Autor: Write Owl

Naziv djela: “Bog onoga ljeta”

Ime autora: Ralf Rothmann

Naziv izvornika: “Der Gott jenes Sommers”

S njemačkog prevela: Patricija Horvat

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Uživajte u ovom ratu, djeco; mir će biti stravičan!”

(“Bog onoga ljeta”, Ralf Rothmann)

Dok su se u proljeće 1945. brojali posljednji dani Drugog svjetskog rata, a saveznički bombarderi uništavali ono što je preostalo od Kiela, sjedišta njemačke savezne pokrajine Schleswig-Holstein, dvanaestogodišnja Luisa Norff s majkom i starijom sestrom Sibylle “Billie” pred sve većom sjenom njemačke kapitulacije sa kielskih dokova bježi na majur supruga najstarije sestre Gudrun, istaknutog nacističkog časnika Vinzenta Landesa, “pomoćnika gaulajtera i izaslanika RNST-a” (drugi najviši paravojni čin, odnosno staleška organizacija Trećeg Reicha za upravljanje poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom, op.a.). Naizgled pošteđeno razaranja, s tek povremenom zračnom uzbunom, imanje Gut Bovenau u blizini Rendsburga čini se relativno sigurnim mjestom za odrastanje djevojčice na pragu tinejdžerskih godina; usred agonije Drugog svjetskog rata ono je mikrokozmos dekadentnih nacističkih zabava u otetim židovskim vilama, onih na kojima SS-ovci halapljivo, gotovo groteskno srču kamenice i bezočno snube djevojčice; onih kojima se želi pokazati najveći sjaj reichovske moći prije nego što je progutaju plamenovi. “Miris bujona i pečene peradi” širi se iz gazdinskih stanova; kerubini, ptice i božica Demetra “koja po plavom nebu istresa rog obilja prepun voća” blistaju sa stropnih fresaka, no ispod sjaja, tama izvire sve brže i snažnije. Prolazi majurom ostavljajući jasne toponime: sve veći broj izbjeglica koje pristižu na imanje, perike od ljudske kose koje izrađuje vlasuljarka, majka Luisinog školskog prijatelja, samostan pretvoren u lazaret za časnike u kojem je miris tamjana zamijenjen trpkim smradom kloroforma i krvavih zavoja, a prisilno sekulariziranim karmelićankama zapovijeđeno da “zazidaju križ na stepenastom zabatu”. Luisa Norff, skrivena iza knjiga kojima pokušava shvatiti svijet i istodobno se zaštititi od njega, promatra preobrazbu života kakvog je nekoć poznavala, a autor Ralf Rothmann, prepuštajući pripovijedanje dvanaestogodišnjoj djevojčici, vodi nas u samo srce rata bez da se ikada približi prvoj crti bojišta.

Naime, iako dijete, Luisa brzo shvaća svu okrutnost odrastanja u sjeni rata; njezina zapažanja Rothmann suptilno, a opet iznimno snažno i potresno “skriva” u naizgled nedužnim rečenicama. Tako je, primjerice, sudbina oca njezina prijatelja Olea sažeta u tek nekoliko dječjih riječi – “(otac) je dobio puno odlikovanja i priznanja, čak i željezni križ druge klase… Njegov satnik nam ga je poslao u Kluvensiek, s telegramom. Poslao je i orden i druge oznake, zvijezde. Mama je plakala od sreće. Na fronti će se samo zaprljat, zar ne?”, dok je slutnja sudbine Luisine starije sestre gotovo filigranski utkana u nekoliko uvojaka crvene kose na netom izrađenoj vlasulji; u otpuhnutom paperju i mrtvoj mušici s razdjeljka Luisa prepoznaje miris zbog kojeg joj “brada počinje podrhtavati i sunčevo svjetlo razlije joj se u očima”. Mnogo je takvih trenutaka u “Bogu onoga ljeta”. Njihovi izmiješani fragmenti tvore kaleidoskop stradanja, nade, gubitka i promjena, a Luisa ih skuplja putem, sa svakim nas bockajući u srce, pokazujući koliko tama može izgledati golemom kada je jedini lučonoša tek dvanaestogodišnja djevojčica. Isto to svjetlo, međutim, pronalazi put do Boga u svakome od nas; toplo i dirljivo podsjećajući kako ljudske sudbine, kojoj god strani u ratu pripadale, dijele jednaku tragičnost, jednaku uzaludnost žrtve, jednaku ukaljanost djetinjstva i mladosti.

