Blog

Naziv djela: “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”

Ime autora: Miro Aščić

Godina izdanja: 2010.

Nakladnik: Stanek d.o.o.

Možete napustiti Afriku, ali Afrika nikada neće napustiti vas, stara je izreka koja mi se posve prirodno nametnula onog trenutka kada sam pročitala posljednju stranicu knjige “Afrika – Misija na Crnom kontinentu“, putopisne proze Mire Aščića, novinara i snimatelja Hrvatske radiotelevizije. Ovaj mladi pustolov i entuzijast u ovom je djelu opisao svoja putovanja po šest afričkih zemalja započetih 2007. godine kada je na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda otputovao u “Srce tame” – Demokratsku Republiku Kongo, ali i u Keniju, Ruandu, Ugandu, Burundi i Tanzaniju.
Živopisno je i autentično na više od tri stotine stranica zabilježio priče običnih ljudi rođenih u toj zemlji “neostvarenih želja i propuštenih prilika“; priče misionara, priče pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, priče svih onih koji su rođenjem ili strašću izjednačenom sa žrtvom prihvatili život u toj paradoksima razdijeljenoj zemlji, zemlji u kojoj se u isto grotlo slijeva i krv prolivena u nebrojenim ratovima i nafta nerijetko vrjednija od te iste krvi. Bijeda je opipljiva i sveprisutna, katkad zastrta sjajem dijamanata, bakra i kobalta – Afrika je, naime, zemlja koja izvozi bogatstvo za kojim gladuje svijet, istodobno sama nikada ne bivajući sitom.

Jer, “u Africi nikada nema za sve”.

„Onaj tko je samo jedanput osjetio koliko je pomoć potrebna ovim ljudima, više nikada ne može biti sretan.“

(sestra Mirabilis , “Afrika – misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)

Iako je proputovao šest afričkih država, Aščića se najviše dojmio Kongo. Uvukao mu se svojom tamom pod kožu, istodobno ga fascinirajući snagom držanja glave iznad vode, sposobnošću preživljavanja čak i onda kada su svi izgledi protiv njega. Čak i onda kada snage okrutnog generala Nkunde na istoku Konga siluju tisuće djevojčica vjerujući kako ih one mogu izliječiti od side. Čak i onda kada se zaražene i trudne vrate iz kongoanskih šuma, pa uz pomoć misionara pokušavaju povratiti ono što su nekoć smatrale normalnim životom.

„Zaboga, Asha. Da barem pjevaš drugu pjesmu, bilo koju…“

Piše Aščić i o tome koliko je sav paradoks Afrike usađen duboko u njezinim stanovnicima. Kada ga djevojčica Asha, lica i tijela prepunih ožiljaka od opekotina, na vratima talijanskog centra Ek’Abana u Bukavuu dočeka pjemom “Hakuna Matata” – “Nema problema“, nasmiješena kao da je u njezinom životu sve uistinu tako, Miro Aščić još jednom osjeća gorčinu okrutnosti koja oskvrnjuje afričku zemlju i ljude. Djevojčica koju je očuh proglasio vješticom (kako bi na lak način smanjio broj suvišnih gladnih usta u obitelji) i u crkvi joj, na svojevrsnom obredu „egzorcizma“, na glavu bacio zapaljenu krpu natopljenu benzinom, još vjeruje kako život ima drugu stranu. Onu bez ožiljaka. Na ostatak puta kroz Crni kontinent Asha Miru Aščića ispraća pjesmom “Bella Ciao“, u povijesti zabilježenom kao antifašistička himna, no u Ashinoj sadašnjosti ona je tek stih koji gradi krhki most između mučne prošlosti i nade u bolje sutra.

A ispod je tog mosta toliko toga. Masakri u Ruandi; sakaćenja bajunetima; silovanja nemoćnih; djeca – vojnici gladni boljeg života, a napajani krvlju i željom za bezumnim nasiljem; djevojčice i žene zaražene sidom – posve namjerno i svirepo – od strane surovih vojnika, od strane vlastitih muževa; opasnost koja vreba na svakom koraku i koju su Aščić i njegovi suputnici često izbjegli za dlaku.

