba i prebolesna za ijedan život, osim onog koji je uključivao njezinu majku. A ona je znala što je dobro za Rose Gold. No, pritom je zaboravila kako je svih tih godina njezina kći učila od najbolje.
Izašavši iz zatvora, Patty Watts spremna je za početke i ista sredstva njihovih ostvarenja. Jer, što bi se imalo za oprostiti majci koja je samo bila – majka?

“Kao majka, željela sam samo jedno: da me dijete treba. Prvih nekoliko godina djetetova života, nitko mu nije važniji od majke, čak ni otac. Nužno je zadovoljiti taj biološki imperativ, i to ne jednom, nego ga treba zadovoljavati nebrojeno puta, u beskraj. A onda dijete napuni deset ili dvanaest ili osamnaest godina i odjednom mu više niste toliko presudno važni. Kako se uopće nositi s time? Mi majke za djecu dajemo baš sve, dok ona jednom ne zaključe da više ne žele to naše sve.”

(“Oporavak Rose Gold”, Stephanie Wrobel)

Manipulatorica i lažljivica skrivena iza maske požrtvovne majke već nakon nekoliko stranica uvjerljivo kupi antipatije čitatelja. No, začuđeno podizanje obrve dok pokušavamo shvatiti zašto Rose Gold nakon pet godina oprašta majci naizgled neoprostivo čak je pozivajući da živi s njom i njezinim novorođenim sinom, Pattynim unukom, postupno zamjenjuje sumnjičavo mrštenje i sve veći oblak zlokobnih slutnji koji nam se nadvija nad glavom. Jesmo li potcijenili Rose Gold?

“Oporavak Rose Gold” uvodi nas u mračni labirint tajni, osvete i ljubavi koja dolazi sa licem kakvo nismo zamišljali, otvarajući mnoga pitanja i, začudo, onemogućujući nam da se posve opredijelimo za bilo koju stranu. Pakao koji je proživjela ostavio je neizbrisive tragove na Rose Gold, mnogo dublje od onih fizičkih. I koliko god daleko sezala moć oprosta, do nekih tamnih dubina ipak nikada ne može doprijeti. Kako je Nietzsche jednom rekao: “Ako dovoljno dugo gledaš u ponor, ponor će ti uzvratiti pogled”. Stephanie Wrobel baca sjenu na naše suosjećanje sa Rose Gold postupno otkrivajući lice njezina ponora – zašto Rose Gold troši svu ušteđevinu kako bi kupila kuću u kojoj je njezina majka bila zlostavljana kao dijete? Zašto iznad majčina kreveta na stropu crta “dva velika, realistična” plava, vodenasta oka? Zašto se pokušava nametnuti u obitelj tek pronađenog oca upravo na način kojemu bi posljednjem trebala pribjegavati?
Mnogo je toga neobičnog i zloslutnog u “Oporavku Rose Gold”, no kada ogolimo manipulacije i laži, u samoj srži ostaje odnos majke i kćeri ne tako drugačiji od onog koji poznaje svatko od nas. Naime, Patty želi biti voljena i osjećati se potrebnom, dok Rose Gold snuje neovisnost od majke, istodobno priželjkujući majčinu ljubav i odobravanje. Ništa s čime se u određenoj mjeri i sami ne bismo mogli poistovjetiti. No, u slučaju Rose Gold, njezina je majka istodobno i bolest i lijek – svojim joj je lažima uništila djetinjstvo, pa je godinama kasnije rastrgana između želje za osvetom i očajničke potrebe za ljubavlju. Bez majčinih savjeta, kakvi god oni bili, osjeća se izgubljenom i nesigurnom.

Obiteljske veze najzamršenije su od svih koje stvaramo kroz život. Njihove su granice široke i fleksibilne toliko da ih katkad ne možemo jasno odrediti. A kada je u pitanju majčinska ljubav, Patty i Rose Gold Watts otišle su daleko iza tih granica.