Blog

Naziv djela: “Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici”

Ime autora: Catriona Ward

Naziv izvornika: “Last House On Needless Street”

S engleskoga preveo: Igor Rendić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.

“Bogovi su nam bliže nego što mislite. Žive među drvećem, iza opne tako tanke da ju se može rasparati noktom.”

(“Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici”, Catriona Ward)

Ruku na srce, većina bi se osvrta za “Zadnju kuću u Nepotrebnoj ulici” mogla svesti pod zajednički nazivnik “čudnog”, “neobičnog” ili pak “uznemirujućeg”, i nema ničeg lošeg u tome, naprotiv. Catriona Ward doista je dala sve od sebe da napiše roman o kojem će biti nemoguće izgovoriti više od nekoliko rečenica bez opasnosti odavanja cjelokupne radnje čija najveća strava leži upravo u činjenici da je posve moguća. Događa se, možda upravo sada, u nekom bližem ili daljem kutku svijeta, strašnija nego što ju bilo koja knjiga može opisati. Ljudi su najgore od svih životinja, zlostavljanje ostavlja ožiljke dublje od svih ponora, a um se, da bi spasio i sebe i tijelo u kojem prebiva, katkad mora prilagoditi. Shvatila sam to kad sam kroz oči mačke Olivije gledala figuru babuške u mračnoj kući u kojoj je zrak zaudarao po prašini i ustajalosti grobnice, čiji su prozori bili zakovani šperpločama, a stanari (ne)stvarniji od dimenzija u kojima su odabrali živjeti. Lutka koja u utrobi skriva svoje zatočene dvojnice znakoviti je čuvar redaka u kojima Catriona Ward skriva mračnu tajnu svoje pripovijesti.

Prva stvar koju mrzim zove se babuška. U njoj je manja verzija nje same, pa još jedna u njoj, i tako dalje. Užasno. Zarobljene su. Zamišljam ih kako vrište u mraku, nepomične i nijeme. Lice lutke široko je i prazno se smiješi. Čini se tako sretnom što je zatočila svoju djecu.

(“Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici”, Catriona Ward)

Nikad razriješeni slučaj nestanka Djevojčice sa sladoledom, neprilagođeni muškarac koji u zapuštenoj kući živi s kćeri i mačkom, tajne zakopane duboko u vlažnim sjenama šume, tek su putokazi namijenjeni poigravanju s čitateljevim očekivanjima dok skida sloj po sloj ove zamršene, uznemirujuće priče.

Na spisateljičine vješte “mind games” nije ostala imuna niti autorica ovih redaka zaključivši kako se, kao i u većini djela ovog žanra, i ovdje najnapetiji trenutci stvaraju u našem umu dok pokušavamo pretpostaviti kamo bi nas priča mogla odvesti. Mnogo je “klipova pod noge” bacila čitatelju Catriona Ward, usmjeravajući ga u različitim pravcima svakim novim poglavljem knjige. Mrak je uvijek bio iza ugla, nešto se prijeteće nadvijalo nad rečenicama niti na trenutak ne dopuštajući da nas napusti onaj nelagodan osjećaj kako nešto užasno nije u redu.

“Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici” vrlo je tragična, mučna i, u konačnici, dirljiva i bolna priča o razornoj snazi traume, krivnji, osveti i ljudskoj sposobnosti preživljavanja, ali i izvrstan primjer vještog pripovijedanja, spretne gradnje fabule koja se sastoji od toliko posebno razrađenih dijelova da se na kraju ne možete odlučiti je li vas više impresionirala tema, odnosno radnja romana ili pak način na koji je djelo konstruirano. Teme nestanaka, ubojstava i neprilagođenih čudaka davno su nadrasle uobičajene okvire; Catriona Ward pozabavila se, naime, nekim vrlo osjetljivim i mučnim pitanjima, pa ih smjestila u pripovjedački labirint iz kojeg je, što god mislili o ovom romanu, vrlo teško pronaći izlaz.

