Blog

Naziv djela: “Ne dao Bog većeg zla”

Ime autora: Goran Tribuson

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o.

Pisanje o većini Tribusonovih djela nalik je prisjećanju na vlastito odrastanje; fragmenti nekih toplih, veselih obiteljskih uspomena miješaju se sa sjetom bezbrižnog djetinjstva, naivnošću mladenačkih razmišljanja i idealizmom koji nužno ide uz njih.
“Ne dao Bog većeg zla” jedna je od takvih priča – ona svakog od nas; posve životna riznica zgoda, tuga, propuštenih prilika i stečenih zaloga za budućnost, kakvom god se ista ispostavila. Protkana je onim prepoznatljivim “tribusonovskim” humorom i ležernim narativom s kojim neizbježno imate osjećaj kao da se pisac obraća upravo vama, kao da ste stari poznanici koji su se sastali na kakvoj kavici ili čaši piva, pa sada prebirete po uspomenama razmišljajući kakvi ste bili i kakvima ste mogli postati.
Prateći odrastanje Siniše Ančića zvanog Frula od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je glavnom liku bilo deset godina, pa sve do Frulinih ranih studentskih dana, Tribuson nam, bez sladunjavosti koja često prati nostalgična zazivanja sjećanja, opisuje čitavo desetljeće odnosa između različitih naraštaja, prijateljstava, ljubavi.
Odrastanje uz vječito namrgođenog oca Branka, dobrohotnu i zaštitnički nastrojenu majku Nevenku čija je uloga arbitra između oca i ostatka svijeta neizostavni dio pozornice Sinišinog odrastanja, baku Ružu, buntovnu sestru Bibu koja jedina ima petlje usprotiviti se i reći što doista misli, problematičnog ujaka Emila i prijatelja Zumzu koji mu otvara nove ljubavne i životne vidike (od kojih mnogi nisu posve jasni niti Zumzi niti Fruli), oblikovat će Sinišu u mladog čovjeka koji će tek kada prijeđe prag odrastanja razumjeti svu suptilnu važnost roditeljskih i djetinjastost prijateljskih poruka tijekom tog desetljeća.

“[Zumzo] Zalazak sunca, reče on zagledan u krpu. Jebote…sve što je ostalo od moje ljubavi. Mrcina me neće. Kaže da sam predebeo za nju i da dođem kad skinem deset kila. Odlučio sam smršaviti, ali kad sam došao doma s te sekcije, našao sam na štednjaku podgrijane ćufte u paradajz sosu pa sam pojeo jedanaest komada. Kužiš, nad tom sam zdjelom shvatio da naša veza nema budućnosti.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Čak i onima rođenima mnogo poslije tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, evociranje uspomena na tipičan provincijski život u jednom gradu bivše Jugoslavije, kao i na karakteristične fenomene tog vremena kao što su rock’n’roll, vinil ploče, rifle, pojava televizije, izazvat će osjećaj nostalgije koji je neminovan u svakom djelu u kojem se u razdoblju djetinjstva prepoznaje jedan posve intimni okvir sjećanja.

“… U tom mi je času sve bilo nevažno prema novom televizoru, prvom u našoj kući, drugom u našoj ulici. Otac je sjedio nasred sobe ispred raspakiranog televizora, okružen kartonom, valovitom ljepenkom, ostacima špage, zgužvanoga papira i ostalih dijelova ambalaže koju je, kako sam nagađao, odstranio u velikoj hitnji i nestrpljenju da čim prije osposobi novu kućnu igračku.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Uzrečica “Ne dao Bog većeg zla”, koju u Tribusonovim autobiografskim zapisima “Rani dani” često izgovara piščev otac, postala je lajtmotivom ovog romana, ali i univerzalnim simbolom tog i svakog vremena koje će uslijediti; jednostavna misao koja u nekoliko riječi idealistički sažima rješivost svih problema kojima je, poput kamenčića, posuta staza svačijeg odrastanja.

