Blog

Naslov djela: “Irmina”

Ime autora: Barbara Yelin

Naslov izvornika: “Irmina”

S njemačkog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Nadahnut autoričinim otkrićem pisama i dnevnika vlastite bake nastalih tijekom turbulentnih vremena Drugog svjetskog rata, grafički roman “Irmina” njemačke ilustratorice Barbare Yelin čitatelja vodi na dirljivo i toplo, no iznimno osvješćujuće i znakovito putovanje kroz vrijeme čije je nezaboravljanje imperativ za svakoga od nas.

Irmina von Behdinger mlada je Njemica koja 1934., u vrijeme kada se na obzorju polako naslućuju zlokobne promjene na svjetskoj političkoj pozornici, iz rodnog Stuttgarta kreće put Londona u potrazi za boljom, sigurnijom budućnošću i financijskom neovisnošću tada toliko nedostižnoj jednoj ženi.

Pokušavajući premostiti socijalne i kulturološke razlike koje ju zatječu unutar londonskih društvenih krugova, Irmina ustrajno polaže temelje svog engleskog sna – pohađa daktilografsku školu istodobno gradeći krhku mrežu poznanstava u koju uskoro ulazi Howard Green, tamnoputi oxfordski student rodom sa Barbadosa. Ovaj šarmantni, učtivi mladi čovjek svjestan je ograničenja i opasnosti koju sa sobom nosi različita boja kože te ga upravo to neuklapanje u društvo u kojem živi spaja sa Irminom koju opet od Njemačke do Londona u stopu slijedi sjena nacizma.

Irmina Englesku upoznaje preko Howarda, a prisno prijateljstvo sa slutnjom romantičnih osjećaja nerijetko dotiče gorčina prikrivenih, no gotovo svakodnevnih rasističkih ispada s kojima se Howard suočava na fakultetu, ali i u odnosu sa kolegama studentima. Razapeta između vlastitog, unutarnjeg osjećaja otpora i neprestanog propitkivanja opravdanosti i pravičnosti režima vlastite zemlje, Irmina, živeći svoj londonski život, dvoji između “naklonosti” prema dvojici muškaraca – Howardu, simbolu otpora i neovisnosti kakvu i sama priželjkuje te Hitleru – simbolu odanosti vlastitoj državi i korijenima.

Nakon nekog se vremena Irmina stjecajem okolnosti vraća u Njemačku, no unatoč želji za povratkom Howardu i Engleskoj, krakovi hobotnice nacističkog režima sve su duži i snažniji te se nad Irminin život postupno nadvija sjena ideologije čiji je jamac blagostanja potpuno istrebljenje jednog naroda. Ipak, Irmina je borac. Borac koji, posebice nakon udaje za mladog, ambicioznog pristašu Hitlerovog režima Gregora Meinricha, napola prihvaća idealizam nacističkog nacionalizma kao zalog obećanja bolje budućnosti, pa i pod cijenu zatvaranja očiju pred sve užasnijim vremenima uništenja i genocida. Svojevrsno opravdanje i utjehu za vlastitu prosječnost i neostvarenost Irmina pronalazi i u antisemitizmu, što je posebno vidljivo iz dijaloga koji vodi sa sinom Friederom u kojemu ona na dječakovo pitanje što su Židovi, odgovara: “Židovi su naša nesreća!”

Rat, ljudska zaslijepljenost mržnjom i strahom te Irminina svijest o njezinom nezavidnom položaju u svijetu u kojem živi tvore spiralu kojom će se Irmina kretati sve do godina kada će rat postati živo sjećanje, a duhovi prošlosti ipak pronaći put do nje.

Barbara Yelin stvorila je iznimno djelo. Nekako je uspjela nevjerojatno čvrsto uskladiti ilustracije koje poput prave vizualne poezije prikazuju okruženje u kojem Irmina živi sa snažnim naglašavanjem dramatike pojedinih trenutaka (primjerice, vješta uporaba žarke, upozoravajuće crvene boje u prevladavajuće tamnim tonovima ilustracija).
“Irmina” nije tek pripovijest o jednoj ženi u jednom vremenu. Ovaj grafički roman pripovijeda o svakome od nas, neovisno o razdoblju u kojem živimo. Maleni, a opet nevjerojatno značajni životni trenutci mogu nam, baš kao i Irmini, zauvijek odrediti smjer u kojem ćemo krenuti, kako ćemo funkcionirati u svijetu i koje ćemo to neostvarene snove ostaviti iza sebe.

