Blog

Naziv djela: “January i deset tisuća vrata”

Ime autora: Alix E. Harrow

Naziv izvornika: ” The Ten Thousand Doors of January”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Mitopeja

“Jer postoji deset tisuća priča o deset tisuća Vrata, a znamo ih dobro baš i koliko vlastita imena.

***

Ako sagledamo priče kao arheološke lokalitete, i krajnje pomnim brisanjem skinemo s njihovih slojeva prašinu, otkrijemo da im na nekoj razini uvijek postoji prolaz. Točka koja dijeli ovdje od ondje, nas od njih, ono svjetovno od onoga čarobnog. Upravo u trenucima kada se otvore vrata, kada nešto proleti između svjetova, dogode se priče.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

Postoje poznate stvari i postoje nepoznate stvari, a između njih su Vrata, rekao je jednom slavni Jim Morrison koji je čitavu vlastitu životnu filozofiju, kao i ime banda čiji je frontman bio, zasnovao na Huxleyjevim “Vratima percepcije” – prolazu između Raja i Pakla i otkrivanju “svete vizije stvarnosti”, posve mi zgodno dajući uvod u relativno kratki, no spisateljski zasigurno prilično zahtjevan osvrt na ukoričenu čaroliju oslobođenu iz pera Alix E. Harrow, nazvanu “January i deset tisuća vrata”.
Zahtjevnost pisanja osvrta ne proizlazi, međutim, iz velike složenosti samog djela ili kakvih zakučastih promišljanja koja vrebaju sa mnogobrojnih stranica, već isključivo iz činjenice kako je čaroliju nemoguće jednoznačno opisati, jednostavno je Sizifov posao pokušati uhvatiti njezinu esenciju onako kako smo zamislili i prenijeti je riječima drugima, bez da se putem izgubi dio nje. No, uvijek je moguće barem malo odškrinuti Vrata, i to ona prva, prusko plava, koja su upalila prvu iskru te magije u dječjem srcu tada sedmogodišnje January Scaller. I tada ćete shvatiti, spoznati koliko je američka spisateljica Alix E. Harrow truda i mašte uložila “prikupljajući prašinu drugih svjetova kao deset tisuća parfema”, svjetova čija vrata predstavljaju svojevrsne portale u isto toliko drugih dimenzija i stvarnosti raštrkanih širom zemljopisnih dužina i širina. Ti, nazovimo ih tako, paralelni svjetovi nisu tek puki znanstveno fantastični iskorak u spisateljičinoj mašti, oni su prava zečja rupa jedne nove zemlje čudesa iz koje nadiru bujice različitih riječi i priča, jednih čarobnijih od drugih, a January Scaller savršeni je medij preko kojeg započinjemo nadrealnu, a opet naizgled tako nevjerojatno moguću pripovijest.

“Znate, vrata su mnogošto: naprsline i pukotine, načini prolaska, otajstva i granice. Ali više od svega ostalog vrata su promjena. Kad se nešto provuče kroz njih, ma kako maleno ili kratko bilo, promjena ih prati kao pliskavice morsku brazdu.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

Od najranijeg djetinjstva okružena povijesnim artefaktima strastvenog sakupljača fragmenata prošlosti, Williama Corneliusa Lockea, svog mecene i, uvjetno rečeno, drugog oca (Januaryn otac Julian, naime, zaposlenik je gospodina Lockea, uvijek odsutan na nekom od svojih brojnih istraživačkih putovanja), January poznaje moć i svu tankoćutnost egzotičnog jezika prošlih vremena, pa joj otkriće neugledne knjižice “Deset tisuća vrata” nije iznenađenje praćeno nevjericom, već Aladinova svjetiljka koju je dovoljno tek dodirnuti na pravi način kako bi ispunila i one želje za koje nismo niti znali kako ih imamo.