Previše je toga čemu je autor svjedočio na svojim putovanjima, a da bi se moglo sažeti u nekoliko rečenica. Previše je toga i Afrika, a da bi to zaslužila. Zaslužuje ova zemlja koja nikada ne miruje više od nasilja, krvi i nepovjerenja; siromaštva i gladi; prostitucije u slamu u kojoj žensko tijelo vrijedi 20 šilinga; narkomanije. Fra Ilija Barišić, misionar kojeg je Miro Aščić posjetio u Kongu i koji je lučonoša tog Srca tame gotovo četrdeset godina, možda je najbolje opisao kakve su to spone koje ga drže u toj zemlji koja naizgled ne nudi ništa, a opet na neki čudan način daje sve što ljudskoj duši može zatrebati.

“Ne samo što u Africi ima ljepote, nego ima i oduševljenja, ima nečega što čovjeka ispunjava. A to je ljepota, jer vas ispunjava i daje vam smisao životu, jer vi u tome nalazite ostvarenje ideala za koje ste se spremali kao redovnik, kao svećenik, kao misionar i onda je to ljepota.”

(fra Ilija Barišić, “Afrika – Misija na Crnom kontinentu”, Miro Aščić)

Majka Afrika “nikoga ne uzima silom”, no ono što uzme od svakoga koji barem jednom prihvati njezin zagrljaj, nikada ne vraća. Uzima dio duše, onaj koji će lutati savanama Masai Mare i plesati ponesen ritmom bezbrojnih bubnjeva i topota bosih nogu uronjenih u vječnost afričkog pijeska, krvi i znoja. Do ponovnog, neizbježnog susreta.

Naziv djela: “Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”

Ime autora: Danny Goldberg

Naziv izvornika: “Serving The Servant; Remembering Kurt Cobain”

S engleskog preveo: Tihomir Tonković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil

“Teenage angst has paid off well
Now I’m bored and old
Self-appointed judges judge
More than they have sold
If she floats then she is not
A witch like we thought
A downpayment on another
One at Salem’s lot
Serve the servants, oh no
Serve the servants, oh no
Serve the servants, oh no
Serve the servants
That legendary divorce is such a bore…”

(“Serve The Servants”, Kurt Cobain)

Kada je te 1990. Danny Goldberg upoznao Kurta Cobaina, vodio je menadžersku tvrtku Gold Mountain i među svojim je klijentima imao afirmirane bandove poput Cobainu omiljenog Sonic Youtha, dok je Nirvana iz sporednih indie glazbenih struja pokušavala postati dijelom mainstreama.
Susret se pokazao obostrano fatalnim, s obzirom kako je Nirvana pod vještom menadžerskom palicom iskusnog Dannyja Goldberga i njegovog partnera Johna Silve munjevito preskočila mnoge stepenice na putu prema svjetskoj slavi i već je 1991., potpisavši veliki ugovor za diskografsku kuću DGC Records, izdala album “Nevermind” – remek djelo koje je iz korijena prodrmalo glazbeni svemir postavši jedinim albumom u povijesti jednako obljubljenim među punk rockerima, ljubiteljima pop glazbe i okorjelim “metalcima”. “Nevermind” je ubrzo dostigao zlatnu nakladu i poslije toga doista više ništa nije bilo važno.
Osim Nirvane.

Danny Goldberg je u “Služeći slugi” dao svoj skromni, insajderski doprinos sjećanjima na Kurta Cobaina, ponajviše onima prikupljenima u tri i pol godine njegova rada s Nirvanom. Unatoč nezavidnoj reputaciji koja je pratila menadžere kada je pisanje memoara njihovih klijenata u pitanju (često im se, naime, spočitavala nepouzdanost, subjektivnost i previše idealizirani pogled na život umjetnika čije su karijere vodili), Goldberg je uspio napisati knjigu koja možda ne otkriva šokantne tajne (i ne bavi se tračevima, što je prilična rijetkost kada su ovakvi uratci u pitanju), no u kojoj su sjećanja evocirana na jedan dublji, intimniji način; onako kako bi se to i očekivalo od čovjeka koji u Cobainovom životu nije bio tek promatrač ili povremeni sudionik, već osoba koja je aktivno sudjelovala u stvaranju glazbenika čije će pjesme i dvadeset i šest godina nakon njegove smrti jednako revno slušati još mnogi naraštaji. Također, osim presjeka jedne iznimne karijere, autor čitateljima podastire jedinstven uvid u glazbena zbivanja tih kasnih osamdesetih, odnosno ranih devedesetih godina, bivajući svojevrsnim glazbenim vremeplovom svima onima koji od “Služeći slugi” očekuju više od puke memoarske proze.