“I dok je snijeg škripao pod našim nogama, pomislio sam kako bi naše sjenke, onom koji bi nas promatrao s prozora ili iz prikrajka, mogle izgledati poput grotesknih, ali pomalo sjetnih prilika s kraja kakvog crtanog filma. Samo nam je nedostajao onaj krug koji bi nas poput fotografske blende izdvojio iz svijeta, a potom smanjio i utopio u mrak.”

(“Ne dao Bog većeg zla”, Goran Tribuson)

Naziv djela: “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”

Ime autora: Nataša Mataušić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Profil knjiga

“Polazila sam od stajališta da moj život nije vrjedniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti.”

(“Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, Nataša Mataušić)

Bilo je potrebno gotovo pola stoljeća da Diana Budisavljević (rođ. Obexer) , hrvatska humanitarka i borkinja za ljudska prava austrijskog podrijetla, dobije priznanje kakvo zaslužuje osoba koja je, organizirajući akcije spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela od strašne sudbine sačuvati najmanje sedam tisuća nevinih života.
Lik i djelo ove hrabre i požrtvovne žene dugo nije uspio proći kroz nacionalističko “sito” povijesnih udžbenika, a tome nije pomoglo niti kronično zanemarivanje važne uloge i doprinosa koje su žene imale u povijesti te se, slijedom navedenog, ime Diane Budisavljević “u stručnoj i znanstvenoj literaturi, kao i publicistici, koja se bavila temama stradanja djece i žena u razdoblju Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine” sve do 2003. spominjalo vrlo rijetko ili nikako. U onim rijetkim prilikama kada je spomenuta, uglavnom su joj oduzeti stvarni značaj i zasluge.
No, bez sumnje, tih je zasluga bilo mnogo, a prethodio im je opasan i trnovit put.

Kada se, nakon završenog školovanja u austrijskom Innsbrucku , Diana Obexer udala za uglednog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, 1919. seli se u Zagreb, a dvadeset dvije godine poslije, točnije 1941., doznaje za ono što će u godinama koje slijede u potpunosti odrediti njezin životni put. Naime, saznavši za stradavanja žena i djece u ustaškim logorima (Loborgrad, Gornja Rijeka), poglavito onih srpske nacionalnosti koji, za razliku od židovskih i/ili komunističkih zatvorenika, nisu imali nikakvu mrežu podrške, niti u hrani niti u lijekovima, odjeći i drugim potrepštinama, Budisavljević sa prijateljima i suradnicima pokreće akciju za pomoć progonjenom srpskom stanovništvu koju naziva “Akcija Dijane Budisavljević”.
Središte Akcije bilo je u stanu Budisavljevićevih na zagrebačkom Svačićevu trgu, gdje je Julije Budisavljević imao svoju privatnu ordinaciju, a u razdoblju od 23. listopada 1941. do 27. veljače 1942. djeluju ilegalno, odnosno “aktivnost Diane i njezinih najbližih suradnika odvija se u tajnosti, bez dozvole ustaških vlasti, i poznata je samo upućenima.” Djelovanje Akcije prvobitno je bilo usmjereno na pružanje pomoći u hrani, odjeći, lijekovima srpskim ženama i djeci zatočenima u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Mlaka, Jablanac, a u samim počecima Dijanine kćeri Jelka i Ilse s prijateljicama “šiju toplu odjeću od baršunastih zastora skinutih s prozora njezina stana”. No, Akcija će uskoro postati još značajnija i veća. Budisavljević neće “samo” slati pomoć u logore. Pomoć će zatočenike čekati i nakon što napuste uzništvo tih strašnih mjesta.

Negdje u to vrijeme, sredinom veljače 1942., Diana Budisavljević upoznaje čovjeka koji će joj otada pa do kraja rata ostati najbližim suradnikom. Kamilo Bresler, predstojnik Odsjeka za zaštitu djece Ministarstva udružbe, “bio je osoba bez koje akcija spašavanja srpske djece iz ustaških logora ne bi bila moguća ili bi njeni rezultati bili puno skromniji”. Bio je osoba koja je uviđala važnost čovječnosti u neljudskim vremenima i svojom je “pomoći iz sjene” pomogao jednoj hrabroj i beskompromisnoj ženi ustrajati u vlastitom naumu, unatoč brojim opasnostima i sve budnijem oku ustaške vlasti zbog čega je rad Akcije mnogo puta bio otežan.

