Blog

Naziv djela: “Svježa voda za cvijeće”

Ime autora: Valérie Perrin

Naziv izvornika: “Changer l’eau des fleurs”

S francuskog prevela: Maja Ručević

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Život je samo beskrajan gubitak svega što volimo.”

(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)

Violette Touissant čuvarica je groblja u gradiću Brancion-en-Chalon, malom mjestu u Burgundiji (ime u knjizi je izmišljeno, no mjesto doista postoji, samo pod nazivom Martailly-les-Brancion, op.a.). Ona živi u kući uz groblje, održava ga, zapisuje nekrologe, druži se s pogrebnicima, grobarima i svećenikom. Susreće i prihvaća tugu u svim njezinim oblicima; njezin je život lakrimatorij vlastitih i tuđih suza, tuga i uspomena, a groblje tihi zid na kojem počiva jedina izvjesna stvar svemu živućem – smrt.

“Tako je to uvijek sa smrću. Što je starija, sve se manje tiče živih. Vrijeme rastače život. Vrijeme rastače smrt.”

(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)

Violette se pak smrti ne boji, ne vlastite. Njezin je život toliko duboko prožela bol da smrt nalikuje blagom prijelazu u nepostojanje, olakšanju zemaljskog bremena u kojem je tijelo tek ljuštura, toponim čovjeka koji ga je nekoć nastanjivao. Ova krhka žena živi pod zvonom kolebljive tišine i neobičnog spokoja koji donosi mrmor mrtvih, sve dok u njezin život ne uđe detektiv Julien Seul koji na groblje dolazi s urnom pokojne majke Irene koju, prema pokojničinoj želji, mora položiti na grob njezinog ljubavnika. Ljubavna priča nepoznate žene koja se postupno otima zaboravu kroz njezine dnevničke zapise, ali i nenametljivo Julienovo prisustvo, promijenit će Violettin život.
A dodirnut će i čitateljev, u to nema sumnje. Čitajući o smrti, osjetit ćemo život, držati ga na dlanovima u svoj njegovoj krhkosti i nestalnosti. Na trenutke, u mračnijim, bolnim dijelovima ove knjige, iskusit ćemo nemoć, onu posebnu nemoć i očaj kad nepovratno gubimo ono što volimo, a znamo da na svijetu ne postoji niti jedan način da to vratimo. Zauvijek je izgubljeno, odnijelo je sa sobom i dio nas i od tog će trena svaka lijepa uspomena dugo, dugo vremena biti nož u našem srcu.

“Violette, prošlost truje sadašnjost. Kad stalno kopaš po njoj, umireš u sadašnjem trenutku.”

(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)

Plakala sam, uistinu plakala čitajući pojedine dijelove “Svježe vode za cvijeće”, dotaknuli su me iznenada, kad uopće nisam niti pomislila da hoće. Jednostavno su me presjekli istinom koja nam je svima poznata – da smo tek prolaznici u ovom svijetu, nesvjesni koliko je vremena preostalo do posljednjeg zrnca u našem pješčanom satu, da nikad nismo ni dovoljno rekli ni dovoljno učinili. Kad god konačni trenutak došao, tkanje će uvijek ostati bez jedne očice, s nedovršenim šavom. Jer takav je život. Konačan u trajanju, beskrajan u kajanju.

“Osobno mislim da nasljedstvo ne bi trebalo ni postojati. Mislim da bismo ljudima koje volimo trebali dati sve što imamo još za života. I vrijeme i novac. Nasljedstvo je vražja izmišljotina, stvorena kako bi se obitelji raspadale. Vjerujem samo u darove za vrijeme života. Ne u obećanja poslije smrti.”

