Blog - Literatura

30 stu

Recenzija: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”

Ime autora: Olga Tokarczuk

Naziv izvornika: “Prowadź swój pług przez kości umarłych”

S poljskog preveo: Mladen Martić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Mislim da svatko od nas, gledajući svoj Horoskop, osjeća veliku podvojenost. S jedne strane je ponosan što se na njegov individualni život otiskuje nebo, kao poštanski žig s datumom na pismu, tako je označen, jedini od svoje vrste. Ali je to istodobno i utamničenje u prostoru, utetovirani zatvorski broj. Ne može se od toga pobjeći. Ne mogu biti netko drugi nego što jesam. Strašno. Više bismo voljeli misliti da smo slobodni i da se u svakom trenutku možemo stvoriti iznova. I da naš život potpuno ovisi o nama. Ta veza s nečim tako velikim i monumentalnim kao što je nebo sputava nas. Radije bismo bili mali, tada bi naše pogreške postale oprostive.
No ja sam uvjerena da treba podrobno upoznati našu tamnicu.”
(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

U neimenovanom poljskom selu u dolini Kłodzko, na području nazvanom Visoravan, “podalje od ostatka svijeta”, živi sredovječna Janina Duszejko, bivša graditeljica mostova, borac za prava životinja, zagrižena vegetarijanka i junakinja romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. U toj je “nedođiji” Češka, skrivena iza nejasne, no bliske granice – “iza planina preko kojih se zračne mase prelijevaju sa zapada na istok”, za Duszejko tek neobična, neodređena utopija. No, ako su državne granice nepouzdane i dvojbene, podjele Janine Duszejko su apsolutne, u njezinom je svijetu dobro i zlo jasno razgraničeno. Između njih se, međutim, otvorio jaz. Provalija u kojoj leže ubijene životinje, krvava životinjska trupla, glave srna i samozadovoljni lovci koji pod zaštitom svetog Huberta dobivaju blagoslov, dozvolu za ubijanje, ostavljajući Duszejko neprestano nezadovoljstvo i prigušenim gnjevom ispunjene dane u kojima policiji piše beskrajne, sizifovske prijave o apsurdu i okrutnosti lova.

Lovačka kultura u malenom selu glavna je meta njezina bijesa i Duszejko si, u pokušajima sprječavanja ili zabrane takvih aktivnosti, nerijetko priskrbljuje epitet lokalne luđakinje. Njezino neumorno nezadovoljstvo praćeno je nepoznatim Boljkama koje ju s vremena na vrijeme svladavaju, snomoricama u kojima je posjećuju mrtvi i danima u kojima je napuštaju živi. Njezini su susjedi licemjeri i lašci, a sunce, životinje i telefonski signal kao svojevrsno utjelovljenje njezinih nikad ostvarenih htijenja, neprestano se gube i lutaju preko granice, prema toliko idealiziranoj Češkoj, zemlji u kojoj ljudi probleme rješavaju staloženo, u kojoj čak niti jezik kojim se govori nije pogodan za svađanje. Upravo stoga kad se u šumi, na rubu divljine, u lovačkim zamkama i ugušeni hruštevima počnu pojavljivati leševi mještana, Janina Duszejko još jednom obavještava policiju, iznoseći svoju teoriju o tajanstvenim ubojstvima, ali i o osveti životinja, o animalnom sudu koji preuzima pravdu u svoje ruke. Njezina je opsesivna subjektivnost i pokušaji prokazivanja počinitelja pribijaju na stup podsmijeha, a nesposobnost prihvaćanja tradicionalne, uvriježene hijerarhije između ljudi i životinja čitavu pripovijest odvodi u smjeru koji se ponešto odmiče od klasičnog whodunnit romana. Naime, živopisni nas jezik Olge Tokarczuk usmjerava tamo gdje mašta ili empatija ne mogu dospjeti; u njemu je osveta antropomorfna; Janina, unatoč svom diskutabilnom spiritualizmu i Hipotezama, uvjerljiva i izrazito principijelna, a čitavo djelo svojevrsna oda prirodi koja djeluje isključivo kroz lik Janine Duszejko.

“Smatram, naime, da je ljudska psiha stvorena da nas obrani od sagledavanja istine. Da nam ne dopusti izravno sagledati mehanizam. Psiha je naš obrambeni sustav – skrbi za to da nikada ne pojmimo ono što nas okružuje. Bavi se uglavnom filtriranjem obavijesti, i pored toga što su mogućnosti našega mozga goleme. Jer to se znanje ne bi dalo podnijeti. Svaki se pa i najmanji djelić svijeta sastoji od patnje.”
(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

Naposljetku, kontroverza je – ili barem razlog za raspravu – skrivena i u naslovu djela: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” citirani je stih filozofa i pjesnika Williama Blakea (čiji stihovi prethode i svakom poglavlju) i koji je u svojoj poeziji zaokupljen štovanjem nevinosti prirodnog svijeta, ali, u konkretnom stihu, i sposobnošću napuštanja prošlosti, oranja novih brazdi u kojima će kosti davnih pogrešaka ostati kao nijemi podsjetnici, putokazi ka novim počecima. Spajajući Janinu i Blakea, Tokarczuk uspijeva povezati Blakeovu oštru osudu ljudskog zadiranja u prirodu s Janininim užasavanjem nad lovom i ubijanjem životinja i sablašću čovjekove potkupljivosti i zlobe u poljskoj divljini.

“I možda bi sam Blake, da je živ, vidjevši to, rekao da postoje takva mjesta u Svemiru gdje nije došlo do pada, gdje svijet nije okrenut naglavce i ostao je Raj. Tu se čovjek više ne vodi pravilima uma, glupima i krutim, već – srcem i intuicijom. Ljudi se ne prelijevaju iz šupljega u prazno, već čine nevjerojatne stvari služeći se maštom. Država prestaje biti okov, svakodnevna nevolja, i pomaže ljudima da ostvare svoje snove i nade. A Čovjek nije nikakav zupčanik u sustavu, uloga, već slobodno Biće.”
(“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, Olga Tokarczuk)

24 stu

Recenzija: “Bowie. Život u slikama”, María Hesse, Fran Ruiz

Blog Write Owl

Naziv djela: “Bowie. Život u slikama”

Ime autora: María Hesse, Fran Ruiz

Naziv izvornika: “Bowie. Una biografía”

Sa španjolskog prevela: Ivana Glavaš Bakija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Iris Illyrica

“Kad si mlad, zaokupljen si svačime, pa i samim sobom. Kako stariš, tako postane važno samo ono bitno. Na prvom mjestu je ljubav bližnjih, na drugom briga za obitelj, potom slijede prijatelji i nakon njih ostali krugovi, kao valovi na vodi.”
(“Bowie. Život u slikama”, María Hesse)

Kada je 8. siječnja 1947. u londonskom Brixtonu rođen David Robert Haywood Jones, na površinu su ovozemaljskog svijeta pale i svjetlucave čestice zvjezdane prašine koje će godinama poslije stvoriti umjetnika kojeg je svaki Zemljanin upamtio pod imenom David Bowie. Ili kao Ziggyja Stardusta, panseksualnoga izvanzemaljca crvene kose i prodornog pogleda koji je svoje “ideje otuđenosti i prolaznosti” odlučio pobijediti onako kako je jedino znao – ekscentričnošću svojstvenom samo istinskim umjetnicima i pomicanjem granica tijela i uma do krajnosti. Promiskuitetnost i uživanje u drogama s godinama su istrošile Bowiejevo tijelo (prema jednom biografu, navodno je tijekom godina pretrpio čak šest srčanih udara), no um je, čak i kad je razuzdan život uzeo svoj danak, ostao netaknut – žeđ za glazbom i stvaranjem nije ga nikad napustila.