Kada je djelovanje Akcije prošireno na organiziranje izvlačenja i prijevoza majki i djece iz logora te udomljavanje nezbrinute logoraške djece u sisačke, zagrebačke i jastrebarske obitelji, te u dječje domove i bolnice, Budisavljević je prikupljala i novčana sredstva potrebna za njihovo uzdržavanje, a mrežu podrške pružala je i Židovska općina u Zagrebu, sestre Hrvatskog Crvenog križa, kao i Caritas Zagrebačke nadbiskupije.

Gotovo su nebrojive zasluge Diane Budisavljević, žene koju je povijest posve nepravedno zaboravila, vođena, kao tko zna koliko puta prije, politikom, nacionalizmom i prilagođavanjem istine umjesto ljudskošću. Vremena u kojima je Budisavljević djelovala bila su jedna od onih u kojima je “čovjek čovjeku bio vuk”, onaj najkrvoločniji i najokrutniji; onaj koji nije birao niti sredstva niti žrtve. Žrtve od kojih je većina po prvi i posljednji put otvorila i zatvorila oči u svijetu koji ih je progonio i ubijao samo zato jer su bili druge nacionalnosti, druge vjeroispovijesti. Ne svojim izborom, već rođenjem, pravom na život koje bi im trebalo biti Bogom dano, neotuđivo i nedodirljivo. Umjesto toga, nejaka su djeca, zajedno sa svojim bespomoćnim i očajnim majkama, umirala tijela opustošenih glađu, tifusom i nasiljem.
Diana Budisavljević možda nije uspjela spriječiti sve vučje nepravde i stradanja, no svojom je predanošću i žrtvom spasila mnoge. Tisuće njih dobili su priliku za novi život.

Minuciozno i sustavno vodeći dnevničke zapise tijekom cijelog razdoblja svog djelovanja, Diana Budisavljević ostavila je svjedočanstvo svih strahota koje je jedan režim počinio nad onim najranjivijima i najslabijima, ali i detaljnu evidenciju o oko dvanaest tisuća majki i djece s područja Kozare i Korduna koja je bila od iznimne pomoći u ponovnom spajanju obitelji razdvojenih ratnim progonima. Nažalost, istu je evidenciju, odnosno “Kartoteku” (“ormarić s 25 ladica, pet bilježnica za traženje nepoznate djece, registar s fotografijama djece, jedna bilježnica s oznakama djece i pet albuma s fotografijama djece”), po završetku rata, u svibnju 1945., kada je u Ministarstvo udružbe (otada Ministarstvo socijalne politike Narodne vlade Hrvatske) na mjesto Kamila Breslera došla Tatjana Marinić, “predratna komunistička aktivistica i sudionica NOB-a”, Budisavljević morala predati Odjeljenju zaštite naroda, odnosno OZNA-i, a do današnjeg joj se dana gubi svaki trag. Privođenje plemenitog rada ujedinjavanja obitelji tako je naprasno prekinuto, što je Budisavljević iznimno pogodilo.

Diana Budisavljević u rodnom Innsbrucku 1978. dočekuje kraj života, no ne i zasluženo priznanje za svoj rad. Ono će uslijediti tek mnogo godina poslije, napose objavom “Dnevnika Diane Budisavljević” uz osamdesetak dokumenata koji svjedoče o djelovanju same Akcije, a koji je, u izdanju Hrvatskog državnog arhiva 2003. uredila Dijanina unuka dr. Silvana Szabo. (Inače, kako jednom prilikom navodi sama Nataša Mataušić, “tekst koji je urednik Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva nazvao “Dnevnikom”, pisan austrijskom varijantom njemačkog jezika, Diana je sastavila 1945. prema gotovo svakodnevno vođenim bilješkama i nazvala ga Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević.”)