(“Svježa voda za cvijeće”, Valérie Perrin)

Unatoč silno dirljivoj premisi, roman francuske spisateljice Valérie Perrin oda je životu, hvalospjev ljubavi koja nije jača od fizičke smrti, jer ožalošćena srca ne mogu uskrsnuti tijela, samo uspomene; već ljubavi koja pobjeđuje zaborav i na tom sjećanju, jednom kad nauči živjeti s bolom koje će ono uvijek skrivati, sagradi ostatak života.
Jer cvijet koji vene, prije svog konačnog kraja, u svijet uvijek odbaci sjeme koje jednom, nakon vremena tišine i tame, ka suncu pruži malen, zeleni izdanak.
I tomu nas uči ova knjiga – kako iz fragmenata ponovno načiniti cjelinu. Ponovno sastaviti, zalijepiti poderani list papira. Kako jedan od likova u knjizi utvrđuje, možda neće izgledati kao prije, ali će se na njemu ponovno moći pisati. Valérie Perrin podsjetila nas je na jednu važnu stvar koja ostaje i kad je ponor tuge najdublji – umire se samo jednom, no živjeti se mora svaki dan. Kako? Jedinstven odgovor ne postoji. Riječ je o istini drukčijoj za svakog od nas.

Naziv djela: “Pačinko”

Ime autora: Min Jin Lee

Naziv izvornika: “Pachinko”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Kad se u ribarskom selu Yeongdo, na osam kilometara širokom otočiću uz lučki grad Busan, s rascijepljenim nepcem i iskrivljenim stopalom, rodio Hoonie, nakon dvojice svoje braće jedini preživjeli sin vremešnog ribara i njegove supruge, zapisana je prva rečenica osam desetljeća duge priče o jednoj obitelji; o tajnama koje nadživljavaju one koji ih čuvaju, o ljubavi, o gubicima bolnijima od smrti, o domovini u kojoj si zauvijek stranac i o strancima u kojima si pronašao dom.

“Japan se nikad neće promijeniti. Nikad neće prihvatiti gaijine i, dragi moj, ovdje ćeš uvijek biti gaijin i nikad Japanac. Nee? Zainichi ne mogu otići, nee?”

(gaijin – jap. “stranac”; zainichi – Korejci koji su došli u Japan u vrijeme kolonijalne vladavine i njihovi potomci)

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Godine 1910., nakon desetljeća rata, zastrašivanja i političkih spletki, Japan je pripojio Koreju, a u proljeće godinu dana poslije, u svojoj dvadeset i osmoj, Hoonie je oženio petnaestogodišnju Yangjin, najmlađu od četiriju kćeri udovca, zemljoradnika zakupca koji je, kao mnogi prije i poslije njega, spas kćeri od propasti i milostinje tražio u udaji. Djevojka namijenjenu joj sudbinu prihvaća bez suprotstavljanja, blago i staloženo, baš kao i Hoonie; oboje su jedno u drugome pronašli utjehu, bijeg od različitosti zbog kojih im je život prijetio samoćom. Koreja koju su poznavali postala je mračno, tjeskobno mjesto, a utješne mirise doma, ječma, prosa i morske soli zamijenili su oštri vjetrovi japanskog progona koji su zaprijetili izbrisati svaki trag korejskog društvenog i kulturnog naslijeđa. Sve do 1945. i konačnog prestanka okupacije (no, ne i diskriminacije), Japan je vrtio mač u dubokoj rani korejskog naroda, spaljujući preko dvjesta tisuća korejskih povijesnih dokumenata, uskraćujući vjerske slobode, preuzimajući kontrolu nad korejskom zemljom, darujući ju približno stotini tisuća japanskih obitelji koje su posjekle milijune stabala kako bi zasadile neautohtone biljne kulture i pretvorile poznati krajolik u zemlju koju Korejci više nisu (pre)poznavali. Niti očima niti srcem. Hoonie i Yangjin zajednički život započeli su u toj novoj Koreji, siromašnoj, obogaljenoj i opasnoj, a ista je dočekala i njihovu jedinu kći Sunju.