“Svemir nema težinu, govorio je gospodin Thamling ponekad, kad bi nekom kakav teret bio pretežak; ona sad shvati tu rečenicu.”

(“Bog onoga ljeta”, Ralf Rothmann)

U tek napunjenoj trinaestoj godini Luisa starmalo utvrđuje kako je već sve doživjela. I doista, u Rothmannovom romanu nitko ne ostaje pošteđen od nečovječnosti i okrutnosti – niti, primjerice, golobradi engleski pilot koji pada u njemačke ruke niti sama Luisa. U njezinom se slučaju, međutim, ne događa ono čega se najviše bojala – ruska silovanja i pustošenja, već joj se nasilje prikrada iz najbližeg obiteljskog kruga. “Bogu onoga ljeta” ništa ne promiče – ni nježnost dječjih godina ogrubjela od apokalipse u kojoj im je određeno odrastati ni besmisao rata koji ne uzima samo žrtve na bojnom polju, već ih postupno gasi u tišinama kuća, soba, sjenika.

“…njezina je oca obavijala vlastita, krajnje ozbiljna tišina. Pod njezinom težinom tmina oko Luise kao da se dvostruko zgusnula i ona jasno osjeti da je to istinsko značenje, tajno srce riječi smrt.”

(“Bog onoga ljeta”, Ralf Rothmann)

“Bog onoga ljeta” roman je posebne težine. Ralf Rothmann, naime, ne pripovijeda o ratu onako kako bismo očekivali od jednog romana takve tematike – tu nema boja, nema pucnjeva, nema vatre. No, topovlje se ipak jasno čuje, krv u lazaretu nekadašnjeg samostana i ranjenici koji zapomažu, osmuđeni od baruta, gnojnih batrljaka i daha koji zapinje u grlu te nijeme vlasulje u kojima su se zaplele izblijedjele ukosnice s bubamarama, vrište nam riječ “rat” ravno u uho. Svom je romanu Rothmann dodao još jedan neobičan detalj. Poglavlja Luisine priče ispresijecana su naime, kraćim dijelovima pripovijesti fiktivnog kroničara Bredelina von Merxheima koji arhaičnim jezikom priča o okrutnostima Tridesetogodišnjeg rata koji je gotovo cijelu srednju Europu u sedamnaestom stoljeću doveo na rub propasti. Usred beznađa i stradanja i Merxheim traga za svojom luči, zvijezdom vodiljom iz bezumlja rata te odlučuje sagraditi crkvu kao simbol nade; spomenik Boga kao svjedoka ljudskih pokušaja pronalaženja smisla i utjehe. U svakom mraku postoji svjetlo, a u svakom svjetlu uvijek je Bog. Njegov lik ima lice nade, razuma i ljubavi, jedine koja nosi pečat besmrtnosti.

“Slobodno, u središtu, pod nebeskijem svodom sjedimo i makar Bog ovoga ljeta blizinu našu prezreo, ta može li se više udaljiti od misli Njemu upućene? Zar ne pokušasmo sve što u čovjekovoj je moći?”

(“Bog onoga ljeta”, Ralf Rothmann)

Naziv djela: “Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”

Ime autora: Ursula Hegi

Naziv izvornika: “The Patron Saint of Pregnant Girls”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Egmont d.o.o.

“Spremni ste za prvu plimu nakon Schwarze Sonne, kad ćete odveslati na pučinu i dovesti ih kući.
…
Kad čamac bude točno na sredini iznad otoka, čekat ćete da se otok podigne s dna mora. I otkrije svoj ulaz.”

(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)

Čarobni opisi liminalnog krajolika – rubnog prostora neznanja i neizvjesnosti u kojem se odustalo od starih istina, a neke nove tek čekaju biti rođene, onog u kojem ti “prostranstva zelene, žute i modre boje mogu ozlijediti oči ako zaboraviš trepnuti” te osluškivanje ritma življenja i umiranja, razmišljanja i djelovanja ljudi koji ga nastanjuju, čine “Sveticu zaštitnicu trudnih djevojaka” drukčijom pripoviješću. Autorica, američka spisateljica njemačkih korijena Ursula Hegi, u ovom je romanu još jednom otputovala u prošlost te čitatelja bez čvrste pripovjedne niti (a opet savršeno suvislo i logično) odvela na otoke davno potonule ispod mora, u ljudske duše davno potonule ispod razuma, između zidova Doma Svete Margarete u kojima trudne djevojke, mahom i same djeca, stvaraju priliku za novi početak u društvu koje ih je unaprijed osudilo; odvela nas je i unutar šatri cirkusa Ludwig koji, baš kao i junaci ove iznimne pripovijesti, luta, tek ponekad se vraćajući na mjesto gdje je sve počelo. I gdje će, u konačnici, sve dočekati svoj kraj.