Mnogobrojna svjedočanstva udomljene i posvojene djece (primjerice, obitelj zagrebačkog slikara Vladimira Becića udomila je 1942. djevojčicu kojoj su nadjenuli ime Seka, poslije Zagorka), kroz minule su godine ugledala svjetlo dana te tako još jednom pokazala svu veličinu humanitarnog djelovanja “prešućene heroine Drugog svjetskog rata”.

O Diani Budisavljević snimljen je i istoimeni film redateljice Dane Budisavljević, a nekoliko mjeseci prije nego što je uvršten u školski kurikulum, povjesničarka Nataša Mataušić u Zagrebu je, 3.veljače 2020., uspješno obranila doktorat pod nazivom “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškog terora“.
Taj rad će u rujnu 2020. biti objavljen kao knjiga “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata” koja se “u cjelini i do najsitnijih detalja temelji na disertaciji Nataše Mataušić ili na onome što je autorica saznala tijekom svojih istraživanja nakon obrane disertacije” te kao takva predstavlja jedinstveno svjedočanstvo jednog teškog vremena i žene koja je, zajedno sa svojim istomišljenicima i suradnicima, u njemu uspjela biti i ostati velikim čovjekom među ljudima. Povijest je možda u jednom razdoblju nepravedno zaboravila Dianu Budisavljević, no zahvaljujući ljudima koji, baš kao Diana, nisu odustali, ovakvim djelom odajemo joj priznanje kakvo zaslužuje.

Naziv djela: “Žene drage srce mom: O nestrpljivoj ljubavi, dugom životu i dobrim vješticama”

Ime autora: Isabel Allende

Naziv izvornika: “Mujeres del alma mía: Sobre el amor impaciente, la vida larga y las brujas buenas”

Sa španjolskoga prevela: Tamara Horvat Kanjera

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“A od čega se sastoji moj feminizam? Nije to ono što imamo među nogama, nego između ušiju.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Pisanje o djelima čileanske spisateljice Isabel Allende gotovo neizbježno uključuje riječi poput “snažno”, “dirljivo”, “bezvremenski”, njezine se knjige u milijunskim nakladama prodaju jednako tako milijunskom broju čitatelja, no ipak je trebalo više od trideset godina da ova najčitanija autorica na španjolskom jeziku bude objavljivana jednako koliko i njezini muški kolege. Ne zbog toga što je vještina pisanja samo muška povlastica ili zato što bi njezina djela imala kakve manjkavosti naspram onih pisanih muškom rukom, već isključivo radi jedne činjenice koju čak niti danas nije samljeo žrvanj vremena i vrlog novog svijeta. Naime, u doba putovanja u svemir, tehnološke revolucije i velikih govora o jednakosti, ovo je još uvijek muški svijet. Svijet u kojem se ženama još uvijek “najteže oprašta uspjeh” , no koji i dalje uporno tvrdi kako su pravila jednaka za sve.

Isabel Allende ovom je knjigom ukorila taj svijet. U romanu “Žene drage srcu mom” dala je packu po dlanu mačizmu, šovinizmu, nasilju nad ženama, muškom svijetu koji prečesto ženu kažnjava zbog “vlastitih slabosti i poroka”. Allende je napisala manifest feminizmu, no ne onaj huškački, pun floskula i izlizanih parola. Ispisala je promišljenu, vrlo osobnu odu ženama, ispreplićući intimna sjećanja sa “Weltschmerzom” ženske žrtve koja nas okružuje; digla je mali spomenik sebi i svim ženama koje su prošle kroz njezin život, svim onima koje su ga tek okrznule, svim onima kojima se divi, s kojima se bori rame uz rame za ono iskonsko pravo – biti ženom na ponos, ne na nauštrb sebe.