Naziv djela: “Samo strast”

Ime autora: Annie Ernaux

Naziv izvornika: “Passion simple”

S francuskog prevela: Ela Agotić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Ne opisujem povijest jedne veze, ne pričam priču (od koje mi cijela polovica izmiče) prema vremenskom slijedu, “došao je 11. studenoga”, ili onako približno, “prođoše tjedni”. Za mene to nije postojalo u tom odnosu, znala sam samo za prisutnost ili odsutnost. Prikupljam samo znakove jedne strasti što neprestance titra između “zauvijek” i “jednom”, kao da će mi taj popis omogućiti da sagledam njezinu istinitost.

***

Možda su jedine činjenice koje bi trebalo uzeti u obzir one materijalne, vrijeme i sloboda koje sam imala na raspolaganju kako bih sve to mogla proživjeti.”

(“Samo strast”, Annie Ernaux)

Samo strast zvuči kao oksimoron. Nije li upravo strast silno složen osjećaj; naoko iskonski, gotovo životinjski, u sebi skriva fatalnost, potpunu neizvjesnost i savršeno ispunjenje, slatku opijenost i očaj ovisnosti, jasno definiranu želju i posvemašnje bezumlje. Kao i svaka vatra, dobar je sluga, ali strašan gospodar. Francuska nobelovka Annie Ernaux u ovoj je kratkoj autofikciji obducirala svoju strast, strast ljubavnice, moderne Penelope koja čeka svog tajnog odabranika, žudi za njegovim pozivom, glasom i nazočnošću. On je metronom njezine svakodnevice i sve je drugo tek pozadinski šum – život kakvim je dotad živjela, ljudi koje je poznavala prije njega, posao, interesi, čak i vlastita djeca. Sve je tih nekoliko mjeseci davne 1991. bilo podređeno samo jednome. Iščekivanju još jednog susreta. A vrijeme između dviju strasti najduže je vrijeme. Zaglavljena u procijepu odsutnosti i čekanja, između “zauvijek” i “jednom”, autorica savršeno popunjava praznine – svom ljubavniku pridaje osjećaje, misli i rečenice kojih on vjerojatno nema; sve je podložno njemu, njegovoj mašti, njegovim razmišljanjima, interesima; njezin je život tek odraz u izlogu trgovine odjećom, donjim rubljem, cipelama (što bi mu se svidjelo?), crni baršun vokala Edit Piaf, non, je ne regrette rien, ne, ne žalim ni za čim, prenaglašeni uzdisaji šansonjerskih snatrenja kao mjerila bezuvjetnosti, univerzalnosti strasti.

Annie Ernaux pisala je o trenutku. Trenutku u nekoj 1991., iščupanom iz života srednjoškolske profesorice, majke odraslih sinova, žene koja živi vlastite porive, no u jednom je trenutku, baš tom trenutku o kojem piše, koji izbacuje iz sebe na šezdesetak stranica romana kojem će neki zamjeriti kratkoću, opsesiju, nerazumnost (ali koja je to strast razumna, recite vi meni?), odlučila dopustiti porivima da žive nju, da ju podčine vlastitoj volji zbog koje epicentar svih emocionalnih zemljotresa postaje iščekivanje zvonjave telefona (tog velikog instrumenta ljubavnih strasti u ranim devedesetima koje još nisu slutile pohotne sms-ove i skrivene brojeve!) i poziv gospodina A., čijom je ljubavnicom bila tih nekoliko mjeseci. I ne samo ljubavnicom. Jer ljubavnica nikad nije samo to. Ona je i klupko zgužvane odjeće na podu spavaće sobe, kuhinje, predsoblja (strast uvijek protutnja svim postajama); ona je dopola ispijena čaša pića i čipka donjeg rublja u izlogu; ona je zvuk automobila koji se parkira ispod prozora i korak ispred ulaznih vrata; ona je sve i ona je ništa; u strahu od kraja tajne romanse ona svaki užitak proživljava kao buduću bol (on uvijek igra istim kartama, samo njezini ulozi rastu svakim rastankom).