Kada je tog ljeta 1878. cirkus Ludwig ukotvio svoje šarene vagone na njemački otok Nordstrand, njegovu je obalu zapljusnuo golemi plimni val, sa sobom u hladne dubine Sjevernog mora odnijevši troje djece – Bärbel, Martina i Hannelore. Oteo ih je iz naručja majke Lotte Jansen ostavivši joj jedino najmlađeg sina Wilhelma kojeg majka, u vremenu koje dolazi, odguruje od sebe, u očaju čak nudeći moru najstrašniju žrtvu – jedino preostalo dijete za povratak izgubljenih troje (“more joj je uzelo troje djece, a četvrto mu je sama bacila”). No, u svojem očajničkom činu ipak ne uspijeva. Valovi Sjevernog mora imaju posljednju riječ, pa Lotte i Wilhelm, nakon što Lottin suprug Kalle bježeći od tuge odlazi sa cirkusom Ludwig, završavaju u Domu Svete Margarete gdje se za dječaka brinu redovnice i djevojke koje u njemu žive iščekujući porod. Jedna od njih je i jedanaestogodišnja Tilli koja se, nadoknađujući vlastiti gubitak, za Wilhelma veže mnogo snažnije nego što je itko mogao zamisliti.
Lotte, pak, u Domu započinje obavljati poslove primalje, predano i učinkovito. Dok ona porađa djecu mladih štićenica, nema smrti djece i rodilja – djevojke je počinju smatrati svojom sveticom zaštitnicom.

“Grešnica i spasiteljica u jednom. S njom se mogu poistovjetiti. Iako one nisu tako kukavne grešnice. Ni tako nesebične spasiteljice. Čeznule su za ovom sveticom, svojom vlastitom sveticom zaštitnicom. Kradu predmete koje je ona dodirnula – češalj, olovku, žlicu. Spremaju ih na skrovito mjesto. Kao relikvije.”

(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)

Kada se Lottin suprug Kalle vrati u obiteljski dom, dočekat će ga voljena supruga koja je, klizeći s one strane razuma i ljubavi, spremna pokazati mu kako njihova djeca čekaju na njih. Stara legenda o Rungholtu, otoku koji svakog proljeća izranja iz mora, potpirit će nadu izraslu iz boli, a kada Nordstrand dočeka još jedno Schwarze Sonne, Crno sunce, ništa više neće biti kao prije.

Osim Lottine i Tilline, roman progovara i glasom Sabine, cirkuske krojačice, koja pripovijeda o vlastitim borbama, iskušenjima i snovima, a sve tri priče veže mudrost i pronicljivost samozatajnih redovnica Doma Svete Margarete čije znanje o životu seže mnogo dalje od uškrobljenih redovničkih halja i tihih molitvi.
One poznaju vječnost zavade ljudi i mora, sa strahom i divljenjem svjedočeći “divljoj ljepoti” Hochwasser, plime, koja neprestano prijeti otoku – “da se ljudi zaustave, more bi nagrnulo, preplavilo njihova polja, njihove ovce, njihove obitelji”. Čežnja za stalnošću i utjehom konstanta su života junaka “Svetice zaštitnice trudnih djevojaka” – Lotte, Tilli, Sabine, Kallea, redovnica, djevojaka, Pčelara, Silvija…

Poseban ton ovom neobičnom djelu daje i četvrti glas, točnije glasovi koji povremeno presijecaju pripovjedne niti glavnih protagonistica – zborno je to propovijedanje Starih žena Nordstranda, “čuvarica legendi”, glasnogovornica sjećanja i izvršiteljica pravde iz sjene (primjerice, kada se mjesnom liječniku, zlostavljaču supruge i pet kćeri, iznenada izgubi svaki trag, znamo da su Starice odgovorne za njegov nestanak). Njihovi su životi duboko utkani u život otoka, povjereno im je naslijeđe mudrosti predaka i poučavanje naraštaja koji dolaze iza njih. One se natječu u dugovječnosti i vječnosti otplaćuju njezin dug, štiteći otok, njegove ljude i njegove tajne.

“Kad ostari, čovjek postane svoja prava priroda: nježniji je ako je rođen nježan; zavidniji ako je rođen zavidan; strpljiviji ako je rođen strpljiv; pohlepniji ako je rođen pohlepan. Život mu je utisnut na lice.”