“Now Ziggy played guitar
Jamming good with Weird and Gilly
And The Spiders from Mars
He played it left hand
But made it too far
Became the special man
Then we were Ziggy’s Band…”
(“Ziggy Stardust”, David Bowie)

Što napisati o čovjeku kojeg je u dječačkim danima u oko pogodila zvijezda padalica – milijunima svjetlosnih godina udaljen komad svemirskog beskraja ostavio mu je cjeloživotni tjelesni ožiljak (zjenica mu je ostala trajno proširena, op.a.), ali i kozmički žigosao njegovu sudbinu – put od gnijezda do zvijezda?

Rečenica koju je 1975. Bowie izrekao tijekom intervjua Alanu Yentolu u dokumentarcu Cracked Actor – “Predstavlja mi zadovoljstvo spoznaja da pomažem svojim obožavateljima da otkriju ličnosti koje nastanjuju njihovu nutrinu” autorima knjige “Bowie. Život u slikama”, Maríji Hesse i Franu Ruizu, vrlo je vjerojatno bila ključ za razumijevanje jedne od najvećih glazbenih ikona našeg doba i premisa od koje su krenuli kad su se upustili u “oslikavanje” njegova života. Na izniman su i ilustratorski izazovan način prikazali brojne Bowijeve osobnosti, alter ega pod kojima je krenuo na putovanje od zdvojnog glazbenika opterećenog obiteljskom prošlošću psihičkih bolesti (tri su njegove tetke, kao i brat bili duševni bolesnici) i traženjem vlastitog identiteta, do rock božanstva. María Hesse, ohrabrena Bowijevim preobražajima, u svoje je djelo uključila iznimne ilustrirane verzije istih tih alter ega predstavivši tako Bowijev životni i glazbeni put na način privlačan i zanimljiv i onima kojima ovaj umjetnik nije dio glazbenih preferencija.

Ovdje nije riječ o tradicionalnoj biografiji, jer takvih je tijekom i nakon Bowiejeva života bilo uistinu mnogo, usredotočenih na osobni, glazbeni ili bilo koji drugi aspekt njegova života i stvaranja. Ova ilustrirana verzija svoju je konačnu svrhu pronašla u nečem drugom – u umjetnosti i žrtvovanju za istu, s obzirom da je umjetnost i sve vezano uz nju bila neraskidivi dio osobnosti Davida Bowieja. Sam Bowie nikad nije napisao memoare, naprotiv. Nerijetko je falsificirao vlastitu prošlost, na izravna pitanja odgovarajući poluistinama i skandaloznim otkrićima, pa se ovakav način predstavljanja jednog, mora se priznati, burnog života, pokazuje najprikladnijim unatoč korištenju prvog lica u pripovijedanju.

Bowiejev život, čak i kad je sažet u slikama, teško je prepričati, no autorima, inače profesoru geografije i povijesti Franu Ruizu te spisateljici i ilustratorici Maríji Hesse, to je uspješno pošlo za rukom. Ova knjiga nije tek oslikani presjek jednog života i karijere, već i priča puna hipnotičke moći, onakva kakvu Zapovjednik Tom, Ziggy Stardust i Lazarus zaslužuju; ona daje svoje viđenje legendarnih fotografija, osoba koje su na ovaj ili onaj način dotaknule život Davida Bowieja te lansira njega samog tamo gdje je oduvijek i pripadao – među zvjezdanu prašinu.

“This is Major Tom to Ground Control
I’m stepping through the door
And I’m floating in a most peculiar way
And the stars look very different today
For here am I sitting in a tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there’s nothing I can do
Though I’m past one hundred thousand miles
I’m feeling very still
And I think my spaceship knows which way to go…”
(“Space Oddity”, David Bowie)

Recenzija: “Bowie. Život u slikama”, María Hesse, Fran Ruiz

15 stu

Recenzija: “Nijedne žene sin”, Franck Bouysse

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “Nijedne žene sin”

Ime autora: Franck Bouysse

Naziv izvornika: “Né d’aucune femme”

S francuskog prevela: Jovana Ilić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vaganar, Sremska Mitrovica

“Priče su kuće od papirnih zidova oko kojih vreba vuk.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Nijedne žene sin pripovijeda o neizrecivom. Čini to glasno i intenzivno, ne trudeći se zlo učiniti podnošljivim, već ga uprizoriti snagom i mračnom ljepotom za kakvu je samo književnost sposobna i koja, iako ne liječi rane, dovoljno pokreće osjetila da preobrazi bol koja ih povrjeđuje.
Posvemašnja tama i surovost koja se provlači mnogim stranicama ovog romana ne umanjuje, međutim, njegovu dirljivost, ne zatire posve svjetlost koja povremeno zatreperi daleko, na kraju dugog, mučnog puta.

“Duša nije ono što ostaje kada umremo, to je ono što odlazi kada više ne možemo gomilati uspomene.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Ovaj bi se roman lako mogao uklopiti u pojam ruralnog noira ili biti pak pripovijest gotičkih razmjera u kojoj drevni dvorci i samostani na noćnom nebu crtaju uznemirujuće obrise i kriju mračne, krvave tajne. Čak stilom ostaviti dojam kako je pisan u vremenu daleko iza nas. No, autor romana “Nijedne žene sin”, Franck Bouysse, pisac je dvadeset i prvog stoljeća koji s gotovo dijaboličnom vještinom nadilazi uvriježeni žanr i izlazi iz okvira književnih normi stvarajući roman koji sadrži sve ono za što je sposobna varljiva ljudska priroda – okrutnost, zloću, laž, ali i i iskupljenje, ljubav i obećanje nade. Pa kad nepoznata žena zamoli mladog svećenika Gabriela da blagoslovi tijelo pokojnice u bivšem kartezijanskom samostanu pretvorenom u duševnu bolnicu, u privatnosti ispovjedaonice mu otkrivajući kako će ispod haljine mrtve žene pronaći dvije bilježnice koje moraju biti pročitane, životi se nepovratno mijenjaju. Roseine bilježnice ispričat će priču koja će dati potrebna odrješenja, unatoč užasu kojim je ispunjena; osvijetlit će put ka novim počecima – ovozemaljskim i onim vječnim, a otac Gabriel posvetit će ostatak života priči žene koju je otac u očaju siromaštva u četrnaestoj godini prodao okrutnom vlastelinu Charlesu te tako predodredio djevojčin životni put silovanja, ubojstva i nasilja.

“Dok je razmišljao o svoj toj patnji za koju je bio odgovoran, Onésime je bio siguran da nije najgore umrijeti nego izgubiti sve razloge zbog kojih bismo umrli.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

Od siromašne izbe iz koje ju je zdvojni otac odveo za vrećicu novca koji nikada nije bio potrošen, preko zlokobnog zdanja Les Forgesa u kojem mrtve žene prividno žive, a žive žene priželjkuju smrt, pa do zidova duševne bolnice iza kojih stvarnost nije ništa stalnija od traga kamena na vodi, Rose će nas hrabro voditi nošena perom Francka Bouyssea.