Unatoč životnim obrascima koje joj je namijenio njezin društveni položaj, Sunja se zaljubljuje u imućnog, zagonetnog stranca. Koh Hansu miriši na mentol i zavodljiva obećanja, u njegovom zagrljaju more pored crnih stijena izgleda plavlje i nemirnije, a između tog plavetnila i kamenita tla sedamnaest godina stariji ljubavnik Sunji otkriva svijet čežnje i strasti koji se mrvi poput slatkih američkih bombona kojima ju je darivao, kad Sunja ostane trudna, a on prizna kako u Osaki ima suprugu i tri kćeri. Unatoč Koh Hansuovoj ponudi da mu ostane ljubavnicom, zajedno s djetetom zbrinuta i voljena onako kako se vole žene kojima je uvijek suđeno biti drugima, Sunja odlučuje drukčije. Prihvaća bračnu ponudu plahog, boležljivog pastora Isaka, no njezina odluka o napuštanju obiteljskog doma i odbacivanju djetetova moćnog oca, pokreće kotač složenog mehanizma kojega u desetljećima koja će uslijediti više neće biti moguće zaustaviti.

“Podrijetlo nije jedino što određuje čovjekov identitet.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Korejsko-američka spisateljica i novinarka Min Jin Lee roman “Pačinko” pisala je puna tri desetljeća. Ono što je počelo kao ogorčenost dugom i uznemirujućom poviješću pravne i društvene diskriminacije Korejaca i potresenost istinitim događajem samoubojstva dječaka korejskog podrijetla koji je zbog zlostavljačkih poruka vršnjaka skočio sa zgrade, nagnalo je Min Jin Lee da, nakon selidbe u Tokijo zbog suprugovog posla i razgovora s brojnim Korejcima u Japanu, napokon ispripovijeda jedinstvenu i bolnu priču o ljubavi i žrtvi koju ista od čovjeka traži, o odanosti i idealima, o ambiciji koja katkad nije dovoljna da bi držala glavu iznad vode. Pripovijest se proteže od 1910. do 1989. godine, oplakujući i pokapajući ljude i svjetove koje su gradili, kolajući žilama korejskih provincija i japanskih velegrada, uličnih tržnica i uglednih sveučilišta, obiteljskih domova i polusvijeta yakuza i pačinko kockarnica. Lee svoje likove gradi promišljeno; oni su snažne i tvrdoglave žene, odane kćeri, sestre i sinovi, očevi poraženi osjećajem bespomoćnosti pred svijetom koji im je uzeo ono što definira njihovu svrhu u obitelji i društvu – svrhu hranitelja, patera familiasa, zaštitnika. Sunja je najsnažniji i najrazrađeniji lik, ona je most između svih protagonista s kojima nas Min Jin Lee upoznaje, ali niti jedan od njih nije statičan, svaki slijedi vlastiti put u ogromnoj zemlji koja je odjednom postala pretijesnom za one koji su je donedavno smatrali svojom. “Život je prepun uvreda i nepravdi, i ona nije imala drugog izbora osim uzeti one njoj namijenjene”, pomirljivo je shvaćanje Japanke Etsuko, jedne od brojnih iz plejade Pačinkovih likova i doista, kolektivna i individualna vrijednost međusobno se prožimaju; svatko od njih u grotlu je povijesnih previranja sveden na malenu srebrnu kuglicu u fliper mehanizmu pačinka – mehaničke igre na sreću koja se desetljećima igrala, i još se igra, u kockarnicama čije je vođenje uglavnom bila povlastica etničkih Korejaca u Japanu. Svaka od kuglica blista sjajem nade i obećanja; svaka od njih ima potencijal donijeti sreću, svaka se uzdiže i propada kroz labirint mjedenih polugica pačinko stroja. No potraga za srećom najneizvjesnija je od svih potraga, jer istodobno izaziva i najveći ushit i najveću propast. Ljudi, međutim, i dalje tragaju, jer se spoznaje kako uvijek postoji mogućnost dobitka najteže odreći.