U Irmininom slučaju, žaljenje zbog istih tih neostvarenih snova stavlja pečat na cijeli njezin život neprestano je podsjećajući na put kojim nikada nije krenula i ostavljajući osjećaj krivnje; jedan od onih osjećaja koji posljednji napušta svakoga od nas.

Naslov djela: “Među ženama”

Ime autora: John McGahern

Naslov izvornika: “Amongst Women”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

Kada je te 1990., nakon deset godina spisateljske stanke, irski pisac John McGahern objavio najvažnije djelo svog književnog opusa – roman “Među ženama”, posve sigurno nije mogao naslutiti kako će isti postati onom vrstom knjige koja se svojom promišljenom, nenametljivom naracijom postupno uvlači pod kožu čitatelja već od prve rečenice.
“Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri.”
Riječ je o rečenici koja je sve samo ne obična, ona je zametak McGahernovog divnog, subverzivnog spisateljskog spiritus movensa, briljantne ideje koja se razvija svakom novom stranicom da bi u svom konačnom obličju otkrila kako nam “Među ženama” ne pripovijeda o Irskoj u terminologiji nacije, pa čak niti zajednice, već kao o mjestu u kojem žive obitelji koje grade svoj svijet strogo odijeljen od društva koje ih okružuje, kao mjestu u kojem žive ogorčeni pojedinci, kao mjestu u kojem su obiteljske i partnerske veze zamršene, bremenite prošlošću i težinom ljudske naravi.
John McGahern uvodi nas u dom Michaela Morana, veterana Irske republikanske armije, udovca i oca tri kćeri i dva sina, dom u kojem prisila i robovanje ritualima udara ritam života, zorno i dramatično prikazujući što sve ljubav i zajedništvo mogu učiniti jednoj obitelji. Postavlja pitanje što se događa kada niti jedan njezin član, posebno kćeri, ne posjeduje sposobnost bivanja kao samostalna jedinka, već snagu crpi iz tog složenog mehanizma očevih prijekora, nasilnih tišina i varljivog veselja, pazeći da “njihova prisutnost nikada ne osporava njegovu”. McGahern nevjerojatnu moć pridaje detaljima, sitnicama u kojima i mi sami osjećamo neodoljiv poriv pognuti glavu jer je Michael Moran ušao u prostoriju, kleknuti na beton i pomicati usne u obiteljskoj molitvi krunice, napeti svaki mišić u iščekivanju odobravanja ili udarca.

“…sve što su činile ta je svijest zaogrtala opasnošću da će nešto ispustiti iz ruku i razbiti, i time u svoju malu mrežu privući težinu njegova neodobravanja. Svi njihovi pokreti temeljili su se više na navici, nagonu i strahu nego na ikakvoj stvarnoj prijetnji, ali bili su stvarno fizičko stanje. Posuđe bi prale i pospremale na isti način i da ih on nije gledao.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Upitat ćemo se nebrojeno puta kakva to tamna materija pokreće Michaela Morana, ima li njegova ogorčenost uporište u stvarnosti ili je svoje sidrište pronašla negdje duboko u izgubljenom svijetu vojničke stege i predanosti vjeri, svijetu u kojem Moran prebiva toliko dugo da se prirodnije osjeća prosipajući otrov potisnutog bijesa, nego održavajući prisnost sa vlastitom obitelji.

“Bavio se samo sobom i proširenim ja koje sačinjava obitelj nastala brakom ili slučajem: nikad nije uspio izaći iz ljušture svog bića.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Obitelj je, dakle, kako to McGahern vješto pripisuje Moranu, tek “šira inačica njega samog – njegova obitelj”, a sve ono što okružuje zidove između kojih se svojevoljno zatvorio, strah je kako će svaki član obitelji malo-pomalo izmaknuti njegovu dohvatu, strah od samoće u kojoj tako gorljivo odlučuje o(p)stajati. Neumitno starenje za sobom ostavlja “mladost i slavu” koju je nekoć imao, a kako njegova priroda “ne želi prihvatiti manje važan položaj”, nagon za samoćom, ali i strah od nje, postaju jedinom konstantom njegova života. I u konačnici, kad godine udovištva zamijeni brakom s Rose Brady, čini to samo kako bi tom strahu uskratio osjećaj samoće kojim se hrani, svakodnevno obogaljujući Roseinu predanost i ljubav jedinim što je sposoban pružiti – ogorčenošću.