Izborom višeglasnog pripovijedanja u kojem svaki od likova (Rose, njezin otac Onésime, svećenik i drugi) u pojedinom poglavlju daje svoj pečat priči, Bouysse je stvorio bogato tkanje romana u kojem su se na jedinstven način isprepleli život, smrt i ljubav kao bedem koji se pruža između njih. A na njemu je ravnotežu, pokazat će se, najteže zadržati.

“Uspomene, naročito one dobre, samo su bol koja se taloži, a da to ne znamo.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)

12 stu

Recenzija: “Zagoreni šećer”, Avni Doshi

Blog Write Owl

Naziv djela: “Zagoreni šećer”

Ime autora: Avni Doshi

Naziv izvornika: “Burnt Sugar”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Možda je osjećaj, ne osoba, to što ostaje.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

U svojoj je mladosti Tara u sebi nosila divljinu, otpor koji je stremio ka nadilaženju društvenih i obiteljskih pravila; otpor potpirivan potrebom za bijegom iz uzništva života u kojem se sve zna unaprijed. Izašla je iz braka bez ljubavi, pridružila se ašramu postavši ljubavnicom gurua, a kada je njegov šamanski vrtlog strasti iznjedrio novu izabranicu, ranjeni ego liječila je prosjačenjem, uglavnom iz prkosa razočaranim roditeljima. Provela je godine gubeći glavu za nestalnim, zagonetnim umjetnikom-fotografom Rezom. I sve to s malim djetetom uza sebe.

Godinama poslije, počinje zaboravljati stvari, ljude i događaje, ostavlja plin otvoren tijekom noći, dvaput daje plaću služavki, izaziva požar. Njezina, sad već odrasla, kći Antara suočena je sa zadatkom brige o ženi koja nikad nije brinula o njoj.

Šećer koji zagori, gorkog je okusa. Predugo izložen visokoj temperaturi, na jeziku ne ostavlja slatkoću karamela, već neugodan okus u dnu grla koji je teško isprati. Isto je i s ljubavlju. Posebno onom o kojoj piše Avni Doshi – majčinoj i kćerinoj. Vječito u srazu očajničke potrebe i prijezirnog odbacivanja, majka i kći iz svoje su ljubavi istisnule slatkoću, no ipak uvijek ostale gladne iste. Poput Proustovih madeleine kolačića, sjećanja na tu glad prizivaju slatki keksi premazani maslacem, oni koje je Antara krišom “izbezumljeno trpala u usta od straha” da će ju redovnice u internatu uhvatiti na djelu nakon što je sa suučenicama poharala smočnicu i isti oni kojima je, desetljećima poslije, hranila majčino čudovište zaborava.

“Mama to ne zna. Nikad joj nisam rekla da sam dio djetinjstva neprestano bila gladna i da otad stalno tražim neki osjećaj sitosti. Nikad mi nije bilo lako govoriti. Ni slušati. U onom što smo jedna drugoj bile dogodio se neki kvar, kao da se jedna od nas ne drži svog dijela dogovora, svoje strane mosta. Možda je problem u tome što obje stojimo na istoj strani i gledamo u prazninu. Možda smo žudjele za istim stvarima i zajedno smo udvostručile taj osjećaj. A možda je problem ta rupa u sredini, unakaženost od koje se ne možemo oporaviti.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

“Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam uživala u nesreći svoje majke.” Antarino je priznanje bez zadrške; sve su majčine nevolje svojevrsne odštete za svaki propust, zanemarivanje, okrutnost koju joj je majka Tara priuštila kroz godine odrastanja. A kad joj, nešto kasnije, Tara predbaci: “uvijek sam znala da ćeš mi upropastiti život”, kćerin stav nalazimo donekle opravdanim, iako je krivnja nož s dvije oštrice, a veza između majke i kćeri neslomljiva, čak i kad ne izgleda tako – čak i ako je ispunjena otuđenošću, boli, smrću, zamjeranjem. Nomen est omen – Tara i Antara upravo su ono što im imena govore, antagonizmi vezani krvlju, suprotnosti toliko silne da ne mogu jedna bez druge.

“Moja majka ima lijepo ime. Tara. Tara znači zvijezda i drugo je ime za božicu Durgu.
Mene je nazvala Antara – što znači prisnost – ne zato što je voljela to ime, nego zato što je sebe mrzila. Željela je da život njezina djeteta bude što drukčiji od njezina. Antara je zapravo ne-Tara: Antara će biti drukčija od svoje majke. Ali u procesu našeg razdvajanja našle smo se suprotstavljene.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

“Zagoreni šećer” kompleksna je priča. U njoj je iznimno zahtjevno zauzeti majčinu ili kćerinu stranu, pronaći dovoljno opravdanja (ili osuda) da bih jednu od njih optužili za gorčinu koja se uvukla u odnos dvije najbliskije osobe čija ljubav jedina od svih ljubavi ne bi trebala biti uvjetovana. Majka, međutim, zaboravlja i ne postoji način da je kći natjera da se “sjeti što je učinila u prošlosti, da je podlijeva osjećajem krivnje.” Kćerino je sjećanje, s druge strane, katkad varljivo, njezine uspomene povremeno nalikuju bljeskovima koji osvijetle stare filmove, pa je teško razaznati što jest, a čega nikad nije bilo.

Doshi je na poseban način kao glavni element priče uvela majčin gubitak pamćenja; ono je ključ koji otvara svaku stranicu romana, njegov gubitak nije iznenadan i nagao, a osoba ne odlazi fizički i psihički. Nakon gubitka ne ostaje praznina. Naprotiv. Ono čemu Antara svjedoči jest postupna defragmentacija. Pamćenje nestaje polako, dio po dio, za sobom ostavljajući tijelo koje izgleda savršeno zdravo, može činiti sve ono što je činilo i prije, no nije ono od prije. Poput voštane figure – savršeno očuvano, netaknuto, a prazno. Nešto poput smrti bez gubitka tijela. I upravo je to ono što Tarin i Antarin odnos smješta u posve drukčiju dimenziju. Onu u kojoj nije moguće optuživati se međusobno, uzajamno se mrziti. Jedna je strana uskraćena, jer ne može sudjelovati u sjećanjima koja je zajednički stvarala.

“…kad sutradan ponovo dođemo, ona (će) još uvijek biti ondje i neće izgledati ni ponašati se drukčije nego dan ranije. Ovo je jedna duga i spora smrt u kojoj malo toga nestaje odjednom. Možda zato i ne postoji drugi način osim čekati, čekati dok ona više ne bude u svojoj ljušturi, a žalovanje može doći kasnije, žalovanje ispunjeno kajanjem, jer nikad nismo doista razjasnile naš odnos.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

Ovaj roman otvara mnoga pitanja. Stvara nelagodu i neodređen osjećaj težine dok ga čitamo i nastojimo slijediti (i sabrati) svoj i tijek misli njegovih protagonistica. Katkad nas obeshrabri. Katkad nas umori. Katkad nas razljuti. No, ono što ostaje konstantom jest činjenica da je odnos majke i kćeri istodobno i sveprisutan i prijeteći i zaštitnički. Ovdje je majka utočište, ali katkad i sjena koja zaklanja sunce. Čak i kad se žele uništiti, obje uvijek ostaju odraz jedna druge, a svako njihovo sjećanje, svaka njihova priča prenosi osjećaj koji sve majke prije smrti upoznaju. Krivnju.