“Zašto njezina obitelj misli da je pačinko tako strašan?… I jedni i drugi zarađivali su na slučaju, strahu i usamljenosti. Svakog jutra Mozasu i njegovi ljudi petljali su po strojevima da namjeste ishode – na gomilu gubitnika smjelo je biti samo nekoliko dobitnika. Ali ljudi svejedno nastavljaju igrati, jer se nadaju da će se sreća baš njima osmjehnuti… Pačinko je bio budalasta igra, ali život nije.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

Katkad život ne daje priliku za ispravljanje pogrešaka i tada kratak spokoj pronalazimo u uspomenama na vremena prije njih; vremena u kojima smo mogli živjeti život kakav nam je uistinu bio potreban. Katkad su nametnute nam okolnosti nepromjenjive i stalne i jedino što možemo činiti jest svinuti se i prilagoditi ili se odupirati oluji dok nam ne polomi sve grane. Sunjina tiha odlučnost nije ju uspjela zaštititi, no pomogla joj je preživjeti u svijetu u kojem se rođendani provode u davanju otisaka prstiju u Uredu za strance u kojem Korejci traže dozvolu da ostanu u Japanu još tri godine, u kojemu je biti Korejcem isključivalo ravnopravnost, u kojem se žrtvovalo iz ljubavi, potrebe i straha.

“Pačinko” je roman o kojem se razmišlja dugo nakon čitanja. Gotovo je epskih razmjera, ponire i široko i duboko, obuhvaćajući mnogo života i sudbina koji se, u konačnici, svode na staru korejsku poslovicu – “Ne pokušavajte dlanom prekriti cijelo nebo“. Drugim riječima, beskorisno je pokušati pobjeći od istine i onoga što nas određuje. Junaci romana Min Jin Lee kroz sve su naraštaje uspjeli zadržati vlastiti integritet, praštajući i odričući se.

“…čovjek mora naučiti oprostiti i znati što je važno, da je život bez oprosta svojevrsna smrt u kojoj dišeš i krećeš se.”

(“Pačinko”, Min Jin Lee)

I neovisno radi li se o pikantnim aromama kimchija, svježem travnatom mirisu novih tatamija, prodornom zvuku pačinko aparata ili posljednjim riječima supruga upućenim voljenima, čitatelj će gotovo opipljivo proživjeti svaki od tih trenutaka i shvatiti ono što “Pačinko” uistinu jest – savršena metafora one već spomenute potrage za srećom, koloplet uspona i padova bez kojih ne možemo znati jesmo li doista proživjeli vlastiti život.

Naziv djela: “Imao sam crnog psa, njegovo je ime depresija”

Napisao i ilustrirao: Matthew Johnstone

Naziv izvornika: “I Had a Black Dog: His Name Was Depression”

S engleskog prevela: Nataša Ozmec

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Planetopija, Zagreb

Samo prolaziš kroz teško razdoblje”, “prirodno je biti tužan, proći će”, “svi se ponekad osjećamo bezvoljno”. Koliko puta smo izgovorili ove rečenice, gotovo univerzalnu mantru suosjećanja i utjehe osobi utonuloj u loše raspoloženje, sjetu, letargiju? Katkad su iste uistinu prikladne, no katkad su tek čaša vode koju izlijevamo na strašni požar, onaj koji je već progutao većinu šuma i kuća ostavivši dugo, nepregledno zgarište. Taj spaljeni krajolik više ne skriva tek prolaznu tugu, “normalnu depresiju” s kojom se svatko od nas susretne mnogo puta u životu; on je utočište depresiji s velikim “D”, jačoj i razornijoj, onoj koja može trajati godinama i koja je (mnogo puta nažalost prekasno) prepoznata kao ozbiljan poremećaj, prema stajalištu Svjetske zdravstvene organizacije i najteži na svijetu, jer “nadilazi čak i srčana oboljenja te ima daleko teže ekonomske posljedice.”