“Nagonski je uvijek postupala unutar uobičajenih društvenih okvira: obitelji, veza, položaja, običaja, utvrđenih obrazaca koji se mogu koristiti kao oružje kad ih čovjek svlada… S Moranom te vještine nije mogla upotrijebiti.”

(“Među ženama”, John McGahern)

John McGahern svojim je romanom vjerno portretirao suživot odanosti “beskompromisno obećane jednoj kući i jednom muškarcu” i svu mučnost spoznaje kako si junak Irskog rata za nezavisnost svojom borbom od nove irske države nije priskrbio ništa više od poražavajuće činjenice kako je njegova jedina pobjeda i jedino čime je ikada vladao bila njegova obitelj. Jezgra koja je svakom svom članu pružala osjećaj pripadanja i u kojoj “nikome nije smjelo biti dopušteno da jednostavno ode.”

Michael Moran sa životom je imao vlastiti dogovor – “ma koliko se kolo sreće okretalo u njegovu korist, uvijek je nalazio način da bude u stalnoj opoziciji”, pa kada je pomirenje sa istim dočekao ispod jedne tise na crkvenom groblju, njegove su kćeri dio te pomirbe ponijele sa sobom, “kao da je svaka od njih na svoj način postala tata.”

Johnu McGahernu trebalo je deset godina da napiše “Među ženama”, no to je vrijeme tek treptaj naspram svih onih desetljeća u kojima će ovaj roman ostavljati svoj trag.

Naslov djela: “Američka prašina”

Ime autora: Jeanine Cummins

Naslov izvornika: “American Dirt”

S engleskog prevela: Mirjana Čanić Kukilo

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Znanje

“Lydia se naslanja u stolcu i gleda u svog dječaka, koji zuri u opruženo tijelo u boji fuksije što lebdi na zidu nad njegovom glavom. Migrante. Ne može povezati tu riječ s time. Ali to su sad. Ovako se to događa. Nisu prvi koji su otišli – građani napuštaju Acapulco. Koliko je njezinih susjeda pobjeglo prošle godine? Koliko ih je nestalo? Nakon što su svih onih godina gledali kako se to događa negdje drugdje, prepuštajući se sažaljenju iz daljine, vrtjeli glavama dok je rijeka migranata protjecala mimo njih u daljini, s juga na sjever. Acapulco se pridružio toj povorci, shvatila je. Nitko ne može ostati na surovom, krvlju umrljanom mjestu.”

(“Američka prašina”, Jeanine Cummins)

Kada je američka spisateljica Jeanine Cummins, nakon četverogodišnjeg istraživanja, napisala i objavila “Američku prašinu”, priču o majci i sinu koji, nakon što im je u Acapulcu kartel ubio cijelu obitelj, a oni čudom preživjeli, bježe do američke granice najzloglasnijim vlakom na svijetu – La Bestijom, vjerojatno nije mogla niti naslutiti koliko će kontroverzi izazvati njezina knjiga. S jedne strane nazivano “potresnim”, “osvješćujućim” i “nezaboravnim”, ovo je štivo zaradilo i nešto manje pohvalne epitete, poput onih kako je riječ o stereotipno, površno i nerealno ispripovijedanoj priči u kojoj su Meksikanci, odnosno migranti općenito, prikazani previše jednodimenzionalno, a okolnosti u kojima svakodnevno žive ljudi izloženi ubojstvima, progonima i zvjerstvima kartela, predstavljene čitatelju bez dovoljno detaljnog poznavanja same tematike. Kritičari su mahom pisci latinoameričkog podrijetla, a upućeniji u problematiku razlog su negativnih kritika potražili u činjenici kako sama autorica nije “pravog” podrijetla te kako povlasticu pisanja o Meksikancima i paklu migrantske krize čiji su taoci već godinama imaju samo – Meksikanci, odnosno ljudi sa neposrednim iskustvom u materiji o kojoj pišu što, naravno, nema mnogo smisla ako je cilj knjige ukazivanje na zlo koje desetljećima uništava sudbinu čitave jedne nacije. Ne bi li tada to osvješćivanje trebalo biti nužnom potrebom neovisno tko o njemu pisao?