Bila sam tek vrijeme što protječe kroz mene. Tako je iskrena Annie Ernaux. Tako prizemno, ljudski, bezumno iskrena dok priznaje kako ju je u trenutcima ludila zbog njegova odlaska, trenutcima kad se život sveo na jednu neopranu čašu iz koje je pio, jedne noći spopala želja da se testira na sidu – “Možda mi je barem to ostavio” . I prije nego što s gnušanjem odmahnemo rukom, nije moguće da može pasti tako nisko, izgovoriti sve te silne besmislice, ne zaboravimo kako su akutne i kronične intoksikacije ljudima najčešće; da bi učinak užitka bio uvijek isti, potrebno je dozu neprestano udvostručavati, i svatko, baš svatko od nas jednom je bio rob čekanja, svojevoljni zatočenik treperavog svjetla obavijesti o pozivu ili poruci, lutanja mjestima na kojima bismo mogli slučajno naletjeti na izvor svoje strasti; zanesenjak dnevnih sanjarenja o rečenicama koje nikada neće biti izgovorene, situacijama do kojih nikada neće doći.

Annie Ernaux otkrila nam je svoju tajnu, onu koja je, jednom javno ispisana, označila kraj njezine nevinosti; njezina priča nije ljubavna; lišena romantike i sladunjavosti, ona je manifest ženske požude i upravo ćemo je stoga osjećati negdje duboko u utrobi, na onom mjestu koje pripada – samo strasti.

Naziv djela: “Medvjed, lav ili vuk – Kako vam razumijevanje vlastitog tipa spavanja može promijeniti život”

Ime autora: Olivia Arezzolo

Naziv izvornika: “Bear, Lion or Wolf”

S engleskog prevela: Andrea Marić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Stilus knjiga, Zagreb

“Postajući najboljom verzijom sebe sama, nadahnut ćete druge da učine isto.”

(“Medvjed, lav ili vuk”, Olivia Arezzolo)

Kao neka čudna mješavina pijetla i sove kad je spavanje u pitanju (neke ću, naime, stvari odlično obaviti ranim jutrom, dok ću pak za druge zanosom nadahnuća zaploviti kad sav normalan svijet već odavno spava snom pravednika), samouvjereno sam krenula čitati knjigu priznate australske stručnjakinje za spavanje Olivie Arezzolo “Medvjed, lav ili vuk”, samo da bih otkrila da ipak nisam nikakva jutarnja ili noćna ptičica, već nešto mnogo negracioznije. Naime, prema psihološkom konceptu koji zastupa Arezzolo, postoje tri osnovna kronotipa spavača: vuk, medvjed i lav, pa, kad je o gracioznosti riječ, nije posebno izazovno pogoditi koji je od njih autorica ovih redaka. No da nije sve uvijek onako kako se čini, potvrđuju i vrlo zanimljivi, znanstveno utemeljeni savjeti prilagođeni svačijem tipu spavanja koje objašnjava Olivia Arezzolo, a ja ću vam učiniti medvjeđu uslugu i pokušati pojasniti zašto je jako važno doznati koja ste vi zvjerčica od spomenute tri.