(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)

Slikovito ispripovijedan, bogato prožet legendama, osjećajima i sjevernoeuropskim ozračjem 19. stoljeća, ovaj roman neobično nalikuje kaotičnim feminističkim manifestima na platnima remek-djela starih flamanskih majstora – živopisni vrtlozi ženskih lica i tijela spojeni su u agoniji porođaja, obiteljskog nasilja, tajni spolnosti, siromaštva. Život se živi od danas do sutra, a kada sutra napokon svane, nikad ne bude onakvim kakvim su ga zamišljali.

“Ako nije kukavičluk, što je?

Hrabrost.

Tad je sumnja zacijelo pravi blagoslov.”

(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)

Duboko suosjećajna pripovijest Ursule Hegi čitatelje vodi zemljom sjena i tuge u kojoj njezini likovi stvaraju vlastite toponime, važna mjesta gdje želja za vjerovanjem postaje vjerom te gdje je prizor obitelji koja se čvrsto drži za ruke na pješčanoj obali mnogo veće čudo od izgubljenog otoka koji izranja iz morskih valova.

“…živi su na Rungholtu koji jednim godišnje u proljeće na nekoliko trenutaka izranja s morskog dna. Nitko ne može predvidjeti kad. Ali moraš biti spreman za ono što mu prethodi. Schwarze Sonne – crno sunce – kad krila milijun čvoraka koji plešu iznad močvara u simfoniji svjetla i pokreta sakriju sunce koje zalazi.”

(“Svetica zaštitnica trudnih djevojaka”, Ursula Hegi)

Naziv djela: “Dođi prije mraka”

Ime autora: Riley Sager

Naziv izvornika: “Home Before Dark”

S engleskog preveo: Igor Rendić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

“Kažem da Baneberry Hall pamti.

Jer prema svemu što sam čuo, ta se kuća baš nije nagledala ljubavi. Ona pamti bol. Trebate ju navesti da zaboravi.”

(“Dođi prije mraka”, Riley Sager)

Ukleta kuća, nemirni duhovi, gramofoni koji se uključuju sami od sebe, zmije u zidovima i leševi ispod podnih dasaka – američki pisac Riley Sager u svom je najnovijem književnom uratku “Dođi prije mraka” doista dao sve od sebe da se, tijekom kasnonoćnog čitanja, u pojedinim trenucima nervozno osvrnemo preko ramena ili naćulimo uši pred neobičnim zvukom u sjenama.
Baš poput Maggie Holt, koja kao petogodišnjakinja sa roditeljima Ewanom i Jess useljava u velebno viktorijansko zdanje Baneberry Hall među čijim se zidovima kriju zlokobne tajne, niti mi često nećemo moći razlučiti opsjedaju li duhovi doista mračne sobe kuće ili su utvare ipak sa ovoga svijeta.
Maggie je dobila drugu priliku doznati istinu. Kada je, bježeći pred stravom Baneberry Halla, zajedno sa roditeljima napustila kuću u gluho doba noći, nije se vraćala punih dvadeset i pet godina. Sve do smrti oca koji je kćeri u naslijeđe ostavio bestseller pod nazivom “Kuća užasa” – vlastite zastrašujuće memoare o dvadeset dana koje je obitelj Holt provela u Baneberry Hallu, ali i samu kuću koja je svih tih godina strpljivo čekala Maggien povratak. Jer neke tajne ne trpe ostati neotkrivene.

“Dođi prije mraka” nesumnjivo je jedna od Sagerovih dosad najambicioznijih knjiga. Spretno kombinirajući ozračje viktorijanske gotike i elemenata uklete kuće poput, primjerice, Amityvillea, autor u jednoj knjizi čitatelja vodi kroz dvije priče – prvu proživljenu kroz oči odrasle žene koja se vraća u Baneberry Hall s namjerom da ga preuredi i proda, no umjesto toga oživljava sjećanja na strašne događaje koji su se odvili mnogo godina prije te drugu – onu ispričanu u memoarima Maggiena oca čija poglavlja sijeku nit glavne radnje nadvijajući se poput zloslutne sjene iznad Maggiena dotadašnjeg života. Sa svakom novom stranicom postaje sve očitijom nezgodna navika koju svaka prošlost ima – ponavljati se, dok duhovi Baneberry Halla postaju sve nemirnijima i odvažnijima. Neće proći mnogo vremena prije nego što Maggie Holt shvati kako ono što vidiš nije nužno i ono što misliš da jest te kako Baneberry Hall doista pamti svo zlo kojem su svjedočili njegovi zidovi. I zamjera. Zamjera sve te godine.