“…ali sad kad smo bile zajedno, skretala sam prema strahu, prema osjećaju da možda griješim, da je možda ne želim i ne trebam, a onda se vraćala spoznaji s kojom sam živjela cijeli svoj život, odnosno da je biti bez nje pakao, patnja. Čak i sad, kad sam bez nje, kad želim biti bez nje, kad znam da je njezina prisutnost izvor moje nesreće, još uvijek se budi ta naučena čežnja, ta žudnja za mekim, bijelim pamukom ofucanih rubova.”
(“Zagoreni šećer”, Avni Doshi)

27 lis

Recenzija: “Terra Alta”, Javier Cercas

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “Terra Alta”

Ime autora: Javier Cercas

Naziv izvornika: “Terra Alta”

Sa španjolskog prevela: Silvana Roglić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“… ovo je negostoljubiva zemlja, veoma siromašna. Oduvijek je tako. Usputna zemlja u kojoj ostaju samo oni koji nemaju izbora, oni koji nemaju kamo otići. Zemlja luzera. Ovaj okrug nitko ne voli, to je činjenica, a dokaz je taj da as se sjete samo kad, po vatrenoj stihiji poput biblijske kazne, po apokalipsi koja je poubijala mladiće iz polovice svijeta. Naravno, mi smo u njoj bili deveta rupa na svirali, ali nakon nje ova zemlja je ostala ugar, znatno crnja nego što je bila prije toga, mjesto gdje biste i nakon osamdeset godina u brdima još uvijek mogli naći mitraljeze, ali nećete ih naći baš previše jer smo ih godinama skupljali i prodavali da ne umremo od gladi. To je Terra Alta.”
(“Terra Alta”, Javier Cercas)

Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, detektivskim bi romanom “Terra Alta” u određenoj mjeri mogao zbuniti neke čitatelje svojih ranijih djela, poput “Salaminskih vojnika” ili pak “Anatomije jedne pobune“. Naime, izborom spomenutog, ipak komercijalnijeg žanra i obraćanjem široj publici, Cercas mu je pristupio na ponešto drukčiji, na trenutke pomalo stereotipan i plošan način, no srećom, njegova mu neprikosnovena spisateljska vještina nije dopustila preduboko poniranje u pogreške. Kada bismo radnju “Terra Alte” smjestili u svojevrsni geometrijski sustav mogli bismo reći kako u njemu postoje dvije glavne linije – ona istrage jezivog zločina u kojem su mirno mjesto u unutrašnjosti Tarragone potresla mučna ubojstva vlasnika najveće tvrtke na tom području te druga koja se odnosi na karakterizaciju glavnog lika, policajca Melchora Marína, sina prostitutke i bivšeg vojnika narkokartela koji je dug društvu platio zatvorskom kaznom i iskupljenjem kroz školovanje za policajca. Obje se, različitim brzinama doduše, i ne uvijek glatko, kreću prema svojoj točki sjecišta, gdje otkrivaju počinitelja u svojevrsnom maniru “boga iz stroja” grčkih tragedija. Unatoč određenim manjkavostima i povremenoj predvidivosti, Cercasu ipak polazi za rukom držati pažnju čitatelja, vjerojatno mnogo bolje nego što bi to uspjelo nekom manje vještom piscu.

Naime, Javier Cercas nije napisao tipični detektivski roman. Jer, iako je razrješenje ubojstva bračnog para Adell, vlasnika tvrtke Gráficas Adell, koji su zajedno sa sluškinjom iz Rumunjske brutalno mučeni i ubijeni u svom domu, važno, bit samog narativa nije samo u tome. Kao što se uvijek iznova spominje u romanu, riječ je i o vječnom pitanju pravde i nepravde, poput onog iz “Jadnika” Víctora Hugoa, knjige u kojoj se Melchor Marín tako duboko prepoznaje, posebno u liku Javerta, policajca čija je jedina svrha uhićenje Jeana Valjeana.

A pravda je upravo ono što treba biti zadovoljeno pri otkrivanju tko je zvjerski ubio bračni par Adell, naročito Francisca Adella, za kojeg se tijekom istrage, pomalo očekivano, ispostavlja kako, kao suvereni vladar poslovnog carstva, nije imao previše prijatelja. Kako i sam autor u romanu utvrđuje progovarajući glasom direktora Gráficas Adella, Josepa Graua, “moć nekoga čovjeka mjeri se količinom njegovih neprijatelja.” Dakle, svatko je i nitko osumnjičen za ubojstvo; svatko je i nitko mogao imati motiv bračnom paru Adell izvaditi utrobu, oči i isjeći uši, prije nego što im je udijelio milost smrti. Upravo ovaj masakr, koji Javier Cercas opisuje prilično brutalno i sirovo, pobuđuje radoznalost čitatelja i uvlači ga u narativ istrage zločina, koji pak napreduje između nekih digresija koje proširuju roman i udaljavaju ga od linearnosti.

Melchor Marín bit će dio istraživačkog tima u Terra Alti u kojoj se ništa nije dogodilo “još od bitke na Ebru”. Sve do mučenja i ubojstva bračnog para Adell. Jer u svakom ljudskom bivanju postoje bonace i oluje, postoji ono prije i poslije. U slučaju Terre Alte, to je građanski rat i bitka na Ebru i, možda, ubojstvo Adellovih. U slučaju bivšeg osuđenika Melchora Marína, to je vrijeme provedeno u zatvoru, neriješeno ubojstvo njegove majke zbog kojeg je i postao policajac te čitanje knjige koja ga je zauvijek promijenila, “Jadnika” Víctora Huga. Upravo je gorenavedeno splet digresija koje su razlog zašto je detektivski roman nazvan po regiji u kojoj se ubojstvo dogodilo i zašto čitanjem dobivamo osjećaj kako policijski zaplet pokriva tek nešto više od polovice knjige. Terra Alta je, naime, glavna junakinja spasenja i usuda njezinih stanovnika. Zaustavljena u vremenu, okružena sumnjivim prošlostima, poslovnim spletkama, nesretnim životima i zaboravom, Terra Alta jedina je zemlja na uzvisini koja propada u provaliju bolne suvremene španjolske i katalonske stvarnosti. Ona je breme i nasljedstvo ljudi poput Melchora Marína, a u njoj obitava mnogo više jadnih, zaboravljenih i ispijenih mržnjom nego u Hugoovoj knjizi.

Javier Cercas možda je promijenio žanr, no ljudske je slabosti i dvojbe ponio sa sobom u “Terru Altu“.