Prvo bismo trebali razjasniti sam koncept kronotipa; prema Arezzolo, riječ je o klasifikacijskom sustavu – medvjed, vuk ili lav – koji se upotrebljava kako bi se lakše razumjeli ciklusi spavanja i produktivnosti. Svatko od nas, naime, ustaje i ide na počinak prema vlastitom ritmu; tako jedni ujutro ne mogu otvoriti oči bez pola litre kave, drugi su tijekom noći više budni nego što spavaju, treći pak rano liježu i rano ustaju i svi ih mrzimo, jer ujutro izgledaju svježe i poletno, za razliku od nekih od nas koji još pola dana hodaju s reljefom gumba s jastuka na obrazu i podočnjacima na kojima bi im pozavidjela i velika panda.
Sve se, međutim, tvrdi Olivia Arezzolo, događa s razlogom, pa kako bismo imali oružje za borbu protiv štetnih posljedica deprivacije sna, moramo znati kojem kronotipu pripadamo. Ukratko, lavovi vole rano zaspati i rano se probuditi; medvjedi vole ustati kasnije od lavova i najfunkcionalniji su oko tri poslijepodne, dok su vukovi najveći spavalice (ništa od medinog zimskog sna, čini se) – najkasnije liježu i najkasnije se bude, pa bismo mogli reći kako su dosadašnje noćne sove perje zamijenile dlakom, a kljun očnjacima (u slučaju da ih netko probudi prije reda).

Olivia Arezzolo u ovoj zanimljivoj knjizi nudi odgovarajuće testove koji će vam pomoći da odredite kojem kronotipu pripadate, pa vrlo iscrpno objašnjava na koji način promjena spavalačkih navika i razumijevanje vlastitog tipa spavanja mogu utjecati na život, počevši od važnosti prehrane (pravilnog unosa mikronutrijenata – vitamina i makronutrijenata – minerala; konzumacije tzv. supernamirnica poput banana, kivija ili lososa te ispijanja “pića za spavanje” kao što su kamilica, sok od višnje (jedna čaša može produljiti vrijeme spavanja za čak 85 minuta!) ili pak meda i mlijeka), preko idealnih rutina prije spavanja, tzv. kronoritmova prilagođenih svakom kronotipu, pa do izazova spavanja u 28 dana na koji Arezzolo poziva čitatelja nakon prethodno usvojenih strategija spavanja.

Polazna točka, važno je reći, svih lavova, medvjeda i vukova jest tzv. cirkadijalni ritam (“ples na glazbu vlastitog tijela”, kako ga Olivia Arezzolo naziva), naš 24-satni tjelesni sat koji je odgovoran za ciklus budnosti i spavanja; kad nije pravilno “naštiman”, trpi proizvodnja melatonina, “glavnog” hormona spavanja i san više nije onakav kakav bi trebao biti. A nitko ne voli mrzovoljne i nenaspavane lavove, medvjede i vukove.

Mnogo sam korisnih podataka doznala čitajući ovu knjigu, uključujući i onaj kako je roditelju u prosjeku potrebno oko šest godina da se potpuno “oporavi” od manjka sna nakupljenog tijekom prve godine života djeteta; da je mojoj malenkosti potrebno od 7 do 9 sati spavanja na noć (trenutno sam na šestici i blagim otiskom gumba na obrazu) te da je narašireniji kronotip među odraslima (od 20. do 65. godine) upravo medvjed što je, kako Arezzolo tvrdi, čak i društveno poželjno, jer ako smo donekle odmorni uvečer nakon posla, možemo sudjelovati u društvenim događanjima, poput odlaska na piće, šetnje i slično. Dakle, suprotno uvriježenom mišljenju, biti medvjedica mnogo je dinamičnije nego što bi se moglo učiniti (nećete mi zamjeriti ako malo usporim poslije ručka, treba izdržati do onog večernjeg druženja), no i svi lavovi i vukovi trebali bi osluhnuti svoj cirkadijalni ritam i uz ovo sjajno štivo poboljšati kvalitetu sna i, u konačnici, života.

Naziv djela: “Od dragosti”

Ime autora: Margaret Atwood

Naziv izvornika: “Dearly”

S engleskog preveo: Mate Maras

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Lumen izdavaštvo

“Nema više plesanja, ali još
nosim svoje srebrne cipelice

svoje srebrne papuče,
sve su njihove želje istrošene

i nema načina da dođem doma.”