Ono što bi se možda moglo spočitnuti Dannyju Goldbergu jest pomalo površan pristup odnosu Kurta Cobaina sa ostalim članovima Nirvane – basistom Kristom Novoselicom i bubnjarom Dave Grohlom. Potonji na trenutke ostavljaju dojam sporednih i nevažnih likova u priči koja je ipak dijelom i njihova. Kurtovoj udovici Courteney Love s druge strane, u Goldbergovoj je knjizi dana mnogo značajnija uloga, što bi se moglo protumačiti i njegovom naklonošću prema ovoj kontroverznoj dami (istina, to baš i nije bila stvar izbora; onaj tko nije bio u milosti Courteney Love, ionako bi brzo izletio iz Cobainove orbite).
Kako bilo, Novoseliceva i Grohlova uloga u Cobainovom životu smanjivala se proporcionalno sa rastom njegove ljubavi prema Courteney, a Danny Goldberg zapisuje brojne trenutke u kojima je tu istu ljubav istodobno potpirivala i proždirala njihova ovisnost o narkoticima (pogotovo u dijelu u kojem se Love, neposredno pred rođenje njihove kćeri Frances Bean, suočila sa vrlo ozbiljnim optužbama o svjesnom uzimanju heroina tijekom trudnoće).

Danny Goldberg još je jednom s čitateljima prošao Nirvanin put ka slavi, naglašavajući važnost Cobainove vizije i niti u jednom trenutku ne odustajući od tvrdnje kako je Kurt, unatoč naizgled osobnim demonima izmučenoj osobnosti, zapravo oduvijek vrlo jasno znao što i kako želi.

“Usprkos osobnim borbama, kakve god bile, s demonima koji su ga opsjedali, potpuno nespreman za osobno iskustvo slave, kojoj je katkada bio nesklon, kao umjetnik Kurt je za nju bio natprirodno dobro pripremljen i uvijek se činilo kako misli nekoliko koraka unaprijed.”

(“Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina”, Danny Goldberg)

“Služeći slugi; Sjećanja na Kurta Cobaina” spomen je i jednom prijateljstvu koje je gotovo od samog početka nadišlo formalnost odnosa menadžera i klijenta. Osvrćući se na Kurtovo samoubojstvo, Goldberg nije ulazio u previše detalja, i na takav se način odmičući od ostalih biografija koje su posvećivale stranice i stranice teorijama zavjere, okolnostima i razlozima Cobainove tragične odluke. Radije je govorio o životu, otkrivajući još jednu stranu Kurta Cobaina za koju javnost nije znala. A takvih je bilo mnogo.

Kurt je nedvojbeno bio složena ličnost i koliko god brojne biografije pokušavale stvoriti kompletnu sliku o ovom introvertiranom mladiću iz Aberdeena, na konačnom će portretu jedan mali dio uvijek ostati mutan i nejasan, čak i onima koji su mu bili najbliži. No, naslijeđe koje je ostavio ionako je nadjačalo čudovišta s kojima se borio, a kada iz zvučnika krikne “Smells Like Teen Spirit” i Kurt prospe naizgled nepovezani niz stihova poput “a mulatto, an albino, a mosquito, my libido”, u svemir će se još jednom lansirati sva snaga njegove borbe protiv besmisla i otuđenja. Borbe u kojoj je možda posustalo njegovo tijelo, no glazba koju je stvarao još uvijek je na prvoj crti bojišta.