“Kad si ovisan, postaneš ponizan. Ali poniznost ne poništava taštinu.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Podsjećajući na ono što većina nas misli kako dobro zna – na obespravljenost žena u mnogim dijelovima svijeta i u mnogim zanimanjima i institucijama, na prisilne brakove i nerijetko pogubne zabrane pobačaja, genitalna sakaćenja i silovanja, na trgovinu ljudima čijih su 70% žrtava djevojčice i žene, na aktivno postojanje kultura u kojima je i dalje sramota roditi djevojčicu i gdje se čast obitelji brani ubojstvom ženskog djeteta – Isabel Allende progovara o feminizmu u svjetlu životnih lekcija koje bismo svi trebali razumjeti i po njima živjeti.

“Ne trebam izmišljati junakinje svojih knjiga, snažne i odlučne žene, jer sam njima okružena. Neke su izbjegle smrt i pretrpjele strahovite traume, izgubile sve, čak i svoju djecu, no ne posustaju. Ne samo da preživljavaju nego uz to rastu, a neke postaju i vođe svojih zajednica; ponosne su na ožiljke tijela i rane duše jer svjedoče o njihovoj otpornosti.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Jedan od najranijih aksioma feminističke osviještenosti Isabel Allende, odrasle u obitelji u kojoj su muškarci bili ti koji su zarađivali novac (“moj je djed govorio da onaj tko plaća i naređuje”), jest važnost financijske neovisnosti za svaku ženu, važnost “obrazovanja, školovanja, odgovarajućeg radnog i obiteljskog okruženja”, one neovisnosti koja svakoj ženi pruža priliku samostalno upravljati vlastitim životom. Boriti se za njega. I nikada ne odustati od sebe, čak niti onda kada godine života u nas usade strah od samoće, neuspjeha, gubitka financijske neovisnosti – “posljednje godine mogu biti najbolje ako odaberemo ljubav umjesto straha.”

“Moja je majka govorila da se čovjek u starosti kaje jedino zbog grijeha koje nije počinio i stvari koje nije kupio.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Slobodno i bez zadrške progovarajući i o najintimnijim dijelovima vlastitog života – vezama i brakovima, od kojih je u treći ušla u osmom desetljeću života, seksualnosti, obitelji, gubitku kćeri, starenju, Allende nas vodi na put do samih početaka – njezine novinarske karijere u feminističkom časopisu “Paula”, prvim literarnim pokušajima, pa sve do svjetskog uspjeha unatoč osobnoj tragediji i upornom plivanju protiv struje uvriježenih društvenih normi.

“… svatko može napisati dobru prvu knjigu, pisac se dokazuje s drugom i svakom idućom; vrlo će te oštro suditi, jer ženama ne opraštaju uspjeh; piši što želiš, ne dopusti nikome da se petlja ni u tvoj posao ni u tvoj novac; postupaj prema svojoj djeci kao prema prinčevima, zaslužuju to; udaj se, jer imati muža, koliko god glup bio, dobro se vidi.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

U konačnici, Allende pripovijeda o životu kojemu treba reći “da”, koji treba živjeti, punim plućima, u dobru i u zlu. Životni izbori koje je učinila iz strasti, impulzivnosti, iskonske želje, pred čitatelja su stavljeni bez ustručavanja i pokušaja opravdanja. Oni su tu jer je tako trebalo i moralo biti, a čak i u sumrak vlastita života, u godinama u kojima starost posjeduje životnu mudrost, no nerijetko joj nedostaje snage iz mladosti, Isabel Allende ne dopušta iskri da se ugasi. Svojim snažnim porukama i jasnim stavovima daje naslutiti kako će njezin sjaj, kao i sjaj svake žene koja se uhvatila ukoštac sa Golijatom života, svijetliti još dugo nakon što ih više ne bude.

“Mi žene želimo manje-više ovo: sigurnost, da nas cijene, da živimo u miru, da raspolažemo vlastitim sredstvima, da budemo povezane, a napose želimo ljubav.”