(ulomak iz pjesme “Srebrne papuče”, zbirka poezije “Od dragosti”, Margaret Atwood)

Oh, s koliko neobične sjete piše Margaret Atwood. Navikla sam komunicirati s njom unutar zidina Gileada, slušati je kako pregovara kroz ispovijesti Grace Marks ili pak putovati distopijskim zakutcima trilogije “Ludi Adam”.

No nisam se pripremila za stihove. Njezin me žal uhvatio nespremnu i plačljivu, srca ispunjenog onim čudnim osjećajem koji se javi kad u vedri sumrak promatramo nebo koje se preobražava u bojama – indigo plavoj, krvareće crvenoj, čeznutljivoj zlatno žutoj, sjetnoj tami ljubičaste – kad nas svlada neopisiva tuga spoznaje kako smo maleni, sami u svom rođenju i smrti, kako ćemo jednog dana to nebo, te boje vidjeti po posljednji put. Još jednom dahom zamagliti nebeski vitraž i promijeniti obličje zauvijek.

“Ali oni dragi, gdje su oni?” pjeva lady Margaret. “Gdje? Gdje? Nakon nekog vremena?/Ti zvučiš kao ptica./Zastaješ, ali tuga nastavlja nazivati./Ostavlja te i odlijeće/preko hladnih noćnih polja…” , i dalje nas pita ostavljajući odgovore da ih, melankolični, tek naslućujemo zatvorenim očima, dodirujemo jagodicama prstiju iz kojih su i nama izmaknule godine.

Margaret Atwood svoje je pjesme pisala između 2008. i 2019. Kako sama priznaje, tijekom tog vremena, svijet se mijenjao – mračnije, podmuklije. Gubila je mladost i osobe koje je voljela (ovu je zbirku posvetila preminulom životnom suputniku Graemu). A tuga i spoznaja kapale su kroz olovku u njezinoj ruci. Život i smrt, ljubav i rastanak, pravda i nepravda. Sve se slilo u retke tih “kasnih pjesama”, kakve pjesme obično već i jesu: “kao pismo koje pošalje mornar a stigne poslije njegova utapanja.”

No iako se koprena neke udaljene nostalgije omata oko mnogih stihova, ova je zbirka Margaret Atwood prije svega smiraj nakon duge, naporne žetve; snoplje bogatog životnog iskustva u koje je upleten optimizam čije vrelo nisu isušile teške godine.

U nekim je pjesmama gotovo moguće uhvatiti vragolasti sjaj u autoričinom oku, iskru koja priječi da se ugasi luč gladi za životom. Jer, “Od dragosti” je poput spomenara. Ali ne onakvog kakav se piše u nižim razredima osnovne škole, u znatiželjnom, lutajućem djetinjstvu. Ova je zbirka poezije spomenar koji čuva snagu, žar poznih godina. Onih u kojima često znamo reći – ah, da je mladost znala, da je starost mogla! Lady Margaret Atwood ne zaziva minule godine sa žaljenjem. Ona ih slavi, poštuje i pronalazi svoje mjesto u njima. Usuđuje se pogledati unazad i preispitati ono što se mnogi ne bi usudili. “Od dragosti je željela, od dragosti čeznula.” I na koncu, i žali samo – od dragosti.

Naziv djela: “Majstor i Margarita”

Ime autora: Mihail Bulgakov

Naziv izvornika: “Мастер и Маргарита”

S ruskog prevela: Perina Kulić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Alfa d.d., Zagreb

“Ali evo pitanja koje me mori: ako nema Boga, nameće se pitanje tko onda upravlja ljudskim životom i čitavim poretkom na svijetu?”

“Sam čovjek upravlja”, Bezdomni je brže-bolje ljutito odgovorio na to, doduše, ne baš jasno pitanje.