“Činilo mi se da oduvijek to hoću, još otkako sam kao djevojčica zapisivala priče u džepni rokovnik, ali takvih sam se maštarskih snova odrekla kroz djetinjstvo. Samo što se ispostavilo da ih se nisam zaista odrekla, već sam ih tek zaboravila, pustivši da se kao palo lišće slegnu na dno mene. A onda je naišla knjiga “Deset tisuća vrata” i opet ih uskovitlala zrakom, u šarenilu nemogućih snova.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

No, “January i deset tisuća vrata” nije tek pustolovno putovanje kroz najneobičnije predjele i susret sa svim onim stvorenjima i čudesima što eonima obitavaju u ljudskim predajama i mitovima. Ova pripovijest skriva i mnogo složenije znamenje – ono koje pripovijeda o slobodi, o iluzijama koje nam pomažu živjeti, o mašti čija nadahnutost i neukrotivost ne poznaje granice, već ih, naprotiv, samo proširuje za još deset tisuća puta. I tako u beskraj. Januaryna Vrata jedna su od onih koje jednostavno morate otvoriti. Bez kucanja i najave. Samo zakoračite u priču i pustite da vas vodi do spoznaje kako, od svih pouka koje nam priče iza tih silnih vrata nose, jedna zbori glasnije od svih – a to je da ljubav premošćuje svaki jaz – generacijski, klasni, vjerski, rasni, pa čak i onaj između svjetova.

“Ako si tek neznanac koji je slučajno nabasao na ovu knjigu – možda natrulu na nekakvoj hrpi smeća u inozemstvu, ili zaključanu u prašan putni kovčeg, ili objavljenu u nekoj nebitnoj, zabludjeloj nakladi koja ju je greškom svrstala pod beletristiku – baš svakim se bogom nadam da ćeš imati petlje da izvedeš ono što se mora. Nadam se da ćeš pronalaziti raspukline u svijetu i nastojati ih proširiti, da kroz njih zasja svjetlost drugih sunaca; nadam se da ćeš u svijetu održavati nepravilnost, nered, pregršt čudnih magija; nadam se da ćeš protrčati kroz svaka otvorena Vrata i po povratku pripovijedati priče.”

(“January i deset tisuća vrata”, Alix E. Harrow)

Naziv djela: “Čuvar i vuk”

Ime autora: Niklas Natt och Dag

Naziv izvornika: “1793.”

Sa švedskog prevela: Sandra Ljubas

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Fraktura

“Onaj tko bi htio odgojiti čudovište, gospodine Winge, najbolje će uspjeti u tome ako ga rano nauči da mrzi.”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

Švedski pisac Niklas Natt och Dag, inače izravan potomak najstarije švedske plemićke obitelji, svojim je romanom prvijencem “Čuvar i vuk”, ujedno i prvim dijelom trilogije “Bellman Noir”, dao doista kraljevski uvid u vještinu svog spisateljskog umijeća. Naime, ova povijesna fikcija i noir triler smješten u Švedsku krajem 18. stoljeća, točnije 1793. (kako glasi i izvorni naslov ovog romana, op.a.), nevjerojatno vjerno gradi ozračje potrebno da i u čitatelja probudi vučju glad za svakom novom stranicom.
Stockholm koji Natt och Dag u svom romanu tako intenzivno opisuje daleko je od dvorskog sjaja, krinolina i pozlaćene raskoši kasnog rokokoa. Grad među mostovima pod Niklasovim se perom kupa u siromaštvu, blatu, prljavštini, pijanstvu, bolesti. Smrad mrtvaca koji se raspadaju u muljevitim vodama Fatburena i na prljavim stockholmskim ulicama miješa se sa zadahom jeftine rakije u prepunim krčmama. Trulež se uvlači u svaku pukotinu – ulica, kuća i ljudi.

Žila kucavica “Čuvara i vuka” – vješto ispripovijedana svojevrsna detektivska priča, jednako snažno pulsira kroz sva četiri dijela romana, a svaki od događaja u jesen, ljeto, proljeće i zimu 1793. baca različito svjetlo na zaplet – u kužnim vodama jezera Fatburen na Södermalmu pronađeno je unakaženo tijelo mladog muškarca – zagonetni leš bez ruku, nogu, očiju, jezika i zuba istraživanje čije će smrti biti povjereno bivšem vojniku i pripadniku stockholmske gradske straže, jednorukom, vječito pripitom Jean Michaelu “Mickelu” Cardellu te mladom pravniku Cecilu Wingeu čiji su dani odbrojani uznapredovalom tuberkulozom, no čiji je duh do posljednjeg trenutka gonjen silnim nastojanjem da otkrije ubojicu.