“Pola knjige piše pisac, a drugu polovicu pišeš ti.”
(“Terra Alta”, Javier Cercas)

25 lis

Recenzija: “Horror vacui”, Staša Aras

Blog Write Owl

Naziv djela: “Horror vacui”

Ime autora: Staša Aras

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Pretpostavljam da…je odnos svjetla i mraka u ljudima uvijek isti. Ravnoteža između punine i praznine, svjetlosti i sjene univerzalna je i neprikosnovena. Ili samo želim vjerovati u to. To je područje vjere u svevišnju pravdu, u zakon iznad nas koji posude drži u ravnovjesju iako nam se čini da se iz tih posuda ponekad malo izlijeva.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)

Tko se boji praznine još?
Staša Aras sigurno ne. Barem ne one praznine koja bi se uvlačila među riječi, rečenice, čitave stranice. Naime, njezin “Horror vacui” sve je, samo ne prazan. Iz svake njegove rečenice bubri život kakav svatko od nas u jednom trenutku živi, a progovarajući o prazninama, Aras u svaku tu rečenicu zameće klicu britkog promišljanja, zdravorazumskog shvaćanja životnih trenutaka koji nam se poput klipova bacaju pod noge, sapliću nas i, katkad, ruše. A ako i kad se to i dogodi, mi sa Stašom Aras sagledavamo život iz te nove, žablje, perspektive i opet nekim drukčijim smislom popunjavamo prazninu koja se u njemu otvorila.

“Nezadovoljan čovjek gubi od svoje čovječnosti onoliko koliko teži nepravda u koju je uronjen.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)

Aras pripovijeda o onim prazninama u koje je najlakše upasti – onima rođenima iz kolotečine, navike, neodlučnosti. Prazninama partnerskog suživota koje se ispunjavaju “mrtvom prirodom nogometa ili politike”. Prazninama vremena strah od kojih predstavlja “nemogućnost da se ostane strpljiv i šutljiv.” Prazninama koje se rađaju iz nedjelovanja, iz linija manjeg otpora, iz struje svijeta koja nas puni nezadovoljstvom, a onda takve bremenite taloži na obale do kojih nismo željeli stići.
Praznina ima moć prekriti stvaran život, a ono što je daleko od očiju, lako je udaljiti i od srca, od sebe, od želje. Što smo dulje zakriljeni, udaljeni, upražnjeni i ispražnjeni, manje se usuđujemo živjeti.

“Ljudi općenito oklijevaju zbog straha. Svaki korak mogao bi biti promašaj, valjda misle. S promašajima se suočavamo stalno, svako malo razbije nam se u lice neki naš promašaj. Čak i određeni pogoci s vremenom postaju promašaji.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)

Staša Aras svoj “Horror vacui” pripovijeda u poglavljima uglavljenima u vremenski procijep Europskog prvenstva u nogometu 2016. Gotovo svako od njih u svom nazivu nosi sraz dvije momčadi; Rusija – Slovačka, Mađarska – Belgija, Hrvatska – Španjolska…; dok u posvemašnjoj gunguli i domoljubnom zanosu u kojem se srce hrvatsko pumpa ponosom i blaguje za stolom punim kruha i igara, praznina (i društvena i individualna) i dalje vuče konce iz pozadine. Sav je taj kaos i zanos samo paravan, kratka anomalija u jednoličnoj petlji našeg vremena i svačijeg prostora.
No, Aras je svjesna da strah od praznine nije vječan, nije nepobjediv. Uvjetovan je, kao i većina strahova, nada i čežnji s kojima tavorimo. Traje sve dok nam je do nekoga ili nečega stalo. Poslije toga nema više ništa. A što sve mora stati u ništa da bi se nastavilo živjeti?

“Nešto se mora žrtvovati. Što ćemo, to je dio igre. Ako ništa nije važno i ako je sve igra, onda žrtva nije teška. Odakle onda izviru suze, bol u srcu i traume za cijeli život. Zašto čovjek cijeloga života pamti onog malog bijelog zeku crvenih očiju koji je misteriozno nestao iz kaveza jednoga dana, a on je dobio na poklon malu krznenu pufnicu kojom ga je baka golicala po obrazima, i ručak je bio svečan i došli su gosti. Zašto?”
(“Horror vacui”, Staša Aras)

“Horror vacui” obdukcija je svih praznina ukotvljenih u pukotine našeg društva i nas samih. Aras ih secira precizno i bez uljepšavanja – raskrinkava prostor u kojem “vjernici bježe u slobodne zemlje, a bore se za rigidnost u svojim vukojebinama”, u kojem su kod “kod nekoga ruke sklopljene na molitvu, a kod nekoga prekrižene na prsima” ; u kojem je “ponekad dovoljno samo malo, jedan pogrešno postavljen predmet, banalan kao čačkalica koja se može gurnuti u bravu da se cijeli mehanizam zaustavi.” No, ono u čemu se krije zlatna žila cijelog romana, perpetuum mobile protiv svih praznina ovoga svijeta nije tvrdnja, već pitanje – bi li čovjek osjetio smiraj kada bi došao na mjesto gdje zaista pripada? Postoji li takvo mjesto uopće na ovome svijetu, ili je ipak skriveno unutar granica našeg vezivnog tkiva, naših žila i golemih prostranstava kože koja ih obavijaju? Na samom kraju ne stoji jasan odgovor; Staša Aras vješto nam pruža mogućnost izbora između različitih utočišta. Roditeljske kuće, zavičaja pradjedova, zagrljaja stranca. Ili ništa od toga. Kako nam drago. “Sve što se čini ili ne čini ionako treba biti svojom voljom činjeno i ne-činjeno.” Samo moramo znati pustiti sve ono što nam je dragocjeno. “Paziti, a pustiti.” Priroda ipak dopušta prazan prostor. Kamo bismo se inače sakrili kad sve točke zamijenimo upitnicima?

“Ipak neke stvari želimo povremeno, a neke konstantno.
Čula nikada ne miruju, a ni um.”
(“Horror vacui”, Staša Aras)

20 lis

Recenzija: “Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “Spremište Trešnjevka (Noćni dnevnik osamdesetih)”

Ime autora: Tomislav Šovagović

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

“Upravo zbog vlastitog dnevnika, nenapisanoga u ono vrijeme, svjestan da je svaka istina subjektivna, a doživljaj uvijek osoban, poželio sam tri i pol desetljeća poslije barem malo ispuniti prazninu i napisati knjigu koja, vjerujem, djelomično vraća dug onom klincu i svim drugim dječacima i djevojčicama, ako su kojim slučajem zaboravili na svoje djetinjstvo.”
(“Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović)

Odmah na početku: ne morate biti Zagrepčanin, ne morate čak niti jednom u svom životu doći u Zagreb, da bi vam “Spremište Trešnjevka” ugrijalo srce nekim davnim uspomenama. Dovoljno je samo da ste odrastali onako kako mnogi naraštaji više nikad neće imati priliku – uz audio kazete, Šnikerikik dječju poštu, Muzički tobogan nedjeljom prijepodne i “najbolju čokoladu svijeta – “Zlatnih 8”, s rasporenim dijelom na sredini i ukusnim štapićima u zlatnožutom staniolu.” Staniolu, da; ne foliji, ne zaštitnom omotu. Baš staniolu, jer je to bila jedna od onih univerzalnih riječi kojima je podcrtana jedna era; riječi koje su pratile naraštaje čije uspomene nose posebnu nostalgiju, jer su imale tu nesreću da ih dotakne rat nakon čijeg je harača svako sjećanje izgledalo poput fatamorgane usred pustinje. Priželjkuješ ga dotaknuti, stići do njega, no kako mu se približavaš, ono ti stalno izmiče, pa nikad nisi posve siguran je li doista bilo tamo, baš takvo. Srećom, pojave se ti neki ljudi poput Tomislava Šovagovića koji postave dva kamena umjesto vratnica, pa nam prije nego što majka pozove na večeru (“a zadaće još nisu napisane, i blato je još na trenirkama i vrijeme je poslije crtanoga filma, “Gustava” i drugih junaka“), zabije gol točno po sredini i izvuče te uspomene kao zeca iz šešira, dokaže nam kako su uistinu jednom bile tu, kako smo ih voljeli i kako njihovo naslijeđe poput tople iskre još nosimo u sebi, koliko god se ružnih sjena, događaja i riječi nataložilo na njih svih ovih godina.