Kako bilo, istina je vjerojatno negdje između, jer iako je “Američka prašina” knjiga koja će čitatelja na mnogim stranicama doista potresti, posebice opisivanjem poprišta ubojstva članova obitelji glavne protagonistice, odnosno prizora ukrcavanja na “La Bestiju” ili Zvijer, kako Meksikanci nazivaju teretne vlakove kojima migranti (po cijenu vlastita života i sakaćenja pri uskakanju na vlak u pokretu) pokušavaju pobjeći od nasilja i siromaštva, u nekim će dijelovima pomalo začuditi dobrohotnost i blagost s kojima se majka, Lydia, i njezin sin Luca susreću kod ljudi od kojih bi to najmanje očekivali, poput zaposlenice banke u Nogalesu koja, ganuta njezinom pričom, Lydiji pribavlja novac za plaćanje coyoteu (vodiču- posredniku na putu ka američkoj granici) ili pak poznanstvo sa desetogodišnjim Betom koji putuje posve sam džepova punih novca.

Unatoč tomu, nepobitna je istina kako je Cummins “Američkom prašinom” podigla upravo onu prašinu koja će javnosti najviše zapeći oči, a to je činjenica kako rasprava oko kulturološke prikladnosti neizbježno vodi ka cenzuri i ušutkavanju, dok se pritom zanemaruje ono najvažnije – podsjećanje na dugo i opasno putovanje kroz Meksiko do toliko željenog el nortea, na migrante izložene stalnom riziku od pljačke, otmice ili ubojstva, katastrofalnu imigracijsku politiku i sveprisutnu korupciju.

Ova je knjiga fikcija, Lydia Quixano Perez i Luca Perez izmišljena su imena, no ne i izmišljeni ljudi. Mnoge Lydije i Luce svakoga dana riskiraju život ne bi li dobili šansu ponovo ga živjeti te nastojeći ne biti dijelom crne statistike prema kojoj jedan od četiri migranta koji putuje kroz Meksiko postaje žrtvom iznude, nasilja ili jednostavno nestaje u pustinji. “Američka prašina” priča je koja nam ne dopušta zaboraviti kako se i danas, u 21. stoljeću i vremenu tehnološke revolucije, sloboda kupuje najvrjednijom valutom na svijetu – vlastitim životom.

“Provuče ruku kroz ogradu i pomiče prste s druge strane. Njezini su prsti na el norteu. Pljune kroz ogradu. Samo kako bi ostavila dio sebe na američkoj prašini.”

(“Američka prašina”, Jeanine Cummins)

Naslov djela: “Dječji mozak objašnjen roditeljima”

Ime autora: Dr. Álvaro Bilbao

Naslov izvornika: “El cerebro del niño explicado a los padres”

Sa španjolskog prevela: Tamara H. Kanjera

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Egmont d.o.o.

“Upamtite da je vaše dijete poput stabla programirano da raste i razvija se u svoj svojoj punini. Ni njegovi učitelji, ni njegovi roditelji, ni samo dijete još ne zna koja će vrsta stabla postati. S godinama ćete otkriti je li vaše dijete impresivna sekvoja, samotna topola, trešnja puna plodova, otporna palma ili veličanstven hrast. Ono u što se možete pouzdati jest da je djetetov mozak programiran da se u potpunosti razvije i dosegne sav svoj potencijal. U mnogim će slučajevima vaš jedini posao biti upravo to: uzdati se.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Roditeljstvo je, bez imalo dvojbe, najljepši i najzahtjevniji “posao” na svijetu. Zahtijevajući potpun angažman u sadašnjem trenutku, od svakog roditelja istodobno traži i oprezno promišljanje budućnosti, jer svaki temelj postavljen u najranijim djetetovim godinama, u velikoj će mjeri odrediti čvrstoću i stabilnost njegova budućeg života. No, ono što svaki od nas roditelja, vođen onom krilaticom “ja najbolje znam što je dobro za moje dijete”, katkad zaboravlja, jest činjenica kako je svako dijete, onog trenutka kada dođe na svijet, jedinka u potpunosti odijeljena od svojih roditelja. Ono je biće koje će postupno razvijati svoj pogled na svijet, svoje načine doživljavanja istog; imat će drugačije interese, navike i strahove. Zadatak je roditelja da mu kroz taj razvoj budu sigurnost, podrška i vjetar u leđa, ne namećući vlastita htijenja ili bojazni, već mu pružajući ljubav i slobodu kako bi jednog dana postao osoba kakva uistinu želi biti, ne kakva bismo mi htjeli da postane.