Naziv djela: “Redovnik Moke”

Ime autora: Dave Eggers

Naziv izvornika: “The Monk of Mokha”

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fraktura

Američki san već je dugo vremena sinonim za (ne)dostižnu utopiju, uvjerenje kako svatko, neovisno tko je i odakle potječe, ima jednaku šansu postići svoju verziju uspjeha u društvu u kojem je samo nebo granica istog tog uspjeha.
U dokumentarističkoj prozi “Redovnik moke” američkog pisca i izdavača Dave Eggersa američki san ima okus kave, i to one od koje je sve počelo, one koja je u petnaestom stoljeću iz drevne jemenske luke Mokha ili Al-Mukha na arapskom, brodovima putovala na sve strane svijeta – u Istanbul, London, Amsterdam i, naposljetku, New York. Riječ moka postala je sinonim za kavu, no kako su stoljeća prolazila, čuvena je jemenska kava postupno gubila na kvaliteti, a za stolovima u Jemenu sve se više ispijao slatki masala chai.
Kava je postala jedan od najvažnijih poljoprivrednih proizvoda na svijetu, no isti je taj svijet uživao u kavi iz Etiopije, Brazila, Kolumbije, Gvatemale…, dok je Jemenu koji je prvi uzgajao tu biljku ostao samo spomen na “Redovnika Moke”, Ali Ibn Omar al-Shadhilija, sufija iz istoimenog jemenskog grada “koji je prvi skuhao zrno u nešto slično onom što danas prepoznajemo kao kavu – tad znano kao quahva”, te začelje na svjetskom tržištu proizvodnje kave.

“Sredinom devetnaestog stoljeća Jemen je izvozio sedamdeset pet tisuća tona kave godišnje, a početkom dvadeset prvog stoljeća proizvodio je samo jedanaest tisuća – i samo otprilike četiri posto od toga bilo je vrhunske kvalitete.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Loša kvaliteta kave, pristustvo kata – biljke opojnih svojstava koju su kao stimulans konzumirali jemenski muškarci, paravojska i lokalna plemena koja su putnicima sa Zapada bitno otežavala pristup planinskim područjima u kojima je kava uspijevala, te zanemareni i/ili davno izgubljeni postupci uzgoja i branja kave vrhunske kvalitete, nisu zastrašili Mokhtara Alkhanshalija, Amerikanca jemenskog podrijetla i blagoglagoljivog protagonista Eggersove knjige koji je naizgled nevjerojatnu ideju o oživljavanju prodaje i izvoza vrhunske arabica kave iz Jemena odlučio pretvoriti u stvarnost.

“Zamislio se kako obilazi jemenska sela, donosi poljoprivrednicima znanje i bogatstvo pa odlazi s divnim crvenim bobicama za izvoz. Njegov novi život bit će život zrakoplova, konja i brodova, a njegova priča pridružit će se panteonu istraživača kave, ljudi zbog kojih se kava uzgaja i uživa diljem svijeta.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Odrastajući u Tenderloinu, siromašnoj i kriminalu izloženoj četvrti San Francisca koja je bila rijetko financijski prihvatljivo mjesto življenja za brojne obitelji pristigle iz Azije i sa Bliskog Istoka te dijeleći sobu sa petoro braće i sestara, Mokhtar je rano naučio prepoznavati prilike za zaradu i probitak kroz život koji mu, naizgled, nije mnogo obećavao. U društvu vršnjaka dane je provodio lutajući po bogatim četvrtima ubijajući vrijeme različitim nestašlucima, bez određene ambicije ili cilja.

No, postojao je i drugi Mokhtar. Onaj koji je brzo učio, bio spretan na jeziku i obožavao čitati.

“Skupljao je anime, knjige iz serija “Čudovišta iz susjedstva”, “Narnijske kronike”, “Gospodar prstenova”. Ali najvažniji mu je bio Harry Potter, koji je živio u sobi ispod stuba, ali nije pripadao onamo, i zapravo je bio određen za velike stvari u životu.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Mokhtarov unutrašnji Harry Potter strpljivo je čekao svoju priliku. Predodređen za nešto više od rada u trgovini cipelama i, kasnije, vratara u luksuznom stambenom kompleksu “Infinity”, svoj je “Hoghwarts” otkrio posve slučajno. Naime, jednog je dana pogled prema atriju zgrade preko puta Infinityja Mokhtaru otkrio “golem kip muškarca u dugoj haljini, tobi, s divovskom šalicom prislonjenom uz usne.” Kip Jemenca koji pije kavu. Novi smjer u životu ukazao mu se u posve očitoj simbolici, pogotovo kada je otkrio kako su zgradu u kojoj se kip nalazio sagradila braća Hills koji su krajem devetnaestog stoljeća osnovali tvrtku za uvoz kave nazvavši je Arabian Coffee and Spice Mills.