“Ostalo je toliko važnih činjenica izvan kadra, a u obiteljskom albumu svega tri prozračne fotografije triju malenih bića, preslabih umom dokučiti što roditelji zapravo žele od svoje djece, kada ne prihvaćaju ni jednu njihovu sugestiju, a i tjeraju na spavanje prije vremena, iako je kolovoška noć još duga i mlada, zvjezdana i vedra… Ovako će barem tri neosvijetljene fotografije zauvijek ostati počasnim tragom djetinjstva, vidljiv putokaz prema prohujaloj, razlomljenoj i nedodirljivoj opni prošlosti.”
(“Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović)

Šovagović, inače diplomirani novinar i teolog (i pranećak velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, kojeg se rado prisjeća i u “Spremištu Trešnjevka”), nakon “Rudnika čvaraka” i Slavonije njegova djetinjstva viđene očima radoznalog dalmatinskog dječaka te zbirki “Cesta knezova Bribirskih” i “Ispod skala” koje su opet ode njegovim dalmatinskim korijenima, ovom zbirkom od šezdeset priča posvećenih zagrebačkom dijelu odrastanja zatvara krug mladenačkih uspomena i vraća ih u remizu, u Spremište Trešnjevka, kamo idu “posljednji tramvaji umornih vozača”, ali i sjećanja koja tamo čekaju da se još koji put izvuku iz mraka i obiđu počasni krug.

Mnogo bi se toga moglo ispripovijedati o ovoj knjizi, jer je svaka priča svijet za sebe, diskretno treperenje srca pri pomisli na skrovite staze odrastanja, nesvjesni osmijeh dok nam glavom prolazi prizor eurovizijskog natjecanja i Tajčine narančaste haljine, odjekuje smijeh sarajevske Audicije i Top liste nadrealista, s televizora nižu “Brojke i slova”, a Commodore 64 skriva “mozak svih virtualnih igrica”. No, više od svih tih silnih miljokaza mladosti, Univerzijada, sletova i “Dinastija”, pod kožu nam se uvlači ta toplina koju nam Šovagović daruje na svakoj stranici. To je ono što uspomenu čini uspomenom, gradivnim tkivom našeg bića, fragmentom kolektivnog sjećanja koje posjeduju svi oni koji su bili dijelom te generacije, koji, barem na trenutak u neumoljivom tijeku godina, ratova i netrpeljivosti, nisu bratstvo i jedinstvo povezali s nečim političkim, režimskim i uprljanim onim emocijama kojima nije mjesto u ljudskim srcima, već su ih poistovjetili s onim staniolom s početka priče, koliko god to čudno i smiješno zvučalo, poistovjetili su ih s mirisom zapaljenog Filtera 57, s crtanim filmom u 19:15, poistovjetili su ih s osjećajem pobjede nakon pritiska dva siva dugmeta na kasetofonu s dvije glave i snimljene pjesme. A kad su neke sive ptice probile zvučne zidove, srušile su i one našeg djetinjstva i više ništa nije bilo isto. No, spremište Trešnjevka, kao i sva ona nalik njemu, nikad nije zaključalo svoja vrata, pa kad cijeli grad ode na počinak, možemo ih čuti kako polako, uz škripu tračnica, izlaze i oživljavaju još jedan put.

“Zato ljubav valja konzumirati noću, ako treba i bacanjem kamenčića na Lebarevićevu uru, da i ona zastane i pojmi veličinu ukradenoga, najsvetijega vremena.”
(“Spremište Trešnjevka”, Tomislav Šovagović”)

16 lis

Recenzija: “Sezona kentukija”, Samanta Schweblin

Blog Write Owl

Naziv djela: “Sezona kentukija”

Ime autora: Samanta Schweblin

Naziv izvornika: “Kentukis”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Fraktura

“Ako je anonimnost na internetu pružala bilo kojem korisniku najveću moguću slobodu – a, osim toga, i stanje kojem je u današnje vrijeme gotovo nemoguće težiti – kakav je onda osjećaj biti anoniman u tuđem životu?“
(“Sezona kentukija”, Samanta Schweblin)

Što dobijete kada ukrižate japanskog virtualnog ljubimca Tamagotchija, američkog Furbyja, Big Brother i čovjeka kao primarnu “sirovinu”, ali i tihog potrošača? Odgovor je jednostavan, barem ako se pita argentinska spisateljica Samanta Schweblin. Kentuki je igračka suvremenog doba, plišano high tec stvorenje s instaliranom kamerom, koje dolazi u različitim oblicima – gavrana, zeca, zmaja, pande (štogod odgovara ukusu potrošača), no uvijek s istim ciljem – promatrati i biti diskretnim, ali istodobno i nevjerojatno egzibicionističkim dijelom života svog vlasnika. Naime, kentuki vodi dvostruki život – s jedne strane, netko kupuje ovaj uređaj, pali ga, puni i dopušta da ga posvuda prati, dok istodobno, netko bilo gdje, u bilo kojem dijelu svijeta, kupuje drugi dio kentukija, njegovu upravljačku ploču, Big Brother oko koje vidi onoliko koliko mu vlasnik kentukija dopušta. Jedan odabire promatrati, drugi biti promatran. Autorica Samanta Schweblin je u “Sezoni kentukija” iskoristila sveprisutnu i poznatu premisu reality programa i sve većeg utjecaja tehnologije na život ljudi kako bi stvorila nesvakidašnju igru egzibicionista i voajera. Roman je možda spekulativna fikcija, a kentuki plod mašte spisateljice, no njegovo je postojanje jednako stvarno kao i sve snažnija ljudska potreba da svoju intimu izlaže oku javnosti, on je hipotetska budućnost čija je neminovnost sve jasnija.
Slučajnost je ključni čimbenik u radu kentukija: niti onaj tko kupuje uređaj ne zna identitet svog “špijuna”, niti onaj tko odlučuje upravljati kentukijem može birati koga će promatrati (sve dok crno tržište ne umiješa svoje prste, no to je već druga priča, ona o kojoj Schweblin govori jednako vješto i zabrinjavajuće). Popularnost kentukija širi se poput šumskog požara; “ljubimaca” je sve više, a promatrači i promatrani mogu biti udaljeni tisuće kilometara; biti različite dobi, spolne, rasne i etničke pripadnosti; pripadati različitim društvenim slojevima. A mogu imati i različite namjere. Katkad je, naime, moguće biti i promatrač i meta i promatran i nasilnik. Schweblin, kao vrsna lutkarica, u romanu vuče nekoliko niti, a njezine su marionete izaslanici različitih svjetova – djevojka neshvaćenog umjetnika kojoj kentuki gavran pravi društvo sve dok dokolica ne izrodi nešto mnogo mračnije, peruanska umirovljenica koja upravlja kentuki zečicom mlade Njemice ili osamljeni tinejdžer koji otkriva svijet okružen zidovima vlastite sobe – kroz svevideće oko upravljačke ploče kentukija. I još mnogi drugi. Nekima je Schweblin poklonila tek jednu priču, drugi su u njene konce ostali zapleteni do kraja romana.