(“Žene drage srce mom”, Isabel Allende)

Naziv djela: “Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”

Ime autora: Lewis Dartnell

Naziv izvornika: “Origins: How Earth’s History Shaped Human History”

S engleskog prevela: Aleksandra Barlović

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Planetopija

“Svatko od nas doslovce sastoji se od Zemlje, kao i sav život na ovom planetu. Voda u našem tijelu nekoć je rekla Nilom, padala na Indiju u obliku monsunske kiše i vrtložila se Tihim oceanom. Ugljik u organskim molekulama vaših stanica iz atmosfere preuzele su biljke koje jedemo. Sol u znoju i suzama, kalcij u vašim kostima i željezo u vašoj krvi potječu iz kamenja Zemljine kore, a sumpor molekula bjelančevina u vašoj kosi i mišićima ispljunuli su vulkani.”

(“Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell)

Dartnellovo “Podrijetlo” jednostavno je presložena i preslojevita knjiga, a da bismo je mogli sažeti u nekoliko redaka osvrta ili prepričati bez rizika da propustimo spomenuti kakve značajne činjenice bez kojih ju je nemoguće doživjeti na pravi način.
Naime, kada autor već na drugoj stranici najavi kako ćemo u knjizi “ustanoviti kako je kontinuirano hlađenje i sušenje Zemljine klime razlog zbog kojeg većina nas doručkuje krišku prepečenca ili zdjelicu žitnih pahuljica”, daje naslutiti kako u ovom slučaju nije riječ tek o suhoparnoj kronologiji razvoja jednog planeta, već znanstveno posve drukčijem i, mogli bismo čak reći zabavnijem, pristupu analizi utjecaja geološkog razvoja Zemlje na našu povijest i nas u njoj. Pa tako kad ovaj britanski astrobiolog, istraživački znanstvenik, predavač i autor utvrdi kako smo svi mi (još uvijek) majmuni, možemo biti sigurni da to ne čini kako bi podcijenio ljudsku vrstu, već kako bi nam skrenuo pozornost na složen splet geoloških utjecaja koji se, jednom izložen, nameće kao posve razborit i logičan. Naime, naši najbliži živući rođaci su čimpanze, a genetika govori je kako je do trenutka “ja sam Tarzan, a ti čimpanza Cheetah” moralo proći dugih 13 milijuna godina, i to križanjem koje se nastavilo do prije možda sedam milijuna godina. Nakon tog otegnutog procesa na jednoj su strani ostale obične i bonobo čimpanze, a na drugoj različite vrste hominida, među kojima je i ona naša – homo sapiens. No, takvo grananje, piše Dartnell, samo izravno sugerira kako se “čovjek koji misli” nije razvio od majmuna – on “i dalje jest majmun, jednako kao što je i dalje sisavac.” Što će reći kako su Tarzan i Jane samo zgodniji primjerci iste vrste.

Slično stoje stvari i sa gorespomenutom spregom našeg izbora doručka i Zemljine klime – sve žitarice su, naime, vrste trava te se stoga, utvrđuje Dartnell, “ne razlikujemo od stoke, ovaca ili koza koje ostavljamo vani kako bi pasle – čovječanstvo preživljava jedući travu.” 

“Mnoge trave su otporne biljne vrste koje mogu kolonizirati zemlju nakon što se dosadašnja šuma osuši u sve sušim uvjetima, nakon što požar pohara određeno područje ili zapravo nakon bilo kojeg drugog narušavanja uspostavljenog ekosustava. Njihova strategija preživljavanja jest rasti brzo te većinu energije primljene od Sunca uložiti u sjemenke, umjesto stvarati čvrst okvir, kao što čine stabla – i to ih čini pogodnim za uzgoj. To je temeljni ekološki razlog zbog kojega mnogi od nas za doručak jedu krišku prepečenca ili zdjelicu žitnih pahuljica.”

“Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell)

Sve su činjenice koje Dartnell neumorno izlaže u ovoj knjizi obrađene na jednako zanimljiv i pristupačan način, pružajući jedinstven uvid u milijunima godina staru prošlost Zemlje kroz podjelu njezine geološke povijesti, počevši od pokušaja rasvjetljavanja tajni našeg postanka, plutajućih kontinenata, drevnih civilizacija, puteva svile ili pak energetske revolucije, no “Podrijetlo” posve sigurno nećete pročitati u jednom dahu niti u žurbi, već ćete ga analizirati postupno, razmišljajući o činjenicama otkrivenima u tom novom svjetlu. I ne morate biti amaterski istraživač povijesti ili geologije; ne morate čak niti gajiti prevelike simpatije prema tektonskim pločama, biološkim stijenama ili ostavštini brončanog doba, no otkriće kako modeli glasovanja u Britaniji odražavaju lokaciju geoloških depozita iz razdoblja karbona prije 320 milijuna godina ili pak kako sedimenti iz prastarog mora i dalje oblikuju političku kartu jugoistoka Sjedinjenih Američkih Država, vrlo bi izgledno moglo promijeniti vaš pogled u/na prošlost i učiniti da vam ova knjiga doista bude svojevrsna priručna “biografija Zemlje”.

“Poznavanjem vlastite prošlosti možemo shvatiti sadašnjost i pripremiti se za suočavanje s budućnošću.

***

Duboko smo promijenili svijet, ali tek nedavno stekli smo toliko veliku moć nad prirodom. Zemlja je stvorila uvjete za ljudsku priču, a njezini krajolici i resursi i dalje usmjeravaju ljudsku civilizaciju.

Zemlja nas je stvorila.”

(“Podrijetlo: Kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka”, Lewis Dartnell)

Naziv djela: “Shvati to kao kompliment”

Ime autora: Maria Stoian

Naziv izvornika: “Take It as a Compliment”

S engleskog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“I tu se to dogodilo. Zlostavljao me je.

Ne postoje riječi kojima se može opisati taj osjećaj izdaje, krivnje i mržnje prema samoj sebi.”

(priča broj tri, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)

Seksualno nasilje nije kompliment. No ipak nam ga se svakodnevno servira upakiranog u kolegijalne dvosmislene “šale” na poslu i neobveznim druženjima ili u jednako tako “šaljive” ulične zvižduke, dobacivanja, autobusna šlatanja; ridikuliziranje egzibicionista koji iskaču iz grmlja širom rastvorenih kaputa – oni postaju tek nedužnim predmetom viceva, baš kao i žene prisiljene svjedočiti onome što se iza tih kaputa krije. Kultura silovanja tek je mit, nešto što se ionako događa samo onim ženama koje su to tražile – možda prekratkom suknjom, možda predubokim dekolteom, možda su se nasmijale na krivi način. Događa se i muškarcima, ali samo slabićima, jer pravo muško zna pokazati ženi gdje joj je mjesto ili još bolje – pravo muško objeručke će prihvatiti to žensko silovanje.
Svi drugi ostaju izgubljeni u prijevodu, jer jedino u seksualnom nasilju “ne” uvijek znači “da”.

Postoji jedna priča, točnije slučaj o kojem je autorica ovih redaka čitala prije desetak godina, no zbog svoje brutalnosti ostao joj je zauvijek urezan u pamćenju. Naime, u jednom hrvatskom mjestu, u jednom kafiću u sitnim su se jutarnjim satima, na samom fajruntu, zatekli konobarica i trojica muškaraca (od kojih je jedan bio njezin poznanik). Kako to obično biva, susretljivost mlade žene izazvala je pogrešan klik u glavama pripitih gostiju, pa kada je, nakon zatvaranja, pristala na poziv poznanika (koji jedini nije pio) da ju odvezu kući, kocka je već bila bačena. Kući nikada nije stigla. Nakon višesatnog silovanja i iživljavanja, slomljen joj je vrat pri oralnom seksu. I kada djelić normalnog uma samo pokuša zamisliti koliko je sadizma potrebno za takav čin, postavlja se pitanje kako itko može pomisliti da je to sama tražila. Možda je trebala biti opreznija kada je pristala na vožnju kući. Možda jest. No, nije to tražila. Nije to zaslužila. Silovanje se ne zaslužuje dubinom dekoltea. Ili dužinom suknje. Ili koketiranjem. Ili osmijehom. Ili zastrašenom šutnjom u kojoj se ne uspijevamo suprotstaviti zlostavljaču/ici na odgovarajući način. Ili podređenim položajem u kojem se nađu dijete ili pak član obitelji financijski ili na neki drugi način vezan za zlostavljača.