“Te večeri na Treasure Islandu spomenuo je majci taj kip. Nasmijala se.
‘Kava je u našoj obitelji već stotinama godina’, rekla je. ‘Zar se ne sjećaš djedove kuće u Ibbu? U dvorištu je imao stabla kave. Još uvijek ih ima. Zar ne znaš da su Jemenci prvi izvozili kavu? Jemenci su u osnovi izmislili kavu. Nisi to znao? “

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Mokhtar Alkhanshali tog je trenutka donio odluku: krenuti stazama kojim su kročili njegovi preci; putevima kave čija ga je povijest iznenadila svojim bogatstvom i turbulentnošću. Od etiopskog pastira Khaldija koji je otkrio zrno kave, pa sve do rodnog Jemena – kolijevke uzgoja kave i Redovnika Moke Ali Ibn Omar al-Shadhilija koji ju je baš tamo prvi skuhao. Kroz retke Eggersove knjige pratimo trag i svih onih odvažnih, drskih istraživača koji su krali sadnice kave kako bi ih proširili u ostatku svijeta – Indoneziji, Južnoj Americi, Africi. Učimo o samom Jemenu, zemlji u kojoj je svaki pothvat – čak i onaj mnogo manji i beznačajniji od uskrsnuća drevne trgovine – vrlo ozbiljnog i upitnog uspjeha čak i u najpovoljnijim okolnostima. Dostupnost međunarodnom tržištu nevjerojatno je teška i složena, bankovni zajmovi ravni utopiji, a sigurnosni rizici i nikada blijedeća sjena građanskog rata jači nego ikada. Mokhtarov san i misija čine se nemogućima, no, prema Eggersovim riječima, Mokhtar nije običan čovjek. Sreća mu je naklonjenija nego drugim ljudima, a financijska i prijateljska podrška ljudi koji ga okružuju dovoljno snažna da ustraje u svom naumu.

“Devetog lipnja 2016. kava Port of Mokha prvi je put bila dostupna u kafićima Blue Bottle diljem Sjedninjenih država. Bila je najskuplja kava koju je Blue Bottle ikad prodavao.” Bila je izrađena po receptu majke Mokhtara Alkhanshalija i imala je okus upornosti i sna od kojeg se ne odustaje. Jedan je čovjek odlučio živjeti američki san. Ovo je njegova priča.

“U podnožju zgrade vidjeli smo atrij, cijeli atrij, i onog redovnika koji je podizao šalicu prema nebu.”

(“Redovnik Moke”, Dave Eggers)

Naziv djela: “Ljeto. Ptica. Plavo.”

Ime autora: Akemi Dawn Bowman

Naziv izvornika: “Summer Bird Blue”

S engleskoga prevela: Nika Perić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o.

Tuga je čudovište – ne izvuku svi živu glavu, a oni koji uspiju često ostanu slomljeni. Od trenutka kada šesnaestogodišnja Rumi Seto u prometnoj nesreći ostane bez dvije godine mlađe sestre Lee, ta čudovišna tuga postaje jedino mjerilo njezina života. Majka, potpuno zaokupljena žalovanjem za stradalom kćeri i nesposobna sama izboriti se sa gubitkom, šalje Rumi svojoj sestri, teti Ani, na Havaje, ostavljajući kći u košmaru tuge i bijesa. Gotovo rajski, havajski krajolik vječnog sunca, boja i mirisa u surovoj je suprotnosti sa Ruminom patnjom, golemom potisnutom tugom tinejdžerice koja, u najosjetljivijim godinama pronalaženja vlastitog identiteta, gubi ono najvažnije što ga je nadopunjavalo i definiralo – voljenu sestru. Tog je ljeta sa Leom umro dio nje, ali i sva ona glazba i stihovi koju su zajedno stvarale, pa kada na Havajima bude primorana iz krhotina starog složiti sliku nekog novog, drugačijeg života, onog u kojem nema njezine sestre, Rumi će otkriti kako se utjeha i nada skrivaju na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo pronaći.