“Da je Alina bila bolje shvatila što je točno kentuki, ne bi kupila uređaj, nego bi odabrala biti „biće“ kentuki, bez ikakve sumnje, ta bi joj uloga mnogo bolje odgovarala. Iako, na kraju krajeva, ako čovjek ne može izabrati roditelje, ni braću, ni kućnog ljubimca, zašto bi onda mogao izabrati na kojoj će strani kentukija biti? Ljudi su plaćali da dobiju nekog tko će ih po cijele dane slijediti uokolo kao pas, željeli su nekog stvarnog tko preklinje za njihovu pažnju.“
(“Sezona kentukija”, Samanta Schweblin)

Doista, zašto bi itko poželio imati kentukija ili pak postati povlaštenim svjedokom tuđih života? Kao i likovi u romanu, motivi su različiti. No, nekoliko se zajedničkih nazivnika ipak provlači kroz cijelu knjigu – usamljenost i otuđenost, ljudski ego, društvo koje zatire individualizam. Katkad je, naime, jednostavnije potajice živjeti život kakav smo oduvijek željeli živjeti, ali za to nismo imali mogućnosti, hrabrosti ili prilike, dok je, s druge strane, kupcu kentukija na takav način pružena prilika ogoliti vlastitu intimu, otvoriti se pred ravnodušnim očima umjetnog kućnog ljubimca; pružena im je prilika da budu saslušani, primijećeni, imaju vjernog suputnika koji nije čovjek, no ipak ima ljudski um. Netko želi imati kontrolu nad vlastitim životom, onu kakva mu inače nedostaje, drugi ju možda želi izgubiti, otkriti onaj dio sebe koji mu društvo uskraćuje. Kako god bilo, kod kentukija je uvijek riječ o popunjavanju praznina, umetanju sadržaja na prazne crte koje sijeku mnoge živote. No, kentuki je stranac. A strancima se ne može vjerovati. Ili ipak?

Ideja kako će u budućnosti računala, uređaji, roboti gotovo u potpunosti biti zamjena za ljudske emocionalne potrebe u “Sezoni kentukija” na jeziv se način ne čini posve nemogućom niti distopijskom (štoviše, moglo bi se reći kako je već uveliko prisutna u današnjem društvu). Jer, ljudi zaboravljaju komunicirati. Dogovaraju druženja, kave i večere, pa nijemo sjede za istim stolom zagledani svatko u svoj mobitel ili tablet. Okupljeni na istom mjestu, kilometrima su daleko. Mahnito tipkaju emotikone smijeha, ljutnje ili zgražanja, na lomačama “unlajkova” spaljuju neistomišljenike, poznate i nepoznate, dijele svoje dnevne rutine i strahove s tisućama stranaca, dok u stvarnom životu zaboravljaju stisnuti ruku, pogledati u oči, povjeriti tajnu. Po čemu je kentuki bolji od najboljeg prijatelja? Možda je lakše povjeriti se strancu. Strancu koji nas neće osuđivati ili čija nas osuda neće tako zaboljeti kao osuda onog koji poznaje naše slabosti i strahove. Strancu koji je učahuren iza bezličnih očiju uređaja od pliša i žica, uređaja koji je sposoban samo za jednosmjernu komunikaciju, pa eventualna osuda ionako nikad neće biti verbalizirana. Pa, kad se likovi romana doslovce i figurativno ogole pred nijemim kentukijem, razgolićuju i naše društvo, njegove nedostatke, nesigurnosti i zamke. Samanta Schweblin možda nije pošla od revolucionarne ideje, ali duboko je zagrebla po površini revolucije koja je već počela.
A revolucija oduvijek jede svoju djecu, zar ne?

“I tada je shvatio: nije više želio ponovno vidjeti ni jednog pilića koji prestravljeno pijuče dok ga drugi pilići histerično čerupaju, nije više želio nikoga slati iz jednog u drugi pakao… Ušao je u postavke, pa, a da se čak nije ni potrudio izvesti kentukija iz kuće, ugasio vezu.“
(“Sezona kentukija”, Samanta Schweblin)

Recenzija: “Sezona kentukija”, Samanta Schweblin

12 lis

Recenzija: “On”, Jess Kidd

Blog Write Owl 0

Naziv djela: “On”

Ime autora: Jess Kidd

Naziv izvornika: “Himself”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“Miruj. Mrtvi dolaze.
Krše ruke kao da se ispričavaju. Čekaju da on otvori oči i da ih vidi.
Samo žele biti viđeni.”
(“On”, Jess Kidd)

Teško je reći je li riječ o duhovima keltskih druida i njihovom magičnom naslijeđu skrivenom u šumama i na obalama smaragdnog otoka, kako od milja nazivaju Irsku, no Mulderiggu, izmišljenom seocu u irskom okrugu Mayo i mjestu radnje romana prvijenca irsko-engleske spisateljice Jess Kidd, čarolije ne manjka.

“Jer Mulderrig je mjesto kao nijedno drugo. U njemu su boje malo intenzivnije, nebo malo šire. Stabla su ovdje stara kao planine i bistra rijeka ulijeva se u more. Ljudi se rađaju da ovdje žive, ostanu i umru. Ne žele otići. Zašto bi željeli kad sve ceste koje vode u Mulderrig idu nizbrdo, pa je odlazak iz njega cijelim putem uzbrdica?”
(“On”, Jess Kidd)

Iz nadasve neobične kombinacije misterije starog ubojstva, irskog folklora i nadnaravnog koji ga neizbježno slijedi, nastala je šarmantna, dinamična priča čija je galerija likova, njihovih tajni, poroka i slabosti dovoljna da čitatelja uvuče duboko u stoljetni mulj Denny’s Aita, “potopljenog otoka načičkanog draguljima, koji je ime dobio po utopljeniku i vidi se samo kad je oseka, a i tad rijetko“, gdje svojim šupljim, zveketavim jezikom progovaraju stare kosti i nemirne utvare.

Naočit mladić koji se odaziva na ime Mahony, nakon četvrt se stoljeća s hodnika Doma Svete Marte i, poslije, maglovitih dublinskih ulica, vraća u rodno mjesto koje mu duguje odgovore. No, Mulderrig je tvrd orah koji, čak i ako mu se uspije probiti ljuska, uglavnom ponudi trulu, crvljivu jezgru. Onu u kojoj Mahonyjeva majka, Orla Sweeney, nemirno počiva u svom vodenom grobu rijeke Shand, a ubojica može biti svatko od onih koji na nedjeljnoj misi s odobravanjem kimaju velečasnom Quinnu – božjem poslaniku koji im u propovijedi prijeti ognjem paklenim, istodobno i sam u njemu izgarajući.