“Oprostite,” tiho je odgovorio neznanac, “kako bi se upravljalo, nužno je imati točan plan za neko barem malo dulje razdoblje. Dopustite mi da vas pitam, kako se čovjek može snaći u ulozi upravitelja ako ne samo da mu je uskraćena mogućnost izrade ikakvog plana čak i za smiješno kratko razdoblje od, recimo, tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoje sutra?”

(“Majstor i Margarita”, Mihail Bulgakov)

Potpuno je nezahvalno pokušati napisati kritičko slovo o djelu koje se, pola stoljeća nakon cjelovitog objavljivanja, može podičiti titulom jednog od tumačenjem zagonetnijih klasika svjetske književnosti. Pod budnim okom Staljinovog režima, ruski pisac Mihail Bulgakov uspio je napisati “Majstora i Margaritu”, roman koji je od trenutka ukazivanja čitateljima postao nepresušnim izvorom nadahnuća književnicima, teoretičarima književnosti, pa i scenskim i glazbenim umjetnicima, poput grupe The Rolling Stones s njihovom pjesmom “Sympathy for the Devil”.

Inače, zanimljivo je kako je “Majstora i Margaritu” Bulgakov pisao punih dvanaest godina, od 1928. pa do 1940., kada i umire. Tijekom tog razdoblja, Bulgakov je svoj roman prilično intenzivno mijenjao, pa tako “Majstor i Margarita” broji čak osam različitih verzija (Flaker, 1993:425), a navodno je pisac, nakon što je dovršio rukopis, na samrtnoj postelji rekao svojoj supruzi: “Sada zaslužuje biti spremljen u komodu, ispod tvoje posteljine.”
Cenzurirana verzija romana prvi je put objavljena dvadeset i šest godina nakon autorove smrti,1966., u časopisu Moskva (spomenuto izdanje zbog cenzure nije bilo cjelovit tekst i čitatelj je sam morao dopunjavati cenzurirane dijelove romana).
Tri godine poslije, 1969., cenzurirani su dijelovi dodani temeljnom tekstu nakon čega je potpuni tekst objavljen u Frankfurtu.
Cjeloviti je roman u Moskvi konačno objavljen 1973., i to u Bulgakovom djelu “Romani” te se ta verzija smatra tzv. kanonskim tekstom, odnosno onim koji se ubraja među najvažnije predstavnike jednog književnog razdoblja, dok su u svim izdanjima objavljenima izvan granica Sovjetskog saveza navodno uočeni određeni nedostatci.

Sama radnja romana obuhvaća nekoliko proljetnih dana u Moskvi tridesetih godina prošlog stoljeća, tijekom kojih je rusku prijestolnicu posjetio sâm Sotona glavom i rogovima, a slijedila ga je ništa manje dijabolična družina koja je uključivala lako uvredljivog divovskog crnog mačka Behemota naklonjenog votki i oružju, demonskog ubojicu Azazella (savršenog prototipa istoimenog palog anđela), vampiricu Hellu te vječno prokletog viteza Korovjeva – Fagota, varljive poniznosti i osmijeha koji više nalikuje ugrizu, a otprilike takve posljedice i ostavlja. Sotona, skriven pod imenom Woland, izdaje se za inozemnog umjetnika, profesora crne magije, te zajedno sa svojom svitom kroz predstave – seanse u Varijeteu brutalno razotkriva “crnu magiju” – svu kompromitiranu moralnost, pohlepu i servilnost socijalističke Moskve.
No cilj Wolandovog dolaska u Moskvu nisu kazališne manipulacije povodljivom ruljom, već žena, Margarita, nesretno udana dama jednom zaljubljena u Majstora, autora romana o posljednjim danima Ješue Ha-Nocrija (Kristovo ime u Talmudu) i rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu koji ga je osudio na smrt. Sâm je Majstor većinu svog rukopisa, nakon oštrih kritika suvremenika i nemilosrdne cenzure te, u konačnici, odbijanja izdavača da ga objavi, spalio, a sebe osudio na umobolnicu, pa Margarita, poput svake bezglavo zaljubljene žene, prihvaća demonski Azazellov prijedlog da Wolandu učini uslugu u zamjenu za pronalazak i povratak voljenog Majstora. Kao što bismo i očekivali od Sotone, Woland Margariti predlaže silazak u srce Pakla; poziva je da bude kraljicom njegova bala čiji su uzvanici istinski grješnici, oličenja zloće – duše čije će se iskupljenje protegnuti u vječnost.