Dvojica muškaraca, neobičan i neravnopravan par, svaki na svoj način također obogaljen i umiruć, ujedinjuju se u tvrdoglavoj i opasnoj borbi za stravičnu istinu: identitet i ubojicu muškarca za kojeg se ispostavilo kako je bio postupno i dugo sakaćen, oko po oko, ud po ud, prije nego što mu je bilo dopušteno umrijeti i biti pretvorenim u grotesknu statuu golog straha i bezgranične mržnje, tek komad mesa kojemu je i za života i u smrti oduzeto svako dostojanstvo.

“Kažu da se ljudi često suoče sa svojom sudbinom upravo onda kada pođu nekim drugim putem kako bi je izbjegli.”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

“Čuvar i vuk” upoznaje nas sa nezamislivim zlom i otkriva svu dubinu izopačenosti ljudske prirode vodeći nas tim nemoralom zagađenim krajolikom u kojem statiraju podmićeni policajci, arogantni dužnosnici, dokono perverzno plemstvo, pijani svećenici, prosjaci i prostitutke.
Gotovo apokaliptičnu viziju Stockholma u vrijeme nakon Reuterholmove diktature – tmurno, pusto beznađe koje se vuče prljavim ulicama, zlovoljno dahće u tami straćara Danvikena i Sickläona ostavljajući svoj talog u žućkastoj pjeni Fatburena još dugo nakon što mrak ugaslih gradskih svjetiljki počne gutati sav taj čemer, Niklas Natt och Dag svako malo prekine prizorima žalobne nježnosti, iskrama ljudskosti i empatije koji ipak nisu tu kako bi u nama probudili nadu, već još više naglasili svu težinu života.

“Kako se možemo nadati tome da ćemo zaustaviti zločine sutrašnjice ako ne razumijemo zločine koji su izvršeni jučer?”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

Ovaj sjajan prvijenac Niklasa Natt och Daga prodire u srž vučjeg dijela ljudske prirode, onog koji tada postaje okrutniji i bestijalniji od bilo koje životinje. Njegovi Cardell i Winge prate trag krvi i svireposti, nerijetko nas sablažnjujući otkrivanjem lica tadašnjeg društva – nemoralnog, pohlepnog, lišenog ljudskih prava, slobode govora, demokracije. I usput potvrđuje jednu staru istinu.

Čovjek je čovjeku vuk.

“Mene ne možeš prevariti! Ipak si ti vuk, oduvijek si bio. Vidio sam dovoljno ljudi da bih to znao, a čak i ako sam u krivu, uskoro ćeš postati vuk – nitko ne može trčati s vukovima, a da ne pristane na njihove uvjete. Imaš i sjekutiće i pogled grabežljivca u očima. Poričeš svoju želju za krvlju, ali ona se oko tebe širi poput smrada. Jednog će dana tvoji zubi biti crveni i tada ćeš sa sigurnošću znati da sam bio u pravu. Tvoj će ugriz biti dubok. Možda se pokaže da si ti jači vuk.”

(“Čuvar i vuk”, Niklas Natt och Dag)

Naziv djela: “Vošicki”