Jednom kad Mahony, uz svesrdnu podršku stare Merle Cauley, oštroumne mjesne mecene i žene kojoj su godine naudile tijelu, no proširile um do neslućenih visina, zagrebe površinu mulderiškog blata, iz pukotina seoskih putova svoj će put prokopati i dobri i zli. Oni prvi privučeni pravdom koja žudi biti zadovoljena, a drugi žedni osvete koja nije ostarjela niti dana.
Dobri slijede Mahonyja jednako vjerno kao i mrtvi koje posvuda vidi; udruženi u tom nadnaravnom savezu odlučni su stvar privesti kraju. Jer, kad je Mahony došao u Mulderrig, mrtvi znaju da će im se ostvariti želja koja nadilazi njihovo tjelesno nepostojanje: da budu viđeni. No, za sve treba strpljenja. A kad netko čeka toliko dugo kao Mahony, tada možemo biti sigurni da mu neće promaknuti pravi trenutak.

“Mrtvi su kao mačke, Mahony. Od svih ljudi na svijetu barem bi ti to trebao znati. Ne dođu uvijek kad ih pozoveš.”
(“On”, Jess Kidd)

Svatko tko pomisli kako je “On” još jedna priča o duhovima ili pak horor u kojem nemirne duše proganjaju nedužne iz svojih limbova, mogao bi silno pogriješiti. Jer “On” je sve, samo ne to. “On” je pripovijest koju čitate uz huk vjetra i u kasni noćni sat, kad sjene namiguju iz kutova, a grane stabala postaju nalik grabežljivim kandžama, no “On” je i priča koja će vam u mnogim trenucima ugrijati srce i izmamiti osmijeh na lice.
I kad zatvorite posljednju stranicu, spavat ćete snom pravednika. A ona sjena za koju vam se (nije) učinilo da je namignula iz prikrajka, usnut će zajedno s vama. Vidjeli ste je i to je jedino važno.

“Univerzalno je priznata istina da se ono čega se mrtvi pokušavaju sjetiti, živi još jače trude zaboraviti.”
(“On”; Jess Kidd)

3 lis

Recenzija: “Smola”, Ane Riel

Blog Write Owl

Naziv djela: “Smola”

Ime autora: Ane Riel

Naziv izvornika: “Harpiks”

S danskog prevela: Marina Kopjar

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vorto Palabra

“Jedna od prvih stvari koje se sjećam iz života na Glavi jest miris svježe smole: osebujno golicanje u nosu, ljepljiv osjećaj na dlanu i tatin umirujući glas dok mi priča o soku koji teče deblom. Čudesan je to sok, rekao je, jer štiti od napada i zacjeljuje rane, a može i očuvati male, mrtve životinje za sva vremena. Sjećam se i prizora malog, živog mrava koji je puzao uz koru, tražio put oko ljepljivih, zlatnih kapljica i na trenutak nestao u pukotini prije nego što se ponovno pojavio, malo više. Više, više, više. Kasnije sam mnogim krvarećim stablima šaputala da će njihove rane zarasti jer je smola njihov iscjelitelj i zaštitnik.”
(“Smola”, Ane Riel)

Smola čuva gotovo sve što padne u njezin ljepljivi, aromatični zagrljaj. Biljke, kukce, sitne životinje. Katkad čak i čitave obitelji. Poput one kakva je bila obitelj Jensa Haardera.
Na izmišljenom malenom, izoliranom otoku, zbog svog specifičnog oblika kolokvijalno nazvanom Glava, jedini žive otac Jens, majka Maria i njihova djeca. Šestogodišnja Liv koja je mrtva, a živa i njezin brat blizanac Carl koji je živ, a mrtav. Baka koja je stanovala s njima i otišla, a opet zauvijek ostala. No, to je tako sa smolom. Zarobi trenutak tako stvarno i živo, pa je teško razabrati razliku između života i smrti, sna i jave.

Jedino izvjesno jest očeva opsesija, borova smola čiji se miris nadvija nad gomilom otpada koji dovlači Jens i koji polako zatrpava svaki kutak kuće; majka koja, mučena glađu za životom, jede sve što joj dođe pod ruku te postaje zarobljenikom svog ogromnog tijela i sobe iz koje više ne može izaći i dijete koje prihvaća život u kojem su se tajne nekoć otkrivale u ljesovima, božićna drvca vise sa stropa, a štakori glođu zidove.
Liv ne ide u školu, ne poznaje svijet izvan zidova zatrpane kuće, a, začudo, opet je sretna. Ljubavi, naime, ne nedostaje obitelji Haarder, ali ljubav nije dovoljna da spriječi tragedije. Tad će čak i netko poput Jensa Haardera, od okoline uvijek doživljavanog kao nježno, osjećajno biće, ako je dovoljno dugo izložen gubicima i nesrećama, na kraju uzeti stvari u svoje ruke. Jer, nemojmo zaboraviti: kroz stoljeća su upravo u ime ljubavi počinjeni silni zločini.

Propast obitelji Haarder bila je postupna. Život je malo po malo prekrivao novi komad otpada, nova ukradena stvar, svjetlost je gotovo neprimjetno nestajala iza brda smeća koje se gomilalo unutar i izvan njihova doma. “Kada surova oluja odnese dio obale, to se primjećuje… No kada mirno more odluči tiho izjesti tjesnac, u početku se ništa ne može primijetiti. Tko će primijetiti da je sa svake strane nestalo malo pijeska? Da more neprimjetno prodire, uzimajući centimetar po centimetar kopna?” Kada je to “more” prodrlo u dom Haarderovih, sve je odnijelo, a privid normalnog zauvijek je uništen, koliko god ga nastojali održati – mi, zapanjeni čitatelji i oni, obitelj čije je zajedništvo nadišlo granice društveno prihvatljivog.

“Zato nije bilo tako važno što sam olovku prilikom pisanja držala malo čudno. Držala sam je kao da je riječ o strijeli koju sam se spremala odapeti i jednostavno nisam mogla shvatiti zakrivljeni položaj prstiju koji mi je pokazala mama. Naposljetku smo se složile kako je bolje da pogrešno držim i ispravno pišem, umjesto obrnuto. A u svakom slučaju, bila je sreća što strijelu ne držim kao olovku jer bih u tom slučaju jako rijetko pogađala cilj.”
(“Smola”, Ane Riel)

Ane Riel je jedna od onih spisateljica koja uspijeva i najgroteskniji i najnesretniji scenarij pretvoriti u nešto nevjerojatno dirljivo i logično. Logično u svijetu koji je stvorila s druge strane zrcala, onaj u kojem je naizgled sve isto, no zapravo ništa nije ondje gdje bi trebalo biti; svijet koji nas često ispunjava užasom i tamom i koji niti u jednom trenutku ne nudi sretan kraj. Čak i kad se zrcalo razbije, u njegovim se krhotinama i dalje ogleda ponor iz kojeg se nemoguće izvući bez doživotnih posljedica. Onakvih koje neće biti vidljive golim okom, no zauvijek pratiti preživjelog.
Što smola zarobi, više se nikad ne može promijeniti.

« 1 … 8 9 10 11 12 … 35 »