Kroz stoljeća, ljudi su pokušavali živjeti s depresijom, pronaći odgovarajuće načine borbe s tamnom sjenom koja se nadvijala nad njihovim životima, utegom koji ih je kočio i sprječavao u normalnom funkcioniranju, odgovaranju na životne izazove, suočavanju s problemima. U nedostatku prikladnijeg načina, služili su se simbolikom i različitim metaforama kako bi što bolje opisali svoje osjećaje i poteškoće uzrokovane stanjem u kojem su se nalazili, pa je tako još 65.g.pr.Kr., rimski pjesnik Horacije pisao o depresiji kao o crnom psu – zamišljajući njezinim simbolom upravo tu životinju koja osobu slijedi u stopu, vjerojatno uporište pronalazeći u vjerovanju o psima kao glasnicima smrti i čuvarima zagrobnog života te crnoj boji kao potpunoj odsutnosti svjetla i kolorita. O crnom psu kao metafori za depresiju stoljećima je poslije govorio pisac Samuel Johnson, ali i veliki Winston Churchill, dok je 2011. u Ujedinjenom Kraljevstvu započela i tzv. Black Dog Campaign kako bi se podigla svijest o problemu depresije.

Pisac, ugledni fotograf i umjetnik Matthew Johnstone ilustriranom je knjižicom “Imao sam Crnog Psa, njegovo je ime depresija” dao važan obol osvješćivanju ove globalne prijetnje mentalnom i fizičkom zdravlju čovjeka. Učinio je to na poseban način, i sam se služeći metaforom Crnog Psa, no bez one zlokobne primjese kakva ga je pratila kroz stoljeća. Da ne bude zabune, Johnstone ovakvim pristupom niti u jednom trenutku nije trivijalizirao jedno ozbiljno medicinsko stanje niti pokušao umanjiti njegov značaj i posljedice. Naprotiv, svojim je ilustracijama na malo stranica i s malo riječi uspio reći toliko mnogo. Snažno je i vješto, s mnogo pažnje i suosjećanja sažeo sve ono važno i teško povezano s depresijom; njegov Crni Pas nije prikazan zastrašujuće, predstavljen je gotovo blago, no vrlo uporno i tvrdoglavo, baš kakva depresija i jest. Predstavljen je tako da shvatimo njegovu poruku, vizualiziramo sve ono što svakodnevno prolaze osobe oboljele od depresije i pokušamo razumjeti kako nije riječ o tek prolaznoj tuzi, već o stanju u kojem je nerijetko gotovo nemoguće pronaći razlog za početak novog dana, ustajanje iz kreveta, razgovor s ljudima. Depresija osobi oduzima smisao. Oduzimanje smisla ruši noseći zid ljudske cjelovitosti i dopušta depresiji da upotrijebi jedno od svojih najjačih oružja – osjećaj samoće u vlastitoj bolesti i strah progovaranja o njoj.

“Najviše sam se bojao da će me otkriti. Zabrinjavala me pomisao da će me ljudi osuđivati.

(“Imao sam Crnog Psa, njegovo je ime depresija”, Matthew Johnstone)

Biti svjestan da nije sam i stigmatiziran, najučinkovitije je sredstvo obrane od depresije. Matthew Johnstone u svojoj je knjizi, uz ostale važne stvari, pokazao kako je na svijetu mnogo ljudi koje prati Crni Pas, pokušao nas uvjeriti da je depresija nešto što osoba ima, ne ono što je određuje. Užgao je svjetlost na kraju tunela i otkrio kako je postupnim otvaranjem drugima i donošenjem važnih životnih odluka depresiju moguće priznati i prihvatiti, zatim pripitomiti te na kraju upravljati njome, umjesto da ona upravlja nama. Jer, baš kao i sa psima koji se ozvijere ako ih predugo držimo zatočenima, i depresija preraste onoga tko ju poriče i skriva te ga na kraju posve preuzme.

“Puno je bolje Psa pustiti van nego ga držati zatvorenog.”

(“Imao sam Crnog Psa, njegovo je ime depresija”, Matthew Johnstone)

Slavni Sigmund Freud jednom je rekao kako potisnuti osjećaji ne umiru, već samo šute i nastavljaju utjecati na naš život, ali iznutra. Matthew Johnstone na jedinstven nas način podsjeća koliko je važno prihvatiti i izboriti se s onim što je u jednom životnom trenutku odlučilo biti dio nas kako bi jedina sjena koja nas prati bila ona sunčeva.