Sagerovu knjigu ne bismo mogli nazvati tipičnim horor romanom, no svojim je vještim koketiranjem s jezom i napetom atmosferom posve sigurno odao dostojno priznanje klasičnim pripovijestima o duhovima – tajanstvena kuća duboko u šumi, oronuli zidovi, tajni prolazi i tragična prošlost – odavno su iskušan recept koji se pod perom iskusnog pisca pretvara u priču zbog koje ćete nesumnjivo požuriti stići kući prije mraka.

“Tuga je zeznuta stvar. Satima će čekati u zasjedi, dovoljno dugo da počnete razmišljati o nemogućem. A onda, kada budete baš lijepo ranjivi, zaskočit će vas poput jednog od onih kostura u kući strave u zabavnom parku i sva ona bol za koju ste mislili da je prošla, uz riku će se ponovno obrušiti na vas.”

(“Dođi prije mraka”, Riley Sager)

Naziv djela: “Filozofija hodanja”

Ime autora: Frédéric Gros

Naziv izvornika: “Marcher, une philosophie”

S francuskoga prevele: Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Hodanje je tupa, repetitivna, monotona aktivnost. To je živa istina. No upravo zato, ono nikad nije dosadno. Kao što smo već rekli, monotoniju treba razlikovati od dosade. Dosada je potpuna odsutnost bilo kakvih projekata, perspektiva. Vrtite se u krug, besposleni. Čekate, ne iščekujući ništa određeno, zamjećujući samo dimenziju neodređene odloženosti praznog vremena. Tijelo, kad mu je dosadno, tek što se ispružilo već ustaje, rukama lamata po zraku, poskakuje čas u jednom čas u drugom smjeru, zastaje, vrpolji se. Očajnički pokušava ispuniti svaku sekundu. Dosada je neka vrsta letargične pobune protiv nepokretnosti. Nemate što raditi, a i ne pokušate ništa raditi... Dosada je nezadovoljstvo koje se ponavlja iz sekunde u sekundu: sve vam dosadi taj čas, jer ste to sami započeli.

Hodanje nije dosadno na taj način. Ono je jednostavno monotono. Previše je pravilnih, ritmičkih pokreta u hodanju da bi pobudili dosadu koja se hrani ispraznim vrpoljenjem (duša se besciljno vrti u krug u nepomičnom tijelu).”

(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)

Uvijek znamo zašto hodamo. Da bismo išli naprijed, odlazili, stizali i ponovno odlazili”, piše poznati francuski filozof i mislilac srednje generacije Frédéric Gros u svojoj “Filozofiji hodanja” dajući čitatelju uvid u posve drukčiji pogled na aktivnost koju nerijetko doživljavamo kao banalnu, odviše svakodnevnu i uobičajenu, katkad i zamornu. No, ova će inteligentna i jasna proza vrlo izgledno za hodanje zainteresirati i one kronično neaktivne, one koje Nietzsche naziva “slijepim ulicama” – bez linije puta, bez želje za novim daljinama. Jer, u konačnici, nitko ne mora ići na iscrpljujuća pješačenja kako bi uživao u ovoj Grosovoj kontemplaciji o hodanju. I sam strastveni hodač i veliki obožavatelj lutanja prirodom, Frédéric Gros brojnim filozofskim zapažanjima (nipošto suhoparnim i pretencioznim, već učenim i često prožetim humorom), promišlja o hodanju kao bijegu, kao ispunjenju, kao obnavljanju ili pak mističnom doživljaju; čak je i samoća ugodna kad hodamo, jer zapravo je “nemoguće tada biti sam, toliko je stvari koje prisvajamo svojim pogledom, koje nam se otkrivaju…sva ta polja, kuće, šume, staze, sve je to naše, sve je tu za nas”.

Kao mislilac, Frédéric Gros i u hodanju propitkuje mnoga filozofska pitanja, ona koja se dotiču već spomenute samoće, vječnosti, vremena i prostora… , no odgovore ovaj put crpi iz neposrednog iskustva, iz vrlo jednostavnih, uobičajenih stvari, radnji. Radnji poput hodanja. Posebna zanimljivost Grosove knjige leži u činjenici kako se, osim na osobno iskustvo, autor oslanja na iskustva brojnih slavnih mislilaca i književnika.