Ime autora: Marko Gregur

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

Kada je mladi hrvatski pisac, Koprivničanin Marko Gregur, nakon prvijenca “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (2017.) te izvrsnog psihološkog romana “Mogla bi se zvati Leda” (2018.) sjeme svog trećeg književnog uratka “posijao” na ne uvijek plodnom tlu biografske književnosti napisavši nagradom Fric za najbolju knjigu fikcijske proze ovjenčano djelo “Vošicki”, vjerojatno nije niti slutio kako će život i ime Vinka (Vincenca) Vošickog, poznatog koprivničkog tiskara i izdavača, ponovno izniknuti u svojoj punoj slavi.
Naime, životna priča ovog nakladnika, “zlatnog tiskara”, koji je u razdoblju između dva svjetska rata imao povlasticu, ali i odvažnost izdavati časopis takvog značaja i snage kao što ga je imala “Književna republika”, odnosno objavljivati djela uglednih autora poput Miroslava Krleže ili Augusta Cesarca (primjerice, samo prvo izdanje Cesarčeve “Careve kraljevine” otisnuto je u 4000 primjeraka, što je za ono vrijeme predstavljalo gotovo nedostižnu nakladu, op.a.), u svojoj srži slijedi poznati, tužni obrazac po kojemu su mnogi njemu slični svojim djelovanjem iznimno zadužili hrvatsku kulturu, istodobno nikada ne naplativši te dugove. Mahom su svršetak svojih plodnih, vrijednih života dočekivali u neimaštini i zaboravu, a gorčini njihova kraja svjedočili su tek malobrojni, njima bliski ljudi.
Marko Gregur ovim djelom nije pao u zamku dosade pukog nabrajanja povijesnih činjenica, biografskih podataka do kojih bi mogao doći svaki gorljiviji i znatiželjniji istraživač prošlosti, već je u pripovijest o čovjeku koji je i dušom, ne samo riječima, vjerovao kako Bog doista uskršnjava umjetnost – Got di Kristi Kunst – kako je Vošicki često običavao pozdravljati suradnike i prijatelje, unio spisateljsku slobodu i literarne manevre kakvih se ne bi postidjeli niti književnici s mnogo više “stranica u rukama”.
Pišući o čovjeku koji je 1909. godine iz rodne Češke došao u Koprivnicu “kako bi na nepoznatom jeziku radio knjige”, Gregur niti na trenutak ne zanemaruje činjenicu kako je Vinko Vošicki, osim poduzetnika koji se u vremenima obilježenim ratovima i velikim gospodarskim krizama te slabom interesu za knjige zbog posvemašnje nepismenosti i siromaštva odvažio na tako riskantan pothvat poput izdavanja knjiga, prije svega ipak bio samo čovjek, sa svim slabostima i vrlinama svojstvenim ljudima. Upravo stoga autor u središte života Vinka Vošickog osim knjige stavlja i njegove “svakidašnje jadikovke”, bračne nedaće i brodolome, obiteljske afere koje su ga koštale ugleda te borbu s hrvatskom malograđanštinom, političkim spletkama i ideologijama. Vješto Marko Gregur isprepliće fikciju i povijest, stvarne osobe i događaje čvrsto povezujući sa onima proizašlim iz njegove spisateljske mašte te oživljavajući ponovno lik i djelo Vinka Vošickog, čovjeka koji je imao ambiciju u vrijeme kada je posjedovanje pogrešne ambicije bilo opasnije od posjedovanja oružja.

Naime, u vrijeme kada nitko nije htio tiskati Krležina i Cesarčeva djela, kada su se jugoslavenske vlasti okomile na komuniste i internacionaliste, Vošicki se beskompromisno uhvatio tog nadasve riskantnog posla, posebice ako se uzme u obzir da je Krleža već tada bio poznat kao lijevi pisac, registriran u policiji kao “opasni komunistički vođa.” Krležina “Književna republika” tiska se sve dok i sam Vošicki ne ukaže na nezavidno stanje s obzirom na gospodarsku krizu, ali i sve uži krug čitatelja, pa kada predloži povećanje formata “Književne republike”, kao i promjenu jedinstvenog smjera kako bi isti svima bio prihvatljiv, ostaje iznevjeren Krležinom odlukom o tiskanju časopisa u zagrebačkoj knjižari Hoffmann umjesto u Koprivnici. No, u smiraj života Vinka Vošickog 1957. godine (s kojom Gregur i počinje svoju biografiju), Krležino slanje oveće svote novca onemoćalom i siromašnom nakladniku pokazuje kako je slavni pisac ipak bio svjestan usluge koju mu je Vošicki učinio tiskajući njegova izdanja od 1923. do 1926. godine.