Vješto se služeći dvjema pripovjednim linijama, odnosno književnim postupkom romana u romanu, Bulgakov čitatelju predstavlja dvije “dimenzije” – onu fiktivnu i onu stvarnu smještenu u suvremenu Moskvu, obje snažno podržane biblijskim motivima i tematikom koja do izražaja najviše dolazi upravo u fiktivnoj pripovjednoj liniji čija religijska pozadina, naime, odaje nadahnuće crpljeno iz Novog zavjeta, a autor u središnju priču integrira Majstorovu pripovijest o Ponciju Pilatu i Ješui Ha-Nocriju.

“Reci mi, dragi Fagote,” upitao je Woland kariranoga lakrdijaša, koji je očito imao još jedno ime osim Korovjov, “ne čini li ti se da se moskovski narod znatno promijenio?”

Mag je pogledao zamuklu publiku, zatečenu pojavom naslonjača iz zraka.

“Itekako, messire”, tiho je odgovorio Fagot – Korovjov.

“U pravu si. Građani su se jako promijenili izvana, velim, kao i sam grad, uostalom.”

…

“Mnogo je važnije pitanje: jesu li se ti građani promijenili iznutra?”

(“Majstor i Margarita”, Mihail Bulgakov)

Nevjerojatno je složeno djelo napisao Mihail Bulgakov. Koliko ga god puta pročitali, koliko god bili uvjereni da smo ga napokon razumjeli, on nam sa svakim novim čitanjem izmakne, baš poput rubalja koje je one večeri u kazalištu Varijete na pomamljenu publiku bacala Wolandova svita, a one se već drugog dana preobrazile u “naljepnice s boce narzana”. Kao predani čitatelji trudimo se zamijetiti detalje, upiti pozadinu koja se povremeno ukazuje iza dovitljivih rečenica, čestitati sami sebi na kakvoj prepoznatoj finoj metafori, oštroj kritici društva i vremena, a onda nakon određene stanke opet uzmemo roman u ruke i on postane nešto posve drugo.
Bulgakovljev se smrtni Krist ne obazire na mitologiju Evanđelja niti na sovjetski ateizam, Sotona je pronicljiv i gotovo velikodušan, umjesto sitničav i zao. Pripovijest o Ponciju Pilatu također izmiče očekivanim pravilima; meandrira između pripovjedača, iz govora se preobražava u roman u romanu, da bi se odjednom suptilno pretočila u nešto nalik snu.
Po skromnom sudu autorice ovih redaka, malo je, uistinu malo, književnih djela kojima je uspjelo na takav način nadograditi magični realizam, odnosno fantastične elemente sjediniti sa stvarnim svijetom, a apsurdno i pomaknuto uklopiti u razumno. Integracija političkog i društvenog trenutka u kojem je Bulgakov živio – Staljinove Rusije i mračnog doba cenzure, progona i represije – presreće nas gotovo na svakoj stranici romana – tako, primjerice, zgrada u ulici Bolshaya Sadovaya u kojoj se odvija veći dio radnje “Majstora i Margarite” doista postoji, no za razliku od broja 10 kojim je označena u stvarnosti, u knjizi nosi broj 302-bis kako bi se naglasila složenost sovjetske administracije tog vremena (danas se u spomenutoj zgradi nalazi Bulgakovljev muzej, otvoren 2007. op.a.), a famozni stan broj 50 u kojem borave Woland i njegova vražja družina tijekom njihova posjeta Moskvi, prototip je Lubyanke, kolokvijalnog naziva za zgradu u Moskvi, sjedište KGB-a na Lubjanskom trgu – svatko tko uđe u njega zagonetno nestaje, baš poput mnogih koji su u ono vrijeme bili privedeni u prostorije ruske tajne obavještajne službe. Jedna od zanimljivijih poveznica stvarnog i fiktivnog svakako jest i lik Margarite, još jednog Bulgakovljevog “prototipa”, ovaj put njegove posljednje supruge Elene Shilovskaye koja je, prije braka s Bulgakovom, bila udana za sovjetskog generala Evgenija Shilovskog koji je opet, kao i sve visokopozicionirane osobe tog vremena, bio pod stalnim nadzorom KGB-a kako bi se spriječilo eventualno kovanje urote protiv Staljina. Slijedom navedenog, pod prismotrom je automatski bila i Elena koju je, nakon što se rastala i preudala za Mihaila Bulgakova, KGB primorao da postane njihova doušnica i obavještava ih o Bulgakovljevom kretanju i radu. Unatoč vlastitom protivljenju, nije imala izbora – baš poput Margarite, ušla je u pakt s vragom kako bi spasila voljenog (ili barem mogla utjecati na sadržaj koji će o Bulgakovu doprijeti do KGB-a).