Tako pak doznajemo kako je Friedrich Nietzsche, prije nego što je potpuno izgubio um, stranice nekih od svojih najmaestralnijih djela ispisao upravo u svojim dugim šetnjama, onima u kojima ga je “njegovo tijelo – suočeno s nebom, morem, glečerima – inspiriralo dok je hodao”, a “čovjeku s potplatima od vjetra”, slavnom pjesniku Arthuru Rimbaudu, hodanje je bila strast potpirivana unutarnjim gnjevom, željom bijega “od tuge i dosade, od sivih oblaka, mračnih dana i crnih vrana na olovnome nebu”, strast gonjena “bolom u želucu zato što je ovdje, odbijanje da ostane na mjestu“, opsesija toliko snažna i prožimajuća da je, nakon što je Rimbaud umro u trideset i sedmoj godini, u registru preminulih marseljske bolnice La Conception ostalo zapisano: “Rođen u Charlevilleu, u prolazu u Marseilleu”.

Osim Rimbauda, još su dvojica “nebeskih šetača”, osluškivača prirode koji su dekadenciju čovječanstva zamijenili tumaranjem šumama kako bi pronašli ne samo nadahnuće, već i iskonskog čovjeka u sebi, “onog iz davnina, prije postojanja društva i plaćenog rada”. Jedan je bio Rousseau, “homo viator”, čovjek koji hoda, onaj čija je hodačka iskustva Gros podijelio na tri dijela: na hodanje u svitanje, podne i suton – od onih u kojima je bio “gospodar svojih maštarija” do onih u kojima više “nema potrebu biti netko, može se jednostavno prepustiti struji”.
Drugi je David Henry Thoreau, “osvajač divljine” i autor prve filozofske rasprave o hodanju: “Walking”. Povijest će ga ipak najviše pamtiti po gotovo nestvarnom “Waldenu”, traktatu u kojem opisuje svoje dvogodišnje iskustvo života u šumi. Naime, prije nego što je u četrdeset i četvrtoj godini umro shrvan tuberkulozom, Thoreau je dokazao istinitost one stare tvrdnje – da bismo hodali, ne trebamo ići daleko; ne trebamo nužno težiti ka drugim svjetovima, kulturama, licima – “hodati znači izdvojiti se, ostati po strani, na marginama onih koji rade, na marginama brzih cesta, na marginama onih koji stvaraju profit i bijedu…”

No, primjeri Grosovih hodača nisu samo strastveni pokoritelji novih divljina i daljina; spominje se on i melankoličnog lutalice, francuskog književnika Gérarda Nervala čije su prve šetnje obilježene plahošću, dok one posljednje ispunjava grozničavost u kojoj je hodao bez prestanka i gotovo ništa sna. Sve do onog vječnog u kojem ga pronalaze, “obješenog, sa šeširom na glavi.”
I Immanuel Kant je hodač. No, nikako divlji i strastven. Nikako grozničav i kaotičan. On je hodajući metronom. Opsjednut točnošću do te mjere da su ga zvali “Königberškim satom”, u životu je, uz pisanje i čitanje, važnost pridavao samo onome što će, jedanput dnevno, jesti i redovitom odlasku u šetnju. Hodanje je za Kanta bilo svojevrsna dnevna higijena, bez užitka i ispunjenja – uvijek je hodao sam, istim putem, sat vremena, repetitivnošću hodanja ubijajući dosadu, oslobađajući um i, nakon godina iste rutine, svoju volju pretvarajući u sudbinu, ne samo pasivnu naviku.

“Thoreau je napisao: “Ne možemo ubiti vrijeme a da istodobno ne ranimo vječnost.” Ne hodamo kako bismo ubili vrijeme, nego kako bismo ga prigrlili, kako bismo sa svakim korakom, u svakoj sekundi, s njega kidali laticu po laticu.”

(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)

Frédéric Gros napisao je, bez sumnje, knjigu koja će čitatelja natjerati na pokret – prvo umni, a kako su um i tijelo nerazdruživi, s vremenom i na onaj tjelesni. “Jednostavno treba grabiti naprijed, vlastitim tempom, do iduće etape. Spokoj proizlazi iz toga što jednostavno slijedite put” , poručuje Gros dajući nam do znanja kako hodanje uistinu nije sport niti natjecanje – ono je gotovo zaboravljena dječja igra, osjećaj slobode nakon kojega više ne možemo stajati na mjestu.