Naziv djela: “Nulta suma: izabrane priče”

Ime autora: Rubem Fonseca

Naziv izvornika: Selection of short stories (1963-2018.)

Izabrala i prevela s portugalskog: Tatjana Tarbuk

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Umjetnost je glad.”

(citat iz priče “Pogled”, Rubem Fonseca)

Na umu imajući činjenicu kako je jedan od najbližih prijatelja Rubema Fonsece, velikana brazilske književnosti za kojeg je književna kritika utvrdila kako piše kao “sumanuto čedo Cortázara i Bukowskog” (iako uporaba snažnih seksualnih i elemenata nasilja u njegovim djelima na koje se pri uspoređivanju najčešće aludiralo, kod Fonsece svoje uporište ima prije svega u, kako je jednom rekao, “činjenici da bi svaki pisac trebao imati hrabrosti reći ono što se većina plaši izgovoriti”), američki pisac Thomas Pinchon, slavni postmodernist i osobenjak kompleksnost čijih djela zadovoljava apetite i najzahtjevnijih čitatelja, tad slobodno možemo reći kako u “Nultoj sumi” , prvoj Fonsecinoj zbirci pripovjedaka prevedenoj na hrvatski jezik, čitatelja očekuje slobodan pad u grotlo na čijem dnu ključa ulica, seks, nasilje, smrt te se “poput goleme gusjenice” izvija mnoštvo ljudi gladnih života, ljubavi, umjetnosti i boli.

Rubem Fonseca u svom je književnom opusu poseban naglasak stavljao upravo na kratke priče, pa je njegov ulazak u književnu orbitu označila zbirka “Zatvorenici” iz 1963. izborom iz koje “Nulta suma” i započinje. Pet priča, svaka s mračnom niti koja nas posve neprimjetno steže sve dok na samom kraju šokirano ne shvatimo kako nam je cirkulacija gotovo prekinuta, a mi se pitamo čemu smo to upravo svjedočili (priče “Henri” ili pak “Službenik”), otvaraju put pripovijetki “Ljudska snaga” iz zbirke “Pseća ogrlica” (1965.), koja još jednom naglašava direktnost i čistoću Fonsecinog jedinstvenog izričaja. Niz dramatičnih priča, punih otvorene erotičnosti, eksplicitnih izraza i nasilnih dijelova u ovoj zbirci seže sve do 2018., dvije godine prije Fonsecine smrti.

Potpuno bi pogrešno bilo način pisanja ovog brazilskog autora svesti na vulgarizme i opscenosti. Svaka je od priča Rubema Fonsece pomno postavljena scenografija koja za svrhu ima nešto mnogo dublje od šokiranog čitatelja. Kao bivši policijski službenik, autor u svoje priče vješto upliće vlastito iskustvo, ono životno koje nikad nije cenzurirano niti uljepšano, u kojem je krv uvijek krv i leš uvijek leš i rasporena utroba uvijek hrpa iznutrica i posvemašnjeg užasa. Jedno od njegovih antologijskih djela, priča “Mandrake” iz zbirke “Ubirač” (1979.), također je uvrštena u ovu zbirku, a odvjetnik-detektiv Mandrake koji se pojavljivao u više Fonsecinih djela izvrstan je primjer inspirativnog utjecaja dijela privatnog života i osobnih preferencija na pisanje Rubema Fonsece.