“Mislim da sam možda i ja kriv. Možda sam previše pristojan.”

(priča broj osam, “Shvati to kao kompliment”)

Mi posjedujemo vlastito tijelo. Tuđa tijela ne mogu niti smiju posjedovati nas. Niti jedno nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko ne može biti prihvatljivo, jer ne komplimentira osobi prema kojoj je usmjereno. Vrijeđa ju i ponižava, oduzimajući joj integritet i osjećaj samopoštovanja. Oduzima joj dostojanstvo – ono što, jednom oduzeto, nikada više ne bude na isti način vraćeno na svoje mjesto.
Upravo je sve ovo, i još mnogo više, rumunjska grafička dizajnerica i ilustratorica Maria Stoian upečatljivo i bez uvijanja opisala u grafičkom romanu “Shvati to kao kompliment”, zbirci dvadeset kratkih slikovnih priča o različitim situacijama seksualnog zlostavljanja koje su joj, putem istoimenog bloga čiji je link objavila na više društvenih mreža, anonimno slali (internetski i putem online intervjua) ljudi koji su te situacije osobno doživjeli. Neka vas ne zavara “stripovski” izričaj – naime, upravo je to ono što poruku ovog romana čini još snažnijom. Jer svaka od dvadeset priča nosi svoju traumu, svoju povrijeđenu intimu, svoj svijet srušen nečijom prisilom, nametanjem volje tamo gdje ništa ne smije biti nametnuto, već mora doći prirodno, obostrano, međusobno uvažavajuće i nadopunjujuće.

“Je li ta veza utjecala na moj život? Prošlo je već pet godina i otad nisam imala nikoga.”

(priča broj jedanaest, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)

Zlostavljanje na ulici, u javnom prijevozu, u vezi, u djetinjstvu, na poslu. Maria Stoian svakoj je priči podarila drukčiji crtež, upotrijebila drukčije boje, tonove koji će je razlikovati od preostalih devetnaest. Jer i u životu su boje svakog od nas drukčije. Svatko se od nas na različit način nosi sa negativnim, traumatičnim situacijama koje uključuju bilo koji vid zlostavljanja, no na svakome od nas one ostavljaju isti ili sličan trag – trag manje vrijednosti, nesigurnosti i, vrlo često, preispitivanja samog sebe – jesam li učinila/učinio nešto čime sam skrivila/skrivio ono što mi se dogodilo? I upravo ta klica samooptuživanja, kao i, nerijetko, osuda okoline kojoj je lakše upirati prstom i osuđivati žrtvu umjesto počinitelja, gradi Kineski zid šutnje i stida koji postupno opkoljuje svaku od žrtava puštajući je da se sama bori s onim u čemu nitko ne bi smio biti sam.
“Shvati to kao kompliment” knjiga je koja otkriva brojne i strašne načine na koje predatori – stranci, partneri, prijatelji (nasilje često ima poznato lice) iskorištavaju ranjivost, ali i povjerenje svojih žrtava. Na posljednjim stranicama knjige korisno su navedene i upute kako pružiti podršku žrtvama zlostavljanja te gdje potražiti pomoć.

Seksualno nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko, nije i nikada ne smije biti kompliment. Kompliment je riječ, gesta kojom priznajemo vrijednost druge osobe. Nasilje, kako ga god “upakirali” uvijek je samo nasilje.

“Trudim se ne misliti o tome. Htio bih nastaviti živjeti i sve to.”

(priča broj dvadeset, “Shvati to kao kompliment”, Maria Stoian)