I prije nego što vam poželim ugodnu šetnju stranicama ove knjige, dopustite mi da još jednom spomenem Thoreaua, njegovu misao koja, poput bisera čvrsto zatvorenog u školjci, čeka zasjati kao čista srž Grosove “Filozofije hodanja”:
“Uzaludno je sjesti da bismo pisali, ako nikad nismo ustali da bismo živjeli.”

Naziv djela: “Sestrinska zvona”

Ime autora: Lars Mytting

Naziv izvornika: “Søsterklokkene”

S norveškog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Kršćanstvo je moralo doprijeti ovamo, u srce tame, među poganski svijet. Da, jer da bi kršćanstvo odista zaživjelo u Norveškoj, moralo je naći dobro uporište, kao što ga koza pronađe na planini. Zato i jesu bile potrebne mnoge crkve, mogle su biti i male, ali moralo ih je biti mnogo.

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Na razmeđu starih nordijskih vjerovanja, zmajevih glava i crnih zmija razjapljenih čeljusti te kršćanstva koje je pokušavalo sagraditi svoje uporište u toj mitskoj divljini dalekog sjevera, smjestila su se “Sestrinska zvona” norveškog pisca Larsa Myttinga. Baš kao i one u čiju su čast stvorena, nikad nisu posve pripadala svijetu u kojem su nastala – svijetu obilježenom poganskim znamenjem i legendama koje počivaju ispod stavkirke – drevne drvene crkve u kojoj se odvija vječiti sraz između vikinškog paganizma i nadirućeg kršćanstva te u čijem tornju Halfrid i Gunhild jednim zvonom određuju smjer u kojem će se pokorno kretati život žitelja župe Butangen, sela smještenog u dolini između Favanga i Trettena, koje je “dvadeset godina zaostajalo za susjednim selima, koja su trideset godina zaostajala za urbanim područjima u Norveškoj, koja je pak pedeset godina zaostajala za ostatkom Europe”.

“Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

Baš kao i mnoge priče prije nje, i ova počinje rođenjem, no “odveć nesnosnim da bi se prepričavalo, preružnim da bi se pamtilo”; onim koje je sa ovoga svijeta odnijelo majku, a na isti donijelo blizanke – Halfrid i Gunhild Hekne, “sraštene od kukova nadolje”. Unatoč deformaciji, blizanke se ni po čemu drugome nisu razlikovale od vršnjaka – “normalno su disale, plakale i bile zdrava razuma”, a kada su u mladenaštvu svladale vještinu tkanja “njihove bi četiri ruke usklađeno poletjele među nitima i potkama, toliko žustro da nije bilo moguće ni vidjeti koja od njih dvije u kojem času nateže pređu na tapiseriji”. Kada je smrt došla po Halfrid, a tek koji sat poslije i po Gunhild, tugujući otac Eirik Hekne kćerima je u čast dao izliti dva crkvena zvona nazvavši ih Sestrinskim zvonima, onima u čijoj je srži “bilo nečeg živahnog, obećanja da ih čeka bolje proljeće, odjeka popraćenog ustrajnim i predivnim titrajima” te koja su, tijekom godina koje će uslijediti, u zvoniku stare drvene crkve katkad i sama znala uzeti riječ, upozoravajući stanovnike Butangena kad bi se kakva prijetnja nadvila nad duboke vode jezera Losnes.

Zvonjava Sestrinskih zvona jednako snažno odzvanja Butangenom i te 1880. kada devetnaestogodišnja Astrid Hekne, potomkinja sestara Hekne, sanja o svjetovima i obzorjima izvan “barijere visokih borova” koja je stanovnike doline Gudbrandsdalen “uvjerila da im je bolje do smrti po starinskom običaju skupljati mahovinu kako bi prehranili životinje nego pokušavati promijeniti smjer svojih života”; o obzorjima svjetlijima od tame drvenih kuća koje mirišu na dogorjele lojanice te o životu koji nije tek neprekinuti, ponavljajući uzorak udaje, rađanja djece i istrošenog tijela prije navršene tridesete godine. Kada Kai Schweigaard stigne u Butangen kako bi, kao novi pastor, nekom drukčijom energijom i ambicioznim idejama osvijetlio tamu norveške divljine, u Astrid se budi nada u promjenu, ali i u mnogo toga drugog što bi mladog pastora moglo dovesti u iskušenje veće od onog što ga nose duboko ukorijenjena vjerovanja i legende koje (ne)izravno upravljaju životima tamošnjih stanovnika.
Pastoru je njegov prethodnik “u naslijeđe” ostavio sedam stoljeća staru drvenu crkvu – stavkirke, drevni pleter stupova, katrana i “starih bogova bijesnih očiju bez zjenica” u kojoj se nepregledno i neraskidivo, baš kao i u Schweigaardovoj novoj pastvi, prožima pogansko, vikinško, kršćansko. Pod oronulom šindrom krovišta vremenskim su se nepogodama odupirala jedino Sestrinska zvona, pa kada župa Butangen pastora dočeka nemilosrdnom zimom koja crkvu okuje ledom, njezina drvena građa tijekom propovijedi škripi pod zamasima vjetra propuštajući studen među crkvene klupe u kojima se jednom prilikom, u melodijama posljednjeg misnog pjevanja, starija župljanka nasmrt smrzne. Time je loše znamenje bačeno na smrznuto tlo Butangena, no pastor Schweigaard spoznajom kako nitko ne “odlučuje ni o smrti ni o studeni” nastavlja preusmjeravati drevne struje narodnih vjerovanja ka najvećoj promjeni od svih – planom rastavljanja stare crkve, njezine selidbe i ponovne gradnje “na njemačkom tlu”, a sve pod financijskim pokroviteljstvom Akademije likovnih umjetnosti u Dresdenu.