Ispod krvi, nasilja i erotike Fonseca nerijetko vrti još jedan film – onaj koji hvata kadrove nepodnošljive težine brazilskog postojanja u jednom (turbulentnom) povijesnom razdoblju. Naime, u godinama koje su prethodile brazilskom državnom udaru 1964. , Institut za istraživanja i društvene studije (IPES) čiji je jedan od bliskih suradnika bio Rubem Fonseca, provodio je brojne aktivnosti s ciljem destabilizacije vlade predsjednika Joãoa Goularta utirući time put raspadu demokracije. Te su aktivnosti, između ostalog, uključivale financiranje i nadzor sastavljanja i distribucije niza dokumentarnih filmova koji su, prikazivani diljem zemlje, za svrhu imali poticanje puča koji je uslijedio, promicanje liberalne ideologije i antikomunističke propagande te jačanje struja koje su pod svaku cijenu htjele svrgnuti Goularta s vlasti. Pitanje autorstva scenarija spomenutih dokumentaraca predmet je kontroverze: mnogi ga istraživači, naime, potkrjepljujući tvrdnje dokumentima i svjedočenjima, pripisuju upravo Rubemu Fonseci, dok drugi takvu teoriju odbacuju kao hipotetsku. Fonseca je izjavio kako je bio dijelom postojećeg demokratskog odjela unutar Instituta s kojim je prekinuo sve veze 1964.

U godinama koje su uslijedile, Fonseca je ostao dosljedan svom imidžu samotnjaka – rijetko je davao intervjue i pojavljivao se na popularnim književnim događanjima s opravdanjem kako pisac ne smije biti poznat, jer u protivnom gubi sposobnost diskretnog promatranja i, slijedom toga, pronalaženja “sirovog” materijala za književni rad. A takvog je materijala u njegovoj prozi bilo napretek. Nadahnuće za ozračja u pričama crpio je iz spomenutih političkih trenutaka, vlastitog zanimanja, svijeta koji ga je okruživao. Fonseca je čitateljima život želio prenijeti upravo onakvog kakav doista jest – kao igru nulte sume, “igru u kojoj je zbroj dobitaka i gubitaka igrača uvijek nula.”

“Bio je to vatreni pakt

Protiv ovoga tmurnog rutinskog prostora između

Rođenja i smrti koji se naziva

Životom.”

(ulomak iz priče “Dan u životu potpisnika pakta”, Rubem Fonseca)

Naziv djela: “Shuggie Bain”

Ime autora: Douglas Stuart

Naziv izvornika: “Shuggie Bain”

S engleskog prevela: Petra Purgar

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Ona se nikad neće otrijezniti, a on je, dok je sjedio na hladnoći s dragom djevojčicom, shvatio da se nikad neće osjećati kao normalan dječak.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Hugh “Shuggie” Bain samo je htio biti voljen. Htio je pružiti ljubav i pronaći sigurno utočište u svijetu ogrezlom u alkoholizam i siromaštvo, onom u kojem sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća radnička klasa izumire izvučena iz crnih okana škotskih rudnika. Teško da bismo ga u punom smislu te riječi mogli nazvati junakom istoimenog romana prvijenca škotskog pisca Douglasa Stuarta, jer to možda ne bi bio pravi izraz. Naime, Shuggie se plaši. Strah ga je života u kojem majka između večere za djecu i boce votke bira alkohol; u kojem nema mjesta za dječaka koji radije češlja ružičaste ponije, umjesto da s lokalnim mangupima hvata raspuštene djevojčice na uličnim klupama. Boji se da neće otići u raj, jer ga je nasilni dječak prisilio da mu “dira pišu”, kako to Shuggie naivno i dječje prenosi.