“Jer od sada, svaki dan koji proživim jest dan koji Lea neće dobiti – još jedan dan u kojem se njezine ruke neće mijenjati. Kad budem gledala svoje ruke, vidjet ću kakve bi i njezine bile.

To mora nešto značiti, baš kao što i ocean mora nešto značiti, jer mi ponestaje stvari koje išta znače.”

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Čovjek nikada ne preboli velike gubitke. Isplače ih, izvrišti, odšuti. No, uistinu ne preboli. Samo nauči živjeti s njima. Nauči živjeti sa golemom prazninom negdje duboko u sebi. Prazninom na čijem se mjestu nekada nalazio dio njega koji su voljeni mrtvi zauvijek odnijeli sa sobom.
I kada tuguje, čovjek žali upravo za tim dijelom. Dijelom sebe kojeg više nikada neće imati, ma koliko suza prolio, koliko god vremena prošlo.

“Ljeto. Ptica. Plavo.” priča je o takvom gubitku; onom koji iščupa nešto iz same dubine našeg bića, i mi ne znamo što je to, niti kako je nastalo, niti zašto je postojalo, no znamo kako ne možemo živjeti bez toga. Rumi žaluje opterećena krivnjom i bespomoćnim bijesom, onim koji divlja poput vulkana, izmučen spoznajom kako su je napustili i živi i mrtvi – majka bez riječi utjehe, sestra bez riječi oproštaja.

“Moja se sestra savršeno uklapala u ovaj svijet. Ja sam onaj višak koji pronađeš u kutiji nakon što si sve već sklopio. Svi znaju da taj dio pripada nekamo, ali sve savršeno funkcionira i bez njega pa završi u smeću.” 

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Kada drugi ljudi pronađu put do jezgre njezinog života – neki osmijehom, neki šutnjom – Rumi će smoći snage nastaviti. Nikada više tamo gdje su ona i Lea stale, već na novom početku koji u ovom životu pripada samo njoj, ali čijim njezina sestra ostaje neraskidivim dijelom. Pa kada njihova pjesma “Ljeto. Ptica. Plavo.” konačno dobije završetak kakav zaslužuje, u zvuku ukulelea zauvijek ostaje zarobljen i Lein glas. Samo ovaj put ima zvuk utjehe. Utjehe kako voljeni nikada ne umiru. Ne dok je onih koji ih se sjećaju. 

“Tuga je samo gost, ali duže ostaje ako primijeti da se skrivaš od nje.” 

(“Ljeto. Ptica. Plavo.”, Akemi Dawn Bowman)

Naziv djela: “Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”

Ime autora: Christel Petitcollin

Naziv izvornika: “Je pense trop: Comment canaliser ce mental envahissant”

S francuskog prevela: Jelena Butković

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Poetika j.d.o.o.

“Tko bi pomislio da inteligencija može donijeti toliko patnje i učiniti da budemo nesretni? Pa ipak , oni se upravo na to žale. Uostalom, uopće se ne smatraju inteligentnima. Zatim, kažu da njihov mozak nikad ne miruje, čak ni noću, da se u njemu neprestano roje sumnje, pitanja, da neprestano sve propitkuju i da njihovoj pretjeranoj osjetljivosti ne može promaknuti nijedna pojedinost. Htjeli bi smiriti um. A najgore im je što osjećaju da ih svijet doživljava kao drukčije, da ih ne razumije i to im nanosi bol. Zato često zaključuju: “Ja nisam s ovog planeta!”