Iznimna snaga Gregurovog djela, osim u pamtljivim i zanimljivim prikazima koprivničkog kraja, jest i u vrlo spretnom stavljanju naglaska na nakladničku politiku kao srž uspješnosti Vinka Vošickog koji je, kao komercijalni izdavač, vješto pratio knjiško tržište i potrebe čitateljske publike nastojeći knjigu učiniti dostupnom svima te svojim izdanjima utirući put različitim žanrovskim smjerovima, ali i estetskim vrijednostima same literature. Unatoč naporima koje je ulagao u ostvarenje svog cilja, “ne pristajući na prosjek”, Vošicki se neprestano spoticao o prepreke koje mu je podmetala politika, odabiranje “pogrešnih strana” zbog kojih je ostajao bez podrške vladajućih, a samim time i bez svih dobrobiti koje je to suglasje donosilo. U novoj socijalističkoj Jugoslaviji Vinka Vošickog doživljavalo se kao malog tiskara čija tiskara nužno mora čim prije postati narodno dobro, a takav je tretman nakon izvjesnog vremena ambicioznog Čeha posve obeshrabrio i iscrpio. Konačan kraj, starost, bolest, a naposljetku i oduzimanje stana u kući gdje je bila tiskara te selidba u vinograd, “na bilogorske obronke”, samo je potvrdio kako je Vošickog društvo jednostavno odbacilo. Potrošilo ga je mnogo više nego li je to njegova ambicija mogla podnijeti ne odavši mu poštovanje koje je zaslužio.

No, povijest ne zaboravlja koliko god je pokušavali promijeniti i prilagoditi sebi. Barem ne dok god postoje pisci poput Marka Gregura koji je, više od šezdeset godina nakon smrti Vinka Vošickog, ovom iznimnom čovjeku odao poštovanje kakvo je zaslužio. Jedno davno putovanje sa sprudova beskrajne Vltave do muljevitih dravskih obala nije bilo uzaludno. Ostalo je od njega više od slova na papiru. Ostalo je djelo čiji opus daleko nadilazi korice knjiga između kojih se skrilo. Pa kad otvorimo “Vošickog” neka nas iz tišine čitanja prene jedino oštri štropot pokretanja velikih tiskarskih strojeva. Još jedan put, da se ne zaboravi.

“Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti.”

(“Vošicki”, Marko Gregur)

Naziv djela: “Martin Mystere: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”

Naziv izvornika: “Martin Mystere: Il Signore delle Tempeste (Il fuoco che uccide) + Tempo zero”

Scenarij: Alfredo Castelli

Crtež: Giovanni Freghieri

Naslovnice: Giancarlo Alessnadrini

Prijevod: Goran Marinić

Godina izdanja: 2009.

Nakladnik: Libellus d.o.o.

Mister Jinx vrlo je šarmantan momak.
No, posve sigurno ne zbog svog sugestivno dijaboličnog izgleda (“kozja” bradica, guste obrve ispod kojih vreba grabežljiv i pronicljiv pogled). Iako, da ste mu baš vi potencijalni klijent, nesumnjivo biste se, i protiv svoje volje, našli iznimno zadivljenim njegovim paljenjem cigare bez upaljača – tek pucketanjem prstima iz kojih sijevaju narančasti plamičci. Ništa nadnaravno ipak, riječ je o mađioničarskom triku, iluziji stvorenoj posipanjem prstiju zapaljivom tvari, s ciljem pridobivanja pozornosti za ono što tek slijedi.

Naime, Mister Jinx fascinantan je iz posve drugih razloga. Vrlo bi vam slatkorječivo iznio svoju ponudu, jednu od onih koja se nikako ne odbija jer nudi ono čega svakome u jednom trenutku ponestane – vrijeme. Začudit će vas svojom sposobnošću pogađanja vaših slabih točaka i želja, no i tu nema posebne čarolije. Dobro vas poznaje jer vas je dobro proučio. A kada, zaintrigirani ponudom, sutradan odgovorite potvrdno na njegov poziv, nećete znati kako više nema odustajanja. Uglađeni maniri i vrhunska uslužnost pratit će vas tijekom putovanja ka nepoznatom odredištu dolaskom na koje ćete saznati i vidjeti najnevjerojatnije stvari, a višeznamenkasta cijena usluge činit će se pravom sitnicom, jer kupuje ono čime se dotad činilo nemogućim trgovati. No, Mister Jinx je ionako svjestan kako novac nije problem. Ako vas je kontaktirao, to znači kako već zna da će brojne nule na vašem računu pokriti sav trošak tvrtke “Vrijeme nula”.