Njegova majka Agnes voljena je roditeljica, no i silan teret Shuggiju, njegovom bratu i sestri. Između snova o vlastitoj kući i listanja Freemanovog kataloga iz kojeg povremeno naručuje sitnice za sebe i djecu, povremene komadiće sreće na kredit, Agnes u alkoholnom ništavilu često zaspi u vlastitoj bljuvotini, a katkad ju najmlađi sin Shuggie po povratku iz škole zatekne s glavom u pećnici. Shuggijev otac Hugh Bain Stariji, “Stari Shug”, taksist i okorjeli ženskaroš, napustio ih je, ostavivši ih u Pitheadu, učmaloj, od Boga zaboravljenoj zabiti, samo kako bi Agnes nanio konačno poniženje i otvorio joj Pandorinu kutiju s mirisom toplog lagera i votke koja se više nikada neće zatvoriti. No Agnes se ponosa drži jednako čvrsto kao i alkohola – uvijek dotjerana, pomno namještene frizure i šminke te s biserno bijelim umjetnim zubima, glasgowska je verzija Elizabeth Taylor, ona čiji se glamour polako istače u limenke extra jakog lagera skrivenog u torbicama, pa ispijanog iz šalica za čaj.
Kći Catherine otišla je u strahu da se dio majčinog alkoholnog beznađa ne zakači za nju i zauvijek veže za tu ženu lakiranih crnih kovrča i crvenih usana koja se prije pedesete oprostila sa životom kakvog je možda mogla imati. Stariji sin Leek šutljiva je Agnesina i Shuggijeva zaštitnička sjena sve dok i njega jednog dana majčina ovisnost zauvijek ne odvede daleko od crnila pitheadske šljake.

“Agnes Bain bila je prerijetka pojava da bi je prepustio nekome drugome tko će je voljeti. Ne bi bilo dovoljno ostaviti je u komadićima koje bi drugi muškarac poslije prikupio i sastavio.”

(“Shuggie Bain”, Douglas Stuart)

Shuggie je posljednji koji je preostao Agnes. Najvoljeniji i najvjerniji. No katkad ljubav jednostavno nije dovoljna.

“Shuggie Bain” prati sudbinu dvaju glavnih likova – Shuggija i Agnes, no pripovijeda priču o životima mnogih sličnih njima. Douglas Stuart u ovom je epskom djelu pisanom punih deset godina s prvotnom namjerom da nikad ne bude objavljeno, detaljno opisao krhkost položaja žena u Škotskoj u jednom vremenu: bilo da su ovisne o muškarcima ili alkoholu, njihova je nemilosrdnost prema bližnjima istodobno i odvratna i posve shvatljiva. Prokletstvo vezanosti za biće koje im nikad neće uzvratiti ljubav u ovu priču upliće ogorčenost, jad i ravnodušnu iskrenost. Nevjerojatno je, stoga, kako prema Agnes istodobno možemo osjećati i ljutnju i suosjećanje. Silno smo bijesni na njezinu sebičnost i slabost, da bi već u idućem trenutku žalili tu ženu koja savršeno dotjerana uzdignute glave korača kroz prašinu Pitheada, jeca obogaljena trijeznom spoznajom života koji joj je namijenjen ili promatra Shuggija kako u dnevnoj sobi pred televizorom plesom pokušava živjeti ono što je samo htjelo izići iz njega.
No srce nam se konačno slama nad sudbinom tog dječaka koji pažljivo skida najlonke onesviještene majke, briše joj suze i skorenu žuč sa usana, razmišljajući o bratu i sestri koji su davno otišli i njoj koju ne uspijeva izbaviti iz ponora. Tanka opna obiteljskih odnosa konačno puca i iz nje se izlijeva gorka, ali jednostavna istina: ljubav nije nužno uvijek velikodušna i ljubazna, a veza roditelja i djeteta katkad je nit koja umjesto ka izlazu, oboje vodi sve dublje u labirint.

Douglas Stuart napisao je priču nadahnutu vlastitim iskustvima – osim bavljenja pitanjem spolnosti i homoseksualnosti (i sam je pripadnik LGBT zajednice), vjerno je prikazao sav mrak ere “thatcherisma” prije koje su mnoge stvarne zajednice imale svrhu poput rudarstva opisanog u knjizi, pa bile uglavnom zaboravljene. Podsjetio je kako sa siromaštvom gotovo uvijek dolazi i izoliranost – većina se radnje i u “Shuggie Bainu” odvija upravo u fiktivnom mjestu Pithead na periferiji Glasgowa gdje nedostatak novca i prometne povezanosti onemogućuje namirenje čak i osnovnih životnih potreba.
Podsjetio je svakoga od nas kako uistinu jest teško boriti se sa životom, no kako je odustajanje od njega uvijek bolnije.