Polazeći od fascinantne činjenice kako se u prvih šest godina života stvara čak do 75 % živčanih veza, razvija sigurnost u samog sebe i svijet koji nas okružuje, te kako svako dijete teži dosegnuti svoj najveći mogući potencijal, dr. Álvaro Bilbao, španjolski neuropsiholog i doktor psihologije, ovim je štivom, korisnim za svakog roditelja, na jasan i praktičan način podsjetio na važnost tog ranog razdoblja te roditeljsku ulogu u razvoju djetetovih kognitivnih i emocionalnih sposobnosti. Prepoznati svaki trenutak i znati uživati u istome te shvatiti kako je sudjelovanje u igri kao “ključu za podupiranje djetetova intelektualnog i emocionalnog razvoja” izravna je, zaključuje Bilbao, ulaznica u djetetov svijet i djelovanje iz njegove perspektive. Različiti programi rane stimulacije, gomilanje slobodnih aktivnosti, pretvaranje odgoja vlastitog djeteta u natjecanje u upisivanju u najbolji vrtić ili najbolju školu, u djetetovo će odrastanje unijeti pritisak i stvoriti okruženje koje će ograničavati, umjesto poticati djetetove želje. Umjesto toliko željene izvrsnosti, u djetetu i roditeljima će se razvijati frustracija i propustiti prilika za gradnju kvalitetnog i trajnog odnosa.

“Djeci se treba posvetiti. Za vaše dijete i njegov mozak nedvojbeno je najvažnije da budete prisutni.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Nema sumnje kako je većina spoznaja koju je dr. Bilbao iznio u knjizi “Dječji mozak objašnjen roditeljima” odavno poznata većini nas. No od poznavanja neke činjenice do njezine konačne primjene, nerijetko je dug put. Prihvaćanje dječjeg poziva na igru, aktivno sudjelovanje u razradi njegovih ideja i poticanje kreativnosti umjesto paljenja televizora ili računalnih igrica; šetnja parkom i uživanje u jednostavnim stvarima umjesto kupnje novih igračaka, tableta ili pametnih telefona kako se dijete ne bi dosađivalo, čine taj dugi put. Jednom kada pođemo njime, proširit ćemo djetetov svijet, dopustiti mašti da preuzme kormilo te isprogramirati zajedničko vrijeme umjesto da ono isprogramira nas. “Dječji mozak objašnjen roditeljima” samo je putokaz i strategija za ono što svatko od roditelja spoznaje onog trenutka kada odluči probuditi dijete u sebi i upoznati ga sa vlastitim.

“Kao što se grane stabla protežu da dohvate Sunčeve zrake, tako i djetetov mozak prirodno traži poticaje koji mu omogućuju da istražuje, igra se, eksperimentira i otkriva svijet predmeta i osoba koje ga okružuju, vječno u potrazi za cjelovitim razvojem.”

(“Dječji mozak objašnjen roditeljima”, Dr. Álvaro Bilbao)

Naslov djela: “Nemirni”

Ime autora: Linn Ullmann

Naslov izvornika: “De Urolige”

S norveškoga prevela: Željka Černok

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Kada bi postojao teleskop koji možemo usmjeriti natrag u prošlost, mogla bih reći: Pogledaj, eno nas, tako je to bilo. I svaki put kad nismo sigurni je li to čega se sjećam istina, ili je to čega se ti sjećaš istina, ili je li se sve to stvarno dogodilo, ili jesmo li uopće postojali, mogli bismo zajedno pogledati kroz teleskop i provjeriti.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