Kontroverza “Majstora i Margarite” nadživjela je desetljeća; Bulgakov smiono odstupa od temeljnog koncepta kršćanstva kao drevnog sukoba dobra i zla, Isusa Krista i Sotone i radije ih predstavlja kao suprotstavljene, no ravnopravne strane koje ne mogu bivati jedna bez druge. Pitanje morala daleko je složenije od jednostavne podjele na dobro i zlo, a Wolandova dijabolična svita, iako uživa u stvaranju kaosa u ruskoj prijestolnici, ne ostavlja dojam da pribjegava okrutnostima i zloći radi vlastitog zadovoljstva; ne potiče grijeh, pohlepu i opačine, kako bismo očekivali od Sotone i njegovih sljedbenika. Naprotiv, ona prepoznaje one “naklonjenije” grijehu ili zločestoći, šarlatane, pohlepnike i beskrupulozne materijaliste, pa ih kažnjava, dodjeljuje im njihov zasluženi dio ognja paklenog. Možda je Bulgakov sav taj teatar apsurda, svjetla i tame koja se međusobno ne isključuju, već neprestano prožimaju, koegzistiraju, dao naslutiti već na samom početku romana citirajući rečenice iz Goetheova “Fausta”: “…Pa tko si ti, naposljetku? Ja sam dio one sile koja uvijek želi zlo, a uvijek čini dobro.” A u ovom društvu koje i prečesto izokreće sustav vrijednosti, može nam se povremeno učiniti da, skriven u sjenama Bulgakovljevog romana, gospodin Woland svijetu katkad čini i malenu uslugu.

“Ali morat ćeš se pomiriti s tim”, prigovorio je Woland, a usne su mu se izvile u podrugljiv smiješak. “Tek što si se pojavio na krovu, a već si učinio glupost. Ja ću ti reći u čemu se ona sastoji – u tvojoj intonaciji. Izgovorio si svoje riječi kao da ne priznaješ sjene, a ni zlo. Budi ljubazan i zamisli se nad pitanjem: što bi činilo tvoje dobro kada ne bi postojalo zlo, i kako bi izgledala zemlja da s nje nestanu sjene? Uostalom, sjene nastaju od predmeta i ljudi. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene drveća i živih bića. Zar želiš opustošiti cijelu zemaljsku kuglu, otrgnuti s nje sve drveće i sve živo zbog svoje fantazije uživanja u golom svjetlu? Ti si glup.”

(“Majstor i Margarita”, Mihail Bulgakov)