“Naša se zemlja nalazi na točki zaokreta koji zahtijeva svu misaonu snagu ljudi, i u tom je metežu kršćanstvo jedino istinsko svjetlo. Ne možemo vjeru u Boga njegovati iza iskrivljenih dasaka poganskih vremena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

U selo stiže mladi arhitekt Gerhard Schönauer koji, kao izaslanik Akademije, u Butangen dolazi pripremiti sve potrebno za povijesni pothvat – naslikati crkvu i otkriti njezina čuvena zvona, no drevne Sestre imaju drukčije planove. Divovske zmije, razjapljena usta vuka Fernisa i Odinovi gavrani sa drvenih će zidova i izgubljenih portala stavkirke oko protagonista stegnuti obruč ljubavnih trokuta, tajni nordijskog folklora i posve ljudskih slabosti i čežnji, a jeka Sestrinskih zvona neće iščeznuti iz doline Gudbrandsdalen niti kada “kršćanstvo nakon sedam stotina godina iseli iz srušene crkve”.

“Zamijetio je tada već da je prekasno. Nije samo stara crkva napuštala selo. Ljubav će poći istim putem. Kada je zatvorio Bibliju i pustio zvona da odzvone, zvučala su mu teško i žalobno, i uplašio se da će Gospodin zatvoriti vrata one najskrovitije sobe u njemu i da će, za razliku od Biblije, ona trajno ostati zatvorena.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)

“Sestrinska zvona” prvi su dio najavljene trilogije “Hekne” i predstavljaju jedinstveno mjesto gdje su se na četiri stotine stranica mit i tradicija spojili sa prodorom modernog svijeta u isti taj vrtlog unoseći svu složenost ljudskih vjerovanja i njihova utjecaja na život, smrt i ljubav koja nerijetko nadjačava oboje. Unatoč sporijem ritmu, Myttingova pripovijest sama okreće stranice, donoseći dovoljno emocija i strasti da bi zaokupila čitatelja i uvukla ga u nordijska bespuća leda i narodnih predaja. Sva tri glavna lika relativno su mladi, zaneseni idealima tako svojstvenima prelasku praga zrelosti, ali i rastrgana izborima stavljenima pred njih – onima o obitelji, potomstvu, drukčijem životu, a sudbina koju im je namijenio Lars Mytting možda je mnogo smjelija od one koju bi pod svojim perom smislio koji drugi autor. No, upravo su takve piščeve odluke spriječile da “Sestrinska zvona” utonu u preveliku sentimentalnost i tugaljivost, omogućivši im da ostanu na površini kao raskošna pripovijest u čijem je svakom trenutku moguće uživati na drugačiji način, produbljujući vlastita poimanja drevnih simbola urezanih na crkvenim portalima, kao i onih urezanih u ljudskim srcima, i jednima i drugima katkad jednako nedokučivima.

“Glasine služe poput sjemena za priču, lagane su tako da ih vjetar brzo rasprši, i sklone rastu. Prije nego što istina zaživi, glasine će odavno već procvjetati i pretvoriti se u svoje istine jer je čak i najluđe maštarije netko uistinu izgovorio, a to je – činjenica da je netko nešto rekao – zaista istina, premda nije uvijek sve što netko prepriča nužno točno.”

(“Sestrinska zvona”, Lars Mytting)