“Nemirni” samo nalikuje romanu. Tu je sve ono što je potrebno kako bi zadovoljilo formu koju ova književna vrsta zahtijeva; tu je tema, odnos pripovjedača prema priči, sentimentalni ton, prstenasti siže koji spretno sjedinjuje sve slojeve osobnog naslijeđa Linn Ullman, prve i jedine kćeri norveške glumice Liv Ullmann i devetog djeteta slavnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. No, svakim pročitanim retkom knjige nazvane memoarskom prozom, shvaćamo kako su “Nemirni” zapravo struja svijesti, reminiscencija jedne krhke djevojčice odrasle na razmeđi dana i noći, majke i oca – vječito izgubljene djece koja su “vrlo ozbiljno stvarala pravila za igre koje će igrati zajedno”. Pa dok u kući u Hammarsu, očevom najdražem i posljednjem utočištu na švedskom otoku Fårö, Bergmana sustiže zla kob starosti i postupnog odmaka od stvarnosti, između njega i kćeri rađa se ideja dokumentiranja jednog starenja. Na šest snimki, svakoj nešto dužoj od dva sata, Linn i Ingmar postaju kroničari propadanja tijela, uma i sjećanja. U “krčkavim, krckavim, prtljavim, pipkavim” tišinama zabilježenima na magnetofonskoj vrpci, Ullmann ne veliča njegovu jedinstvenu sposobnost da kod svakoga u svom prisustvu izazove osjećaj jedinstvenosti, čak na trenutke razarajući njegovu narcisoidnost, no ipak istodobno odaje počast čovjeku koji, postupno propadajući “u svim nijansama plave koje su mu se pojavile na rukama i stopalima i dijelovima lica kad mu je ostalo samo nekoliko dana ili sati života”, nije izgubio esenciju koja ga je činila onim što jest. Ili što je bio. “Postao je nešto, čak i kad je prestao postojati”, bilježi Ullmann, dijete rođeno iz dvije samoće, dijete koje je “imalo jedno tijelo za sebe, jedno tijelo za čežnju”, jer joj je otac rekao kako bez čežnje ne možeš živjeti, pa sam na kraju života čeznuo za putovanjem, iako se više nije sjećao riječi čežnja; dijete koje je satima plakalo pored telefona čekajući majku da je nazove sa drugog kraja svijeta, jer je majka “mogla učiniti da oblak promijeni oblik, da srce brže kuca”. Liv Ullmann zvali su Bergmanovom muzom, sam Bergman nazivao ju je njegovim Stradivarijem – “instrumentom vrhunske klase, velikog, moćnog zvuka” , dok neugledna djevojčica, rezultat ljubavi umjetnika i njegova instrumenta, namjesto kakvog novog Stradivarija postaje tek “malenim, neugođenim orguljama”. No, Linn Ullmann ne piše sa žalom, gorčinom, već zaključuje, suvislo i metodički, a opet tako beskrajno sarkastično, kako majka i otac “zavedeni metaforama” nisu znali kako je “provedeno nekoliko testiranja koja su pokazala da Stradivari ustvari ne zvuči ništa bolje od drugih violina iste klase”.

“Zar je stvarno željela biti violina?

…

Ima i gorih sudbina: Smisao života muze je da bude ogledalo velikom umjetniku. Bez umjetnika nema ni muze. Svraka nije nikome ogledalo, vidljiva je bez ičije pomoći, ustvari, svraka može prepoznati svoj odraz u ogledalu.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)

Linn Ullman se u “Nemirnima” neraskidivo spojila sa usamljenom kćeri, spisateljicom i majkom – vlastitim trojstvom koje čeznutljivo prekapa po sjećanjima, preslušava magnetofonske vrpce i misli na kojima je zabilježeno sve i nije zabilježeno ništa. Pa dok ispraća oca u tišinama, riječima i umiranju koje je počelo onoga dana kada je Bergman, oduvijek opsjednut točnošću, zakasnio sedamnaest minuta, Ullmann nam, u spoznaji nestalnosti sjećanja i ljudske prirode, u ovoj snažnoj knjizi pripovijeda o neumirućoj ljubavi između roditelja i djece te čvrstim sponama koje ih vežu i nakon što život dođe svome kraju.

“Kada bi pisali o stvarnim osobama, poput roditelja, djece, ljubavnika, prijatelja, neprijatelja, stričeva, braće i sestara, ili običnih prolaznika, potrebno je učiniti ih fiktivnima. Mislim da je to jedini način da im udahnemo život. Sjećati se znači stalno se ogledati oko sebe i uvijek iznova biti iznenađen.

‘Autobiografija počinje osjećajem da si sasvim sam’, piše John Berger.

Htjela sam vidjeti što će se dogoditi ako nas pustim da se pojavimo u knjizi kao da nigdje drugdje ni ne pripadamo.”

(“Nemirni”, Linn Ullmann)