Gospodin Jinx zapravo je neka vrsta modernog i tehnološkog “Mefista”, sposobnog ispuniti i naizgled nemoguće ljudske želje, ali je, za razliku od svog zloglasnog pandana, mnogo više zainteresiran za materijalna dobra nego za duše onih koji mu se obraćaju (“…Imam za vas vrlo zanimljiv prijedlog… uzmimo da za deset… Ne, da za petnaest tisuća dolara imam način kako ćete nadoknaditi izgubljeno vrijeme…”).

Ovaj je duži uvod s razlogom iz prvog plana “izgurao” Martina Mystèrea, našeg osebujnog, oštroumnog i krajnje neorganiziranog detektiva nemogućeg, pustolova, pisca i kroničnog borca s vremenom. Naime, upravo u epizodi “Vrijeme nula” po prvi put susrećemo gospodina Jinxa, vještog prevaranta i jednog od najsjajnijih protivnika Martina Mystèrea stvorenih u mašti Alfreda Castellija, a Mystère, gotovo stalno frustriran vlastitom nesposobnošću učinkovitog raspolaganja vremenom i, slijedom toga, kontinuiranog kašnjenja u svojoj spisateljskoj karijeri (aspekt koji je u “Vremenu nula” predstavljen po prvi put, op.a.)., savršen je kandidat gospodinu Jinxu.

“…Kašnjenje dovodi do kašnjenja. Upao sam u nešto što se zove vrtlog na koji sam se, zapravo, naviknuo i iz kojeg se ne uspijevam izvući… Znaš li što bi mi trebalo? Mjesec dana. Samo jedan mjesec i siguran sam da bih uspio srediti sve i to jednom zauvijek.”

(“Martin Mystère: Vatra koja ubija + Vrijeme nula”)

Stara poslovica kaže: “Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti”, pa kada u New Yorku za kratko vrijeme bude zabilježeno više slučajeva tzv. “samospaljivanja” u kojima su, naizgled bez ikakvog razloga, žrtve potpuno izgorjele za svega nekoliko sekundi, dok su predmeti u njihovoj okolini ostajali netaknuti, Martin Mystère će brže nego što je mislio doći u priliku uštedjeti toliko željenih mjesec dana. Naime, najmanje dvije su žrtve prije smrti surađivale s tajanstvenim Mister Jinxom, koji jednog dana dolazi u posjet Martinu Mystèreu kako bi mu ponudio “mjesec dana više života” koji će se “odvijati izvan naše dimenzije tako da za druge prođe samo jedan dan”. Njegova je usluga opisana na početku ovog teksta, a “Vrijeme nula” naziv unosnog biznisa i futurističke ustanove u kojoj njegovi klijenti, zahvaljujući čudotvornom serumu koji ubrzava biološke ritmove, stječu mogućnost potrošiti čitav mjesec u samo jednom danu.

Martin Mystère je, naravno, savršen mamac inspektora Travisa, pa kada u “Vremenu nula” gotovo nulira i svoje postojanje, stvari se raspliću brzo i nepredvidivo. Inače, dijelovi u kojima gospodin Jinx Mystèreu objašnjava ekskluzivnost svojih usluga te način na koji je kroz uporabu znanosti i tehnološka dostignuća ostvario jednu od najvećih ljudskih želja, ostali su jednim od njegovih najzanimljivijih pojavljivanja u epizodama “Martina Mystèrea”. Tomu je uveliko doprinijela i činjenica kako su Jinx i Mystère jedan u drugome našli ravnopravnog i zanimljivog sugovornika (Jinx pohvalno zaključuje kako je “katkad morao potrošiti sate kako bi neki njegovi drugi klijenti shvatili taj koncept”, a i Mystère nevoljko zaključuje kako u razgovoru s Jinxom na trenutak čak i zaboravlja na situaciju u kojoj se nalazi).