(“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju”, Christel Petitcollin)

Christel Petitcollin, psihoterapeutkinja i trenerica u području komunikacije i osobnog razvitka, u ovoj je knjizi, koja je vrtoglavom brzinom postala jednim od najprodavanijih publicističkih naslova, iznimno vješto i argumentirano “na ovaj planet” smjestila osobe čija je iznimna (sp)osobnost predmetom njezina rada. Iznimnomisleći, kako ih Petitcollin naziva, ljudi su, kako im i samo ime govori, koji previše misle; katkad u tolikoj mjeri opterećeni hipersenzibilnošću da im to otežava svakodnevno funkcioniranje. Kroz sedamnaest godina svoje terapeutske prakse, autorica ih je susrela mnogo; dovoljno za odluku kako im treba posvetiti čitavu knjigu i objasniti ostatku svijeta kako nema ničega lošeg niti zabrinjavajuće neobičnog u razmišljanju na intenzivan, neprestano propitkujuć način.

Upoznavajući čitatelja sa osobinama iznimnomislećih ljudi, Petitcollin ne propušta naglasiti kako nije u pitanju bolest, već jednostavno drugačiji mentalni ustroj – neurološka osobitost koja njihove misli oblikuje na drugačiji, detaljniji, kreativniji način. “Bombardirani informacijama, oni pamte mnoštvo pojedinosti i pomoću te gomile podataka pokušavaju predvidjeti i dokučiti ostalo. Postavljaju sebi tisuću pitanja i često su u emotivnom stanju nepovjerenja i napetosti, posebno pri prvom susretu.” Analizirajući svaki detalj – boju glasa, odjeće, pokrete, mirise, zvukove te dodatno “secirajući” svaki od njih do najsitnijeg detalja zvuči (i posve sigurno jest) nevjerojatno zahtjevno za osobu koja ima potrebu isto činiti, no u isto vrijeme postaje izazovom i za njezinu okolinu koja se nalazi u “unakrsnoj vatri” između prihvaćanja “prekomjernog razmišljanja” kao jedinstvene karakteristike ili shvaćanja istog kao nekakvog psihičkog poremećaja, što to svakako nije.

Petitcollin obrazlaže fenomen iznimnomislećih kroz utjecaj više različitih čimbenika – od hiperestezije, mnogo veće razvijenosti pet osjetila nego kod drugih osoba, pa sve do Kasandrinog sindroma, prema kojem iznimnomisleći nerijetko (opet zahvaljujući svojoj hipersenzibilnosti) znaju što će se dogoditi, no svjesni su kako ne mogu utjecati na buduće događaje, jer ih okolina doživljava “kao one koji kvare zabavu i zloguke proroke”. Tako stečena nesigurnost sputava karizmu potrebnu da bi s drugima mogli podijeliti svoje vizije i razmišljanja, te se iznimnomisleći uvijek iznova povlače u sebe. Na onaj “drugi planet” kojemu tako često misle da pripadaju.

No, ako je suditi po statistici, iznimnomisleći čine čak 15% ukupne populacije, što je preznačajna brojka da bismo ih, smatra Christel Petitcollin, tek tako odbacili kao društveno “nepodobne” bez prilike na ravnopravnu integraciju u društvenu zajednicu. Autizam, Aspergerov sindrom, disleksija, hiperaktivnost…također ulaze u skupinu složenih i razgranatih misli s hiperestezijom, no autorica ističe kako je riječ tek o dijeljenju zajedničkih obilježja, bez potrebe za etiketiranjem, jer svatko je priča i “mislilac” za sebe koji zaslužuje jednaku pozornost i prihvaćanje.

“Kako manje misliti: Za one koji beskonačno analiziraju” knjiga je složenog i detaljnog pristupa sveprisutnoj, no prilično zanemarenoj problematici, pa koliko god rečenica ispisali o njoj, opet bismo propustili reći kakvu iznimno važnu stvar. I nije namijenjena tek uskom krugu čitatelja. Naprotiv, namijenjena je svakome od nas. Onima koji previše misle o svijetu koji ih okružuje i o svijetu koji nedovoljno razmišlja o onima kojima je okružen. I šalje vrlo jasnu i pamtljivu poruku:

“Samo dijete ima potrebu za bezuvjetnom ljubavlju da bi se izgradilo. Odrasla osoba može bez nje. Ne trebate se sviđati cijelome svijetu da biste preživjeli.”