Kako bilo, “Vrijeme nula” u svakom je pogledu zanimljiva, čak pomalo revolucionarna epizoda Martina Mystèrea koja godinom svog prvog pojavljivanja 1986. ulazi u jedne od onih u kojima se autor poigravao izumima koji su golicali maštu znanstvenika u vrijeme kada utjecaj tehnologije na svakodnevni život nije bio niti približno snažan kao što je danas, a glomazna su i zastarjela računala još uvijek predstavljala tajanstveno i složeno “čudo tehnologije”. Maštovitost Jinxovih tehnoloških izuma predstavljala je nešto poticajno i različito, što je, na neki način, postalo i zaštitnim znakom serije o Martinu Mystèreu koja je u svom izvornom značenju zapravo imala sposobnost iznijeti fascinantne hipoteze o našoj budućnosti. Uz jasne i precizne linije crteža Giovannija Freghierija, jednog od povijesnih lica izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore te crtača sa neprikosnovenim iskustvom u misteriji (osim detektiva nemogućeg, Freghieri je crtežom izvrsno oživio i istraživača noćnih mora – Dylana Doga), “Vrijeme nula” posve je sigurno jedna od pamtljivijih i boljih epizoda serijala Martin Mystère.

Naziv djela: “Tajna Šuplje kule”

Ime autora: Milana Vuković Runjić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Vuković & Runjić

Veliki Hans Christian Andersen jednom je rekao: “Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine, pa da se rastvore u cvijet”, a hrvatska spisateljica Milana Vuković Runjić upravo nam je jedan takav cvijet darovala novim nastavkom bajkovite pripovijesti o čarobnjaku Vladimiru i malenoj zelenokosoj vještici Matildi, ovoga puta nazvanim “Tajna Šuplje kule”.

Naime, u staroj platani u vrtu djevojčice Antonije i njezine majke još uvijek žive Matilda i njezini roditelji – Zeleni čarobnjak Vladimir i njegova supruga, dobra čarobnica Vesna, no granici između svijeta običnih, normalnih ljudi i svijeta vještica i čarobnjaka iznova prijete neke mračne sile. Kako to već bajke čine, i “Tajna Šuplje kule” u svom srcu (osim uzbudljivih susreta sa ne tako lošim Crnim čarobnjakom Morom i okršaja sa nesumnjivo zlom čarobnicom Moranom) skriva čaroliju prijateljstva i ljubavi kao nezamjenjivih sila na strani dobra, sila koje se kod Milane Vuković Runjić ne nameću kao brzo i predvidljivo rješenje već na samom početku. Naprotiv, autorica nas vodi kroz pripovijest dječjom nevinošću, no i mudrošću odraslih te se kroz bajku provlači neizvjesnost u poimanju dobra i zla. Tako, primjerice, Crni čarobnjak Mor, iako u početku ne ulijeva povjerenje, pokazuje srce čija je boja daleko od crne, dok vještica Morana svojom zlom ćudi u potpunosti opravdava značenje svojega imena. Vuković Runjić svjesna je kako borba dobra i zla zahtijeva i preispitivanje samoga sebe, vlastitih strahova i slabosti te to, baš kao i u “Vladimiru i Matildi”, prvom nastavku ove pripovijesti, čarobno upliće i u “Tajnu Šuplje kule”.

Posebna vrijednost ove bajke velikim se dijelom krije i u činjenici kako je, zajedno sa svojim prethodnikom, nastala iz priča za laku noć koje je autorica pripovijedala svojoj kćeri Antoniji te je na posve originalan, ali čitateljima blizak način stvorila priču u koju je neposredno uključila i dio sebe, svoje obitelji, svojih snova i interesa. Mašta, gotovo uvijek najživlja upravo u tim malenim, tajnim trenutcima prije spavanja, čvrsto se ispreplela sa motivima staroslavenske mitologije (Morana, staroslavenska božica smrti i zime, op.a.), ali i autoričinom ljubavlju prema stablima (Matilda s roditeljima živi u stablu stare platane) stvorivši divan, čarobni most na sredini kojeg će svaki od malih (ali i malo većih čitatelja) sklopiti trajno prijateljstvo sa dvije djevojčice – zelenokosom Matildom i znatiželjnom Antonijom te poželjeti zauvijek ostati s njima u tom snovitom svijetu. I što tad?, upitat ćete se. Odgovor je jednostavan. “Ništa, slegne ramenima Antonijina mama. Osim što je naš svijet malo popucao po rubovima i pojavila se magija.” Dopustite magiji da uđe kroz rubove. U svakom od nas jedna kula ima svoju tajnu koja krije prečac do djetinjstva.